REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-4638/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Lančiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 27. studenog 2024. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Svjetlane Lidmila, odvjetnice, te punomoćnika tuženika Maria Džolića, odvjetnika, dana 15. siječnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja od 30. kolovoza 2022. godine.

II. Nalaže se tužitelju UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je između tužitelja kao kupca i Industrogradnje d.d. kao prodavatelja sklopljen dana 21. siječnja 2008. godine Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj 2008/8/1 ovjeren kod javnog bilježnika, predmet kojeg je bila kupnja 14/10000 idealnog dijela i 85/10000 idealnog dijela zk.č.br. 5750 upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s kojim suvlasničkim dijelovima je neodvojivo povezano vlasništvo posebnih dijelova nekretnine i to garaže oznake G45 u podrumu, ulaz I., Cirkovljanska 2a, i stana broj 34 na IV. katu zgrade i spremišta u podrumu, ulaz I., Cirkovljanska 2a. Radi isplate preostalog iznosa kupoprodajne cijene tužitelj je sklopio sa tuženikom dana 24. siječnja 2008. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212137595, po kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 132.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, te je sukladno odredbama Ugovora o kupoprodaji isplatom navedenog iznosa kredita u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena. Radi osiguranja svoje tražbine tuženik je na nekretninama koje su predmetom kupoprodaje zasnovao založno pravo dana 05. veljače 2008. godine. Ističe kako je trgovačko društvo Industrogradnja grupa d.d. 25. rujna 2015. godine tužitelju izdalo tabularnu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, međutim, da tužitelj nakon pribave te izjave više nije bio u mogućnosti izvršiti upis svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama na svoje ime, a sve budući je protiv prodavatelja Industrogradnje d.d. pokrenut ovršni postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. Ovr-4473/10, kasnije pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl.br. Ovr-2001/10. Ovrhovoditelj u navedenom ovršnom postupku je bilo društvo Zadranka d.d. u stečaju, a ovršni postupak je zabilježen na nekretninama koje su bile predmetom kupoprodaje dana 03. rujna 2010. godine. Navedeni postupak je okončan prodajom predmetnih nekretnina trećim osobama i namirenjem tuženika iz stečajne mase iza Zadranke d.d. u stečaju. Navodi kako je tužitelj odmah po saznanju da se vodi ovršni postupak na nekretninama u njegovom izvanknjižnom vlasništvu podnio prigovor treće osobe te je upućen u parnicu koju je i pokrenuo i koja se i nadalje vodi. Međutim, kako prigovor treće osobe ne sprječava daljnju provedbu ovrhe, u međuvremenu su i stan i garaža prodani. Navodi kako je od sklapanja Ugovora o kupoprodaji bio u posjedu predmetnog stana i garaže te je kroz cijelo vrijeme uredno otplaćivao tuženiku predmetni kredit. Međutim, da je tuženik propustio, suprotno načelu savjesnosti i poštenju, o pokrenutom ovršnom postupku na predmetnim nekretninama obavijestiti tužitelja, iako je aktivno sudjelovao u ovršnom postupku i iako je i nadalje uredno naplaćivao svoju tražbinu prema tužitelju. Ističe kako je tuženik, iako mu je bilo poznato da se na predmetnim nekretninama u izvanknjižnom vlasništvu tužitelja i radi čije je kupnje tužitelj podigao kredit kod tuženika, vodi ovršni postupak, to svjesno prešutio tužitelju. Zbog takvog nesavjesnog postupanja tuženika da je tužitelju nastala šteta jer je izgubio nekretnine iako je uredno isplatio kaparu, a potom i uredno isplaćivao rate kredita. Dodatno da je tuženik povrijedio svoju obvezu čuvanja bankovne tajne, jer je u tijeku trajanja ovršnog postupka očito sudionicima ovršnog postupka otkrio iznos potreban za namirenje njegove tražbine radi koje je imao zasnovano založno pravo. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je tuženik svojim postupanjem suprotnim načelu savjesnosti i poštenja i dužnosti suradnje, povrijedio svoje ugovorne obveze prema tužitelju koje proizlaze iz Ugovora o namjenskom kreditu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev tužitelja, kao i činjenične navode na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Smatra kako bi tužbeni zahtjev prvenstveno trebalo odbaciti jer nije u skladu s odredbom čl. 187. ZPP-a, a uz to tužitelj nema niti pravni interes za tako postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe kako su nesporni navodi tužitelja o sklapanju Ugovora o kreditu te o vođenju ovršnog postupka protiv Industrogradnje d.d., međutim, ističe kako je tuženik u opisanom stečajnom postupku sudjelovao kao razlučni vjerovnik, a u ovršnom postupku sudjelovao kao založni vjerovnik. Navodi kako je tuženik u ovršnom postupku sudjelovao na temelju stvarnopravnih ovlaštenja koja je imao kao založni vjerovnik, te su sve njegove radnje u tim postupcima bile u skladu sa zakonskim odredbama. Smatra kako je upravo tužitelj svojom pasivnošću nakon zaključenja Ugovora o kreditu i Ugovora o kupoprodaji propustio ishoditi upis prava vlasništva s imena prodavatelja na svoje ime. Nadalje, navodi kako tužitelj sklapanjem Ugovora o kupoprodaji od 28. siječnja 2008. godine nije stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama koje se stječe uknjižbom u zemljišne knjige, pa nije jasno u kojem bi to svojstvu tuženik imao obvezu obavijestiti tužitelja o pokrenutom ovršnom postupku za koji je i sam saznao tek u lipnju 2019. godine, kada mu je sa suda dostavljen zaključak o prodaji predmetnih nekretnina. Pored navedenog zemljišna knjiga je javna knjiga te je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost izvršiti uvid u zemljišnoknjižno stanje, a uostalom zahtijevati uknjižbu prava vlasništva i puno prije pokretanja ovršnog postupka, što je očigledno propustio učiniti. Također, osporava navod da bi tuženik povrijedio svoju obvezu čuvanja bankovne tajne.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 21. siječnja 2008. godine, Ugovor o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2008. godine, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], potvrdu od 21. veljače 2008. godine, povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], tabularnu izjavu od 25. rujna 2015. godine, rješenje ovog suda posl.br. Ovr-1970/19-395 od 14. lipnja 2021. godine, rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu posl.br. St-529/2017-557 od 25. travnja 2022. godine, primopredajni zapisnik od 13. siječnja 2020. godine, promet po kreditu, dopis od 17. srpnja 2019. godine, rješenje ovog suda posl.br. Ovr-1970/19-276 od 11. srpnja 2019. godine, Opće uvjete poslovanja Zagrebačke banke d.d., te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka ČČ, GČ, CČ, UČO i DČ te tužitelja.

