Poslovni broj Pn-42/2021
Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužiteljice KA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Bosanac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika FA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vlaho Mujo, odvjetnik u Dubrovniku, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 27. studenog 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tuženika, dana 16. siječnja 2025. godine javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se I.tuženiku FA da tužiteljici KA na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplati novčani iznos od 79.633,69 EUR (600.000,00 kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.“
II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 4.792,00, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj dana 9. siječnja 2021. navodi se da je tužiteljica s UA zaključila brak dana 2. svibnja 1992. godine i njihov je brak pravomoćno razveden dana 25. rujna 2006. godine. Tužiteljica je sa svojim tadašnjim suprugom UA stekla bračnu stečevinu, koje njezino pravo na udio u ovoj bračnoj stečevini njezin tadašnji suprug UA nije htio i ne želi priznati ni dan danas. Tužiteljica je pred naslovnim sudom protiv svojeg bivšeg supruga UA ustala tužbom zbog podjele bračne stečevine, te je vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1553/10, koji je pravomoćno okončan na način da je ista kao tužiteljica odbijena sa svojim tužbenim zahtjevom radi podjele bračne stečevine. Naime presudom Županijskog suda u Dubrovniku pod posl.br. Gž-91/15 od 04. siječnja 2017. potvrđena je presuda Općinskog suda u Dubrovniku pod posl. br. 11 P-1553/10-37 od 20. listopada 2014. kojom je tužiteljica KA odbijena u cijelosti s tužbom u njoj postavljenim tužbenim zahtjevom. Ističe se da je u tom postupku tuženik, kao ujak UA, s ciljem da mu na svaki mogući način pogoduje u navedenom parničnom postupku pred Općinskim sudom u Dubrovniku dana 08. svibnja 2014. u dokaznom postupku svjesno neistinito iskazao da je TD Marinović Konavle d.o.o. osnovana 1993. i da je okrivljeni UA naknadno prilikom osnivanja firme uložio 5.000,00 maraka, a taj novac mu je dao njegov otac, a što zna budući da je bio prisutan razgovoru njih dvojice kada mu je otac rekao da daje novac isključivo njemu, iako je znao da to što je rekao ne odgovara istini. Naime, rješenjem Trgovačkog suda u Splitu br. Fi-15280/94 od 16. siječnja 1995. je registrirano poduzeće Marinović-Konavle d.o.o. Pridvorje d.o.o. na temelju odluke o osnivanju od 12. prosinca 1994., te u ovom rješenju piše da je osnivač ovog poduzeća osiguravao sredstva za temeljni kapital u stvarima, a ne u novcu. Kako je tuženik svjesno iznosio na sudu neistine ne bi li takvim svojim iskazom pogodovao svojem nećaku UA, tako je to rezultiralo u konačnici time da je sud donio presudu kojom u cijelosti odbija kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice KA, a ova je presuda postala i pravomoćna. Posljedično pravomoćnoj presudi kojom je odbijen njezin tužbeni zahtjev za utvrđenjem njezinog udjela u bračnoj stečevini, tužiteljica je pretrpjela kako materijalnu, tako i nematerijalnu štetu. Što se tiče materijalne štete, tužiteljica je ustala posebnim tužbama protiv UA i FA i na temelju tih njezinih tužbi su pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupci. Međutim, pored materijalne tužiteljici je nanesena i nematerijalna šteta, budući da je svjesnim iznošenjem kardinalnih neistina u parničnom postupku FA kao ujak njezinog bivšeg supruga tužiteljicu praktički oklevetao, budući da je namjerno na glavnoj i javnoj raspravi iznosio tvrdnje koje ne odgovaraju istini, a koje su trebale ukazati sudu da tobože tužiteljica nije apsolutno imala bilo kakvog udjela u osnivanju TD Marinović-Konavle d.o.o., već da je isključiv udio imao njezin bivši suprug UA, odnosno njegov sada pokojni otac AA, koji je tobože svojem sinu UA dao za osnivanje TD- a inicijalni novčani iznos od 5.000,00 DEM. Tužiteljica smatra da je takvim iznošenjem neistina na sudu u tijeku glavne i javne rasprave, u Dubrovniku koji je relativno mali grad, i u kojem je i sama bila kao vlasnica frizerskog salona u njegovom centru, nanesena velika šteta u vidu duševnih bolova uzrokovane klevetničkim navodima tuženika, koji su tako sračunato iznesene na sudu, ne bi li, ne samo nju posve isključili iz podjele bračne stečevine, negoli ju u očima javnosti prikazale kao zlu, lijenu i pohlepnu osobu, kojoj je bio jedini cilj da se domogne dijela imovine koju je, tobože, u cijelosti, vlastitim zaslugama i materijalnim sredstvima stekao njezin bivši suprug UA. Tužiteljica smatra da bi po osnovi naknade štete zbog tako nanesenih duševnih boli, koje od pravomoćnog okončanja parničnog postupka nesmanjenim intenzitetom traju do danas i još se i pojačavaju uslijed ponašanja njezinog izvanbračnog supruga koji svojim prijetnjama uznemirava njezinu obitelj i nju osobno, pravična novčana naknada iznosila najmanje 600.000,00 kuna, i u toj visini ona postavlja svoj tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika. S obzirom na činjenicu da je parnični predmet koji se sada pokreće ovom tužbom činjenično i pravno potpuno vezan za parnični predmet radi naknade materijalne štete protiv istog tuženika i pred istim sudom, pod poslovnim brojem Pn-47/2020, predlaže se objediniti ova dva postupka u jedan i donijeti u odnosu na tuženika jedinstvenu presudu.
2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom pred ovim sudom dana 7. listopada 2021., tuženik osporava sve tužbene navode. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, kao i to da u konkretnom slučaju ne postoji niti protupravna štetna radnja, niti uzročno-posljedična veza, a niti šteta. Ističe se da tužiteljica navodi da bi tuženik počinio protupravnu štetnu radnju time što bi dana 8. svibnja 2014. godine (dakle više od 6 i pol godina od dana podnošenja tužbe za naknadu štete) na ročištu u predmetu naslovljenog suda posl. br. P-1553/10 Općinskoga suda u Dubrovniku, dao svjedočki iskaz, čime ju je oklevetao jer je iskazao da ona nije doprinijela osnivanju trgovačkog društva Marinović-Konavle d.o.o. Navodi se da je tuženik iskazivao u predmetu P-1553/10, ali nije lažno iskazivao, niti je na bilo koji način oklevetao tužiteljicu (niti je tvrdnja da ista nije doprinijela osnivanju trgovačkog društva pogodna da bi predstavljala klevetu). Tužiteljica je protiv tuženika bila podnijela kaznenu prijavu zbog kaznenog djela lažnog svjedočenja, a nakon odbačaja iste i optužnicu, koja je pravomoćno odbijena, a postupak je obustavljen, obzirom da nije dokazano da bi tuženik dao lažan iskaz. Nadalje, navodi se da je neosnovan navod tužiteljice da je iskaz tuženika uopće podoban da bi tužiteljicu prikazao kao zlu, lijenu ili pohlepnu osobu, jer tuženik to niti jednom riječju o tužiteljici nije kazao. Protivno je logici da bi zbog iskaza tuženika u kojem navodi kako nije sudjelovala u osnivanju trgovačkog društva tužiteljici mogla nastati ikakva duševna bol, a posebice duševna bol za koju bi pravična novčana naknada iznosila 600.000,00 kuna. Nadalje, tužiteljica u tužbi tvrdi da se njene duševne boli pojačavaju uslijed ponašanja njenog izvanbračnog supruga (po saznanju tuženika to bi bio ĐA, kojeg tužiteljica predlaže kao svjedoka) koji prijetnjama uznemirava njenu obitelj i nju osobno. Međutim, nije jasno zbog čega bi tuženik trebao odgovarati za naknadu štete koju tužiteljici uzrokuje njen izvanbračni suprug i kakve to veze ima sa tuženikom. Konačno, tuženik ukazuje i kako je tužbeni zahtjev nerazumljiv budući tužiteljica traži da sud tuženika obveže da joj solidarno isplati 600.000,00 kuna, pa tuženiku nije jasno zbog čega bi i kako (obzirom da je jedini tuženik) čak i u slučaju da je potraživanje nezastarjelo i osnovano, tuženik bio solidarno obvezan na plaćanje naknade štete. Zbog svega navedenog predlaže se odbiti tužbeni zahtjev, a sukladno načelu ekonomičnosti u postupanju, predlaže se odbiti sve dokazne prijedloge te tužbu odbiti s obzirom da je nastupila zastara potraživanja.
3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao sve isprave u spisu, i to posebice: dokumentaciju iz spisa Kov.486/15 od 7. lipnja 2019. (list spisa 54 – 68), zapisnik od 8. svibnja 2014. u predmetu P-1553/10 koji sadrži sporni iskaz tuženika (list spisa 69- 71), a saslušane su i parnične stranke, odnosno, tuženik koji je pristupio na ročište radi saslušanja, pregledani su i priklopljeni spisi, P-1553/10 i Kov. 486/15.
4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 79.633,69 EUR (600.000,00 HRK) na ime naknade neimovinske štete (povreda prava osobnosti) koja je tužiteljici nastala lažnim iskazom tuženika u predmetu koji se pred ovim sudom vodio u postupku podjele bračne stečevine između ovdje tužiteljice i njezinog bivšeg supruga UA.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Među strankama u ovom postupku nije sporno da su tužiteljica i UA bili u braku od 2. svibnja 1992. do 25. rujna 2006., nije sporno da je tuženik ujak UA, nije sporno da je tuženik dao iskaz kao svjedok u postupku koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-1553/10.
7. Sporno je, pak, je li nastupila zastara predmetnog potraživanja, sporna je osnova i visina tražbine.
8. Prvo valja reći da je u ovom predmetu prethodni postupak zaključen dana 19. listopada 2022. godine, a glavna rasprava je otvorena tek dana 22. listopada 2024. Sud je na to ročište od dana 22. listopada 2024. pozvao stranke radi saslušanja, no tužiteljica nije pristupila zbog bolesti, a ni punomoćnik tužiteljice. Sud je na tom ročištu saslušao tuženika koji je uredno pristupio, a potom je odredio novo ročište radi saslušanja tužiteljice. Međutim, ni na to ročište od 27. studenog 2024., tužiteljica nije pristupila radi saslušanja i svoj nedolazak nije opravdala, a nije pristupio ni punomoćnik tužiteljice koji je neposredno prije poslao liječničku potvrdu da putuje u toplice u Bosnu i Hercegovinu, a niti je pristupio izvanbračni suprug tužiteljice, koji je također njezin punomoćnik u ovom postupku (list spisa 49). Sud je održao ročište u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice i na tom ročištu pročitao sve isprave u spisu, sve podneske stranaka, sve priklopljene spise i zaključio glavnu raspravu. Punomoćnik tuženika je čak sedam puta tražio odgodu ročišta, i to 3. lipnja 2022., 22. rujna 2022., 28. rujna 2023., 15. studenog 2023., te 8. srpnja 2024., kojim je zahtjevima sud udovoljio i odgodio ročišta. Međutim, sud nije udovoljio traženju punomoćnika tužiteljice da se odgodi i ročište određeno za dan 22. listopada 2024., jer, osim što zahtjev za odgodu punomoćnik tužiteljice šalje samo dva sata prije održavanja rasprave (u referadu zaprimljeno nekoliko minuta prije samom početka), iako mu je poziv za ovo ročište dostavljen još u srpnju, punomoćnik dostavlja dokaz da mu je poziv za sjednicu u Zagrebu dostavljen još 5. listopada 2024., pa je mogao osigurati zamjenu. Sud nije uvažio ni zahtjev za odgodu ročišta na dan 27. studenog 2024., jer je to ročište određeno samo radi saslušanja tužiteljice koja nije pristupila ni na prethodno održano ročište zakazano radi saslušanja parničnih stranaka, a uopće nije dostavljen nikakav dokaz o nemogućnosti tužiteljice da na ročište pristupi, niti je, štoviše, njezin nedolazak uopće ispričan, a punomoćnik tužiteljice je imao dovoljno vremena osigurati zamjenu.
9. Odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO) propisano je da je onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan štetu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pri tome, odredba čl. 1046. ZOO definira da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
10. Analizom isprava priloženih u spisu, koje je sud pročitao na raspravi od dana 27. studenog 2024., utvrđeno je sljedeće.
10.1. Tuženik FA je kao svjedok na ročištu koje se pred ovim sudom vodilo radi utvrđenja bračne stečevine po tužbi tužiteljice KA protiv tuženika UA, dao iskaz (list spisa 69), koji u spornom dijelu glasi: "Što se tiče same firme ona je osnovana koliko se mogu sjetiti 1993.g. Za datum nisam siguran jer je UA sam osnovao firmu, a ja sam naknadno pristupio te sam 2003. uložio znatna sredstva u firmu i stekao 50% udjela. Poznato mi je da je UA prilikom osnivanja firme uložio 5.000,00 maraka, a taj novac mu je dao njegov otac. Znam da mu je otac dao navedeni novac jer sam bio prisutan razgovoru njih dvojice kad mu je otac rekao da dava novac isključivo njemu, a upravo iz razloga što je već prethodno dao KA novac za njezin salon. Po mojoj ocjeni i saznanju, novac mu je dao u namjeri da mu pomogne, a jer je u to vrijeme KA trošila dosta novaca. Poznato mi je da je kasnije i sestra od UA mu dala 30000 dolara za firmu, ali ne sjećam se kada točno…"
10.2. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je ovakav iskaz, koji nije istinit, prouzročio tužiteljici, kako imovinsku, tako i neimovinsku štetu. Naime, tužiteljičin zahtjev je u tom predmetu P-1553/10 pravomoćno odbijen. Za imovinsku se štetu vodi drugi postupak (Pn-47/2020, koji je pravomoćno okončan povlačenjem tužbe, prema podacima u eSpisu), pa je predmet ove tužbe samo naknada neimovinske štete. Tužiteljica smatra da predmetni iskaz predstavlja klevetu, jer trgovačko društvo Marinović – Konavle d.o.o. je osnovano temeljem odluke o osnivanju od 12. prosinca 1994., a ne, kako to tuženik u iskazu navodi 1993. Uz to, tužiteljica navodi kako nije točno da je otac njezinog bivšeg supruga dao inicijalni novčani iznos od 5.000,00 maraka svome sinu za osnivanje trgovačkog društva. Smatra da su takvi neistiniti navodi smišljeno izneseni, ne bi li je u očima javnosti prikazali kao zlu, lijenu i pohlepnu osobu, kojoj je jedini cilj bio da se domogne imovine koju je u cijelosti i vlastitim zaslugama i sredstvima stekao njezin bivši suprug. Kao dodatnu otegotnu okolnost, tužiteljica ističe da je Dubrovnik relativno mali grad pa su joj takvi navodi izneseni na javnoj sudskoj raspravi znatno naštetili.
11. Pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti štetne radnje (štetnik i oštećenik), štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje štetnika i nastale štete, te protupravnost štetne radnje. Navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, pa nepostojanje samo jedne od navedenih pretpostavki, razlog je za odbijanje tužbenog zahtjeva.
11.1. Iz spisa ne proizlazi da bi postojala uzročna veza između iskaza tuženika koji je dan u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku, poslovni broj P- 1553/10 i štete koju tužiteljica tvrdi da trpi s osnove prouzročenih duševnih boli. Uzročnu vezu tužiteljica treba dokazati, ona se ne presumira. Veza između štetne radne i nastale štete mora biti izravna i mora objektivno moći dovesti do štetne posljedice – odnosno, štete (adekvatna uzročnost). Štoviše, iz spisa ni ne proizlazi da bi se iskaz tuženika uopće mogao smatrati štetnom radnjom kojom se tužiteljici mogla prouzročiti neimovinska šteta.
11.2. Analizom spornog iskaza tuženika (list 69-71), razvidno je da tuženik, saslušan kao svjedok u postupku P-1553/2010, iskazuje o činjenicama kojima je svjedočio. Za datum osnivanja firme Marinović – Konavle d.o.o. tuženik (tamo svjedok) čak ni ne tvrdi sa sigurnošću da je osnovana 1993. riječima "koliko se mogu sjetiti" i "za datum nisam siguran jer je firmu osnovao UA". Treba uzeti u obzir i da svjedok taj iskaz daje 20 godina nakon osnivanja firme u čijem osnivanju nije sudjelovao. Nadalje, tamo svjedok, a ovdje tuženik, ni u jednom dijelu svog iskaza ne opisuje tužiteljicu kao "zlu, lijenu i pohlepnu osobu", niti uopće izgovara riječi koje bi se i posredno mogle na taj način protumačiti, štoviše, ne daje nikakve vrijednosne stavove o tužiteljici. Svjedok jedino spominje da je tužiteljici bivši svekar dao novac za otvaranje frizerskog salona (što tužiteljica ni ne osporava, a i što Županijski sud ističe u presudi Gž-91/15 – priklopljeni spis P-1553/10), kao i da je isti svome sinu dao novac za otvaranje firme, da mu pomogne, "jer je u to vrijeme KA trošila dosta novca". Pritom iz iskaza nije ni jasno misli li na to da je dosta novca išlo za potrebe otvaranja frizerskog salona, ili je ona osobno trošila novac koji bi zaradila od salona, ili njihov zajednički novac. Međutim, taj dio iskaza tužiteljica posebno ni ne osporava niti problematizira. Koliko god se slobodno tumačio ovakav iskaz, ne može se objektivno zaključiti da je tuženik i na jedan način klevetao tužiteljicu, da je i na jedan način tužiteljicu prikazao kao lošu osobu, kao zlu osobu, kao lijenu osobu, kao pohlepnu osobu, niti je (objektivno) ovakav iskaz prikladan i podoban da u tužiteljice izazove duševne boli niti bi ovakvim iskazom moglo biti povrijeđeno pravo osobnosti, uzimajući u obzir kriterij prosječnog čovjeka, ali imajući u vidu i sve okolnosti i posebnosti ovog slučaja. Osim što navodi tuženika nisu ni uvredljivi ni klevetnički (takvo što nije dokazano) niti prikazuju tužiteljicu u negativnom kontekstu, izneseni su u sudskom postupku, a pri tome, unatoč javnosti rasprave koju tužiteljica ističe, na toj su raspravi bili prisutni, osim suca i zapisničara, samo punomoćnici stranaka.
11.3. Nastavno na gore navedeno, iskaz tuženika dan u postupku P-1553/10 nema ni obilježje protupravnosti. Protupravnost se može definirati kao povreda nekog pravnog pravila. Govoreći konkretno, tuženik je iskaz dao u sudskom postupku, u kojem je bio pozvan kao svjedok, iskazivao je o činjenicama o kojima ima saznanja. Svaki svjedok je dužan odazvati se pozivu suda i dužan je dati istinit iskaz, neovisno o utjecaju tog iskaza na sudski postupak. Samim davanjem istinitog iskaza u okviru dužnosti svjedoka, ne može se povrijediti pravo osobnosti one stranke kojoj takav iskaz ne ide u prilog. Činjenica da je tuženik pogriješio godinu osnivanja firme (1993., a ne 1995.), ne može se smatrati protupravnom radnjom, posebice imajući u vidu da taj iskaz daje 20 godina nakon osnivanja firme, da u iskazu ni ne tvrdi sa sigurnošću da je firma tada osnovana, da jasno navodi da za datum nije siguran, kao i da je osnivanju firme prethodio niz radnji kroz 1994. (odluka o osnivanju poduzeća). Kraj činjenice da su stranke u braku od 1992., je li firma osnovana 1993. ili 1995., ne utječe na imovinska prava tužiteljice (što ovdje nije ni pitanje), a ni ne može biti podloga ni uzrok nastanka neimovinske štete. Nadalje, logično je i uvjerljivo da je otac dao svojem sinu novac za pomoć pri osnivanju firme, te nije utvrđeno u kaznenom postupku (a ni u postupku P-1553/10) da bi ta tvrdnja bila neistinita, a samom tom tvrdnjom se ne prekršuje nikakvo pravilo građanskog (ili drugog) prava, pa da bi se mogla smatrati protupravnom. Iako se kaznenopravni delikt i građanskopravni delikt mogu, ali i ne moraju podudarati, i iako je građanskopravna odgovornost šira, ovdje ipak treba reći da je tužiteljica tuženika prijavila za davanje lažnog iskaza (upravo ovog iskaza koji se ovdje naziva štetnom radnjom), te da je optužnica odbačena (uvid u predmet Kov-486/15). Niti jednu činjenicu iz tog spornog iskaza ovdje tuženika tužiteljica nije osporila, osim činjenice o datumu osnivanja firme, a koji navod je objektivno potpuno neprikladan da povrijedi pravo osobnosti tužiteljice u smislu odredbe članka 1100. stavka 1. ZOO-a.
11.4. Kako ovdje nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, tako ne postoji niti odgovornost tuženika prema tužiteljici. U odnosu na štetu, valja reći da tužiteljica u tužbi navodi da njezine duševne boli nesmanjenim intenzitetom traju od pravomoćnog okončanja postupka pa do danas, štoviše, da se pojačavaju uslijed ponašanja njezinog izvanbračnog supruga koji svojim prijetnjama uznemirava njezinu obitelj i nju osobno. Ako tužiteljica neku neimovinsku štetu i trpi, ta šteta nema uzrok u iskazu tuženika danog u postupku P- 1553/10, jer taj uzrok, kako je rečeno, nije adekvatan da povrijedi pravo osobnosti tužiteljice. Svakako da bi prijetnje izvanbračnog supruga tužiteljice mogle uzrokovati štetu tužiteljici, no, takvo što nije odgovornost niti može pasti na teret tuženika, niti je tužiteljičin izvanbračni suprug tuženik ovdje, niti je takva šteta predmet ovog postupka.
12. Iz stranačkog iskaza tuženika danog u ovom postupku (list spisa 97) proizlazi da je tuženik iskazivao o stvarima koje je kao svjedok znao ili pretpostavljao, primjerice, vezano za datum osnivanja firme, ali ističe i ovdje da nije taj podatak tvrdio sa sigurnošću. Tuženik dodatno navodi kako nije tužiteljici u tom iskazu uputio nikakvu ni uvredu ni klevetu, te da mu ni sada uopće nije jasno temeljem čega njega tužiteljica tuži i kakvu je on to njoj štetu pričinio, te da mu cijeli ovaj postupak nije jasan. Iskaz je tuženika u ovom postupku u skladu s utvrđenjima ovog suda koja proizlaze iz dokumentacije u spisu i iz priklopljenih spisa.
13. S obzirom na način pisanja tužbe i donekle nejasno određeni konačni trenutak nastanka potpunog opsega neimovinske štete, za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala, kao i s obzirom na navode da šteta u istom intenzitetu traje i danas, te da se pojačava djelovanjem treće osobe, koju nejasnoću navoda sud nije mogao otkloniti s obzirom na pasivnost tužiteljice kroz višegodišnje trajanje ovog postupka, sud se ovdje upustio u analizu osnovanosti tužbenog zahtjeva, utvrdivši da nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, kako je gore obrazlagano. No, ipak se ističe, a u odnosu na zastaru, koji prigovor tuženik opetovano ističe, da je odredbom članka 230. stavka 1. ZOO-a propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Sporni iskaz kao "štetna radnja" dan je 8. svibnja 2014. (list spisa 69). Međutim, tužiteljica na ročištu od 12. srpnja 2022. izjavljuje da je šteta nastupila tek pravomoćnim okončanjem postupka koja nesmanjenim intenzitetom traje do danas (list spisa 48), a postupak P-1553/10 u kojem je iskaz dan, okončan je pravomoćno dana 4. siječnja 2017. donošenjem odluke Županijskog suda u Dubrovniku, Gž-91/15, koju je odluku tuženica zaprimila dana 3. ožujka 2017. (dostavnica na poleđini lista 124 priklopljenog spisa P-1553/10). Stoga, od pravomoćnosti odluke u postupku P-1553/10 pa do dana podnošenja ove tužbe prošle su gotovo pune 4 godine. Bitno je utvrditi, za pitanje zastare, kad je šteta konačno nastupila u punom opsegu iz određenog uzroka, ovdje, svjedočkog iskaza, a za tužiteljicu je to, kako sama ističe, danom pravomoćnosti odluke utemeljene (između ostalog) i na takvom iskazu, pa bi proizlazilo da zahtjev tužiteljice u svakom slučaju, sve i da su pretpostavke ispunjene, zastario temeljem odredbe članka 230. stavka 1. ZOO-a, pri čemu bi bilo potpuno neodlučno, to što se ta šteta povećava uslijed ponašanja izvanbračnog supruga tužiteljice, ĐA, jer takva (daljnja) šteta bi svakako imala uzrok u protupravnom ponašanju treće osobe.
14. U odnosu na sami izričaj postavljenog tužbenog zahtjeva, riječ "solidarno" je višak, jer je ovdje tužena samo jedna osoba, što pravilno ističe i tuženik, no ni to, kraj gore opisanog stanja stvari, nije važno za ovaj postupak.
15. Sud se sukladno načelu ekonomičnosti postupka, nije upuštao u izvođenje daljnjih dokaza, kad je prema stanju spisa razvidno da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je odlučeno kao pod I. izreke.
16. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19). Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu, priznat je trošak odgovora na tužbu u visini od 599 bodova, temeljem Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), te trošak zastupanja na ročištima od 12. srpnja 2022. (pripremno ročište), te na ročištima od 22. listopada 2024. i 27. studenog 2024., svako ročište od po 599 bodova temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, pa ukupan priznati trošak tuženika iznosi 2.396 bodova, odnosno 4.792,00 eura. Stoga je odlučeno kao pod II. izreke ove presude.
U Dubrovniku, 16. siječnja 2025.
S u d a c
Marijana Milković Cosmai
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drugačije.
