REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 463/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja LR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, Kranjčevićeva 16, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan i dr., odvjetnici u Rijeci, Jadranski trg 4/II, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 18. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 15. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 112-50-3946770 kojeg su stranke sklopile 2. ožujka 2007. u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu br. 112-50- 3946770 kojeg su stranke sklopile 2. ožujka 2007. u dijelu u kojem je iznos kredita ugovoren u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak važećem na dan dospijeća.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 3.021,85 eura (tri tisuće dvadeset jedan euro i osamdeset pet centi) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 1,63 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 10,51 eura od 31. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 1,17 eura od 30. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 13,06 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 14,90 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 15,74 eura od 28. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 13,21 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 13,65 eura od 30. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,24 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 7,73 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 8,41 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 9,76 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 9,66 eura od 30. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 8,32 eura od 31. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 10,88 eura od 30. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 12,94 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 15,88 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 15,23 eura od 28. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 19,22 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 18,50 eura od 30. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 20,00 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 32,80 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,22 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 38,32 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 35,60 eura od 30. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 31,17 eura od 31. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 40,71 eura od 30. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 52,87 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 44,39 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 47,48 eura od 28. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 43,72 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 44,49 eura od 30. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 60,92 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 62,63 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 76,69 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 69,74 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 62,10 eura od 30. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 61,87 eura od 31. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 61,34 eura od 30. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 65,16 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 68,52 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 69,04 eura od 29. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 66,86 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 68,47 eura od 30. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 69,61 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 67,93 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 68,48 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 67,24 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 64,45 eura od 30. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 67,61 eura od 31. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 69,18 eura od 30. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 68,23 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 62,50 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 67,54 eura od 28. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 68,07 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 66,22 eura od 30. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 60,25 eura od 31. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 60,18 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 61,76 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 64,24 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 67,66 eura od 30. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 66,04 eura od 31. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 67,36 eura od 30. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 68,84 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 69,80 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 71,73 eura od 28. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 71,18 eura od 31. ožujka 2014. do isplate.
i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana
IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati 964,87 eura (devetsto šezdeset četiri eura i osamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 9,51 eura od 18. prosinca 2007. do isplate,
– na iznos 9,38 eura od 14. siječnja 2008. do isplate,
– na iznos 9,46 eura od 14. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 9,47 eura od 29. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 9,54 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 9,21 eura od 30. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 13,95 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos 13,98 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 13,59 eura od 31. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos 13,47 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 13,47 eura od 30. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 14,42 eura od 31. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 13,55 eura od 30. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 14,30 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 14,28 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 14,19 eura od 28. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 22,55 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 22,34 eura od 30. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 21,67 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 21,11 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 20,93 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 20,82 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 20,53 eura od 30. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 20,10 eura od 31. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 20,11 eura od 30. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 20,04 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 20,06 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 19,69 eura od 28. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 19,80 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 19,42 eura od 30. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 19,25 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 20,16 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 19,57 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 19,98 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 19,38 eura od 30. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 18,61 eura od 31. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 19,09 eura od 30. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 19,75 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 18,63 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 18,49 eura od 28. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 17,79 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 17,45 eura od 30. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 18,29 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 17,98 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 16,83 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 15,95 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 15,05 eura od 30. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 10,19 eura od 31. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 9,87 eura od 30. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 9,72 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 9,54 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 9,25 eura od 29. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 8,84 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 8,59 eura od 30. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 8,30 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 7,92 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 7,61 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 7,23 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 6,83 eura od 30. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 6,58 eura od 31. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 6,28 eura od 30. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 5,91 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 5,44 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 5,20 eura od 28. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 4,86 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 4,47 eura od 30. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 4,02 eura od 31. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 3,67 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 3,34 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 3,01 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 2,68 eura od 30. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 2,28 eura od 31. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 1,92 eura od 30. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 1,56 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 1,18 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 0,79 eura od 28. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 0,60 eura od 31. ožujka 2014. do isplate.
i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.089,37 eura (tisuću osamdeset devet eura i trideset sedam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
VI. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu kod Općinskog suda u Puli – Pola radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 112-50-3946770 od 2. ožujka 2007. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te radi isplate preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi uvećano za zatezne kamate od uplate anuiteta do isplate.