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužba tužitelja nije dopuštena.

5. Prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

6. Međutim, tužitelj tužbom ne traži utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave.

7. Naime, tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je tuženik povrijedio svoje ugovorne obveze prema tužitelju, što ne predstavlja ni utvrđenje prava ni pravnog odnosa, već utvrđivanje činjenice koja bi eventualno mogla predstavljati jednu od pretpostavki potrebnu za nastanak pravnog odnosa odgovornosti za štetu.

8. Ukoliko je tužitelju postupanjem tuženika nastala neka šteta, što sam navodi u činjeničnim navodima tužbe, to svoje pravo tužitelj bi eventualno mogao i trebao ostvarivati podnošenjem kondemnatorne tužbe, a ne deklaratorne tužbe.

9. Naime, tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje (deklaratorne) ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom.

10. To tim više što ni usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj ne bi mogao ostvariti nikakvu pravnu zaštitu.

11. Pravni interes je pravni standard kojem je udovoljeno kada stranka osnovano može očekivati određenu pravnu korist, a što ovdje nije slučaj jer udovoljenje zahtjevu tužitelja ne može dovesti ni do kakve pravne koristi.

12. Stoga je valjalo tužbu tužitelja odbaciti i odlučiti kao u izreci.

13. Valja navesti kako bi u konkretnom slučaju, sve i kada bi se uzelo da je tužba dopuštena, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, jer tužitelj nije dokazao da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja niti je konkretizirao koje bi to ugovorne obveze iz Ugovora o kreditu tuženik povrijedio.

14. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u ovršnom postupku koji je vođen protiv Industrogradnje d.d. prodan i stan za koji je prethodno tužitelj sa istom Industrogradnjom d.d. sklopio Ugovor o kupoprodaji i na kojem je bilo zasnovano založno pravo u korist tuženika radi osiguranja otplate kredita kojeg je tužitelj bio korisnik, a Industrogradnja d.d. založni dužnik.

15. Tužitelj nikada nije stekao vlasništvo predmetnog stana, jer se temeljem sklopljenog Ugovora o kupoprodaji nije upisao u zemljišne knjige, te je za vrijeme vođenja ovršnog postupka upisani vlasnik bila Industrogradnja d.d.

16. Tužitelj je znao da nije upisan kao vlasnik i da nije dobio tabularnu izjavu, pa iako su ga navodno uvjeravali da se ne brine, trebao je pokazati više pažnje u zaštiti i ostvarivanju svojih prava.

17. To tim više što je zemljišna knjiga javna knjiga te je jednostavnim uvidom u nju mogao utvrditi da je na predmetnoj nekretnini bila zabilježena ovrha još 03. rujna 2010. godine.

18. Tužitelj nije dokazao da je tuženik odmah znao za vođenje predmetnog ovršnog postupka, jer se on kao založni vjerovnik sukladno mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona uključuje tek u fazi prodaje predmeta ovrhe.

19. S druge strane tužitelj je prema vlastitim navodima za vođenje ovršnog postupka saznao već 2015. godine, nakon što je od slijednika Industrogradnje d.d. dobio tabularnu izjavu.

20. Čak i da ga je tuženik odmah čim je to saznao obavijestio o činjenici vođenja ovršnog postupka, ishod za tužitelja ne bi bio povoljniji niti je do prodaje stana došlo zbog toga što tužitelj nije bio ranije obaviješten, već zbog činjenice da se ovršni postupak vodio protiv Industrogradnje d.d. koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao vlasnik nekretnine.

21. Tuženik je u navedenom ovršnom postupku sudjelovao kao založni vjerovnik koji se u istom namiruje sukladno odredbama Ovršnog zakona pa je po pravilima tog Zakona dužan po pozivu suda odrediti visinu svoje tražbine koja je osigurana upisanim založnim pravom.

22. Stoga ni činjenica da je u ovršnom postupku dao podatak o visini svog potraživanja osiguranog založnim pravom ne ukazuje da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da bi povrijedio tužnost čuvanja bankarske tajne.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 24.03.2023.g., 04.06.2024.g. i 27.11.2024.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 800,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 200,00 eur ukupno iznosi 1.000,00 eur.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

U Zagrebu, 15. siječnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se rješenje objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa rješenja, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.