Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-22/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Pera Miloglava, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Domagoja Raguža kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv IĆ zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17,118/18 i 126/19- dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Sisku podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku pod poslovnim brojem K-492/2020-27 od 10. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Sisku pod poslovnim brojem K-492/2020- 27 od 10. studenog 2021. na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje ZKP/08) optuženi ĆĆ oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode - prijetnjom - opisano u članku 139. stavak 2. KZ/11.

1.1 Na temelju odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padnu na teret proračunskih sredstava.

2. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno članku 467. točka 3. ZKP/08 s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije u pravu državni odvjetnik kad tvrdi da je prvostupanjski sud u odnosu na odlučne činjenice na okolnost da li je djelo počinjeno ili ne pogrešno utvrdio, te tako izveo pogrešan zaključak da okrivljenik nije počinio kazneno djelo prijetnje kako se tereti optužnicom tužitelja.

4.1. Nasuprot žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti pravilno utvrdio činjenično stanje te našao da nije dokazano da bi optuženi ĆĆ počinio kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11, pobliže opisano u izreci pobijane presude, za što je dao sveobuhvatne, uvjerljive i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ali je ipak na određene žalbene navode nužno istaknuti.

4.2. Naime, optuženik poriče izvršenje kaznenog djela, a jedini dokaz koji ga tereti je iskaz oštećene OĆ, a čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno vrednovao kao nevjerodostojan imajući u vidu da je isti suprotan iskazu svjedoka PĆ, osobe nezainteresirane za ishod ovog postupka. Državni odvjetnik u svojoj žalbi uopće ne analizira sadržaj iskaza svjedoka PĆ niti isti apostrofira iako se radi o svjedoku koji nije povezan niti s optuženikom niti s oštećenicom te je njegov iskaz kao za ishod ovog postupka nezainteresirane osobe odlučujući u odnosu na utvrđenje je li inkriminirane zgode optuženik prijetio smrću oštećenici. Isti taj svjedok ispitan na raspravi navodi da inkriminirane zgode nije čuo da bi optuženik prijetio smrću oštećenoj, a isti je nedvojbeno bio nazočan inkriminiranom događaju što potvrđuje i sama oštećena kao svjedok OĆ.

4.3. Prvostupanjski sud je pravilno u svom obrazloženju ukazao na iskaz svjedoka PĆ kao objektivnog i nepristranog te je sveobuhvatno i pravilno analizirao sadržaj njegovog iskaza. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje one činjenice (indicije) koje su bile od značaja pri ocjeni nevjerodostojnosti iskaza oštećenice i ocjeni vjerodostojnosti obrane optuženika te svjedoka PĆ i HĆ i postojanje tih činjenica (indicija) u dovoljnoj mjeri i pouzdano upućuje na zaključak da nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti.

4.4. Kod ovakvog stanja stvari, izneseno ukazuje da je prvostupanjski sud imao razloge prihvatiti obranu optuženika ĆĆ kao istinitu jer je ista u suglasnosti sa sadržajem iskaza svjedoka PĆ i svjedokinje HĆ. Sve ovo opravdano dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice, a shodno tome i zaključak prvostupanjskog suda da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je navedena prijetnja i upućena, a što je u konačnici rezultiralo pravilnim oslobođenjem optuženika od optužbe za što je dao valjane i argumentirane razloge, koje u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud, na koje upućuje žalitelja.

5. Zbog svih iznesenih razloga, prvostupanjski sud je izveo jedini mogući zaključak da nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen, dok državni odvjetnik samo ustraje u svojoj žalbi na ponovnoj ocjeni do sada izvedenih dokaza iz kojih bi izveo zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11.

6. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 16. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Pero Miloglav