Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-634/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vinku Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-54/2024-4 od 18. lipnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-54/2024-4 od 18. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je odlučeno tako da izreka glasi:

"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se kako je tužiteljica ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekla pravo vlasništva na nekretnini koja je upisana u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pri Općinskom sudu Novi Zagreb, zemljišno knjižni odjel kao etažno vlasništvo oznae E-18 s neodređenim omjerom, koja nekretnina u naravi predstavlja stan od 49,75 m2 koji se nalazi na drugome katu, koji se stan nalazi u stambenoj zgradi na adresi [adresa], koja je zgrada sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je stan neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, te je takav upis prava vlasništva dužna trpjeti na način što će tuženica izdati tužiteljici ispravu koja je valjana i podobna za prijenos prava vlasništva sa imena tuženice na ime tužiteljice ili će tu ispravu zamjeniti ova presuda po svojoj pravomoćnosti te tako trpiti istovremeno svoje brisanje prava vlasništva sa svojeg imena tuženica Republika Hrvatska koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko upravni odjel, iz Novoga Zagreba, Turinina 37IV OIB 52634238587 u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i upis prava vlasništva na ime tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], a sve temeljem sklopljenoga ugovora o doživotnom uzdržavanju od 23.05.1984.

Dužan je tuženik Republika Hrvatska OIB 52634238587 zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu Novi Zagreb platiti tužiteljici ŠF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parbenog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve po stopi iz odredbe članka 29 ZOO-a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

II. Nalaže se tužiteljici ŠF naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj trošak ovog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 18. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužiteljica, iznoseći žalbene tvrdnje koje upućuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da se ona zajedno sa svojim sada pokojnim suprugom i prednikom nalazi u posjedu spornoga stana na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je njezin suprug OF u svojstvu davatelja uzdržavanja sklopio sa vlasnikom stana RF i njegovom suprugom HF, s tim da su tužiteljica i njezin suprug u posjed stana ušli 1993. godine, nakon smrti primatelja uzdržavanja.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da tužiteljica činjeničnu tvrdnju o sklopljenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju dokazuje preslikom ugovora o doživotnom uzdržavanju od 23. rujna 1984., u kojem je u bitnome navedeno da se OF obvezuje financijski pomagati RF i njegovu suprugu HF mjesečnim iznosom od cca 200,00 DEM, a da mu primatelji uzdržavanja nakon svoje smrti ostavljaju svoj stan na adresi [adresa], da navedeni ugovor nije javno ovjeren niti su na njemu javno ovjereni potpisi stranaka, već da isti sadrže potpise koji su označeni kao potpisi stranaka te svjedoka

DF i BF,

- da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojoj je sagrađena zgrada u kojoj se nalazi sporni stan, u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Remetinec,

- da tužiteljica vlasništvo na stanu njihovog prednika RF dokazuje Ugovorom o visini troškova za tekuće i investiciono održavanje zajedničkih dijelova zgrade od 24. prosinca 1970. sklopljenog između Stambenog poduzeća „Stanoinvest“ Zagreb i RF, označenog u navedenom ugovoru kao vlasnika dvosobnog stana u [adresa], prvi kat, s tim da u knjigu položenih ugovora za navedenu nekretninu nije priložen kupoprodajni ili drugi ugovor na temelju kojeg bi RF stekao pravnu osnovu stjecanja vlasništva navedenog stana,

- da su RF i njegova supruga HF umrli tijekom 1993. godine,

- da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik spornoga stana 2018. godine, nakon provedenog postupka povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, temeljem članka 17. stavka 5. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora („Narodne novine“ broj 121/13.), kojom odredbom je propisano: „Ako sud ne može utvrditi tko je osoba za koju se može smatrati da ima pravo vlasništva na posebnom dijelu, na temelju predmnijeve iz članka 362. stavka 3. ZV kao vlasnik će se upisati Republika Hrvatska.“

7. Prvostupanjski sud pobijanu presudu u bitnome obrazlaže time:

- da samo Ugovorom o tekućem i investicijskom održavanju zajedničkih dijelova zgrade, bez dokaza o postojanju pravnog posla koji bi bio dostatan za upis u knjigu položenih ugovora, tužiteljica nije dokazala pravo vlasništva RF na stanu,

- da suprug tužiteljice OF nije stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju koji nije bio sastavljen u potrebnoj formi, tj. ovjeren od strane suda, niti je isti mogao konvalidirati, sve da je bio ispunjen,

- da tužiteljica nije dokazala da je prije 2003. godine zajedno sa svojim suprugom OF bila u posjedu spornoga stana,

- da stoga niti ona niti njezin suprug nisu mogli na stanu steći pravo vlasništva dosjelošću, budući da se nije radilo o zakonitom posjedu, koji do pokretanja ovog postupka (29. travnja 2020.) nije neprekidno trajao potrebnih 20 godina.

8. Žalbeni navodi o tome da, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, Ugovor o tekućem i investicijskom održavanju zajedničkih dijelova zgrade dokazuje pravo vlasništva prednika tužitelja RF na stanu, neodlučni su zbog toga što se pobijana presuda u konačnici niti ne zasniva na nedokazanom vlasništva navedenog prednika, već se zasniva na ocjeni da priloženi ugovor o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja valjanu pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva OF, ta da nije dokazano ostvarenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

9. Temeljem članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.,129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje: ZV) tužiteljica i njezin suprug su pravo vlasništva dosjelošću na spornom stanu mogli steći poštenim i samostalnim posjedom koji je neprekidno trajao najmanje 20 godina ili kvalificiranim posjedom (zakonitim, istinitim i poštenim i samostalnim) koji je trajao neprekidno najmanje 10 godina. Pri tome se temeljem članka 12. stavka 2. te članka 18. stavka 5. ZV-a samostalnost i poštenje posjeda presumiraju, dok zakonitost i istinitost posjeda, kao i sam posjed, ima dokazati tužiteljica.

10. Ocjenu da je tužiteljica dokazala neprekidan posjed od 2003. godine, a ne od smrti OF i HF, tj. od 1993. godine, prvostupanjski sud u bitnome obrazlaže time da posjed prije 2023. ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza, te da suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka ŠFJ, koja saslušana u ovom postupku navodi da je sin tužiteljice u navedenom stanu živio sa svojom obitelji od 2002. ili 2003. godine, kao i iz dokaza provedenih u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, u kojem je upravitelj stambene zgrade naveo da je nakon smrti RF i HF u navedenom stanu živjela njihova kćerka ZF sve do svoje smrti, te konačno i iz iskaza ovdje tužiteljice ŠF na očevidu 2019. godine, koja je tada djelatniku Državnih nekretnina d.o.o. izjavila da stan koriste od 2003. godine.

11. Imajući u vidu ovakav sadržaj izvedenih dokaza na okolnost trajanja posjeda tužiteljice i članova njezine obitelji na spornom stanu, i ovaj drugostupanjski sud cijeni da tužiteljica nije dokazala trajanje posjeda prije 2003.godine, pa stoga niti da je samostalnim i poštenim posjedom ona stekla vlasništvo na stanu dosjelošću. Stoga se suprotni žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

12. U pravu je prvostupanjski sud da na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 23. rujna 1984., preslika kojeg je priložena u spis, tužiteljica niti njezin suprug nisu stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, budući da isti, sve da je doista i sklopljen, nije sklopljen u propisanoj formi, tj. nije ovjeren od strane suca, koja forma je bila propisana člankom 122. stavkom 4. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 20/1955., 12/1965., 47/1978.). Pri tome je u pravu prvostupanjski sud da tužiteljica ničim nije dokazala niti da je navedeni ugovor izvršen. 13. Budući da je prvostupanjski sud valjano ocijenio kako tužiteljica nije dokazala da su se ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju poštenog i samostalnog posjeda kroz neprekidno razdoblje od 20 godina, neosnovana je žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud ishod postupka koji je vođen radi povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora tumačio na štetu tužiteljice. Naime, ovakva tvrdnja bi bila osnovana tek da je utvrđeno neprekidno trajanje takvog posjeda kroz razdoblje dulje od 20 godina, ali da je sud zaključio da se ima primijeniti četrdesetogodišnji rok dosjedanja iz članka 159. stavka 4. ZV-a, koji se odnosi na nekretnine u vlasništvu između ostalih i Republike Hrvatske.

14. Slijedom navedenog, a budući da pobijana presuda nema niti drugih nedostataka na koje se pazi po službenoj dužnosti, žalba je odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda.

Bjelovar, 16. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak