Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-275/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vukšiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 36162371878, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr- 15/2023-10 od 10. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-15/2023-10 od 10. studenog 2023. potvrđuje u točkama I i III izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 2.784,04 eur / 20.976,38 kn[1] bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu (točka I izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih 7,53450

u navedenim bruto iznosima ( točka II izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.115,27 eur / 15.937,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2023. do isplate (točka III izreke). Odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 587,79 eur (točka IV izreke).

2. Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I i III izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik ne navodi u čemu bi se sastojala bitna povreda postupka, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi sa čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u iznosu od 2.784,04 eur / 20.976,38 kn bruto zbog nemogućnosti korištenja dnevnog odmora (stanke), u vremenskom razdoblju listopad 2013. – veljača 2018.

7. U povedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu policijskog službenika za graničnu kontrolu u Policijskoj upravi Osječko– baranjskoj, Policijskoj postaji granične policije Dalj, na graničnom prijelazu Erdut te da mu je rad bio organiziran u turnusima 12-24-12-48,

- da je tužitelj za vrijeme rada u turnusu imao pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta sukladno odredbi iz čl. 10. st. 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 104/13, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16 – dalje: Ku/13),

- na temelju iskaza svjedoka BC, voditelja smjene i graničnog policajca na graničnom prijelazu Erdut–Bogojevo:

- da se dnevna stanka u trajanju od sat vremena ili dva puta po pola sata koristila ovisno o poslu, kada nema prometa na granici,

- da je u dnevnoj smjeni takva gužva da se pauza ne može koristiti u vremenu od 10 do 17 sati, kada bi se inače trebala koristiti, zbog zabrane korištenja prva tri sata i zadnja dva sata (u smislu odredbe iz čl. 10. st. 3. KU–a),

- da je problem u dnevnoj smjeni kada faktički tri granična prijelaza (cestovni, riječni i željeznički) pokriva pet radnika, iako ih je prema popisu sedam u smjeni, zbog toga što je jedan uvijek na godišnjem, a jedan na stručnom osposobljavanju,

- da u situaciji kada službenika nema više od pola sata, uz manjak zaposlenih, službenici nisu u mogućnosti koristiti pauzu ni u trajanju od pola sata,

- da se voditelj smjene mora odjaviti iz sustava kako bi mijenjao odsutnog službenika i prijaviti se na njegovom radnom mjestu i nastaviti raditi, a da se često zbog manjka ljudi uopće ne može obaviti pregled teretnih vozila,

- da zbog nedovoljnog broja službenika na graničnom prijelazu službenici ne mogu koristiti pauzu,

- da u zadnje vrijeme na temelju posebnih uputa mora svakodnevno izrađivati evidenciju kada je tko od službenika koristio pauzu, iako službenici pauzu faktički ne koriste,

- da je po noći manji promet i da bi se pauza mogla koristiti, ali da je još uvijek nedovoljno ljudi, budući da bi se svatko tko koristi pauzu morao odjaviti iz sustava i zatvoriti traku na kojoj radi,

- na temelju iskaza svjedoka ZC, voditelja smjene i graničnog policajca na graničnom prijelazu Erdut:

- da su službenici dnevnu stanku u trajanju od ukupno jednog sata koristili ovisno o tome koliko ima posla, koliki je promet na graničnom prijelazu i koliko ima službenika u smjeni,

- da na graničnom prijelazu uglavnom rade četiri službenika i voditelj smjene koji pokrivaju osim cestovnog i željeznički promet te po potrebi i riječni promet,

- da je prema njegovoj procjeni, da bi se moglo normalno raditi i koristiti pauzu, potrebno minimalno šest graničnih policajaca i voditelj,

- da postoji manjak ljudi na tom graničnom prijelazu te da su slali molbe nadređenima koji su im odgovarali kako nema dovoljno ljudi koje bi mogli poslati na granični prijelaz,

- da je unazad godinu dana (iskaz dan 17. rujna 2018.) dobio uputu da se pauza mora koristiti, a da nadređenima nije bitno kako će to voditelj smjene organizirati, s obzirom na obujam posla,

- da se, kako bi službenici koristili pauzu, ostali službenici u smjeni raspoređuju na poslove službenika koji koristi pauzu, odnosno jedan službenik odrađuje poslove dva službenika istovremeno,

- da je radi utvrđivanja ukupnog broja sati koje je tužitelj ostvario na ime dnevne pauze u utuženom razdoblju, vrijednosti svakog radnog sata tužitelja, zajedno sa svim dodacima sukladno odredbama iz čl. 41. i čl. 44. st. 1. KU–a, ali bez dodatka za prekovremeni rad za navedeno razdoblje provedeno financijsko vještačenje od strane dipl. oec. Gordane Ratković, stalnog sudskog vještaka financijsko–knjigovodstvene struke,

- da iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka te dopune tog nalaza proizlazi u bitnom sljedeće:

- da je pri izradi nalaza i mišljenja korištena dokumentacija koja je dostavljena od strane tuženika (obračunske liste i tabelarna evidencija radnog vremena),

- da za rad u turnusu od 12 sati tužitelju pripada dnevna stanka od 60 minuta što predstavlja jedan sat prisutnosti na radu više, dok je u situacijama kada je tužitelj radio manje od 12 sati obračunata prisutnost na radu od 30 minuta (dnevna stanka 30 minuta),

- da razlika plaće za razdoblje od 1. listopada 2013. do 24. travnja 2018. za svaki dan rada tužitelja u turnusima na ime dnevne pauze sa svim propisanim dodacima (osim dodatka za prekovremeni rad) iznosi ukupno 2.784,04 eur/ 20.976,38 kn bruto,

- na temelju iskaza svjedoka AC, načelnika Postaje granične policije Dalj:

- da su službenici na graničnom prijelazu Dalj mogli koristiti pauzu ovisno od dana do dana i ovisno o broju službenika koji su radili na tom graničnom prijelazu te da su o korištenju pauze voditelji smjene vodili internu evidenciju,

- da mu nije poznato jesu li se podaci o korištenju pauze unosili u tzv. kontrolne listove,

- da se dnevna stanka nije mogla koristiti u prva tri sata i zadnja dva sata službe te da su voditelji smjene morali ocijeniti kada službenici mogu koristiti dnevnu stanku,

- kada bi službenik odlazio na dnevnu stanku, koja je tijekom smjene mogla biti organizirana na način da se koristi dva puta po pola sata, voditelj smjene bi "uskakao" na radnu stanicu s koje bi službenik otišao i to na način da bi se službenik odjavio sa svoje radne stanice, dok bi se voditelj smjene pod svojom lozinkom prijavio na tu radnu stanicu,

- da je njegovo radno mjesto bilo u Postaji granične policije Dalj te da nema neposrednih saznanja o svakodnevnom radu službenika na graničnom prijelazu Erdut,

- da je jednom ili dva puta mjesečno odlazio u kontrolu na granični prijelaz Dalj te da je imao mogućnost uvida u video nadzor, ali da putem video nadzora nije pratio koriste li službenici pauzu jer to fizički nije moguće,

- da mu nitko od službenika nikada nije rekao da nije iskoristio dnevnu stanku, ali da je bilo upita o tome kada će dobiti još ljudi jer ih je malo na graničnom prijelazu,

- da je tužitelj podneskom od 5. listopada 2023. postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika na ime razlike plaće potražuje bruto iznos od 2.784,04 eur s kamatama.

8. Slijedom izloženoga, analizirajući provedene dokaze, dovodeći iskaze saslušanih svjedoka u međusobnu vezu i u vezu s materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu, sud prvog stupanja utvrđuje vjerodostojnima iskaze svjedoka BC i ZC, kao i iskaz tužitelja, utvrđenjem da su iskazi imenovanih detaljni, logični i uvjerljivi, međusobno usklađeni, te da su kao zaposlenici tuženika jako dobro upoznati s činjenicama bitnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, iskazujući svoja neposredna saznanja. Međutim, sud ne prihvaća iskaz svjedoka AC koji nema neposrednih saznanja o načinu korištenja dnevne stanke tužitelja, budući da mu je mjesto rada bilo u Dalju, te da je izjavio kako je o korištenju stranke odlučivao voditelj smjene, a u konkretnom slučaju voditelji su bili saslušani svjedoci BC i ZC, iskazi kojih svjedoka su međusobno sukladni, kao i iskazu tužitelja u dijelu da se stanka nije mogla koristiti zbog obima posla, manjka službenika i organizacije rada, te da tuženik nije dostavio kontrolne listove iz kojih se nesporno moglo utvrditi je li i kada tužitelj koristio dnevnu stanku.

9. Nastavno, pozivom na odredbu iz čl. 10. st. 2. KU/13, čl. 73 Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014 – dalje Z/14) te čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 112/2017 – dalje KU/17), prihvaćajući nalaz i mišljenje angažiranog financijsko – knjigovodstvenog vještaka, sud prvog stupnja nalazi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja utvrđenjem da tuženik nije omogućio tužitelju ostvarenje zakonskog prava na dnevnu stanku, a kako se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, donosi pobijanu presudu.

10. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

11. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

12. Naime, odredbom čl. 5. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje ZR/09), a koji zakon je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. listopada 2013. do 6. kolovoza 2014., kao i odredbom čl. 7. st. 1. ZR/14, koji je bio na snazi u preostalom dijelu razdoblja, propisano je da je poslodavac obavezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

13. Nadalje, odredbom čl. 52. st. 1. ZR/09, kao i odredbom čl. 73. st. 1. ZR/14 propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

14. Odredbom čl. 10. st. 1. KU/13 ugovoreno je da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti, dok je stavkom 2. citirane odredbe KU/13 ugovoreno da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika kojima ističe da bi tvrdnje tužitelja glede nemogućnosti korištenja dnevnog odmora bile paušalne i neutemeljene, ocjena je ovoga suda da je tužitelj na kojem je bio teret dokaza da mu poslodavac, ovdje tuženik, nije omogućio ostvarenje prava na dnevni odmor (stanku), isto u okolnostima konkretnog slučaja dokazao.

15. 1. Naime, tužitelj je nesporno radio u turnusima te mu je za rad u turnusu od dvanaest sati pripadao dnevni odmor od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, pri čemu iz suglasnih iskaza svjedoka BC i ZC, koji iskazi su pravilno ocijenjeni vjerodostojnima, jer se radilo o voditeljima smjene koji su imali neposredan uvid u rad tužitelja, proizlazi da tužitelju u predmetnom razdoblju navedeni dnevni odmor nije bio omogućen zbog obima posla, nedostatnog broja zaposlenika i organizacije rada (u dnevnoj smjeni takva je gužva da se pauza ne može koristiti u vremenu od 10 do 17 sati, zabrane korištenja pauze prva tri sata i zadnja dva sata u smjeni; da su u dnevnoj smjeni faktički tri granična prijelaza – cestovni, riječni i željeznički) na graničnom prijelazu Erdut. K tome, tuženik nije ni tvrdio da bi tužitelju omogućio korištenje dnevnog odmora u propisanom trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, na način kako je to određeno prethodno citiranim odredbama Zakona i Ku-a.

16. Stoga, kako i ovaj sud prihvaća pravilnim tvrđenje suda prvog stupnja da iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije tužitelju omogućio ostvarenje zakonskog prava na dnevnu stanku, a da se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, visina kojega je utvrđena provedenim knjigovodstvenim vještačenjem.

17. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi tako i visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

18. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupanja u pobijanom dijelu potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, dok tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu nije dosuđen pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

20. U preostalom dijelu (točke II i IV izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 16. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović