Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1030/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ iz [adresa] kbr. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-244/2023-36 od 3. svibnja 2023., u sjednici vijeća 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-244/23-36 od 3. svibnja 2023. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke te u odluci o troškovima postupka pod toč. IV. izreke.

II. Nepobijane toč. II. i III. izreke navedene presude ostaju neizmijenjene.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženice te se rješenje sadržano presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 244/2023-36 od 3. svibnja 2023.:

- potvrđuje u dijelu kojim je dopuštena preinaka tužbe tužitelja od 22. ožujka 2021.

- ukida u dijelu kojim je dopuštena preinaka tužbe tužitelja od 13. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 25.332,77 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke, od naznačenog datuma dospjelosti istih pa do isplate i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 4.235,55 EUR sa zateznom kamatom od 3. svibnja 2023. do isplate. Toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, dok je toč. III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 777,68 EUR. Pod toč. IV. izreke odbijena je tuženica sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Pobijanim rješenjem sadržanim u navedenoj presudi dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom od 22. ožujka 2021., odnosno podneskom od 13. ožujka 2023.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom, dopuštenom i potpunom žalbom pobija tuženica u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. IV. izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i rješenje u smislu žalbenih navoda, a podredno iste ukinuti u pobijanim dijelovima i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično (u pretežnom dijelu) nije osnovana, dok je samo djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204913327/05 sklopljen 20. srpnja 2005. između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) ništetan u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, posljedično čemu da je tužitelj temeljem te ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženici iznos od 25.332,77 EUR.

6. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 104.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na rok otplate od 26 godina i 5 mjeseci, radi izgradnje stana u urbanoj vili [adresa];

- da se tužitelj čl. 7. Ugovora o kreditu obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja;

- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti 27. studenog 2014.;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 7. travnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF i da je sud u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača temeljem odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača/07) i čl. 502.c ZPP vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava;

- da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12 dana 4. travnja 2012. prekinuta zastara za potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva radi nepoštenih odredaba u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO), da je zastara za restitucijski zahtjev s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. rujna 2020., te je ista preinačena podneskom od 22. ožujka 2021., dok je podneskom od 13. ožujka 2023. utuženi iznos tužitelj samo izrazio u sada važećoj valuti EUR, to nije protekao rok od pet godina od pravomoćnosti presude do podnošenja tužbe, odnosno preinake tužbe, pa je prigovor zastare neosnovan;

- da je temeljem nalaza stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića od 4. ožujka 2021., koji nalaz je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, utvrđeno da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju tuženice važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, uzimajući u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita, iznosi 25.332,77 EUR;

- da je tužitelj podneskom od 22. ožujka 2021. proširio utuženo razdoblje sukladno nalazu i mišljenju vještaka Prpića, budući da je prvobitnim tužbenim zahtjevom utužio period od 2009., a preinačenim tužbenim zahtjevom je obuhvatio i 2008. godinu, konkretno, novčane iznose koje je preplatio tuženici 1. studenog 2008. i 1. siječnja 2009.;

- da je prvostupanjski sud presudom poslovni broj: P-4499/20 od 29. lipnja 2022. naložio tuženici platiti tužitelju iznos od 25.332,77 EUR sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka, a koju presudu je ovaj drugostupanjski sud rješenjem poslovni broj: Gž-1350/21 od 1. prosinca 2022. ukinuo pod toč. I. i III. izreke i u tom dijelu vratio predmet istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje jer prvostupanjski sud nije odlučio o preinaci tužbe od 22. ožujka 2021.;

- da se tuženica protivila preinaci tužbe od 22. ožujka 2021., ali je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 191. st. 1. ZPP dopustio preinaku tužbe, zaključivši da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, posljedično čemu je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja;

slijedom čega je prvostupanjski sud toč. I. izreke presude obvezao tuženicu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF temeljem čl. 1111. ZOO isplatiti tužitelju iznos od 25.332,77 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose od dana kada su plaćeni tuženici do isplate primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom da je ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF nastala uslijed nepoštenih odredaba koje je u ugovor uvrstila sama tuženica pa se iz tog razloga smatra nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa po tom osnovu.

7. Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženica u žalbi navodi da iz obrazloženja iste nije razvidno da se tužitelj pozvao na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, zbog čega sud nije niti mogao utvrditi početak tijeka zastare sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.. Ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer izreka rješenja proturječi samoj sebi jer je u suprotnosti sa obrazloženjem u odnosu na dopuštenu preinaku tužbe, obzirom da je sud dopustio preinaku tužbe od 22. ožujka 2021., odnosno od 13. ožujka 2023., dok iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj preinačio tužbu podneskom od 22. ožujka 2021., a podneskom od 13. ožujka 2023. je samo uskladio tužbeni zahtjev u odnosu na valutu (iz kn u EUR). Tuženica pobija prvostupanjsku presudu i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer ju je prvostupanjski sud onemogućio u raspravljanju obzirom da sudskog vještaka nije pozvao na ročište, već je presudu utemeljio na pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Ističe počinjenje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. ZPP jer sud nije pozvao vještaka da se očituje na njezine prigovore na nalaz i mišljenje koji se odnose na matematički izračun, kao i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP, smatrajući da sud nije bio ovlašten dopustiti preinaku tužbe učinjenu podneskom od 22. ožujka 2021., jer je tužitelj na isto imao pravo sve do zaključenja prethodnog postupka, ali ne i nakon toga, pa kako je sud odlučio o tako preinačenoj tužbi to smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer je presudom sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev. Navodi da je sud tužbeni zahtjev tužitelja usvojio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora pozivom na odredbe čl. 502.a i čl. 502.c ZPP iako tužitelj nije dokazao da se ta utvrđenja trebaju primijeniti i na njega, što znači da je tužitelj bio dužan dokazati da je sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a da je tužitelj predložio svoje saslušanje na okolnost da je sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača tek nakon što je zaključen prethodni postupak i koji prijedlog je sud prihvatio, iako je isti protivan odredbi čl. 299. ZPP. Ističe da je zakonska odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 22. ZOO dispozitivna odredba hrvatskog nacionalnog prava zbog čega u smislu presude Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. broj: C-81/19 ne ulazi u područje primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pobijanu presudu utemeljio na utvrđenjima iz pravomoćne kolektivne presude koja se odnosi na apstraktnog potrošača, iako je bio dužan provesti test poštenja u odnosu na tužitelja i utvrditi da li je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača. Osporava materijalno-pravno stajalište suda prvog stupnja u odnosu na ocjenu zastare tražbine tužitelja, kako u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev tako i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev od 22. ožujka 2021., kao i tijek dosuđene zatezne kamate na pojedinačno navedene novčane iznose iz toč. I. izreke. Tuženica u žalbi ističe da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja pogrešno uzeo u obzir samo pozitivnu tečajnu razliku i kamatu u iznosu od 3,23% (manju od ugovorene) zbog čega smatra da je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, ističe da je sud bio ovlašten, obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 19. srpnja 2005., valjano primijeniti samo Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., a nikako Zakone o zaštiti potrošača koji su stupili na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu zbog zabrane retroaktivne primjene propisa određene čl. 90. st. 5. Ustava Republike Hrvatske, te da u tom smislu nije bilo mjesta niti primjeni odredbi čl. 502.a i čl. 502.c ZPP jer su iste stupile na snagu 1. srpnja 2013., a navedene odredbe također nemaju retroaktivno djelovanje na Ugovor o kreditu sklopljen 19. srpnja 2005.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i pobijano rješenje kao sastavni dio navedene presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova pravilnosti i zakonitost. Naprotiv, isti sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica u žalbi.

8.1. U odnosu na izreku pobijanog rješenja, točno je da je prvostupanjski sud istom dopustio preinaku tužbe od 22. ožujka 2021., ali i preinaku tužbe od 13. ožujka 2023., iako je u obrazloženju pod toč. 7. naveo da je tužitelj podneskom od 13. ožujka 2023. utuženi novčani iznos specificiran podneskom od 22. ožujka 2021. izrazio u sada važećoj valuti euro kao i u protuvrijednosti u kunama, pa kako tužitelj podneskom od 13. ožujka 2023. nije preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP već je istim samo uskladio tužbeni zahtjev sa sada važećom valutom (EUR), to je u dijelu kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe od 13. ožujka 2023. valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja.

8.2. U odnosu na rješenjem dopuštenu preinaku tužbe od 22. ožujka 2021. koju tuženica osporava, smatrajući istu protivnu odredbi čl. 190. ZPP jer je tužitelj preinačio tužbu nakon što je zaključen prethodni postupak, valja navesti da je točno da je tužitelj preinačio tužbu sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka od 4. ožujka 2021. koji je zaprimio 22. ožujka 2021. nakon što je zaključen prethodni postupak. Naime, prema odredbi čl. 190. ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (st. 1.), a iznimno od odredbe st. 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (st. 2.). Nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (st. 3.). Iz citirane zakonske odredbe razvidno je da je svrha čl. 190. st. 1. ZPP da se ubrza postupak i spriječi procesna zlouporaba, a dodavanje st. 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Protivno žalbi tuženice, onemogućavanjem preinake tužbe nakon tužitelju dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima pobija prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe od 22. ožujka 2021., odnosno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer je, protivno žalbi tuženice, sud odlučivao u okviru postavljenog preinačenog tužbenog zahtjeva, a koju preinaku tužbe je dopustio raspravnim rješenjem od 28. ožujka 2023., sukladno uputi iz rješenja ovoga suda broj: Gž-1350/2021-2 od 1. prosinca 2022. Stoga je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženice i potvrditi rješenje u dijelu kojim je dopuštena preinaka tužbe od 22. ožujka 2021., dok je ukinuto rješenje u dijelu u kojem je dopuštena preinaka tužbe od 13. ožujka 2023., jer tužitelj s tim datumom niti nije preinačio tužbu.

8.3. Obzirom da je prvostupanjski sud dopustio nepravu preinaku tužbe jer je tužba preinačena povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku (tužba je podnesena 17. rujna 2020.), odnosno do prekida zastare nije došlo tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024.) pa nije protekao petogodišnji zastarni rok i nije osnovan niti prigovor zastare, obzirom da je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF tj. od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17).

8.4. Nadalje, kako iz stanja spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužitelj već u tužbi pozvao na pravne učinke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 u sporu tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženice, to je žalbeni navod tuženice da prvostupanjski sud nije utvrdio da li se tužitelj pozvao na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora na relevantne odredbe iz Ugovora o kreditu, smatrajući da bez takvog utvrđenja sud nije mogao utvrditi početak tijeka roka zastare, a samim time niti nastup iste, u proturječju sa obrazloženjem pobijane presude i sa stanjem spisa.

9. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju ukazuje tuženica u žalbi, smatrajući da je onemogućena u raspravljanju, obzirom da je vještak Prpić predao u spis samo pismeni nalaz i mišljenje, dok isti nije dao usmeni iskaz na ročištu, iako je tuženica, protivno navodima iz obrazloženja, imala primjedbe u odnosu na matematički izračun tog vještaka. Zbog navedenog smatra da se niti ne može smatrati da je provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darku Prpiću. Prema odredbi čl. 260. ZPP sud će odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave, time da će sud odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja koji ne može biti duži od 60 dana (st. 1.), a vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje (st. 2.). St. 3. citirane odredbe određeno je da će sud dostaviti strankama pismeni nalaz i mišljenje najkasnije 15 dana prije ročišta na kojem će se o njima raspravljati. U konkretnom slučaju vještak je 4. ožujka 2021. dostavio sudu prvog stupnja svoj nalaz i mišljenje, a sud je rješenjem od 17. ožujka 2021. pozvao stranke da se u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka tog rješenja očituju na nalaz i mišljenje vještaka. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka Prpića, dok je tuženica podneskom od 6. travnja 2021. očitujući se na nalaz i mišljenje navedenog vještaka, istom prigovarala iz razloga što sud nije dao zadatak vještaku da izračuna tzv. negativnu tečajnu razliku, te je navela da vještak prilikom obračuna nije trebao primijeniti kamatnu stopu od 3,23% jer je zakonodavac predvidio takvu sniženu kamatnu stopu samo u slučajevima kada je tečaj valute uz koju je vezana glavnica kredita aprecirao za više od 20%. Tuženica je podneskom od 17. ožujka 2023. navela da ustraje na prigovoru na nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 6. travnja 2021. „u odnosu na činjenicu da sudski vještak nije uzeo u obzir i negativnu tečajnu razliku.“, te je predložila taj podnesak proslijediti sudskom vještaku na očitovanje, dok je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava (28. ožujka 2023.) navela da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je predložila zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu.

