Republika Hrvatska
Županijski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž R-109/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vukšiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 36162371878, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-16/2023-15 od 8. siječnja 2024., na sjednici vijeća 16. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-16/2023-15 od 8. siječnja 2024. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 2.509,55 eura sa zateznim kamatama koje teku:
- za mjesec svibanj 2014. na iznos od 60,53 eura,
- za mjesec lipanj 2014. na iznos od 30,53 eura,
- za mjesec srpanj 2014. na iznos od 61,51 eura,
- za mjesec kolovoz 2014. na iznos od 20,07 eura,
- za mjesec rujan 2014. na iznos od 50,24 eura,
- za mjesec listopad 2014. na iznos od 63,95 eura,
- za mjesec studeni 2014. na iznos od 67,03 eura,
- za mjesec prosinac 2014. na iznos od 45,04 eura,
- za mjesec siječanj 2015. na iznos od 38,42 eura,
- za mjesec ožujak 2015. na iznos od 56,25 eura,
- za mjesec travanj 2015. na iznos od 67,86 eura,
- za mjesec svibanj 2015. na iznos od 70,35 eura,
- za mjesec lipanj 2015. na iznos od 18,43 eura,
- za mjesec srpanj 2015. na iznos od 1,96 eura,
- za mjesec kolovoz 2015. na iznos od 38,71 eura,
- za mjesec rujan 2015. na iznos od 67,87 eura,
- za mjesec listopad 2015. na iznos od 70,73 eura,
- za mjesec studeni 2015. na iznos od 72,71 eura,
- za mjesec prosinac 2015. na iznos od 62,86 eura,
- za mjesec siječanj 2016. na iznos od 36,03 eura,
- za mjesec veljaču 2016. na iznos od 67,99 eura,
- za mjesec ožujak 2016. na iznos od 62,86 eura,
- za mjesec travanj 2016. na iznos od 57,16 eura,
- za mjesec svibanj 2016. na iznos od 70,33 eura,
- za mjesec lipanj 2016. na iznos od 29,97 eura,
- za mjesec srpanj 2016. na iznos od 64,58 eura,
- za mjesec kolovoz 2016. na iznos od 20,77 eura,
- za mjesec rujan 2016. na iznos od 68,53 eura,
- za mjesec listopad 2016. na iznos od 73,34 eura,
- za mjesec studeni 2016. na iznos od 73,72 eura,
- za mjesec prosinac 2016. na iznos od 38,76 eura,
- za mjesec siječanj 2017. na iznos od 63,42 eura,
- za mjesec veljaču 2017. na iznos od 70,36 eura,
- za mjesec ožujak 2017. na iznos od 70,05 eura,
- za mjesec travanj 2017. na iznos od 71,67 eura,
- za mjesec svibanj 2017. na iznos od 48,17 eura,
- za mjesec lipanj 2017. na iznos od 62,54 eura,
- za mjesec srpanj 2017. na iznos od 70,01 eura,
- za mjesec kolovoz 2017. na iznos od 35,02 eura,
- za mjesec rujan 2017. na iznos od 54,15 eura,
- za mjesec listopad 2017. na iznos od 65,28 eura,
- za mjesec studeni 2017. na iznos od 77,99 eura,
- za mjesec prosinac 2017. na iznos od 80,83 eura,
- za mjesec siječanj 2018. na iznos od 35,76 eura,
- za mjesec veljaču 2018. na iznos od 75,23 eura,
te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.911,28 eura sa zateznim kamatama.
II. Djelomično se prihvaća žalba tuženice i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 454,39 eura (preko iznosa od 2.509,55 eura do iznosa od 2.963,94 eura) sa zateznim kamatama te u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 783,56 eura (preko iznosa od 1.911,28 eura do iznosa od 2.694,84 eura) sa zateznim kamatama, te se sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 454,39 eura sa zateznim kamatama i zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 783,56 eura sa zateznim kamatama.
III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici trošak u povodu žalbe u iznosu od 37,50 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu tog troška kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu odbijaju kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 2.963,94 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće. Točkom III. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.694,84 eura sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u točki IV. odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog.
2. Protiv dosuđujućeg dijela presude (toč. I. i III. izreke) tuženica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, te potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.963,94 eura bruto s kamatama na ime naknade plaće zbog nemogućnosti korištenja dnevne stanke, u vremenskom razdoblju listopad 2013. – veljača 2018.
6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen rješenjem u Policijsku postaju Dalj, Granični prijelaz Erdut te da je u utuženom razdoblju radio u turnusima, da su se službenici na graničnom prijelazu morali prijaviti lozinkama na svojim radnim stanicama, a kada bi odlazili na odmor (stanku) odnosno iz drugih razloga napuštali radnu stanicu, da su se trebali odjaviti, kako bi se na njihovom mjestu prijavio drugi službenik koji ih je mijenjao za vrijeme njihova odsustva. Nadalje, utvrđeno je da je na graničnom prijelazu nedostajalo djelatnika te da se službenici, uključivo i tužitelj, nisu mogli odjavljivati radi korištenja odmora (stanke), jer ih nije imao tko zamijeniti, pa stoga nisu mogli ni koristiti svoje dnevne pauze. Tako je utvrđeno da, kada se radilo od 7,00 h do 19,00 h, intenzitet prometa na graničnom prijelazu je bio velik, bile su gužve i zbog manjka službenika bilo je nemoguće koristiti odmor (stanku), te da to nije bilo ostvarivo ni kad se radilo od 19,00 h do 7,00 h, jer iako da je tada promet bio manjeg intenziteta, da je bilo i manje službenika na granici nego kada se radilo od 7,00 do 19,00 h. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj, kao i svi službenici na cestovnom graničnom prijelazu, po potrebi, radio i na željezničkom te riječnom graničnom prijelazu. Utvrđeno je da su tužitelj i ostali službenici koristili kratke stanke od kojih 10-15 minuta kako bi nešto na brzinu pojeli ili obavili fiziološke potrebe. Također, utvrđeno je da su tužitelj i drugi službenici usmenim putem upozoravali svoje nadređene da nedostaje radnika i da zbog toga ne mogu koristiti odmor (stanku).
7. Prvostupanjski sud cijeneći da je pravo na odmor odnosno stanku regulirano odredbom čl. 52. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13- dalje:ZR/09) kao i čl. 73. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17- dalje:ZR/14) te čl. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13 i 112/17 – dalje: KU), a kojom je utvrđeno pravo službenika i namještenika koji rade u turnusima na dnevni odmor u trajanju od šezdeset minuta, odnosno dva puta po trideset minuta ovisno o naravi i potrebama posla, kraj utvrđenja da je organizacija rada kod tuženice bila takva da je nedostajalo službenika na graničnom prijelazu zbog čega tužitelj nije mogao iskoristiti dnevnu pauzu na način kako je to predviđeno KU, prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, u visini prema danom nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Gordane Ratković u bruto iznosu od 2.963,94 eura, koja naknada je utvrđena prema vrijednosti jednog dodatnog sata rada s dodacima na plaću (za rad u turnusu, subotom, nedjeljom i blagdanom).
8. Pri tom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženici u primjeni čl. 139. ZR/14, s obzirom na zauzeto shvaćanje da tražbine koje su dospjele do stupanja na snagu ZR/14 7. kolovoza 2014. nisu zastarjele u zastarnom roku od tri godine prema ranije važećem ZR/09 i da se na njih primjenjuje rok zastare od pet godina prema čl. 139. ZR/14, te da je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora 30. svibnja 2019. zastarijevanje zastalo (čl. 186.a. st. 3. ZPP-a), pa da u trenutku podnošenja tužbe 22. kolovoza 2019. nije protekao zakonom propisani rok zastare za predmetne tražbine. Prethodno je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor tuženice o nedopuštenosti tužbe u odnosu na tražbine listopad 2013.-prosinac 2013. pozivom na čl. 186.a ZPP- a s obzirom da tuženica prigovara da tužitelj te tražbine nije obuhvatio u podnesenom zahtjevu za mirno rješenje spora. Prvostupanjski sud u tom pravcu zauzima shvaćanje da je svrha postupka iz čl. 186.a ZPP izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način te da je tužitelj svoj zahtjev za mirno rješenje spora za isplatu naknade za odmor (stanku) temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u postupku pred prvostupanjskim sudom. Stoga smatra neosnovanim navod tuženice da bi okolnost što tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora nije obuhvatio navedeno razdoblje, koje je kasnije utužio, trebala dovesti do odbacivanja tužbe u smislu odredbe čl. 186.a ZPP, cijeneći okolnost da je tuženica odbila zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora te da je za zaključiti da bi isti bio odbijen i u odnosu na to razdoblje, s obzirom na to da se navedeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj osnovi. Slijedom toga, prvostupanjski sud smatra da je tužitelj prije podnošenja tužbe u cijelosti ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a.
9. Odluku o parničnom trošku tužitelja prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. – dalje u tekstu Tarifa) s time da ukupno odmjereni trošak tužitelja umanjuje za žalbeni trošak tuženice povodom izjavljene žalbe na ranije donesenu prvostupanjsku presudu ukinutu rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž R- 202/2021 od 2. veljače 2023. u iznosu od 248,85 eura.
10. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka. Tuženica u žalbi neosnovano ponavlja prigovor da je tužba nedopuštena u odnosu na tražbine naknade plaće za razdoblje prije siječnja 2014. jer je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno otklonio, kako je to detaljno obrazloženo u toč. 6., 6.1. -6.3. obrazloženja prvostupanjske presude, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud budući da je ocijenjeno da bi drugačije tumačenje, u smislu navoda tuženice, u konkretnim okolnostima predstavljalo pretjerani formalizam.
11. U prvostupanjskom postupku su utvrđene sve odlučne činjenice te nije prihvaćen žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. Tuženica u žalbi ustraje kod istaknutog prigovora zastare dijela potraživanja tužitelja, koji prigovor je ovaj sud prihvatio u odnosu na tražbine za listopad 2013. - travanj 2014.
12. Naime, predmetne tražbine dospijevaju u razdoblju od 15. studenog 2013. do 15. svibnja 2014., dok je tužitelj podnio tuženici zahtjev za mirno rješenje spora u smislu čl. 186. a. ZPP-a 30. svibnja 2019. te je u odnosu na te tražbine već u tom trenutku, a svakako i u trenutku podnošenja tužbe 22. kolovoza 2019. protekao petogodišnji rok zastare iz čl. 139. ZR/14 koji se primjenjuje na temelju čl. 232. st. 2. ZR/14. U odnosu na potraživanje tužitelja za nastavno razdoblje, prigovor zastare nije osnovan te je zahtjev za mirno rješenje spora i nastavno tužba ponesena prije proteka zastarnog roka iz citirane zakonske odredbe, pri čemu je sukladno čl. 186. a. st. 3. ZPP-a nastupio zastoj zastarijevanja u trenutku podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora i zastara je nastavila teći nakon odbijanja tog zahtjeva 2. kolovoza 2019. (čl. 238. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje: ZOO).
13. S obzirom na izloženo, zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog bruto iznosa naknade plaće od 454,39 eura za razdoblje listopad 2013. -travanj 2014. s kamatama je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a, kao u točki II. izreke ove presude.
14. U odnosu na tražbinu naknade plaće za razdoblje svibanj 2014. -veljača 2018., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja u tom dijelu.
15. Tuženica u žalbi naime neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nije mogao koristiti stanku zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu. Pri tom neosnovano tuženica u žalbi prebacuje odgovornost na voditelje graničnih prijelaza navodeći da su oni bili dužni organizirati korištenje stanke, kraj činjenice da to nije bilo moguće zbog nedostatka djelatnika. Nisu prihvaćeni ni daljnji žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da granični policajci, pa i tužitelj, nisu mogli koristiti stanku u svim uvjetima rada, posebno u noćnim smjenama (zbog manjeg prometa) s obzirom da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je u svim smjenama bio nedostatan broj policajaca, a posebno ih je u manjem broju bilo u noćnoj smjeni. Bez uporišta su žalbene tvrdnje tuženice u kojima ističe da bi iskazom tužitelja bilo potvrđeno da je koristio stanju s obzirom da je naveo da je mogao koristiti kraće pauze jer je pravilno i prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud zaključio da se u takvim okolnostima ne može uzeti da je postignuta svrha korištenja dnevne stanke, niti da je tužitelj ostvario pravo na dnevnu stavku kako mu ga daje KU.
16. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik takvom organizacijom rada nije omogućio tužitelju korištenje dnevne stanke koje pravo mu je zajamčeno odredbom čl. 10. KU i Zakonom o radu, kraj činjenice da tužitelj nije ni koristio slobodne dane za neiskorišteni dnevni odmor (čl. 47. KU). Stoga je tuženica dužna naknaditi tužitelju vrijednost odrađenih sati za vrijeme dnevnog odmora u naznačenom razdoblju u ukupnom iznosu od 2.509,55 eura, u visini utvrđenoj na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Gordane Ratković od 9. listopada 2023., kojim su utvrđeni svi bitni parametri za obračun predmetne naknade plaće, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
17. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.
18. Preinačenjem presude suda prvog stupnja tužitelj je uspio u sporu 85 % (u odnosu na osnovanost i visinu njegovog zahtjeva), dok je uspjeh tuženice 15% pa je tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a trebalo odmjeriti troškove postupka u omjeru od 70%. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ukupan iznos parničnog troška pripadajućeg tužitelju s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 2.611,88, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u pitanje. Prema tome, tužitelju pripada konačno 70% od tog troška u iznosu od 1.828,32 eura, čemu treba pridodati trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 331,81 euro, što daje ukupan iznos parničnog troška tužitelja od 2.160,13 eura i umanjeno za žalbeni trošak tuženice u iznosu od 248,85 eura daje iznos od 1.911,28 eura u kojem dijelu je prvostupanjsku presudu o pripadajućim troškovima tužitelja trebalo potvrditi, dok je u preostalom dijelu za iznos od 783,56 eura zahtjev tužitelja trebalo odbiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.
19. Tuženica je u žalbenom stadiju uspjela 15% pa joj u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 1. Tarife pripada iznos od 37,50 eura na ime sastavljanja žalbe, dok je za više zatraženo zahtjev tuženice za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan, te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu budući da je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP- a).
20. Presuda suda prvog stupnja kao nepobijana u točkama II. i IV. izreke ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 16. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Duško Abramović
