Poslovni broj 15 P.715/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužiteljice VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mariju Kaznačiću, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po odvjetnicima iz OD Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 02.prosinca 2024. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a presude javno objavljene dana 16.siječnja 2025. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu broj ugovora: 9012041654 od 20. listopada 2006. g., potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Nikša Viđen iz Dubrovnika pod Broj: OU1309/06, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, temeljem koje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a koja glasi:

“Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.104,87 CHF (slovima: osamnaesttisućastočetiri CHF i osamdesetsedam) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan iznos od 2.098,44 EUR sa zateznom kamatom koja se obračunava sa zateznim kamatama koje se obračunavaju do 31.prosinca 2007.g. prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. g u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2024 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- 1,58 Eura od 01. travnja 2010. g. do isplate

- 14,35 Eura od 01. svibnja 2010. g. do isplate

- 15,75 Eura od 01. lipnja 2010. g. do isplate

- 27,82 Eura od 01. srpnja 2010. g. do isplate

- 25,34 Eura od 01. kolovoza 2010. g. do isplate

- 32,93 Eura od 01. rujna 2010. g. do isplate

- 30,31 Eura od 01. listopada 2010. g. do isplate

- 26,09 Eura od 01. studenog 2010. g. do isplate

- 34,99 Eura od 01. prosinca 2010. g. do isplate

- 46,32 Eura od 01. siječnja 2010. g. do isplate

- 38,30 Eura od 01. veljače 2011. g. do isplate

- 41,11 Eura od 01. ožujka 2011. g. do isplate

- 37,53 Eura od 01. travnja 2011. g. do isplate

- 38,17 Eura od 01. svibnja 2011. g. do isplate

- 53,36 Eura od 01. lipnja 2011. g. do isplate

- 54,84 Eura od 01. srpnja 2011. g. do isplate

- 67,52 Eura od 01. kolovoza 2011. g. do isplate

- 61,01 Eura od 01. rujna 2011. g. do isplate

- 53,87 Eura od 01. listopada 2011. g. do isplate

- 53,11 Eura od 01. studenog 2011. g. do isplate

- 52,56 Eura od 01. prosinca 2011. g. do isplate

- 55,96 Eura od 01. siječnja 2011. g. do isplate

- 58,93 Eura od 01. veljače 2012. g. do isplate

- 59,32 Eura od 01. ožujka 2012. g. do isplate

- 57,27 Eura od 01. travnja 2012. g. do isplate

- 58,66 Eura od 01. svibnja 2012. g. do isplate

- 59,61 Eura od 01. lipnja 2012. g. do isplate

- 58,01 Eura od 01. lipnja 2012. g. do isplate

- 58,43 Eura od 01. srpnja 2012. g. do isplate

- 57,23 Eura od 01. kolovoza 2012. g. do isplate

- 54,65 Eura od 01. rujna 2012. g. do isplate

- 57,40 Eura od 01. listopada 2012. g. do isplate

- 58,73 Eura od 01. studenoga 2012. g. do isplate

- 57,80 Eura od 01. prosinca 2012. g. do isplate

- 52,60 Eura od 01. siječnja 2013. g. do isplate

- 57,02 Eura od 01. veljače 2013. g. do isplate

- 57,40 Eura od 01. ožujka 2013. g. do isplate

- 55,67 Eura od 01. travnja 2013. g. do isplate

- 50,29 Eura od 01. svibnja 2013. g. do isplate

- 50,16 Eura od 01. lipnja 2013. g. do isplate

- 51,48 Eura od 01. srpnja 2013. g. do isplate

- 53,60 Eura od 01. kolovoza 2013. g. do isplate

- 56,53 Eura od 01. rujna 2013. g. do isplate

- 55,09 Eura od 01. listopada 2013. g. do isplate

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 1.166,01€.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od 1.019,80€ sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja 16.siječnja 2025.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 12.lipnja 2023.g., tužiteljica navodi da je s tuženikom dana 20.listopada 2006.g. sklopila Ugovor o kreditu br. 9012041654 koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika broj:OU- 1309/06, a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 18.104,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika, važećem na dan korištenja kredita.

Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom o kreditu u jednakim mjesečnim anuitetima.

U čl. 1. Ugovora, parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem deviznom tečaju tuženika (kreditora), važećem na dan korištenja kredita.

U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1.), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezano za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003-2008. godine, te su postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija.

Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012.godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. j Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003.-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci).

Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i u istom je dana 4. srpnja 2013. godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće.

Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13. lipnja 2014.godine posl.br. Pž-7129/13.

Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna.

Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.

Protiv drugostupanjske odluke, odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su pak odbijene odlukom od 9. travnja 2015. godine (broj: Revt-249/142), a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika (banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi.

Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 — dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007.g., a od 7. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH isti prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo- osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a.

Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tako tuženik, koristeći navedenu ugovornu odredbu, postupao jednostrano protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g., dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe i ugovora

Slijedom gore navedenog tužitelj zahtijeva povrat više uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 3.264,45 EUR, koji iznos je tuženik stekao bez osnova, pa stoga predlaže sudu da, nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev naveden u izreci ove odluke,a koji je specificirao podneskom od 06.srpnja 2024.g. (list spisa 73-75), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 10.kolovoza 2023.g. tuženik ističe kako se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu te osporava visinu i osnov utuženog potraživanja. Ističe prigovor zastare.

Tvrdi da je tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba iz ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom te na isplatu iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita.

Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

2.1.Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

2.2.Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju.

2.3.Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.

2.4.Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

2.5.Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

2.6.Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009.

2.7.Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

2.8.Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g.

2.9.Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

2.10.Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama,.

2.11.U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno.

2.12.Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja.Tuženik se nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu ,a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.

Ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

2.13.Tuženik ističe i prigovor zastare dijela tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu razlike po osnovi promjene tečaja za vrijeme trajanja kreditnog odnosa i ističe kako se tužiteljeva teorija o tom pitanju, ne podudara s temeljenim zakonskim odredbama o zastari i početku tijeka zastarnog roka za potraživanja temeljena na institutu stjecanja bez osnove i naknade štete. Naime, glede prigovora zastare koji je istaknuo tuženik, za navesti je da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

2.14.U odnosu na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013. god. koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.god. (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.god), utvrđeno da je među ostalim tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, za navesti je da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te se dakle takovom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka za navesti je da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga (Vrhovni sud Republike Hrvatske Revx- 183/11, Županijski sud u Zagrebu Gž-6858/16-2 od 21.veljače 2017.godine i Gž- 8026/16-2 od 11. travnja 2017.godine, Županijski sud u Osijeku broj Gž-1680/16 od 14.12.2017.god.). U tom smislu, izjasnila se i pravna teorija, pa tako i mr.sc. LZ u svom stručnom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (Pravo i porezi br. 9/18).

To je potrebno naglasiti jer ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.

Da je hrvatski zakonodavac doista želio da se početak zastarnog roka ili pak prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drukčije nego li prema općim pravilima, takvo što izričito bi uredio mjerodavnim zakonskim propisom.“

Citirani pravni teoretičari su izravno i jasno argumentirali stav koji se tiče međusobnog odnosa podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i zastare ostvarivanja restitucijskog zahtjeva u individualnim tužbama, pa tako navode:

„Iz odredbe čl. 502. c ZPP-a koja predviđa posebne parnice za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni jasno proizlazi da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može „nadomjestiti“ tužbu vjerovnika iz konkretnoga obveznog odnosa.“

Iz citiranih dijelova jasno proizlazi da se zastara, a kako je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnike. U konkretnom slučaju, takva je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila, stoga je prigovor zastare, a uvažavajući sve ranije iznesene argumente, u potpunosti osnovan. Nadalje, sukladno čl. 502. ZPP-a jedino je sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se potom utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok se pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, ovlašten pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora.

3.U dokaznom postupku sud je pregledao svu pravnorelevantnu dokumentaciju iz spisa i to: plan otplate (list spisa 7-9), pregled uplata po kreditu (list spisa 10-12), Ugovor o kreditu broj ugovora: 9012041654, broj: OU 1309/06, javnog bilježnika Nikša Viđen, (list spisa 13-36), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 04.ožujka 2024. (list spisa 59-60), provedeno je vještačenje po vještakinji Ivoni Ivanović (list spisa 64- 67).

4. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

5. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka 20. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.104,87 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da se tužiteljica obvezala na kredit u otplati platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju stambenog objekta i koja na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 5,10% godišnje, da je ugovoreni rok otplate kredita 84 mjeseca te da se kredit u iznosu od 18.104,87 CHF i kamata iz toč. 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora kao i da u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, o kojim će izmijenjenim anuitetima tuženik pisano obavijestiti tužitelja. Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9012041654 sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao Banke i VZ kao korisnika kredita dana 20. listopada 2006. ( dalje: Ugovor o kreditu).

6.Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa te da je glavnica kredita odnosno anuitet (glavnica i kamata) vezana uz valutu švicarskog franka, među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu. Ono što tužitelj tvrdi međutim je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci i u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa kako je tužitelj vršila plaćanja po ništetnim odredbama smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi odnosno stečen bez osnove. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti označenih ugovornih odredbi, kao prvo sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne. Kao drugo sporno se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

7. U odnosu na navod tuženika da je nastupila prekluzija tužitelja za podnošenje tužbe jer je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita prethodno podnošenju tužbe, sud ističe da se pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva koji ovdje glasi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu očituje već u isplati koju tužiteljica traži drugim zahtjevom postavljenim u tužbi, onom na isplatu novčanog iznosa plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, pravo na isticanje ništetnosti se, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) ne gasi, a iz čega proizlazi zaključak da pravo tužitelja isticati ništetnost ugovornih odredbi nije uvjetovano trajanjem ugovornog odnosa već isključivo činjenicom da li takav deklaratorni zahtjev slijedi zahtjev kondemnatorne naravi koji opravdava postavljanje zahtjeva deklaratorne naravi. Što se pak tiče samog zahtjeva na isplatu, za koji sud ocjenjuje da predstavlja zahtjev za povrat stečenog bez osnove, taj je zahtjev već po svojoj definiciji iz čl. 1111. ZOO, zahtjev koji ugovorna strana može postaviti tek nakon što je nastupila povreda njenog prava odnosno nakon što je dio njezine imovine neosnovano prešao u imovinu druge osobe. Kao pri tome povreda prava osobe koja postavlja osnovu zahtjeva za stečeno bez osnove, traje sve dok dio njezine imovine koji je neosnovano prešao u imovinu druge osobe ne bude vraćen, odluka o vremenu postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove tako ovisi tako isključivo o osobi koja zahtjev postavlja te važećim propisima postavljanje tog zahtjeva nije vezano uz činjenicu trajanja ugovornog odnosa u svezi kojeg je došlo do neosnovanog prijelaza dijela imovine jedne osobe u imovinu druge. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor prekluzije za podnošenje predmetne tužbe, istaknut s obzirom na činjenicu prestanka obveznopravnog odnosa zasnovanog Ugovorom o kreditu prethodno podnošenju tužbe, ocijenio neosnovanim.

8.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Osim toga u odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

10.1.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

10.2.Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

11.Tužiteljica VZ, saslušana kao parnična stranka, iskazuje kako je navedeni kredit uzela za kupnju osobnog automobila. U banci su nudili isključivo kredit za kupnju auta u valuti CHF i to su prezentirali kao najpovoljniju opciju. Tužiteljica je pristala na te uvjete te nakon što je ugovor pročitala solemniziran je kod javnog bilježnika, gdje joj javni bilježnik nije prilikom ovjere potpisa ništa posebno objašnjavao. Rata je s početnih 1100,00 kn u jednom periodu narasla na 1900,00 HRK. Što se tiče valutne klauzule, službenici u banci nisu ništa posebno objašnjavali niti je dobila bilo kakve informacije o promjeni tečaja ili rastu istoga time i povećanjem rate kredita. Automobil je kupljen u osobne svrhe ta ga i dan danas tako koristi. Kredit je otplaćen misli krajem 2013. Nije išla u druge banke se raspitivati o drugim mogućnostima. Navodi kako joj je današnje znanje vezano za valutnu klauzulu puno veće nego prilikom uzimanja kredita, a obzirom na sve okolnosti koje su se dogodile u vezi CHF, ono što joj je u trenutku uzimanja kredita bilo bitno je otplatni plan koji je bio u skladu s njenim mogućnostima. Prije ovog kredita nije nikada uzimala kredit. Iznos kredita je bio oko 18.000,00 CHF. Nije bila informirana niti je nikada čula za rast tečaja koji bi toliko narastao kao što se dogodilo u ovom slučaju sa CHF.

12. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja i kamate te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te odlučio kao u točki I. izreke presude.

13. Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu odredba čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

14. Također, u odnosu na prigovor tuženika o prekluziji prava jer je predmetni ugovor prestao isplatom dodatno treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15.Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od :

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

16.1. S obzirom da je tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., u roku od 5 godina računajući od 14.lipnja 2018, odnosno od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, prigovor zastare se ukazuje neosnovanim.

17. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

18. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu broj: 9012041654 u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, u pojedinačnom i ukupnom iznosu.

19. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ivone Ivanović proizlazi da je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 2.098,44 EUR-a, slijedom čega je tužiteljica podneskom od 06.srpnja 2024. precizirala tužbeni zahtjev.

19.1. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje odnosno matematičku točnost izračuna stranke nisu imale primjedbi. Tuženik je jedino imao primjedbu na nalog suda, smatrajući da se time nalaz temelji na pogrešnoj premisi.

Međutim, u smislu odredbe članka 259. ZPP-a sud rukovodi vještačenjem, te je sud naložio izradu nalaza i mišljenja u dijelu koja se odnosi na pretplatu po osnovi tečaja primjenjenog kod isplate kredita kao jedino jasno određenog i poznatog tužiteljici.

20. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ivone Ivanović, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, te na istog nije bilo prigovora, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 2.098,44 EUR-a. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka.

20.1. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a.

20.2. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točkama II. i III. presude.

21. Budući je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, tuženik je podneskom od 30.08.2024.g. izvijestio sud kako se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Obzirom na protivljenje tuženika povlačenju trebalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 2.098,44 € do tužbom zatraženog od 3.264,45€, dakle za iznos od 1.166,01€.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

21.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podneska od 04. srpnja 2024. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), za zastupanje na ročištima od 04. prosinca 2023., 04. ožujka 2024. i 02. prosinca 2024. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 500 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife od 2,00€, iznosi 1.000,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.250,00 EUR-a.

21.2. Tužiteljici je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 39,55 EUR, kojeg je podmirila kako proizlazi iz potvrde u spisu. Tužiteljica je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu. Dakle, sveukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 1.689,55€.

22. Tužiteljica je, prema čl. 154. st. 2 ZPP-a, uspjela u parnici u omjeru 64,28% u pogledu visine zahtjeva, te s obzirom da se o osnovi kao cjelokupnoj raspravljalo jednako, sud smatra da tužiteljici treba priznati da je s osnovom uspjela u opsegu od 100%, odnosno ukupno 164,28%, a vodeći računa o visini i osnovi dolazi se do zaključka da omjer uspjeha tužitelja u tom smislu iznosi 82,14% (164,28 : 2), pa kada se od navedenog postotka oduzme postotak tuženika od 35,72%, dolazi se do konačnog omjera uspjeha tužitelja od 46,42%, slijedom čega je tužitelju od ukupno određenog troška (1.250,00 EUR-a + 439,55 EUR-a) priznat trošak od 580,25€+439,55 EUR-a, 1.019,80€. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 10. siječnja 2024.

S u t k i nj a

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika