Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-825/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužitelja TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Juričan, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Vedrana Juričana, odvjetnika u Varaždinu, te zamjenika punomoćnika tuženika EČ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba, 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206114040, kreditna partija: 7103005921 od 30. siječnja 2006. sklopljen između tužitelja TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, solemniziran kod javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar iz Ivanca pod brojem: OU.76/06-1 dana 30. siječnja 2006.g. i to:

- čl. 1 Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno glavnica vezana za CHF,

- čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje kamate po godišnjoj, promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,

- čl. 7 Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 3.143,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 1. kolovoza 2010. do 30. lipnja 2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 59,47 EUR tekućom od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 70,32 EUR tekućom od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,25 EUR tekućom od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,27 EUR tekućom od 1. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 69,06 EUR tekućom od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 70,06 EUR tekućom od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,59 EUR tekućom od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,49 EUR tekućom od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,62 EUR tekućom od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,99 EUR tekućom od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,67 EUR tekućom od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 109,51 EUR tekućom od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 126,82 EUR tekućom od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 96,25 EUR tekućom od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 90,55 EUR tekućom od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 86,65 EUR tekućom od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,07 EUR tekućom od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,58 EUR tekućom od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 162,19 EUR tekućom od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,92 EUR tekućom od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 42,02 EUR tekućom od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 42,62 EUR tekućom od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,65 EUR tekućom od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 42,36 EUR tekućom od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 42,00 EUR tekućom od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,22 EUR tekućom od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,56 EUR tekućom od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 42,84 EUR tekućom od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,99 EUR tekućom od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,94 EUR tekućom od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 40,63 EUR tekućom od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 40,26 EUR tekućom od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 40,13 EUR tekućom od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 40,13 EUR tekućom od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,48 EUR tekućom od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,83 EUR tekućom od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,45 EUR tekućom od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR tekućom od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 40,69 EUR tekućom od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 41,12 EUR tekućom od 1. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,65 EUR tekućom od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 41,10 EUR tekućom od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 29,84 EUR tekućom od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 30,71 EUR tekućom od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 29,95 EUR tekućom od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 28,62 EUR tekućom od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 29,10 EUR tekućom od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 30,35 EUR tekućom od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR tekućom od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 30,65 EUR tekućom od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 31,32 EUR tekućom od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 32,27 EUR tekućom od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 32,45 EUR tekućom od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 32,59 EUR tekućom od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,52 EUR tekućom od 1. rujna 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.995,97 EUR (tisuću devetsto devedeset pet eura i devedeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 15. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim dijelova odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206114040, kreditna partija: 7103005921 od 30. siječnja 2006. pobliže navedenih u izreci presude pod točkom I., te radi isplate, navodeći da je između stranaka, i to tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora sklopljen navedeni Ugovor o kreditu, koji je solemniziran 30. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Nade Šagi- Belcar iz [adresa] pod poslovnim brojem OU.76/06-1 (dalje: Ugovor o kreditu), a tim ugovorom tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, što je ugovoreno čl. 1. Ugovora o kreditu. Čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%. U čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 412,83 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos aniuteta. Dana 5. veljače 2009. tužitelj je s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o namjenskom kreditu solemniziran 9. veljače 2009. kod javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar iz [adresa] pod brojem OV-1465/09 kojim je zamijenjena nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo radi osiguranja tražbine. Dana 24. veljače 2012. tužitelj je s tuženikom sklopio II Dodatak ugovoru o kreditu solemniziran 29. veljače 2012. kod javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar iz [adresa] pod brojem OV-1951/12 kojim je izmijenjen/produžen rok otplate kredite i smanjen iznos mjesečnog anuiteta. Nadalje, tužitelj je s tuženikom 19. siječnja 2016. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj se poziva na čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te ističe kako su odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ništetne. Ističe kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezanost uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže odnosno da sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe su ništetne i zbog protivnosti istih prisilnim propisima i to odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te navodi kako u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni nisu bile lako razumljive niti lako uočljive u odnosu na potrošača (tužitelja). Poziva se i na odredbe čl. 4., čl. 247., te čl. 322. st. 1., čl. 323. st. 1 i čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe kako je predmetni ugovor standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, time da u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima. Radi se o tipskom ugovoru kod kojeg se ni o jednoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tokom otplate kredita tuženik je više puta mijenjao kamatne stope, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, uslijed čega su se povećavale mjesečne rate kredita. Isto tako, mijenjao se i tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu što je utjecalo na obvezu tužitelja odnosno mjesečne rate su porasle. Poziva se na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenu u kolektivnom pravnom sporu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ugovorenu redovnu kamatnu stopu i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. U odnosu na izvršenu konverziju ističe da se ni o tome nije pregovaralo, ali je tužitelj pristao na konverziju kako bi mu se smanjio iznos neotplaćene glavnice i mjesečna rata i na taj način olakšala financijska situacija. Provedenom konverzijom nije nestao uzrok ništetnosti Ugovora o kreditu jer učinkom konverzije tužitelju nije naknađena šteta zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev.2868/18-2 od 12. veljače 2019. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu i promjenjivu kamatnu stopu te isplatu preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Smatra kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Ističe prigovor zastare. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik 19. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojim Dodatkom je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Pritom se poziva na odredbe članka 19.b, članka 19.c i članka 19.d Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći da je tuženik u cijelosti postupio sukladno navedenim odredbama. Navodi da iz zakonskog okvira određenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama poslovni broj Gos 1/2019 i Rev-1014/18 proizlazi da Dodatak Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, da je Dodatkom Ugovora o kreditu stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i stvara ravnotežu između ugovornih stranaka, da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnova, da je tužitelj prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa pa se stoga ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora. Poziva se na Mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu C-567/20, navodeći da je u tom mišljenju iznesen stav da je Dodatak Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Primjenjujući navedene stavove nezavisne odvjetnice te Suda EU o odlukama C- 81/19 i C-243/20 na konkretni slučaj, navodi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, odnosno tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga treba smatrati savjesnim. Radi svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. 3. Sud je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206114040, kreditna partija: 7103005921 od 30. siječnja 2006. sa potvrdom solemnizacije, Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu od 5. veljače 2009., II Dodatak ugovoru o kreditu od 24. veljače 2012., Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 19. siječnja 2016., Tablicu prometa po kreditu/specifikaciju uplata, Tablicu efektivne kamatne stope/ realne godišnje kamatne stope, Obavijest o izračunu efekata konverzije od 22. siječnja 2016., Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu od 16. svibnja 2019., Mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14.11.2015. (list 25-27 spisa), Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (list 28 spisa), provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić i pročitan je nalaz vještaka od 7. ožujka 2024. (list 226-237 spisa), te je saslušan tužitelj (list 343 spisa).

4. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206114040, kreditna partija: 7103005921 od 30. siječnja 2006., koji je solemniziran 30. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Nade Šagi- Belcar iz [adresa] pod poslovnim brojem OU.76/06-1, a kojim ugovorom je banka stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje, da je čl. 2 ugovorena redovna kamata, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%, da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 412,83 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta. Nije sporno ni to da je 19. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 14.013,20 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosi 97.822,95 HRK te da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.771,13 HRK. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu.

6.1. Također, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi, da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita, kao i pitanje ima li tužitelj status potrošača.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.3. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

10. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.1. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 30. siječnja 2016. dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP- a (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

12. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze.

13. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj u stranačkom iskazu navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu gradio kuću za što mu je trebao novac. Kod tuženika je imao otvoreni račun, došao je kod osobne bankarice i ona mu je predložila ugovor u valuti CHF jer je to bila najpovoljnija opcija. Pitala ga je da li treba veći iznos kredita no tužitelj ga nije trebao. Dodatak ugovora sklopio je jer mu je rata kredita sa oko 1.900,00 HRK porasla na oko 3.900,00 HRK. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je kao kriminalist, policajac. Javni bilježnik mu nije ništa posebno pojašnjavao, rekao mu je da će kuća na kojoj je imao hipoteku ići na prodaju ukoliko neće plaćati kredit.

15. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je isti iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz iskaza tužitelja, kredit mu je bio potreban za izgradnju kuće, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope koja bi upućivala na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

16. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem", s obzirom da na svoju struku i posao kojim se bavi očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

18. S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

19. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje: ZID ZPK), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. ZID ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20.1. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. ZID ZPK tako da, ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. tog Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. tog Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c tog Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2. Dodatka mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.

22. Dodatak Ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23. Tako Vrhovni sud RH u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

23.1. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

23.2. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23.3. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.

24. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

25. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

26. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

27. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos od 3.143,24 EUR.

27.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 15. travnja 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to u prema izračunu preplate s osnove promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije, sukladno specifikaciji pojedinačnih iznosa kako je to pobliže navedeno na str. 10 i 11 Nalaza te potražuje isplatu iznosa od 3.143,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Budući da je time tužitelj djelomično povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu također preinačio tužbu sukladno čl. 191. st. 1. ZPP-a, a unatoč tuženikovom protivljenju preinaci (u podnesku od 30. travnja 2024.), sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP-a dopustio smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

27.2. Sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

28. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj Vrhovni sud RH iznosi stav da "bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

29. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

30. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa), pa budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tuženik mu je dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

31.1. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u Tbr. 54. Tarife, tužitelju priznao trošak sastava tužbe, te podnesaka od 26. rujna 2022., 15. travnja 2024. i 6. svibnja 2024. od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok je za podnesak od 1. ožujka 2024. priznat iznos od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Nadalje, za zastupanje na ročištima 29. rujna 2022. i 11. prosinca 2024. priznat je iznos od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na navedene iznose je, sukladno Tbr. 46. Tarife, priznat i pripadajući PDV u ukupnom iznosu od 312,50 EUR.

31.2. Nadalje, priznat je trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja Natalije Jambrečić u iznosu od 398,17 EUR.

31.3. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak podneska od 7. listopada 2022. kojim dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu obzirom je obveza plaćanja pristojbe na tužbu za tužitelja nastala podnošenjem tužbe, te je i dokaz o uplati mogao biti priložen uz tužbu. Iz istog razloga, odnosno činjenice da pristojba za tužbu nije plaćena u trenutku podnošenja tužbe kada se ista plaća u polovici propisanog iznosa sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018.), nije mu priznat niti puni iznos plaćene pristojbe na tužbu, već polovica iznosa i to 35,30 EUR. Nije mu priznat niti zatraženi trošak podneska od 27. svibnja 2024. obzirom nije bilo zapreke da navode istaknute u tom podnesku iznese u podnesku od 6. svibnja 2024. za koji mu je priznat trošak, kao niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presudu obzirom punomoćnica tužitelja nije pristupila na isto. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom na izmijenjenu odredbu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.) prema kojoj su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, zbog čega za tužitelja ne postoji obveza plaćanja te sudske pristojbe.

31.4. Tužitelju je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 1.995,97 EUR. koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, teče od dana donošenja presude do isplate.

U Ivancu 16. siječnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužitelju, po punomoćniku Vedranu Juričanu, odvjetniku u Varaždinu 2) Tuženiku, po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba