Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3401/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić u Osijeku, protiv tuženice Addiko banke d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1260/2021-14 od 25. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1260/2021-14 od 25. listopada 2024. u pobijanom dijelu:

a) pod točkom I. izreke,

b) pod točkom II. izreke,

c) pod točkom III. izreke i to baš u dijelu u kojom je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 825,77 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1260/2021-14 od 25. listopada 2024. u dijelu pod točkom III. izreke presude, i to baš u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen parnični trošak preko iznosa od 825,77 eura sa pripadajućim zateznim kamatama do iznosa od 839,04 eura sa pripadajućim zateznim kamatama ( dakle za razliku od 13,27 eura sa pripadajućim zateznim kamatama) na način da se u ovom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužiteljice naknadi parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 182,79 eura.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetna odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010449963/2005 sklopljenog 5. rujna 2005. između pravne prednice tuženice Slavonske banke d.d., Osijek i tužiteljice kojom je ugovoreno plaćanje naknade, jednokratno, u iznosu od 1,50% prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 642,30 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski sud je u točki III. izreke naložio tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 839,04 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa naknade.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 59. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03, dalje ZZP/03) i odredbe članka 295. i 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje, ZOO), i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 642,30 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

7. Razmatrajući predmetnu prvostupanjsku presudu od 16. veljače 2024. kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 5. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 67.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici naknadu, jednokratno, u iznosu od 1,5 % prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga,

- da je tužiteljici navedena naknada naplaćena u iznosu od 642,30 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužiteljici u pogledu odredbe članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu nije objašnjeno iz kojih razloga mora platiti predmetnu naknadu,

- da je tužiteljica predmetni kredit podigla radi kupnje stana za vlastite stambene potrebe.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud zaključi kako je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Posljedično tome, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev te je naložio tuženici da isplati tužiteljici naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe.

10. Žalbenim razlozima tuženice, koji se u bitnome svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu pod točkama I. i II. izreke.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbi članka. 81. stavak 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti). Također da je sud dužan uzeti u obzir i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a/03, a u svezi sa odredbama članaka 83. i 85. ZZP-a/03.

12. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

13. Prema odredbi članka 81. stavaka 1. ZZP-a/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

U ovom postupku tuženica je predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. U tom smislu izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Ona je navela kako nije imala mogućnost pregovaranja te da joj je bankarski službenik objasnio da mora platiti naknadu za obradu kredita kako bi joj kredit bio odobren i isplaćen, ali joj nije objasnio koji su to konkretno troškovi doveli do plaćanja naknade. Od prijedloga za saslušanjem djelatnika banke, tuženica je odustala.

Izvođenjem predloženog dokaza saslušanjem tužiteljice zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornoj odredbi predmetnog ugovora nije pregovaralo.

15. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno zaključio da kod postojanja: okolnosti da banka (tuženica) tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, a koji ulaze u spornu naknadu, okolnosti da se radi o tipskom ugovoru, te okolnosti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tuženica očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (konkretno tužiteljice), pa da je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavak 1. ZZP-a. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Navod tuženice da je trošak obrade naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu nije ni dokaz ni jasno i nedvosmisleno objašnjenje u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te tzv. „ulazne naknade“ (konkretne usluge, troškovi i dr.). Naime, efektivna kamatna stopa predstavlja stvarnu cijenu kredita pojedine banke koja uključuje i ostale troškove kredita poput naknada i ostalih izravnih troškova. Iz takve definicije efektivne kamatne stope nije razvidno na što se odnose troškovi tzv. „ulazne naknade“.

16. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužiteljice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljici je bankarski službenik priopćio da mora platiti naknadu za obradu kredita kako bi joj se kredit odobrio i isplatio.

22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe, a posebno one o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članaka 81., 83. i 85. ZZP-a/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 6. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP-a/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

24. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

25. Slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 642,30 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. rujna 2005. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

26. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točkama I. a) i b) izreke ove drugostupanjske presude.

27. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, osim u dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak pristojbe prvostupanjske presude u iznosu od 13,27 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18., 51/23.), propisano je da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga tužiteljica nije u obvezi plaćanja pristojbe na prvostupanjsku presudu pa joj posljedično tome tuženica nije u obvezi naknadi trošak sudske pristojbe kojeg tužiteljica zapravo nema.

28. Sukladno iznijetom trebalo je odlučiti kao u točki I. c) izreke prvostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Odluka iz točke II. izreke ove drugostupanjske presude donesena je na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

29. Tuženica je u žalbi zatražila naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 182,79 eura. Kako tuženica u žalbi, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, nije uspjela niti jednim dijelom, to je njezin zahtjev za naknadom parničnog troška sastava žalbe trebalo odbiti kao neosnovan, a ovo u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić