Poslovni broj: Usž-627/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LH, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Željko Stanković, odvjetnik u Sisku, A. Starčevića 40/I, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi nepripadne isplate starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-347/23-5 od 22. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-347/23-5 od 22. svibnja 2023.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/21-01/03209395236, URBROJ: 341-99-05/3-21-5414 od 15. srpnja 2022.

III. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-02/20-01/03209395236, URBROJ: 341-25-05/3-20- 098336 od 24. ožujka 2021.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 621,88 eura (šestodvadesetjedan euro i osamdeset i osam centi) u roku od 15 dana od dostave ove presude.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak za sastav žalbe u iznosu od 777,34 eura (sedamstosedamdestesedam eura i trideset i četiri centa) u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 119,45 eura (stodevetnaest eura i četrdesetpet centa).

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/21-01/03209395236, URBROJ: 341-99-05/3- 21-5414 od 15. srpnja 2022. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-02/20-01/03209395236, URBROJ: 341-25- 05/3-20-098336 od 24. ožujka 2021. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 24. ožujka 2021., kojim je u točki 1. izreke tužitelju utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 6. srpnja 2017. do 30. rujna 2019. u svoti od ukupno 127.931,87 kn, a u točki 2. izreke mu je naloženo da navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplati u roku od 15 dana, računajući od dana primitka rješenja, u korist žiro računa Državnog proračuna.

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Navodi da je sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka na način da u skladu s člankom 7. ZUS-a nije održao usmenu, neposrednu i javnu raspravu, iako je u tužbi predložio svoje saslušanje i time očito zatražio njezino održavanje. Stoga smatra da nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 36. ZUS-a niti su se stranke izrijekom usuglasile da nije potrebno provoditi raspravu. Ponavljajući utvrđenja iz upravnog postupka i upravnog spora, ističe da je pravilno tvrdio da kontrolu sustava ima tuženik, a ne on kao građanin servisa tuženika koji se u tome ne snalazi niti je za to educiran. Ističe da je suština cijelog predmeta da tuženik vodi brigu o svojim korisnicima, a ne da radi greške i za iste potom tereti korisnike. U odnosu na navedeno poziva se na članak 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.) prema kojem se službena osoba mora brinuti da neukost i neznanje stranke ne budu na štetu prava koja joj pripadaju. Smatra da je referentica tuženika provjerila njegovu tvrdnju da je obrt ugašen i da navedeno ne odgovara pravom stanju stvari te ga uputila da obrt zatvori, ne bi se našao u situaciji da mora vratiti nepripadno isplaćenu mirovinu. Ističe da mu je prilikom donošenja rješenja od 18. svibnja 2018. trebalo odmah obustaviti isplaćivati mirovinu jer je tuženik utvrdio svojstvo osiguranika koje je kontradiktorno njegovu pravu na mirovinu. Međutim, navodi da je nastavio primati mirovinu još dugo nakon utvrđenja svojstva osiguranika jer tuženik nije poništio rješenje o priznanju prava na starosnu mirovinu te mu je nejasno zašto je dobio novo rješenje, a nastavljena je isplata mirovine. Ističe da je rješenje o poništenju prava na starosnu mirovinu tuženik donio tek protekom dvije godine od utvrđenja svojstva osiguranika u mirovinskom osiguranju, dok je za cijelo to vrijeme primao isplatu mirovine. Navodi da je i retroaktivno prijavljen na mirovinsko osiguranje s danom 1. kolovoza 2016., a u trenutku priznanja prava na starosnu mirovinu nije bio prijavljen. S obzirom na navedeno, smatra da se isplata mirovine mogla obustaviti još 18. svibnja 2018. pa se u konkretnom slučaju ne bi radilo o tolikom iznosu nepripadno isplaćene mirovine. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom iz svih razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, odgovoru na tužbu i obrazloženju pobijane presude te ju predlaže odbiti.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje osnovanima.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku kao valjano i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio je da je zakonito postupio tuženik kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 24. ožujka 2021. U obrazloženju presude sud je ocijenio pravilnim utvrđenje da je, nakon kontrole predmeta, tužitelju rješenjem od 9. veljače 2018. priznato pravo na starosnu mirovinu, počevši od 6. srpnja 2017., a da mu je rješenjem od 18. svibnja 2018. priznato svojstvo osiguranika obrtnika iz mirovinskog osiguranja od 1. listopada 2013. do 31. svibnja 2014. i od 1. kolovoza 2016. pa nadalje, zbog čega mu je nepripadno isplaćena starosna mirovina za razdoblje od 6. srpnja 2017. do 30. rujna 2019. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je naveo da su javnopravna tijela bila dužna u skladu s člankom 166. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21. – dalje: ZOMO) izvršiti obračun nepripadno isplaćene mirovine i pozvati tužitelja da predmetni iznos dobrovoljno uplati u korist sredstava Državnog proračuna, zbog čega je ocijenio osporena rješenja zakonitima.

8. Prema ocjeni ovog Suda, stanje spisa, provedeni upravni postupak i upravni spor nisu pružili valjanu osnovu da se osporena rješenja ocijene zakonitima.

9. U upravnom postupku i upravnom sporu utvrđeno je da je rješenjem Područne službe u Zagrebu od 9. veljače 2018. tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu, počevši od 6. srpnja 2017. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 18. svibnja 2018. tužitelju je priznato svojstvo osiguranika obrtnika iz mirovinskog osiguranja u razdoblju od 1. listopada 2013. do 31. svibnja 2014. i od 1. kolovoza 2016. pa nadalje. Nakon što je utvrđeno da je obrt tužitelja odjavljen s datumom 19. studenoga 2019., doneseno je rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 13. prosinca 2019. kojim mu je utvrđen prestanak svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja po osnovi obavljanja obrta s danom 19. studenoga 2019. Rješenjem od 21. siječnja 2021. poništeno je rješenje od 9. veljače 2018. jer je utvrđeno da tužitelj bio u osiguranju i ne ispunjava uvjet iz članka 37. ZOMO-a te je odbijen njegov zahtjev od 21. lipnja 2017. za priznanje prava na starosnu mirovinu, da bi potom rješenjem od 22. siječnja 2020. isto pravo bilo priznato s danom 20. studenoga 2019. i određena isplata predujma mirovine, a svota starosne mirovine je određena rješenjem od 14. svibnja 2020. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjsko javnopravno tijelo donijelo je ovdje osporeno rješenje od 24. ožujka 2021. odredivši tužitelju nepripadnu isplatu starosne mirovine za razdoblje od 6. srpnja 2017. do 30. rujna 2019. u ukupnom iznosu od 127.931,87 kuna.

10. Imajući na umu podatke konkretnog spisa u cjelini, prema ocjeni ovog Suda prvostupanjsko javnopravno tijelo nije ispunilo svoju dužnost postupanja na vrijeme, na prikladan i dosljedan način.

11. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko javnopravno tijelo od 20. travnja 2018. (poziv radi utvrđivanja statusa u mirovinskom osiguranju u spisu predmeta) imalo saznanja o svim relevantnim činjenicama te je propustilo odmah staviti izvan snage rješenje o priznanju prava na mirovinu od 9. veljače 2018. primjenom izvanrednih pravnih lijekova i obustaviti isplatu. Prvostupanjsko javnopravno tijelo je nastavilo isplaćivati mirovinu tužitelju i nije obustavilo njezinu isplatu, a da bi posljedično rješenjem od 24. ožujka 2021. utvrdilo da je mirovina nepripadno isplaćivana do 30. rujna 2019.

12. Budući da je prvostupanjsko javnopravno tijelo, kao nadležno tijelo, donijelo rješenje od 9. veljače 2018. kojim je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu i nastavilo ju je isplaćivati nakon što je imalo saznanja da tužitelj na nju nema pravo, tužitelj je osnovano pretpostavio da je isplata mirovine zakonita. Isključivo zbog pogreške i pasivnosti prvostupanjskog javnopravnog tijela tužitelju je u razdoblju od 6. srpnja 2017. do 30. rujna 2019. isplaćivana mirovina, iako on na nju nije imao pravo, što je rezultiralo nepripadnom isplatom iznosa od 127.931,87 kuna.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo nije ispunilo svoju dužnost postupanja na vrijeme, na prikladan i dosljedan način, što je za posljedicu imalo nametanje prekomjernog tereta tužitelju jer mu je naloženo vraćanje isplaćene mirovine, iako njegov obrt cijelo razdoblje isplate nije bio odjavljen, a tužitelj je na temelju rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trnje od 16. veljače 2017., kojim prestaje biti obveznik poreza na dodanu vrijednost, smatrao da je njegov obrt prestao djelovati te svojim postupanjem nije ni na koji način pridonio spornom stanju u kojem je isplata nastavljena nakon proteka važećeg zakonskog roka te je postupao u dobroj vjeri. Tuženik i prvostupanjsko javnopravno tijelo, zbog čije je pogreške mirovina nepripadno isplaćivana, osporenim su rješenjima obvezu povrata nepripadno isplaćene mirovine prebacili isključivo na tužitelja i time izbjegli sve posljedice vlastite pogreške.

14. Ovaj Sud pri tome primjećuje da je tužitelj tijekom upravnog postupka i u tužbi, i u ovdje podnesenoj žalbi iznosio iste prigovore na koje se tuženik i prvostupanjski sud nisu očitovali niti su ocijenili njihovu osnovanost u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava. Stoga Sud ocjenjuje da su odluke donesene bez uzimanja u obzir utvrđenog činjeničnog stanja i bez razmatranja tužiteljevih prigovora koji se odnose na pravni problem kao cjelinu, a što je u suprotnosti sa sadržajem ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14. – dalje: Ustav). Na taj je način tužitelj u potpunosti onemogućen u dokazivanju osnovanosti svojih navoda, zbog čega je bio lišen djelotvornih jamstava koja se odnose na pravičnost sudskog postupka, a obrazloženjima osporenog rješenja i pobijane presude nije otklonjena sumnja u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.

15. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud utvrđuje da je tužitelju također povrijeđeno pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata javnopravnih tijela, zajamčeno člankom 19. stavkom 2. Ustava i pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku.

16. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje u cjelini u smislu odredaba mjerodavnog prava koje se primjenjuje u konkretnom slučaju, ovaj Sud je ocijenio da je žalba tužitelja osnovana te je poništio presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-347/23- 5 od 22. svibnja 2023., osporeno rješenje tuženika od 15. srpnja 2022. i rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 24. ožujka 2021. S obzirom na razloge i način na koji je odlučeno ovom presudom, Sud nije posebno pojedinačno razmatrao svaki od istaknutih žalbenih prigovora tužitelja.

17. Imajući na umu da je ovaj Sud poništio prvostupanjsku presudu i rješenja javnopravnih tijela, tužitelj je u cijelosti uspio u sporu koji je time dovršen odnosno pravomoćno okončan, slijedom čega ima pravo na naknadu svih opravdanih troškova upravnog spora u skladu s člankom 79. stavkom 1. ZUS-a.

18. S tim u vezi, prema ocjeni ovoga Suda tužitelju, kojega u sporu zastupa odvjetnik, trebalo je dosuditi trošak za sastav tužbe u zatraženom i specificiranom iznosu od 497,50 eura, uvećano za porez na dodanu vrijednost, odnosno ukupno 621,88 eura. S obzirom na to da je tužitelj specificirani zahtjev za naknadu troškova upravnog spora podnio do donošenja prvostupanjske presude, odnosno u tužbi od 14. veljače 2023., o tom je zahtjevu riješeno na temelju članka 79. stavka 1. i stavka 4. ZUS-a, kao pod točkom IV. izreke presude.

19. Tužitelj je žalbom uspio u cijelosti, pa je u skladu s člankom 79. stavkom 1. i stavkom 4. ZUS-a, te Tbr. 27/3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine", 138/23.) priznat trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 621,88 eura uvećan za 25% PDV-a, odnosno ukupan iznos od 777,34 eura, te je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

20. Tužitelj je odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troškova ovog spora koji se odnosi na sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i žalbu u iznosu od 66,36 eura. S obzirom na to da u konkretnom slučaju obveza plaćanja sudske pristojbe za tužitelja nije nastala niti će nastati, nije bilo osnove da mu se zatraženi trošak u tom dijelu prizna te je odlučeno kao pod točkom VI. izreke presude.

21. Slijedom navedenoga, na temelju članka 74. stavka 1. i stavka 2. i članka 79. stavka 1., stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan