REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-424/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koje zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu KOŽUL I PETRINOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Frane Bazina - odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika Marije Vujasin - odvjetnice, dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu br. 216-127/2007 od dana 11.04.2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Zoja Puljiz iz Splita pod posl.br. OV-3046/07 od dana 17.04.2007. godine sklopljen između tužitelja ĐČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 - Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, a koje u Čl. 4. glasi “… obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

Čl. 8. glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 74.489,35 eur s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- na iznos od 1,82 EUR od 31.8.2007. godine do isplate,

- na iznos od 24,26 EUR od 5.2.2008. godine do isplate,

- na iznos od 74,95 EUR od 4.3.2008. godine do isplate,

- na iznos od 118,15 EUR od 2.4.2008. godine do isplate,

- na iznos od 27,50 EUR od 3.5.2008. godine do isplate ,

- na iznos od 14,26 EUR od 4.6.2008. godine do isplate,

- na iznos od 41,42 EUR od 3.7.2008. godine do isplate

- na iznos od 24,85 EUR od 3.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 291,29 EUR od 4.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 155,49 EUR od 5.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 339,16 EUR od 6.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 331,32 EUR od 5.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 375,86 EUR od 4.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 298,33 EUR od 5.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 320,32 EUR od 5.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 261,90 EUR od 5.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 218,59 EUR od 4.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 237,15 EUR od 4.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 265,33 EUR od 4.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 236,46 EUR od 6.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 235,77 EUR od 4.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 273,58 EUR od 3.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 310,70 EUR od 6.1.2010. godine do isplate,,

- na iznos od 346,44 EUR od 5.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 347,82 EUR od 5.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 419,31 EUR od 4.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 412,43 EUR od 4.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 455,74 EUR od 3.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 651,64 EUR od 6.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 582,91 EUR od 4.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 51.333,51 EUR od 20.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15.461,09 EUR od 21.8.2010. godine do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.546,31 eur s zateznom kamatom koja teče od 21. kolovoza 2010. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog točkom I izreke presude odnosno u dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 4. ugovora o kreditu br. 216-127/2007 od dana 11.04.2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Zoja Puljiz iz Splita pod posl.br. OV-3046/07 od dana 17.04.2007. godine u dijelu koji glasi “…u kunskoj protuvrijednosti 4.568,98 CHF (četiritisućepetstošezdesetosam švicarskih franaka i 98/100) “.

r i j e š i o  j e

I Tužba je djelomično povučena za iznos od 2.693,27 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 13.246,52 eur s zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 15. siječnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i u tijeku prethodnog postupka u bitnome navodi da je s tuženikom dana 11. travnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 216-127/2007 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 609.400,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se tužitelj sukladno ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim ugovorom određena kao promjenjiva i da je tužitelj preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Tužitelj navodi da je tuženik je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom, da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Tužitelj navodi da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i revizijske odluke Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. godine. U odnosu na pitanje zastare tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Tužitelj dalje navodi da je prednik tuženika naplatio tužitelju i prijevremeno zatvaranje kreditu u iznosu od 7.546,31 eur, da sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj pretrpio te da navedena naknada ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za usluge banke te tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu. Tužitelj navodi da je sporna odredba ništetna i zbog toga što nije određena niti odrediva, pa da je stoga tuženik nepošteni stjecatelj i da niti o ovoj ugovornoj odredbi tužitelj i prednik tuženika također nisu pregovarali niti je to bilo moguće zbog unaprijed formuliranog obrasca ugovora pa je i ova odredba uzrokovala neravnotežu prava i obaveza na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Tužitelj navodi da kako je spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu br. 216-127/2007 od dana 11.04.2007. a koje u čl. 4. glasi “…u kunskoj protuvrijednosti 4.568,98 CHF (četiritisućepetstošezdesetosam švicarskih franaka i 98/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ , Čl. 8. glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 77.182,62 eur s zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate, kojom se nalaže tuženiku isplati tužitelju iznos od 7.546,31 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti iznos od 21. kolovoza 2010. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

1.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u dijelu radi isplate podneskom od 11. listopada 2024., a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 74.489,35 eur s zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos od dana dospijeća do isplate te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.546,31 eur s zateznom kamatom od 21. kolovoza 2010. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe prigovor pomanjkanje aktivne legitimacije jer da po spornom ugovoru o kreditu nisu izvršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba, ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-294/14 jer je potrebno sagledati okolnosti svakog pojedinog slučaja. Tuženik ukazuje na relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, navodi da je tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, da su u kolektivnom postupku utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz zahtjeva za kredit, ističe da je tuženik ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe kao i da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, da ako se uzme u obzir definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, da je prilikom solemnizacije javni bilježnik potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Tuženik navodi da, kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima, ističe kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Tuženik navodi da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe prigovor zastare, ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s kamatama od dana donošenja presude do isplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.2010. do 31.12.2010. (list 7-8 spisa), otplatni plan (list 9-10 spisa), specifikaciju uplata (list 11-12 spisa), pregled prometa za klijente (list 14-18 spisa), ugovor o kreditu 216-127/2007 (list 19-31 spisa), specifikaciju uplata (list 48-49 spisa), brošure, letke (list 50-62 spisa), priopćenje Hrvatske narodne banke (list 65-66 spisa), izjavu svjedoka ĐČL (list 80-84 spisa), zahtjev za kredit (list 85 spisa), izvadak iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank d.d. (list 200-210 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužitelja i izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

4. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4.1. Tuženik je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka – djelatnika tuženika.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz zahtjeva za kredit proizlazi da je tužitelj podnio tuženiku (ranije Hypo Alpe-Adria- Bank d. d.) dana 26. ožujka 2007. zahtjev za stambeni kredit u valuti CHF s namjenom izgradnja kuće,

- iz ugovora o kreditu proizlazi da je isti zaključen između tuženika (ranije Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) i tužitelja kao korisnika kredita dana 11. travnja 2007. s namjenom stambeni kredit za izgradnju kuće u iznosu od 609.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl. 2.), uz rok otplate kredita 15 godina (čl. 4.) u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja (čl. 4), da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, a u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (čl. 8.), da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku u Splitu mr. sc. Zoji Puljiz pod brojem OV- 3046/07 dana 17. travnja 2007. te da je tužitelj upozoren da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da su u otplatnom planu,specifikaciji uplata i pregledu uplata za klijenta navedeni anuiteti, datum dospijeća istih, datum uplate istih uz prikaz kamate i iznosa u kunama,

- da su u izvodu po kreditu za razdoblje od 1.1.2010. do 31.12.2010. uz opće podatke o kreditu i stanje kredita na 31.12.2010. razvidne uplate po kreditu od siječnja 2010. do kraja kolovoza 2010., u kunama,

- da su u Odluci o naknadama za usluge Addiko bank d.d. navedene visine naknada za pojedine vrste usluga.

7. Tužitelj je iskazao da je 2007. s prednikom tuženika Hypo bankom sklopio ugovor o kreditu na iznos cca 600.000,00 CHF, da je ugovor napravila Hypo banka te da su mu preporučili da to bude u švicarskim francima jer da je tako manja kamata, a nakon te preporuke da je to i prihvatio. Tužitelj je iskazao da je uplaćivao mjesečne anuitete u početku od oko 20.000,00 kn, da je platio 39 rata tog kredita, a zadnja rata da je bila negdje oko 27.000,00 kn, u srpnju i kolovozu 2010. Tužitelj je iskazao da ga u banci nisu upozorili da bi valuta CHF mogla biti rizična odnosno da ga nisu upozorili na rizike vezano za sklapanje kredita s valutom CHF već da su mu rekli da je povoljnije u švicarskim francima jer je manja kamata. Tužitelj je iskazao da je čitav iznos kredita iskoristio za gradnju kuće za stanovanje sinova i njega, da takav kredit ne bi uzeo da su ga u banci upozorili da bi tolika rata kredita mogla biti, da o sadržaju ugovora nije mogao pregovarati već da mu je ugovor bio ponuđen od strane banke po principu uzmi ili ostavi, da je pročitao ugovor o kreditu, da prije sklapanja ugovora o kreditu nije bio upozoren da ukoliko prije plati kredit da mora platiti naknadu te da je bio iznenađen da mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, ali da ju je platio, da je mu je glede ugovora o kreditu sve bilo jasno, a što se tiče naknade za raniju otplatu da nije vodio računa da će se ranije platiti kredit jer da je bilo sve normalno da ne bi ranije ni vraćao kredit, da mu u banci nisu objasnili koji su parametri, kriteriji, iznosi od kojih se naknada sastoji. Tužitelj je iskazao da u to vrijeme nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva te da u toj kući nije bilo sjedište nekog trgovačkog društva ili obrta.

7.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

8. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P- 1401/12. Iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle, iz istih u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

9. U odnosu na svojstva potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je tužitelj sklopila predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije valja istaknuti da iz ugovora o kreditu proizlazi da je upravo tužitelj korisnik kredita te da iz specifikacije uplata proizlazi da su uplate vršene za navedeni kredit. Stoga, pojedine uplate mjesečnog anuiteta koje su izvršene od strane neke druge osobe po partiji kredita, a ne samog tužitelja kao korisnika kredita, su izvršene u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita pa prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

11. U odnosu na prigovor tuženika da je ugovor solemniziran valja istaknuti da je navedeni prigovor neosnovan obzirom da tužitelj unatoč navedenim okolnostima ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Valja nadodati da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka koji nije bio naveden u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti.

11.1. Slijedom navedenog, kao nepotrebno se ukazalo izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika.

12. Čitanjem izjave ĐČL utvrđeno je da ju je ista dala kao zaposlenik tuženika, a vezano za ugovore o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koje je banka imala u ponudi od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

12.1. Obzirom odredbama čl. 235. -249. ZPP-a, kojima je propisano izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, nije propisana mogućnost da svjedok iskaz daje u pisanoj izjavi, već se svjedoci saslušavaju neposredno pred sudom, to navedenu izjavu ĐČL sud nije posebno cijenio.

13. Vezano za navode tuženika glede informacijama o kreditima u švicarskim francima koje su objavljivane u dokumentima banke valja istaknuti da na temelju istih tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak.

14. S obzirom na utvrđeno izvedenim dokazima jasno je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula.

15. Obzirom je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed navedeno, to nisu osnovani prigovori tuženika da se tužitelj u ovom postupku ne može pozvati na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, da se o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula pojedinačno pregovaralo te da je ista jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba ugovora te da ista odredba nije nepoštena niti ništetna.

16. Slijedom svega naprijed navedenog, a kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu kojim je otplata kredita vezana za valutnu klauzulu valjalo prihvatiti kao osnovan temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19), čl. 3.-4., čl. 269,, čl. 272, i 323, Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) i odredbe čl. 502.a i c ZPP-a te odlučiti kao pod točkom I presude.

17. Iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi da su ugovorne strane ugovorom o kreditu ugovorile visinu obveze korisnika kredita u hrvatskoj valuti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Sud je u ovom postupku vezan pravnim shvaćanjima u kolektivnim presudama pa je stoga prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti samo dijela odredbe ugovora o kreditu iz čl. 4. kojim je ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu, ali ne i zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe ugovora o kreditu iz čl. 4. kojim je ugovoren iznos mjesečnog anuiteta.

17.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV izreke presude.

18. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

18.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

18.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Iz sporne odredbe čl. 8. ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama za usluge kreditora.

19.1. Međutim, ugovorena naknada u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, a i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

20.1. Također, samim uvidom u akte tuženika, tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja naknade iz sporne odredbe.

21. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je sporni dio odredbe čl. 8. predmetnog ugovora o kredita određen odnosno odrediv, a isto tako nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

22. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz spornog dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati da je naknadu dužan platiti ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

23. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

24. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

25. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba u dijelu nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a djelomično ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

26. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao pod točkom I izreke presude.

27. Na okolnost visine potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

27.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 561.240,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 74.489,35 EUR pri čemu su pojedinačni iznosi i datum uplate istih prikazani u tablici pod točkom 1. Zaključka. Iz dopune nalaza i mišljenja proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 2% od nedospjele glavnice na dan prijevremene konačne otplate kredita, odnosno iznosi 10.403,97 CHF, kunska protuvrijednost prema srednjem tečaju banke iznosi 56.857,70 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 7.546,31 EUR te da je naknada plaćena 20. kolovoza 2010.

27.2. U odnosu na prigovore tužitelja u dijelu nalaza i mišljenja koji se odnosi na preplatu konačne otplate po kreditu u iznosima 51.333,51 eur i 15.461,09 eur, stalni sudski vještak se u dopuni nalaza od 14. kolovoza 2024. detaljno očitovao o prijevremenoj konačnoj otplati kredita prikazujući ukupan dug tuženika prilikom prijevremene konačne otplate kredita, uplate tuženika prilikom prijevremene konačne otplate kredita, razliku između duga i uplata tuženika prilikom prijevremene konačne otplate kredita te je zaključno naveo da ostaje pri svom nalazu i mišljenju da je dio obveza podmiren prema srednjem tečaju banke na dan 19. kolovoza 2010. uplatama koje su izvršene tog dana, te je preostali dio naplaćen na dan 20. kolovoza 2010. pristiglom uplatom, odnosno kako je već prikazano već u Nalazu i mišljenju od 6. veljače 2024.

27.3. Tužitelj na dopunu nalaza i mišljenja nije imao prigovora.

27.4. U odnosu na prigovore koje je tuženik u podnesku od 28. veljače 2024. istaknuo na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka – da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva prema izračunu vještaka iz Nalaza i mišljenja dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u hrk i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u chf, da bi time tužitelj bio doveden u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u eur ili hrk, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika te da tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže između parničnih stranaka značila da bi pravilnom primjenom materijalnog prava naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a što tuženik osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, valja istaknuti da se radi o prigovorima pravne naravi te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed obrazloženo, kao i da je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije. Slijedom navedenog, prigovori tuženika koje je istaknuo na nalaz i mišljenje vještaka nisu relevantni pa sud, kao nepotreban, nije prihvatio prijedlog tuženika za izradu dopune nalaza i mišljenja.

Također, a u odnosu na iznose kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije isticao zahtjev za isplatu eventualne razlike koja bi proizlazila iz primjene nižeg tečaja, ali i da je sud stava da ovaj zahtjev tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog tečaja tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

27.5. Stoga, sud je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u cijelosti prihvatio jer je izrađen nepristrano, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a vještak je istaknute prigovore otklonio pisanim očitovanjem.

28. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28.1. Valja istaknuti i da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 8. ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te je time počela teći zastara po pitanju naknade, to prigovor zastare u tom dijelu nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

29.1. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 31. kolovoza 2007., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 23. siječnja 2023., to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a glede utuženih tražbina po osnovi valutne klauzule.

30. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kada su učinjene uplate od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog plaćenog iznosa po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli te dan plaćenog iznosa po osnovi naknade proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, kako je naprijed obrazloženo, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) odlučiti kao pod točkom II i III izreke presude.

31. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom podneskom od 11. listopada 2024. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u dijelu kojim zahtjeva isplatu po osnovi odredbe ugovora kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu čime je djelomično povukao tužbu. Obzirom se tuženik navedenom djelomičnom povlačenju nije usprotivio to je valjalo na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I izreke rješenja.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a obzirom tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

32.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 5. svibnja 2023. (zaprimljen kod suda 8. svibnja 2023.) u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 28. ožujka 2024. u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 11. listopada 2024. u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.8.tč.1. OT), za zastupanje na ročištu dana 12. rujna 2023. u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu dana 18. listopada 2023. u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu dana 29. veljače 2024. (pred Općinskim sudom u Splitu, povodom zamolnice za saslušanje) u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu dana 12. lipnja 2024. (pred Općinskim sudom u Splitu, povodom zamolnice za saslušanje) u iznosu od 308,50 eur (tbr.9.tč.5.OT), za zastupanje na ročištu dana 3. prosinca 2024. u iznosu od 1.234,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a što ukupno iznosi 12.725,63 eur. Tužitelju je dosuđen i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eur i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu 321,81 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 13.246,52 eur.

32.2. Tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 1. rujna 2023., od 14. rujna 2023., od 15. listopada 2024. obzirom isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Tužitelju nije dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e- oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a).

32.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

32.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke rješenja.

33. Obzirom je trošak postupka, a kako je naprijed navedeno, dosuđen tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a te kako za tuženika nisu nastali posebni troškovi glede dijela tužbenog zahtjeva koji je tužitelj povukao to nije osnovan zahtjev tuženika za naknadu troška postupka pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom III izreke rješenja.

U Zagrebu, dana 15. siječnja 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

3. spis