REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-662/2020-11
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Allegheny Financial d.o.o., Zagreb, Trakošćanska 4, OIB 56388790507 i 2. tužitelja Allegheny Financial projekt d.o.o., Zagreb, Trakošćanska 4, OIB 42155735250, koje zastupa punomoćnica Jasna Malkoč, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matijević, Jakirčević i Malkoč j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji 1. i 2. tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7667/2016-8 od 18. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-964/2013 od 8. srpnja 2016., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7667/2016-8 od 18. lipnja 2019. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za sklapanje ugovora između 2. tužitelja i tuženika (toč. I. izreke), naloženo je tuženiku da 2. tužitelju isplati iznos od 9.910.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa od 9.910.000,00 kn do zatraženog iznosa od 20.970.000,00 kn (toč. III. izreke) naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 679.881,10 kn, a odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa do iznosa od 2.274.497,50 kn (toč. IV. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.119.327, 60 kn (toč. V. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom, a po žalbi tužiteljice, preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke i odbijen prvi eventualni tužbeni zahtjev, dok je ukinuta odluka o troškovima postupak pod toč. IV. i V. izreke i predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje jer su tužitelji podneskom od 14. ožujka 2016. postavili još dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva o kojima prvostupanjski sud nije odlučio.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.
4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.
5. U ovom predmetu je riječ o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a. Predmet raspravljanja u revizijskom stupnju postupka je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, koji je prvostupanjski sud prihvatio u bitnom s obrazloženjem:
- da su 1. tužitelj i tuženik 14. ožujka 2005. sklopili Ugovor o financiranju pristupne prometnice - stambene ulice i parkirališta s komunalnom infrastrukturom za potrebe stambenog kompleksa na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (dalje: Ugovor o financiranju), koje nekretnine su u trenutku sklapanja Ugovora bile u vlasništvu 1. tužitelja;
- da su nekretnine na temelju Ugovora o unosu gospodarske cjeline u temeljni kapital 2. tužitelja od 28. rujna 2011. prenesene u vlasništvo 2. tužitelja;
- da je na navedenim nekretninama izgrađena nerazvrstana cesta, a da tuženik nije proveo postupak izvlaštenja predmetnih nekretnina niti je tužiteljima isplatio njihovu tržišnu vrijednost;
- da je tuženik preuzeo prometnice 14. studenog 2007. i nesporno je da su prometnice u općoj uporabi;
- da je sud, na temelju čl. 6. Ugovora o financiranju, iskaza saslušanih svjedoka, procjene predmetnih nekretnina koju je naručio tuženik, Programa gradnje objekata za 2013. i 2014. koje je objavio tuženik, a u kojima je uvrštena obveza rješavanja imovinskopravnih odnosa za prometnicu Rusanova-Bužanova, sukladno odredbi čl. 99. st. 2., čl. 100. i čl. 101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ , broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), ocijenio da je namjera ugovornih stranaka pri sklapanju Ugovora o financiranju bila da tuženik isplati 1. tužitelju i vrijednost nekretnina na kojima je izgrađena predmetna prometnica prema vrijednosti zemljišta u trenutku sklapanja Ugovora o financiranju;
- da je Ugovorom o ustupu tražbine od 6. studenoga 2014., 1. tužitelj je prenio na 2. tužitelja tražbinu sa svim sporednim pravima koju ima prema tuženiku iz predmetnog Ugovora o financiranju pa time i tražbine s osnove neisplaćene vrijednosti nekretnina na kojima su izgrađene nerazvrstane ceste;
- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđena tržišna vrijednost predmetnih dijelova zemljišta s danom kakvoće 14. ožujka 2005. u iznosu od 9.910.000,00 kn, koji iznos je dosuđen 2. tužitelju;
- da je neodlučno što su predmetne nekretnine u međuvremenu opterećene založnim pravom zato što je Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb za predmetni spis izdala obvezujuće pismo namjere da će tuženiku izdati brisovna očitovanja u svrhu brisanja založnih prava nakon uplate iznosa od 9.772.200,00 kn ili većeg iznosa;
- da nije nastupila zastara tužiteljevih potraživanja budući da je Ugovor o financiranju sklopljen 10. ožujka 2005., a zastarni rok prema Ugovoru je počeo teći 10. ožujka 2010., a tužba podnesena 13. ožujka 2013., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina;
- da nisu osnovani navodi tuženika da u ovakvim situacija potraživanja zastarijevaju u roku od pet godina od izgradnje prometnice s obzirom da je opći zastari rok počeo teći slijedeći dan od stupanja na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11 - dalje: ZC) odnosno od 29. srpnja 2022. kada je tuženik, sukladno odredbi čl. 101. ZC- a, stekao vlasništvo predmetnih nekretnina pa tužitelji od tada nisu ovlašteni raspolagati predmetnim nekretninama već im je nastala tražbina prema tuženiku na isplatu tržišne vrijednosti sukladno odredbi čl. 129. i čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) pa da i nije sklopljen Ugovor o financiranju.
6. Drugostupanjski sud svoju odluku temelji samo na činjenici da tužitelji prvi eventualni tužbeni zahtjev temelje na neispunjenju Ugovora o financiranju, a da takav zahtjev nije osnovan jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio Ugovor o financiranju iz kojeg da ne proizlazi obveza tuženika da će 1. tužitelju platiti tržišnu vrijednost zemljišta na kojem su izgrađene prometnice i u kojem roku. Nadalje, drugostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 26. st. 2., 6. i 8. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04 - dalje: ZJC), čl. 35. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94, 35/94, 112/00 i 114/01 - dalje: ZI) i čl. 18. st. 2. ZOO-a obrazlaže:
- da se iz iskaza svjedoka i položenih isprava ne može zaključiti da su 1. tužitelj i tuženik Ugovorom o financiranju i to čl. 6., 7. i 14. tog Ugovora ugovorili da će tuženik platiti 1. tužitelju vrijednost zemljišta na kojem je sagrađena predmetna prometnica;
- da su stranke da su stranke prilikom sklapanja Ugovora o financiranju morale imati na umu odredbe ZJC-a i u okviru odredaba tog Zakona uređivati međusobne odnose vezane za izgradnju predmetne prometnice te su mogle sklapati ugovore o međusobnim pravima i obvezama, dok predmetni Ugovor o financiranju izgradnje ne sadrži sporazum o naknadi, koji bi trebao biti jasan i nedvosmislen;
- da je u vrijeme sklapanja Ugovora o financiranju (2005.), predmetna nekretnina na kojoj je izgrađena lokalna cesta mogla postati javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske s pravom upravljanja tuženika;
- da su nekretnine na kojima je izgrađena predmetna lokalna cesta bile u vlasništvu 1. tužitelja te je, sukladno odredbi čl. 26. st. 2. ZJC-a, valjalo provesti postupak izvlaštenja predmetnih nekretnina, a prijedlog za izvlaštenje je u ime i za račun Republike Hrvatske trebao podnijeti upravno tijelo tuženika (čl. 26. st. 7. ZJC-a), što nije učinjeno.
7. Isplata vrijednosti zemljišta na kojem je sagrađena predmetna prometnica doista nije sadržaj odredbi Ugovora o financiranju, konkretno čl. 6., čl. 7. i čl. 14., koji bi upućivao na takvu obvezu tuženika. Sukladno čl. 99. st. 1. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredaba treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava (čl. 99. st. 2. ZOO-a), što drugim riječima znači da eventualne sporne odredbe ugovora treba logično tumačiti u skladu sa smislom i ciljem kojeg su stranke zaključenjem ugovora željele postići. S druge strane, odredbe ugovora ne mogu se tumačiti suprotno pravilima logičnog mišljenja i suprotno očekivanom ponašanju osoba koje se profesionalno bave gospodarskom djelatnošću. Kada se s tim u vezi ima u vidu da je tužitelj, kao profesionalac u svome poslu i obveznik da svakom poslu u kojemu kao takav profesionalac sudjeluje pristupi s pažnjom koja se od njega u toj ulozi očekuje (čl. 18. st. 2. ZOO) ne može s uspjehom svoje propuste da upotrijebi pažnju koja se od njega očekuje pri sklapanju ugovora (ako ih je i bilo) „prevaliti“ na tuženika tvrdnjama da je tuženik pripremio predmetni Ugovor o financiranju na koji 1. tužitelj nije imao utjecaja pa da bi se sporne odredbe trebale tumačiti u korist 1. tužitelja.
8. Stoga u situaciji kada je Ugovor o financiranju sklopljen u vrijeme kada je na snazi bio Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04), pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da su stranke prilikom sklapanja Ugovora o financiranju morale imati na umu odredbe tog Zakona i u okviru odredaba tog Zakona uređivati međusobne odnose vezane za izgradnju predmetne prometnice te su mogle sklapati ugovore o međusobnim pravima i obvezama, dok se iz iskaza svjedoka i priloženih isprava ne može zaključiti da su 1. tužitelj i tuženik Ugovorom o financiranju i to čl. 6., 7. i 14. tog Ugovora ugovorili da će tuženik isplatiti 1. tužitelju vrijednost zemljišta na kojem je sagrađena predmetna prometnica, za koju isplatu je prema shvaćanju ovog suda bilo razumno očekivati da ju stranke izričito ugovore na jasan i nedvosmislen način imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe ZJC-a, ZI-a i ZOO-a.
9. Polazeći od zaključka da tužitelji tužbeni zahtjev temelje na neispunjenju Ugovora o financiranju, drugostupanjski sud zanemaruje da su tužitelji tijekom postupka, (konkretno u podnesku od 20. ožujka 2014. i 13. prosinca 2014.) isticali da im pripada isplata vrijednosti predmetnih nekretnina i neovisno o Ugovoru o financiraju na temelju odredbi Ustava RH, ZVDSP-a i ZC-a. Budući da drugostupanjska odluka nema uopće razloga o tim odlučnim činjenicama kao ni o činjenicama koje se odnose na zastaru počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a.
10. Stoga je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
11. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 15. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
