REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2330/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica OŠ, dipl. iur. prema generalnoj punomoći Su-50/12 protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik JŠ, dipl. iur. prema generalnoj punomoći Su-1204/03, radi isplate, 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev:

" Nalaže se tuženiku „Croatia osiguranju d.d.“, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, 10000 Zagreb, OIB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 8439756623 isplati iznos od 208.889,26 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana. 01.04.2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u slučaju promjene stope zatezne kamate sukladno čl.29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (35/05, 41/08, 125/11-ZOO-a), kao i nadoknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 8 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je EŠ teško je stradao u prometnoj nesreći, dana 25. kolovoza 1992.g., na križanju magistralne ceste Pag- Novalja i sporedne ceste, koja vodi do turističkog naselja “Gajac“ na otoku Pagu, koju je prouzročio su O DŠ, koji je upravljao vozilom „Toyota Corolla“ registarskih oznaka [registarska oznaka] (Slov.), osiguranim kod osiguravajućeg društva Maribor, pod policom br. [broj police]. O – SŠ je navedenog dana suprotno odredbama članka 32. st.4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, olako smatrajući da time neće ugroziti ostale sudionike u prometu, pri čemu nije uspio već je prilikom uključivanja na cestu s prednošću prolaza, nije propustio osobni automobil marke Golf, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je propisno iz smjera Novalje u smjeru Paga, upravljao EŠ, uslijed čega je isti, da bi izbjegao sudar s osobnim automobilom marke Toyota Corolla skrenuo na lijevu stranu kolnika, ali unatoč tome dolazi do okrznuća navedenih vozila, kojom prilikom osobni automobil marke „Golf“ udara u stablo te dolazi do teške tjelesne ozljede vozača osobnog automobila marke „Golf“, EŠ, osiguranika tužitelja. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pagu poslovni broj: K-3/93-5 od 16. ožujka 1993. za navedenu prometnu nesreću oglašen je krivim O SŠ. Ističe da je pravomoćnim rješenjem Područne službe u Zadru broj: IN-19903 od 28. listopada 1993., osiguraniku EŠ priznato je pravo na invalidsku mirovinu počevši od 5. listopada 1993. Odštetnim zahtjevom od 11. ožujka 2022, tužitelj je zatražio od Croatia osiguranja d.d., naknadu štete za nastavno razdoblje isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 01. ožujka 2019. do 31. prosinca 2021. u iznosu od 208.889,26 kn, sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju čl. 161. st. 2. točke 1. (NN br. 157/13, 151/2014, 33/2015, 93/2015,120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019i 84/2021-dalje ZOMO). Dopisom od 04. travnja 2022., osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d. izvijestilo je tužitelja da se postavljeni zahtjev smatra neutemeljenim te se isti otklanja. Tužitelj smatra da mu pripada pravo na naknadu štete za isplaćene mirovine prema odredbama Zakona koji je bio ili je na snazi u trenutku pojedine isplate. U prilog svog stava tužitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-552/2008 od 08. travnja 2010. u kojem navodi da:“ tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je za tužitelja nastala prilikom svake invalidske mirovine u visini izvršene isplate. Kako tuženik do podnošenja tužbe nije isplatio naknadu štete tužitelju, a tužitelj je i dalje nastavio s isplatom mirovine, te dakle i dalje trpi štetu zbog predmetnog štetnog događaja. Dalje navodi da su dostavljeni obračuni isplata mirovina javne isprave sukladno članku 159. Zakon o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, 110/21) kao i prema članku 230. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka priznaje štetni događaj od 25. kolovoza 1992. godine i činjenicu da je u istome tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja EŠ, kojemu je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je dužan dokazati u čemu se sastoji stvarna šteta koju tužitelj trpi. Tužitelj ovom tužbom potražuje puni regres invalidskih mirovina koje je isplatio svom osiguraniku u razdoblju od 01.03.2019. godine do 31.12.2021. godine, no osiguranik tužitelja je rođen **.**.1938. godine i sa 65 godina života stekao bi pravo na redovitu, starosnu mirovinu, koju bi isto isplaćivao tužitelj. Tužitelj je uz tužbu dostavio rješenje iz kojeg je razvidno da je u trenutku stjecanja prava na invalidsku mirovinu osiguranik tužitelja imao 55 godina života i 24 godine i 11 mjeseci mirovinskog staža, što znači da je gotovo 25 godina osiguranik tužitelja / poslodavac istoga u fond tužitelja uplaćivao doprinose temeljem kojih bi stekao po zakonu pravo na redovitu starosnu mirovinu, sve i da nije bilo štetnog događaja. Dakle, već od 2003. godine, kada je osiguranik tužitelja navršio 65 godina života, tužitelj bi bio u obvezi isplate redovite starosne mirovine, čime bi u imovini tužitelja došlo do umanjenja iste, za koje nije i ne može odgovarati tuženik. Ukoliko bi se utvrdilo da je invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku već od starosne mirovine, tada bi razlika između dviju mirovina predstavljala stvarnu štetu koju tužitelj trpi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Zapisnik o očevidu Postaje prometne policije Zadar od 31. kolovoza 1992. (list 6 do 8 spisa), presudu Općinskog suda u Pagu posl. broj K-3/93-5 od 16. ožujka 1993. (list 12 do 15 spisa), odštetni zahtjev i povratnicu (list 16 do 18 spisa), obračun tužitelja od 11. ožujka 2022. (list 20 spisa), očitovanje tuženika (list 21 spisa), izvod iz interne evidencije tužitelja (list 22 do 53 spisa), rješenje HZMO-a, Područne službe u Zadru broj IN – 19903 od 28. listopada 1993. (list 58 do 62 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku Ljupku Omaziću iz Omazić d.o.o. (list 157 do 160 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate (regresa) iznosa kojeg je tužitelj isplatio EŠ na ime invalidske mirovine, a koji je teško stradao 25. kolovoza 1992. i koju je skrivio osiguranik tuženika OŠJ i to za razdoblje od 1. ožujka 2019. do 31. prosinca 2021. u ukupnom iznosu od 208.889,26 kn / 27.724,37 EUR s pripadajućim kamatama.

7. Između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija.

8. Sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva te ima li obračun za isplatu tužitelja (list 20 spisa) značaj javne isprave pa time i pretpostavljenu dokaznu snagu u smislu čl. 230. ZPP-a. Također, sporno je i pitanje zastare predmetnog potraživanja.

9. Analizom obračuna za isplatu tužitelja od 11. ožujka 2022. (list 20 spisa), sud je ocijenio da isti dokument nema značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP-a, već se radi o internom (knjigovodstvenom) dokumentu, čiju je istinitost i sadržaj tuženik u odgovoru na tužbu osporio osporavanjem obračuna visine ističući da je mjerodavan zakon Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u trenutku isplate. Naime, javna isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojem je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle, tijela koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama"), a takav se značaj ne može dati dijelu spornih isprava u naznaci (potvrdi) da je isplaćena obiteljska mirovina (Tako i VSRH Rev- 2007/17, Rev-1437/21, Rev 1067/12, Rev 909/21, Rev 5292/19, Rev 12/22 itd.).

9.1. Polazeći od takvog stanja stvari, neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da navedeni obračuni za isplatu imaju značaj javne isprave iz čl. 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22), navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete, pa prema tome takva potvrda nema pretpostavljenu dokaznu snagu u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, slijedom čega je teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja.

10. Nadalje, prema pravnom shvaćanju ovog suda za odluku o ovom sporu mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate obiteljske mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja odnosno prometne nesreće (Tako i VSRH Rev-5292/19, Rev 206/22, Rev 12/22, Rev 678/22, Rev 1437/21, Rev 12/22, Rev 1235/21, Rev 66/2022, Rev 184/2022 i dr.) pa prema tome u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP).

10.1. Prema odredbi iz čl. 27. ZOOP-a društvo za osiguranje uz ostalo dužno je nadoknaditi i zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatra se uz ostalo i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njene obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuju se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda i invalidske mirovne koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10.2. Po ocjeni ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (Tako i VSRH Rev 1235/21).

10.3. Drugim riječima, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje i iznosa koje bi isplaćivao kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

11. S obzirom na navedeno, izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku Ljupku Omaziću iz Omazić d.o.o. koji je u svom nalazu konstatirao da ne postoji način na koji bi se moglo utvrditi kolika bi bila starosna mirovina osiguranika jer ista ovisi od duljine staža osiguranja, uplaćenim doprinosima, trajanju bolovanja za vrijeme radnog vijeka, godinama života kada se odlazi u mirovinu, itd., a s obzirom da nije moguće pretpostaviti niti procijeniti koliko bi ozlijeđeni osiguranik EŠ radio, koliku bi plaću primao, te da li bi otišao u mirovinu po ispunjenju uvjeta ili bi možda odlučio nastaviti raditi, itd., odnosno drugim riječima zbog nedostatka osnovnih stvarnih parametara nije u mogućnosti izraditi nalaz prema postavljenom zadatku.

12. Tužitelj i tuženik nisu prigovarali na nalaz i mišljenje vještaka, niti su mu dostavili mjerodavnu dokumentaciju ili podatke temeljem kojih bi vještak mogao izvršiti traženi obračun. Tužitelj na ročištu od 27. studenoga 2024. niti je tražio da vještak svoj nalaz iznese usmeno niti je predložio izvođenje vještačenja po novom vještaku.

13. S obzirom da sud iz navedenog nalaza i mišljenja nije mogao utvrditi visinu, dakle razliku između isplaćene invalidske mirovine EŠ i starosne mirovine koja bi mu bila isplaćena, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a, ocijenio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao visinu, odnosno nije dostavio dokaze iz kojeg bi sud mogao sa sigurnošću utvrditi visinu tužbenog zahtjeva.

14. S obzirom da je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim jer tužitelj nije dokazao visinu, sud se nije upuštao dalje u ocjenu tuženikova prigovora nedostatka pravne osnove te prigovora zastare.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Sudac:

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja;

2. Pun. tuženika.