1. 1. U tužbi je naveo da je s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 112-50-3946770 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je odobren kredit u visini 20.842,13 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate od 84 mjeseca. Početni mjesečni anuitet je bio određen u iznosu 296,54 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorili su kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20 % i koja je bila promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama tuženika. Od strane tuženika mu je jedino bila ponuđena mogućnost dobivanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom, a za koji mu je rečeno da je najpovoljniji, da je mjesečni anuitet najniži i da se neće povećavati. Pritom nije bio obaviješten o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće anuitete, što ima za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana Također mu nije objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj kune u odnosu na tečaj švicarskog franka, kao što je to primjerice slučaj kod eura. Spornim ugovornim odredbama sav teret rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka pao je na njega. Mogao je samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe ugovora, koje je sačinio tuženik, na formaliziranom, tipskom obrascu, dok se kao potrošač nalazio u bitno slabijem položaju u odnosu na tuženika. Tuženik je u više navrata jednostrano, samostalno, bez ikakvog obrazloženja ili mogućnosti utjecaja, povećavao visinu kamatne stope tijekom otplate što je dovelo do rasta anuiteta. Stoga je predmetni Ugovor o kreditu djelomično ništetan u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.), koji je bio snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Također je u tom dijelu Ugovor o kreditu protivan temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidaba i načelu prouzrokovanja štete. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Republike Hrvatske, je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim su ugovorene promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne i nepoštene. sud je u postupku po zahtjevu potrošača vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga od tuženika potražuje iznose koje je preplatio zbog nezakonite promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i zbog povećanja tečaja. Na preplaćene mjesečne iznose anuiteta pripadaju mu i zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. S obzirom na to da mu tuženik nije dostavio dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, predložio je da se tuženiku naloži u skladu s čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) da dostavi dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna. Po dostavi dokumentacije i provođenju vještačenja, odredit će točnu visinu novčane tražbine.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev po osnovi i po visini te je istaknuo prigovor zastare.
Nije sporno da je, kao kreditor, s tužiteljem kao korisnikom kredita, 2. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je odobrio kredit u iznosu 20.842,13 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate, uz redovnu kamatu od 5,20 % i rok otplate 84 mjeseca. Namjena ugovora bila je kupnja vozila. Granice pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018., iz spora koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, ne protežu se na predmet ovog spora. One se odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to samo na one koji su još u otplati. U kolektivnom sporu sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače, odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene i ništetne. Stoga je na tužitelju teret dokaza činjenica o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom i eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi su jasne, razumljive i uočljive. Tužitelj je imao utjecaj na sadržaj Ugovora o kredit jer su pregovarali i o spornim ugovornim odredbama. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te nije protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju su prije zaključenja Ugovora o kreditu obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu švicarski franak. Predmetni ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika Denisa Krajcara, pa je javni bilježnik solemnizacijom potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužitelju je bilo poznato, odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati troškovi kredita. U kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa prema Odluci banke ako nisu bili jasni kriteriji odnosno parametri za promjenu kamatne stope. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluke tuženika na temelju kojih je mijenjana visina kamatne stope. Osporio je i potraživanje s osnove zateznih kamata. Sve i u slučaju kada bi sud utvrdio da su ništetne sporne odredbe, tužitelju ne pripadaju zatezne kamate kako je zatraženo u tužbi. U trenutku primitka povećanih anuiteta zbog povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franak bio je pošten jer je postupao u cijelosti sa zakonskim odredbama, u skladu s Ugovorom o kreditu i općim uvjetima ugovora te se radilo o objektivnim okolnostima na tržištu na koje nije imao utjecaja. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti te odredbe treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora. Neosnovan je zahtjev tužitelja kojim traži da sud donese rješenje kojim mu se nalaže da dostavi dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu. Radi se o dokumentaciji koju tužitelj mora imati u posjedu.
3. U podnesku od 3. rujna 2021. tužitelj je osporio prigovore iz odgovora na tužbu. Tuženik u ovom postupku predlaže da se utvrđuju sve činjenice koje su utvrđene u pravomoćno okončanom kolektivnom sporu, a što je protivno smislu vođenja kolektivnog spora. Stoga se protivi dokaznim prijedlozima tuženika usmjerenim na ponovno utvrđivanje činjenica koje su bile predmet raspravljanja u kolektivnom sporu. Prigovor zastare nije osnovan. U skladu s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Sud Europske unije je u presudi u predmetu broj C-609/2019 te u spojenim predmetima broj C-766/2019 i C-782/2019, iznio stav da se na zahtjev koji je potrošač podnio radi utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe ne može primjenjivati nikakav zastarni rok te zastarni rok za povrat isplaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe ne može biti u skladu s Direktivom. Tuženik je bio nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, stoga treba vratiti sve koristi od dana njihova stjecanja.
4. Rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. 31 Su 643/2022-4 od 3. travnja 2023., na temelju čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22. 16/23.) predmet je dostavljen na daljnje postupanje Općinskom sudu u Pazinu.
5. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev s prijedlogom za donošenje rješenja kojim se nalaže tuženiku dostava dokumentacije vezane za predmetni ugovor o kreditu s pozivom na čl. 186.b st. 3. ZPP-a, međutim istovremeno je postavio i određeni tužbeni zahtjev. U daljnjem tijeku postupka, po dostavi nalaza i mišljenje vještaka, tužitelj je u podnesku od 7. studenog 2024. uskladio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtjeva isplatu u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 16. listopada 2024. na način da od tuženika potražuje isplatu 964,87 eura sa zateznim kamatama kako je specificirano u t. IV. izreke po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu 3.021,85 eura sa zateznim kamatama kako je specificirano u t. III. izreke po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak. Time je preinačio tužbu.
5. 1. Tuženik se takvom preinačenju tužbe nije protivio.
5. 2. Kako je tužba preinačena nakon dostave nalaza i mišljenja financijskog vještaka u skladu sa zaključcima iz nalaza i mišljenja, a uzimajući u obzir da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, valjalo je u skladu s čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustiti preinaku tužbe.
6. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 10-13 spisa), otplatni planovi (str. 14-21 spisa), izvadak od 24. siječnja 2012. (str. 22 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planovima (str. 23-26 spisa), Pravilnici o obračunu kamata i naknada i Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom (str. 62-488 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 28-43 spisa).
6. 1. Odbijeni su ostali dokazni prijedlozi stranaka jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.
6. 2. Tužitelj je na ročištu glavne rasprave 18. prosinca 2024. predložio da se izvede dokaz saslušanjem stranaka. Takav dokazni prijedlog nije istaknuo do zaključenja prethodnog postupka, ali je smatrao da je njegov prijedlog opravdan jer da se nakon zaključenja prethodnog postupka (3. rujna 2021.) promijenila sudska praksa o potrebi izvođenja dokaza u postupcima koji se vode na temelju pravnih stavova iznijetih u kolektivnom sporu, posebice uzimajući u obzir oduke Ustavnog suda Republike Hrvatske o tom pitanju.
6. 2. 1. U skladu s čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a, raspravnim rješenjem od 18. prosinca 2024., odlučeno je da se neće uzeti u obzir dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje stranaka budući da taj dokazni prijedlog nije iznio do zaključenja prethodnog postupka, iako je na pripremnom ročištu bio upozoren na posljedice iz navedene zakonske odredbe. Po stavu ovog suda ne radi se o dokaznom prijedlogu koji tužitelj bez svoje krivnje nije mogao predložiti do zaključenja prethodnog postupka.
7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
8. Predmet postupka je utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak te isplata preplaćenih iznosa na ime ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule uvećano za zatezne kamate.
9. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj 112-50-3946770, kojim joj je tužitelju bio odobren kredit u iznosu 20.842,13 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita. Ugovor je Kredit je odobren s namjenom kupnje novog vozila OPEL. U čl. 2. ugovora stranke su ugovorile je da je tijekom postojanja ugovorne obveze kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te je u trenutku ugovaranja ona iznosila 5,20 %. U čl. 7. ugovora stranke su ugovorile da su suglasne da se iznosi otplate (obveze) kredita obračunavaju primjenom valutne klauzule i da tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak na dan dospijeća. Rok dospijeća pojedinog anuiteta na naplatu bio je svakog zadnjeg dana u mjesecu. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca. Stranke nisu sklopile dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je tužitelj otplatio tražbinu po tom Ugovoru u cijelosti 31. ožujka 2014. Tuženik u tijeku postupka nije osporio tužitelju status potrošača.
10. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.
11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
13. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13.) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
14. Protivno prigovorima tuženika, utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjuju se ne samo na stambene kredite, već na sve potrošačke ugovore o kreditu koji sadrže valutnu klauzulu u švicarskim francima, bez obzira na vrstu i namjenu kredita.
15. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj Ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
16. Tuženik je u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenih zahtjeva, u bitnome naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite o njima nije bilo potrebno posebno raspravljati u ovom postupku, tim više što su odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika, koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženik u ovom postupku nije predložio da se na navedene okolnosti izvedu dokazi saslušanjem primjerice tužitelja i djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora. Prema tome on u ovom postupku nije dokazao (a na njemu je bio teret dokaza navedenih činjenica) da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja Ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Stoga su navodi tuženika u tom smjeru ocjenjeni u cijelosti paušalnima.
16. 1. Dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem kao svjedoka javnog bilježnika Denisa Krajcara sud je odbio jer izvođenje tog dokaza nije predloženo na bitnu činjenicu pojedinačnog pregovaranja stranaka kao ugovornika. Denis Krajcar je sudjelovao u solemnizaciji Ugovora o kreditu i to kao javni bilježnik, dakle nije sudjelovao i u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora, a solemnizacija Ugovora ne ukazuje na činjenicu da li se ili nije o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Okolnost da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika nije dokaz da je javni bilježnik korisniku kredita protumačio učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi, pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope jer oni nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao. 16. 2. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema čl. 22. st. 1. ZOO/05, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.
17. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., dalje ZZP/14.) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14., a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Prema tome ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje ZZP/03.) nepoštene, a time i ništetne.
18. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
19. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO/05.), a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja, jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost, upravo prema citiranoj zakonskoj odredbi. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).
20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude.
21. Zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO/05. po pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio po osnovi predmetnih ugovora zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka. Tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka jednostranom odlukom povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka.
22. Slijedom toga valjalo je utvrditi da li su utužena potraživanja tužitelja u zastari.
22. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Navedeno pravno shvaćanje podudarno je pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/2019 do C- 782/2019, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Prema tome u svim predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donijete u kolektivnom sporu, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.
22. 2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prema tome do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 19. veljače 2021. je protekao opći zastarni rok od pet godina u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok nije nastupila zastara prava potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.
23. Kako je potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, to je tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po toj osnovi odbijen kao neosnovan (t. IV. izreke presude).
24. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića od 16. listopada 2024. Tužitelj je uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita više uplatio na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, ukupno 3.021,85 eura (tzv. pozitivna pretplata). Tako je tužitelj više uplatio 1,63 eura 31. ožujka 2008., 10,51 eura 31. listopada 2008., 1,17 eura 30. studenog 2008., 13,06 eura 31. prosinca 2008., 14,90 eura 31. siječnja 2009., 15,74 eura 28. veljače 2009., 13,21 eura 31. ožujka 2009., 13,65 eura 30. travnja 2009., 10,24 eura 31. svibnja 2009. 7,73 eura 30. lipnja 2009., 8,41 eura 31. srpnja 2009., 9,76 eura 31. kolovoza 2009., 9,66 eura 30. rujna 2009., 8,32 eura od 31. listopada 2009., 10,88 eura 30. studenog 2009. , 12,94 eura 31. prosinca 2009., 15,88 eura 31. siječnja 2010., 15,23 eura 28. veljače 2010., 19,22 eura 31. ožujka 2010., 18,50 eura 30. travnja 2010., 20,00 eura 31. svibnja 2010., 32,80 eura 30. lipnja 2010., 30,22 eura 31. srpnja 2010., 38,32 eura 31. kolovoza 2010., 35,60 eura 30. rujna 2010., 31,17 eura 31. listopada 2010., 40,71 eura 30. studenog 2010., 52,87 eura 31. prosinca 2010., 44,39 eura 31. siječnja 2011., 47,48 eura 28. veljače 2011., 43,72 eura 31. ožujka 2011., 44,49 eura 30. travnja 2011., 60,92 eura 31. svibnja 2011., 62,63 eura 30. lipnja 2011., 76,69 eura 31. srpnja 2011., 69,74 eura 31. kolovoza 2011., 62,10 eura 30. rujna 2011., 61,87 eura 31. listopada 2011., 61,34 eura 30. studenog 2011., 65,16 eura 31. prosinca 2011., 68,52 eura 31. siječnja 2012., 69,04 eura 29. veljače 2012., 66,86 eura 31. ožujka 2012., 68,47 eura 30. travnja 2012., 69,61 eura 31. svibnja 2012., 67,93 eura 30. lipnja 2012., 68,48 eura 31. srpnja 2012., 67,24 eura 31. kolovoza 2012., 64,45 eura 30. rujna 2012., 67,61 eura 31. listopada 2012., 69,18 eura 30. studenog 2012., 68,23 eura 31. prosinca 2012., 62,50 eura 31. siječnja 2013., 67,54 eura 28. veljače 2013., 68,07 eura 31. ožujka 2013., 66,22 eura 30. travnja 2013., 60,25 eura 31. svibnja 2013., 60,18 eura 30. lipnja 2013., 61,76 eura 31. srpnja 2013., 64,24 eura 31. kolovoza 2013., 67,66 eura 30. rujna 2013., 66,04 eura 31. listopada 2013., 67,36 eura 30. studenog 2013., 68,84 eura 31. prosinca 2013., 69,80 eura 31. siječnja 2014., 71,73 eura 28. veljače 2014. i 71,18 eura 31. ožujka 2014.
24. 1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao jasan, objektivan i argumentiran. Stranke nisu imale primjedbi na izračun vještaka.
25. Nije osnovan navod tuženika iz podneska od 5. studenog 2024. da je prilikom izračuna preplate potrebno uzeti u obzir i mjesece u kojima je tužitelj uplatio manje nego što bi morao platiti da se primjenjivao početni tečaj iz razloga što je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio u mjesecima u kojima je došlo do preplate, dok preostali anuiteti nisu bili predmet njegova zahtjeva, a niti je tuženik postavio odgovarajući zahtjev u ovom postupku u okviru kojeg bi se onda moglo raspravljati i odlučivati o anuitetima za mjesece u kojima je uplaćeno manje od onoga što bi tužitelj bio dužan uplatiti po početnom tečaju.
26. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje
27. Dakle, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.
28. Prema ugovoru o kreditu (čl. 7.) mjesečni anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Iz prometa po kreditnim računima te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća kroz cijelo vrijeme otplate kredita, pa mu pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika.
29. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatno stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.
30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.
31. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
31. 1. U skladu s čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.
31. 1. 1. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Vrijednost predmeta spora prema postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi ukupno 9.091,96 eura i to stoga što je tužbom obuhvaćeno više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP). Zahtjev na isplatu iznosi ukupno 3.986,72, a tužitelj nije naznačio vrijednost tužbenih zahtjeva na utvrđenje pa vrijednost tih zahtjeva prema čl. 40. st. 5. ZPP-a iznosi 6.630,00 eura, odnosno ukupno 10.616,72 eura.
31. 1. 2. Tužitelj je uspio sa zahtjevom za utvrđenje u cijelosti (100 %), dok je sa zahtjevom za isplatu uspio 75,80 %, čime njegov uspjeh iznosi 87,90 %, a time uspjeh tuženika iznosi 12,1 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 75,80 % u korist tužitelja. Stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi 75,80 % troškova postupka.
31. 2. Tužitelj je zatražio naknadu troškova i to za zastupanje kod sastava tužbe 200,00 eura, kod sastava podneska od 23. lipnja 2021. te dvaju podnesaka od 7. studenog 2024. po 200,00 eura, kod sastava podneska od 10. lipnja 2024. 33,18 eura, kod pristupa ročištima 3. rujna 2021. i 18. prosinca 2024. po 200,00 eura, sudske pristojbe na tužbu i presudu po 37,16 eura, te troškove vještačenja u iznosu 400,00 eura.
31. 3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 19. veljače 2021. u zatraženom iznosu 200,00 eura (tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT), sastava podnesaka od 23. lipnja 2021. (očitovanje na odgovor na tužbu) i jednog podneska od 7. studenog 2024. (usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka) u zatraženim iznosima po 200,00 eura (tar. br. 8. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT), kod pristupa ročištima 3. rujna 2021. i 18. prosinca 2024. u zatraženim iznosima po 200,00 eura (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT). Pored toga, priznati su mu troškovi financijskog vještačenja u zatraženom iznosu 400,00 eura (budući da je sud u skladu s čl. 2. st. 1. ZPP-a vezan zahtjevom tužitelja) te sudska pristojba na tužbu u podmirenom iznosu 37,16 eura u skladu s tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023.) te čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018.).
31. 3. 1. Nije mu priznat kao opravdan trošak zastupanja kod sastava podneska od 7. studenog 2024. u iznosu 200,00 eura budući da je tog dana dostavio u spis dva podneska, jedan u kojem je preinačio tužbu i drugi u kojem se očitovao na tijek postupka, odnosno na prigovore tuženika. Tužitelj je sve navode mogao iznijeti u jednom podnesku u skladu s načelom svrhovitosti i ekonomičnosti postupka, stoga mu je priznat trošak sastava samo jednog podneska od 7. studenog 2024. Nije mu priznat ni trošak sastava podneska od 10. lipnja 2024. u iznosu 33,18 eura kojim je požurivao daljnje postupanje jer takav podnesak nije mu bio potreban za postupak u skladu s čl. 155. ZPP-a. Trošak sudske pristojbe na presudu mu ne pripada, jer je u skladu s čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018., 51/2023.) oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari, pa mu takav trošak neće ni nastati.
31. 3. 2. Dakle, ukupno odmjereni troškovi postupka tužitelja iznose 1.437,16 eura, a od toga tužitelju pripada isplata 75,80 % priznatih troškova, što iznosi 1.089,37 eura.
31. 4. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena od presuđenja do isplate.
31. 5. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.089,37 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku 15. siječnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti (t. V.- VII. izreke).
U Pazinu 15. siječnja 2025.
Sutkinja
Kristijana Matejčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.
DNA:
1. tužitelj p. p.,
2. tuženik p. p.