9.1. Imajući u vidu da je tuženica prigovarala vještačkom nalazu i mišljenju zbog toga što je isti primijenio kamatnu stopu od 3,23 %, a iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da je obračunao preplatu zbog promjene tečaja CHF sukladno kamatnoj stopi koju je tuženica primjenjivala u razdoblju od 1. studenog 2008. do 15. studenog 2014., te da je kamatnu stopu od 3,23% primijenio za razdoblje od 1. siječnja do 15. studenog 2014. sukladno pregledu promjena kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu (list 12 spisa), to je u tom dijelu prigovor tuženice u proturječju sa stanjem spisa. U odnosu na prigovor tuženice da sud nije dao u zadatak sudskom vještaku da obračuna i tzv. negativnu tečajnu razliku, valja navesti da je sudski vještak raspravnim rješenjem suda prvog stupnja dobio zadatak da uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu utvrdi razliku u valuti u svakom plaćenom anuitetu u odnosu na početni tečaj prilikom isplate kredita umanjenom za razliku kamate utvrđene u svakom anuitetu iskazano po mjesecima, te je vještak u navedenom podnesku naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos – iznosi 25.332,77 EUR. Dakle, kako je sudski vještak u svemu postupio po nalogu suda prvog stupnja, a prigovori tuženice na nalaz i mišljenja vještaka nisu prigovori koji se odnose na matematički obračun izvršen po vještaku, već upravo suprotno, isti su isključivo i jedino pravne naravi, na koje vještak i u slučaju da je bio pozvan na ročište ne bi bio ovlašten odgovoriti, jer je navedeno u isključivoj nadležnosti suda prvog stupnja. Stoga, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. ZPP, jer opisani propust prema ocjeni ovoga suda nije utjecao na zakonitost i pravilnost pobijane presude i rješenja, niti pak je zbog toga tuženica bila onemogućena u raspravljanju, što dalje znači da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

10. U vezi sa gore navedenim, valja navesti da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., odgovoreno na pitanje u odnosu na pravo tuženice na tzv. negativnu tečajnu razliku na način da odgovor glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“. Navedeno zauzeto materijalno pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujedno je i odgovor ovog suda na žalbu tuženice u dijelu kojim pobija ocjenu suda prvog stupnja da nema pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku, obzirom da tuženica nije u odnosu na istu stavila prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja niti pak protutužbeni zahtjev. 11. U odnosu na prigovor tuženice o postojanju razlike između zbroja pojedinačnih iznosa i ukupno dosuđenog iznosa za 3 (tri) centa, valja reći da se radi o doista beznačajnoj razlici do koje je, prema ocjeni ovog suda, došlo kod preračunavanja tadašnje valute (kn) u sadašnju valutu (EUR) po određenom fiksnom tečaju, a ta razlika presudu ne čini nezakonitom i tuženicu ne dovodi u nepovoljniji položaj u ovom sporu.

12. Nije u pravu tuženica kada u žalbi navodi da sud nije bio ovlašten ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva primjenjujući pritom presudu iz postupka kolektivne zaštite pa da je zbog toga počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. Naime, u kolektivnom sporu na temelju tamo izvedenih dokaza pravomoćno je utvrđena nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

12.1. Pritom se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno pozvao i na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje u tekstu: ZZP/14) koji Zakon je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a kojom odredbom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, dok čl. 502.c ZPP koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe na temelju čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ga u konkretnom slučaju obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, kao što se pozvao tužitelj u ovom postupku na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule kojom je glavnica iz Ugovora o kreditu vezana uz CHF u postupku zaštite kolektivne zaštite potrošača, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP.

12.2. U konkretnom slučaju odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu u CHF, sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Navodi tuženice da je prvostupanjski sud propustio dati bilo kakvo obrazloženje u vezi tvrdnje tuženice o informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, ne dokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora iz razloga što se u slučaju kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). U konkretnom sporu tuženica je odustala od saslušanja djelatnice prednice tuženice – osobnog bankara tužitelja na okolnost da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora informiran o rizicima fluktuacije tečaja, pa je stoga valjalo uzeti u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) upravo na tuženici, te da tuženica isto nije dokazala u konkretnom slučaju, pa je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti dijela Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (kao prethodnog pitanja za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu) pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i stanju spisa.

13. Nije osnovana žalba tuženice niti u dijelu kojim osporava tužitelju svojstvo potrošača, obzirom da je tužitelj već u podnesku od 30. listopada 2020., očitujući se na odgovor na tužbu tuženice, decidirano naveo da je svoj status potrošača dokazao Ugovorom o kreditu koji je dostavio uz tužbu i iz kojeg je razvidno da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu za izgradnju stana, navodeći pritom da taj stan korišten za njegove potrebe, a ukoliko tuženica ima drugačija saznanja da je to dužna dokazati, pozivajući se pritom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 18/2028-2 od 26. svibnja 2020.

13.1. Nadalje, tvrdnja tuženice da tužitelj nije dokazao da je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač u proturječju je sa stanjem spisa i obrazloženjem pobijane presude. Činjenica je da je prebivalište tužitelja sada na [adresa], a ne u stanu u urbanoj vili u [adresa] (namjena kredita je bila kupnja stana u toj urbanoj vili), ali isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetna nekretnina kupljena iz sredstva kredita isključivo kao dom njega i njegove obitelji, ali da se tužitelj rastavio i da je godinu dana nakon rastave predmetnu nekretninu prodao, dok tuženica smatra da se radi o stanu koji je tužitelj izgradio pa prodao ili da isti iznajmljuje i na tome zarađuje odnosno komercijalno iskorištava, a što tuženica smatra da je potkrijepila dokazima. Ističe da se u smislu recentne sudske prakse status potrošača ne promatra samo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, već tijekom njegova trajanja i naknadno. Zbog navedenog tuženica smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP jer je prvostupanjski sud postupio i odlučivao kao da je vezan utvrđenjima iz kolektivne parnice, a prethodno nije utvrdio i provjerio da li su ispunjene osnovne pretpostavke za primjenu tih utvrđenja od strane tužitelja dokazane. Međutim, tuženica u tom pravcu činjenično nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/03.; dalje u tekstu: ZZP/03). Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču zbog čega je prvostupanjski sud sukladno zauzetom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske saslušao tužitelja na tu okolnost te sukladno njegovom iskazu i stanju spisa, pravilno zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača, a što tuženica žalbom nije uspjela osporiti.

14. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženica, stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan je drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe. Sukladno navedenom, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sud nije bio ovlašten primjenjivati Zakone o zaštiti potrošača koji su stupili na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih Zakona.

15. Obzirom na gore izneseno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, o kojoj je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita ukupan iznos od 25.332,77 EUR, to primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe.

16. Protivno žalbi tuženice, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada je tuženici plaćao mjesečne anuitete pa do isplate, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe. U odnosu na zateznu kamatu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, valja navesti da protivno žalbi tuženice, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na isti od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od dana preinake tužbe pa do isplate, kako to pogrešno tuženica navodi u žalbi.

17. Imajući u vidu sve gore izneseno, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

18. Odluku o troškovima postupka tuženica osporava u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, navodeći da je sud tužiteljici dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu, jer je prvostupanjski sud presudu donio isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, pa smatra da osim tužbe, niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja kao ni prisustvovanje na ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude. Tuženica posebice osporava tužitelju dosuđeni trošak sastava podnesaka od 30. listopada 2020., 16. travnja 2021. i 13. ožujka 2023., navodeći da isti nisu odlučni za ishod spora jer sadrže isključivo pravna izlaganja koja sudu nisu potrebna niti nužna temeljem načela iura novit curia. Osporava i trošak zastupanja na ročištu održanog 1. prosinca 2020. i 1. lipnja 2021. jer se na istima nisu izvodili dokazi niti se na njima kvalitativno raspravljalo o glavnoj stvari. Konačno, ističe da je punomoćnik tužitelja predao troškovnik na ročištu za zaključenje glavne rasprave 28. ožujka 2023. neposrednom predajom u spis, što je protivno odredbi čl. 106.a st. 6. ZPP, koja je posljedica da tužitelj nema uopće pravo na naknadu troškova jer tako predan zahtjev za naknadu troškova ne proizvodi pravni učinak.

18.1. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a isto tako, pravilno je tužitelju priznao trošak podnesaka od 30. listopada 2020. i 16. travnja 2021. sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.; dalje u tekstu: Tarifa) jer se radi o obrazloženim podnescima u kojima se tužitelj opširno očitovao na odgovor na tužbu tuženice, odnosno na primjedbe koje je tuženica iznijela protiv vještačkog nalaza i mišljenja, te podnesku od 13. ožujka 2023. za koji je tužitelju priznat trošak primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a kojim podneskom je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 57/22.). Trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište 1. prosinca 2020. (na kojem je zaključen prethodni postupak i određeno da će se provesti glavna rasprava) i na ročište 1. lipnja 2021. (na kojem je zaključena glavna rasprava) prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, pa su stoga žalbeni navodi tuženice i u odnosu na trošak postupka u potpunosti neosnovani jer je i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju trošak parničnog postupka, a isto je obrazložio pod toč. 18. obrazloženja pobijane presude.

18.2. Prema odredbi čl. 164. st. 3. ZPP zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako je tužitelj predao zahtjev za naknadu troškova na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava neposrednom predajom zahtjeva za naknadu troškova (troškovnika) u spis, to je i prema ocjeni ovoga suda, protivno žalbi tuženice, tužitelj pravodobno i pravilno podnio zahtjev za naknadu troškova postupka o kojem je i prvostupanjski sud pravilno odlučio, neovisno o tome što isti nije dostavio elektronskim putem.

19. Nepobijanom toč. III. izreke prvostupanjski sud je tuženici temeljem odredbe čl. 154. st. 3. ZPP u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 777,68 EUR, a koji trošak se odnosi na trošak sastava žalbe od 8. srpnja 2021., dok je pobijanom toč. IV. izreke odbio zahtjev tuženice za naknadu preostalih troškova budući da je tuženica u ovom postupku uspjela samo u žalbenom postupku. Tuženica doduše, u uvodu žalbe pobija i toč. IV. izreke, ali žalbom ne obrazlaže razloge pobijanja iste, iz čega proizlazi da istu pobija za slučaj da uspije sa žalbom. Kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kada odlučuje o žalbi protiv troškova postupka, to je žalbu tuženice i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP istu potvrditi i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

20. Nepobijane toč. II. i III. izreke prvostupanjske presude ostale su neizmijenjene.

21. Konačno, kako je tuženica uspjela sa žalbom samo u neznatnom dijelu, odnosno u dijelu kojim je rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena preinaka tužbe od 13. ožujka 2023., a odlučujući o istom nisu nastali posebni troškovi, to je zahtjev tuženice za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka valjalo odbiti kao neosnovan. U Varaždinu 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun