Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-303/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 04. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Marinu Konrad, odvjetnicu u OD Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojku Čolaković, odvjetnicu iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu dana 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9010835024 sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 15. studenog 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirodara Kovača dana 15. studenog 2005. pod brojem OU-2143/2005., a koja u dijelu čl. 1. glasi: "…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.892,82 CHF… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.", u dijelu čl. 7. glasi: "Kredit… i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84… jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.”.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike tečaja CHF iznos od 1.610,62 eura (slovima: tisuću šesto deset eura i šezdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospjeća do isplate kako slijedi:

- na iznos od 5,87 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,61 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,41 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,20 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,72 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,89 EUR od 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,13 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,75 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,34 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,17 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,64 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,48 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,55 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,87 EUR od 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,01 EUR od 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,30 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,37 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,32 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,33 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,55 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,05 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,64 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,40 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,69 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 38,22 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,30 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 37,17 EUR od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 37,79 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,21 EUR od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,32 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,49 EUR od 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,62 EUR od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,04 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,10 EUR od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 53,42 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,75 EUR od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,27 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,52 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,17 EUR od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,34 EUR od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,43 EUR od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,69 EUR od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,28 EUR od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,29 EUR od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,80 EUR od 01.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,43 EUR od 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,03 EUR od 01.12.2012. godine do isplate,

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura (slovima: tisuću petsto pedeset eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. 16. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na parnični trošak iznad dosuđenog iznosa kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 07. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio 15. studenog 2005. ugovor o kreditu broj: 9010835024, a prema kojem je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 19.892,82 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca s jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF (vidljivo iz plana otplate), tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

2.1. Nadalje navodi da je tužitelj u studenogm 2012. predmetni kredit otplatio u cijelosti. Iako je tužitelj uredno otplaćivao kredit, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju za CHF, tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos od 1.359,94 kn koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao, te po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet.

2.2. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., a kojom presudom je utvrđeno da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

2.3 Slijedom navedenog tužitelj je oštećen za razliku između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa koji je isti stvarno otplatio tuženoj obračunatih zbog primjene valutne klauzule na kamatu, te primjene valutne klauzule na glavnicu kredita. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništenost odredbe predmetnog ugovora o kreditu i naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na KN i to uz pripadajuće zakonske kamate i naknadu prouzročenih troškova.

2.4. Po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju u ovom postupku tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka Tomislava Borković, na način da je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao isplatu iznosa od 1.610,62 eura s pripadajućim kamatama i naknadom prouzročenih troškova.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, te prije svega kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.

3.1. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. Zakona o parničnom postupku, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

3.2. Tuženik nadalje smatra da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a.

3.3. Tuženik smatra kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara, te se stoga može razumno zaključiti i da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno tuženik ističe i prigovor zastare, te slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom i čitanjem preslike zaključenog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika (list 7-12), plana otplate (list 13-14), pregleda uplata po kreditu (list 15-16), knjigovodstvene kartice (list 17-27), provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković 24.04.2024. (list 60-67), očitovanja vještaka od 11.11.2024. (list 83), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 04.12.2024. (list 84-86).

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je s tuženom bankom zaključio ugovor o kreditu 15.11.2005. u svrhu kupnje automobila, koji je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su ga iz auto kuće Viola uputili na baš ovu banku i odgovarala mu je rata kredita koju su mu ponudili. Nije morao ići u banku, sve je obavio u auto kući. Misli da je to bila takva politika poslovanja, da će oni obaviti sve u auto kući za svoje kupce, te nije postavljao dodatna pitanja niti su mu oni davali pojašnjenja. U tom trenutku su mu odgovarali uvjeti kredita odnosno visina rate i rok otplate. Nitko ga nije upoznao da bi se rata kredita mogla toliko povećati koliko se povećala s nekih početnih 1.200,00 kn do 2.000,00 kn. Nisu mu pojašnjeni rizici vezani uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu niti su mu objašnjavali što znače ti pojmovi. Jednostavno su mu ponudili ovaj kredit kao jedini mogući i kao takvog ga je prihvatio i otišao kod javnog bilježnika na ovjeru. Ondje mu također nije nitko ništa pojašnjavao. Uplate za rate kredita su vršene administrativnom zabranom na plaći.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 15. studenog 2005. na iznos od 19.892,82 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

6.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 03. rujna 2019.

7. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.892,82 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz Vinkovaca.

12.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po ugovoru o kreditu broj 9010835024, 17.11.2005. za 1 CHF = 4,751438 kn, utvrđen je u visini od 1.610,62 eura.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 1.610,62 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 10.05.2024.

13.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.610,62 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 07. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazloženog podneska i to od 18.10.2023. i 10.05.2024. svaki u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 04.04.2024. i 04.12.2024. svako u iznosu od 200,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura čini ukupan iznos od 1.250,00 eura.

16.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.550,00 eura.

16.2. Tužitelju nije odobren trošak ročišta za objavu presudu u zatraženom iznosu obzirom da isti nije niti pristupio na ovo ročište.

U Vinkovcima 16. siječnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Rački i kolege j.t.d., Zagreb – pun. tužitelja

2. OD Leko i partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika