REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2635/2021-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja CL iz [adresa]), [adresa], OIB: [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 5. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Jure Plazonića - odvjetnika, i zamjenika punomoćnika tuženika AL - odvjetničkog vježbenika, dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu, broj ugovora 418- 50-4105799, zaključen 16. svibnja 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora solemniziran od javnog bilježnika Joško Donika-Stanojević, u Kaštel Starome, dana 22. svibnja 2007.g. pod posl. br. OV 4914/07, u dijelu kojim je ugovoren povrat kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu, broj ugovora 418- 50-4105799, zaključen 16. svibnja 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora solemniziran od javnog bilježnika Joško Donika-Stanojević, u Kaštel Starome, dana 22. svibnja 2007.g. pod posl. br. OV-4914/07, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

III Utvrđuje se djelomično ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 418-50-4105799, zaključen 16. svibnja 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora solemniziran od javnog bilježnika Joško Donika-Stanojević, u Kaštel Starome, dana 22. svibnja 2007.g. pod posl. br. OV 4914/07, u dijelu koji glasi: 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.083,65 eur s zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 2,38 eur od 24.8.2007.g.

- na iznos od 1,91 eur od 31.8.2007.g.

- na iznos od 3,74 eur od 28.11.2007.g.

- na iznos od 0,35 eur od 30.11.2007.g

- na iznos od 4,15 eur od 31.1.2008.g.

- na iznos od 7,08 eur od 29.2.2008.g.

- na iznos od 12,10 eur od 31.3.2008.g.

- na iznos od 4,56 eur od 30.4.2008.g.

- na iznos od 1,57 eur od 31.5.2008.g.

- na iznos od 5,25 eur od 30.6.2008.g.

- na iznos od 0,12 eur od 31.8.2008.g.

- na iznos od 3,32 eur od 30.9.2008.g.

- na iznos od 27,54 eur od 31.10.2008.g.

- na iznos od 11,31 eur od 30.11.2008.g.

- na iznos od 31,94 eur od 31.12.2008.g.

- na iznos od 35,11 eur od 31.1.2009.g.

- na iznos od 36,54 eur od 28.2.2009.g.

- na iznos od 32,59 eur od 31.3.2009.g.

- na iznos od 33,35 eur od 30.4.2009.g.

- na iznos od 27,31 eur od 31.5.2009.g.

- na iznos od 22,86 eur od 30.6.2009.g.

- na iznos od 24,05 eur od 31.7.2009.

- na iznos od 26,39 eur od 31.8.2009.g.

- na iznos od 26,18 eur od 30.9.2009.g.

- na iznos od 23,82 eur od 31.10.2009.g.

- na iznos od 28,26 eur od 30.11.2009.g.

- na iznos od 31,83 eur od 31.12.2009.g.

- na iznos od 36,89 eur od 31.1.2010.g.

- na iznos od 35,73 eur od 28.2.2010.g.

- na iznos od 42,61 eur od 31.3.2010.g.

- na iznos od 41,31 eur od 30.4.2010.g.

- na iznos od 43,85 eur od 31.5.2010.g.

- na iznos od 65,87 eur od 30.6.2010.g.

- na iznos od 61,34 eur od 31.7.2010.g.

- na iznos od 75,18 eur od 31.8.2010.g.

- na iznos od 70,40 eur od 30.9.2010.g.

- na iznos od 62,70 eur od 31.10.2010.g.

- na iznos od 78,94 eur od 30.11.2010.g.

- na iznos od 99,60 eur od 31.12.2010.g.

- na iznos od 84,97 eur od 31.1.2011.g.

- na iznos od 90,10 eur od 28.2.2011.g.

- na iznos od 83,58 eur od 31.3.2011.g.

- na iznos od 84,75 eur od 30.4.2011.g.

- na iznos od 112,44 eur od 31.5.2011.g.

- na iznos od 115,14 eur od 30.6.2011.g.

- na iznos od 138,27 eur od 31.7.2011.g.

- na iznos od 126,39 eur od 31.8.2011.g.

- na iznos od 113,38 eur od 30.9.2011.g.

- na iznos od 111,98 eur od 31.10.2011.g.

- na iznos od 114,00 eur od 23.12.2011.g.

- na iznos od 117,19 eur od 31.12.2011.g.

- na iznos od 122,60 eur od 31.1.2012.g.

- na iznos od 123,32 eur od 29.2.2012.g.

- na iznos od 119,58 eur od 31.3.2012.g.

- na iznos od 122,10 eur od 30.4.2012.g.

- na iznos od 123,83 eur od 31.5.2012.g.

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 511,97 eur s zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 24. svibnja 2007.g. pa do isplate s zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Djelomično se odbija tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 418-50-4105799, zaključen 16. svibnja 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora solemniziran od javnog bilježnika Joško Donika-Stanojević, u Kaštel Starome, dana 22. svibnja 2007.g. pod posl. br. OV 4914/07, preko dosuđenoga točkom III izreke presude.

VII Djelomično se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 2,38 eur za razdoblje od 31.7.2007. do 23.8.2007. i na dosuđeni iznos od 3,74 eur za razdoblje od 31.10.2007. do 27.11.2007.

VIII Djelomično se odbija tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog točkom I izreke presude i to u dijelu za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. i 7. čl. Ugovora o kreditu, broj ugovora 418-50-4105799, zaključen 16. svibnja 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora solemniziran od javnog bilježnika Joško Donika-Stanojević, u Kaštel Starome, dana 22. svibnja 2007.g. pod posl. br. OV 4914/07, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) i u dijelu u kojem je ugovoren povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti.

IX Djelomično se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 851,54 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koja, a koja kamata teče:

- na iznos od 6,62 eur od 30.11.2007.g

- na iznos od 6,58 eur od 31.12.2007.g.

- na iznos od 6,70 eur od 31.1.2008.g.

- na iznos od 6,77 eur od 28.2.2008.g.

- na iznos od 6,88 eur od 31.3.2008.g.

- na iznos od 6,71 eur od 30.4.2008.g.

- na iznos od 9,97 eur od 31.5.2008.g.

- na iznos od 10,09 eur od 30.6.2008.g.

- na iznos od 9,91 eur od 31.7.2008.g.

- na iznos od 9,92 eur od 31.8.2008.g.

- na iznos od 10,03 eur od 30.9.2008.g.

- na iznos od 10,84 eur od 31.10.2008.g.

- na iznos od 10,29 eur od 30.11.2008.g.

- na iznos od 10,99 eur od 31.12.2008.g.

- na iznos od 11,10 eur od 31.1.2009.g.

- na iznos od 11,14 eur od 28.2.2009.g.

- na iznos od 16,43 eur od 31.3.2009.g.

- na iznos od 16,47 eur od 30.4.2009.g.

- na iznos od 16,17 eur od 31.5.2009.g.

- na iznos od 15,94 eur od 30.6.2009.g.

- na iznos od 16,00 eur od 31.7.2009.

- na iznos od 16,12 eur od 31.8.2009.g.

- na iznos od 16,11 eur od 30.9.2009.g.

- na iznos od 15,99 eur od 31.10.2009.g.

- na iznos od 16,21 eur od 30.11.2009.g.

- na iznos od 16,39 eur od 31.12.2009.g.

- na iznos od 16,65 eur od 31.1.2010.g.

- na iznos od 16,59 eur od 28.2.2010.g.

- na iznos od 16,94 eur od 31.3.2010.g.

- na iznos od 16,87 eur od 30.4.2010.g.

- na iznos od 17,00 eur od 31.5.2010.g.

- na iznos od 18,11 eur od 30.6.2010.g.

- na iznos od 17,88 eur od 31.7.2010.g.

- na iznos od 18,57 eur od 31.8.2010.g.

- na iznos od 18,33 eur od 30.9.2010.g.

- na iznos od 17,95 eur od 31.10.2010.g.

- na iznos od 18,76 eur od 30.11.2010.g.

- na iznos od 19,90 eur od 31.12.2010.g.

- na iznos od 19,07 eur od 31.1.2011.g.

- na iznos od 19,32 eur od 28.2.2011.g.

- na iznos od 19,00 eur od 31.3.2011.g.

- na iznos od 19,06 eur od 30.4.2011.g.

- na iznos od 20,45 eur od 31.5.2011.g.

- na iznos od 20,58 eur od 30.6.2011.g.

- na iznos od 21,19 eur od 31.7.2011.g.

- na iznos od 20,61 eur od 31.8.2011.g.

- na iznos od 19,97 eur od 30.9.2011.g.

- na iznos od 18,72 eur od 31.10.2011.g.

- na iznos od 18,81 eur od 23.12.2011.g.

- na iznos od 18,96 eur od 31.12.2011.g.

- na iznos od 19,21 eur od 31.1.2012.g.

- na iznos od 19,24 eur od 28.2.2012.g.

- na iznos od 19,07 eur od 31.3.2012.g.

- na iznos od 19,19 eur od 30.4.2012.g.

- na iznos od 19,27 eur od 31.5.2012.g.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 1. rujna 2022.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.997,97 eur s zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom dana 16. svibnja 2007.g. zaključio Ugovor o kreditu, broj ugovora 418-50-4105799, solemniziran po javnom bilježniku Jošku Donika-Stanojević u Kaštel Starome dana 22. svibnja 2007.g. pod posl. br. OV-4914/07, a kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznosu glavnice od 26.385,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti te je vraćanje kredita je ugovoreno u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tužitelj navodi da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja navedene valutne klauzule, posebice imajući u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma i u narednom razdoblju da je bio očekivan njegov rast, a što je tuženiku moralo biti poznato već da je predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF tužitelju predstavljen kao povoljniji, a CHF (švicarski franak) kao sigurna i stabilna valuta. Tužitelj navodi da je odredbom članka 2 Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano, odlukom samoga tuženika, a o kojoj odredbi nije pojedinačno pregovarano te ista odredba, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke, nije razumljiva jer ne postoji objektivni kriteriji temeljem kojega se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužitelj kao potrošač bio upoznat s kriterijima o kojima bi ovisilo kretanja kamatne stope. Tužitelj navodi da je odredbom članka 3 Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade u iznosu od 3,3 % iznosa kredita, a temeljem koje je tuženik tužitelju naplatio iznos od 3.857,28 kn, koja odredba je ništetna jer se radi o odredbi koja proizvodi znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a ugovoreni i plaćeni iznos naknade za obradu kredita te upravljanja kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima s obzirom da je sve troškove javnobilježničke solemnizacije predmetnog ugovora platio sam tužitelj, a pri tom o istim odredbama da uopće nije pregovarano. Tužitelj navodi da radi navedenoga ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača – presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužitelj slijedom navedenog navodi da je svaka ugovorna stranka dužna drugoj vratiti ono što je primila temeljem ništetnih odredbi ugovora u smislu odredbe članka 323., stavak 1. Zakona o obvezni odnosima te predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28.993,70 kn na ime preplate po osnovi valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate te iznos od 3.857,28 kn po osnovi plaćene naknade temeljem čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu s zateznom kamatom od 24. svibnja 2007. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

1.1. Tužitelj u tijeku prethodnog postupka navodi da se na konkretan slučaj primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a koji počinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, odnosno, pojedine ugovorne odredbe, a koje tumačenje je iskazano u pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

1.2. Podneskom od 1. rujna 2022. i podneskom od 16. studenog 2022., kojim je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u valuti eur, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja preinačio tužbu u dijelu radi isplate povećanjem tužbenog zahtjeva te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu i kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.935,19 eur na ime preplate po osnovi valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate te iznos od 511,97 eur po osnovi plaćene naknade temeljem odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu s zateznom kamatom od 24. svibnja 2007. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita da se pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, da je tužitelj navedeni kredit zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, odnosno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, sukladno odredbama zakona o zaštiti potrošača, ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da je žalbeni sud u postupku kolektivne zaštite zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj zaključak Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, dakle prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a prilikom zaključenja ugovora o kreditu da je tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da nisu postojale okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo posebnih rizika ili naznaka na globalnom i domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika pa da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, da je u postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu te upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-575/16 te se poziva na definiciju "prosječnog potrošača" nastalu kroz praksu Suda Europske unije i koja definicija je sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ koja istog definira kao "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", pa ako se tužitelja promatra kroz tu definiciju da mu je predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva , jasna i razumljiva i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice vezanja isplate i vraćanja kredita uz tečaj CHF, navodi kako nije moguće unaprijed znati kretanje valute uz koju se veže glavnica kredita kao niti kretanje parametara o kojim ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane da na njihovo kretanje ne mogu utjecati, navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu i da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, da je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR te se u tom smjeru poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14, nadalje navodi kako u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera, te tuženik da ne ostvaruje extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, da ono što je objektivno tužitelja dovelo u nepovoljni položaj je nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik nadalje navodi kako smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, da su metoda i kriterij promjene kamate propisani tuženikovim općim aktima čije je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu, a tužitelj da je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat, ponavlja da je ugovor solemniziran odnosno da je tužitelju obrazložen od strane javnog bilježnika, navodi kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatnom stopom, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 jasno naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjanje, da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu kamatne stope, da je tužitelju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila uočljiva, jasna i razumljiva, da je tužitelj dužan dokazati da promjene kamatne stope učinjene od tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da na temelju svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, te je takvo postupanje tuženika bilo u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Navodi da je tako i u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. IV propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Navodi da je slijedom navedenog prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik navodi da je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu te da su navedeni kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 1.1.2011. Ističe da su tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit u CHF bili kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za EUR,-3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Ističe da navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima te da je to potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. (NN 112/12) koji je u čl. 11.a. st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS, te da je prema tome samim zakonom tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Ističe da je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala sa vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što je utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Navodi da promjene naprijed navedenih parametara korespondiraju sa promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu. Ističe da sklapajući ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti te da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor sa fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor sa fiksnom kamatnom stopom. Tuženik nadalje navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost te da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnost i poštenja, da je navedena naknada naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima te da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čije je primjena ugovorena čl. 9. ugovora o kreditu, a da je tuženik potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu, da je tužitelj naknadu platio te da na istu nije imao prigovora, a ugovor u cijelosti da je ispunjen pa da ukoliko bi sporna odredba i bila ništetna da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja pa da se ništetnost ne može isticati. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare, navodi da je kredit u cijelosti otplaćen, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamatom od dana donošenja odluke do isplate.

2.1. Podneskom od 16. rujna 2022. tuženik se usprotivio preinaci tužbe te navodi da ukoliko sud dopusti navedenu preinaku da ističe prigovor zastare jer da se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, osporava tijek zatezne kamate kako je određeno tužbenim zahtjevom jer da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem obzirom da je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao s propisima koji reguliraju njegovo poslovanje.

3. U odnosu na preinaku tužbe podneskom tužitelja od 1. rujna 2022. i protivljenje tuženika preinaci ističe se da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbu povećanjem iznosa u dijelu tužbenog zahtjeva radi isplate i time postavio konačan tužbeni zahtjev nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja pa se radi o situaciji koja je propisana odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) i stoga je preinaka tužbe dopuštena.

3.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I izreke rješenja.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 418-50-4105799 od 16. svibnja 2007. (list 6-10 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.5.2007.-23.3.2021. (list 11-14 spisa), otplatni plan (list 15-22 spisa), zahtjev za kredit (list 41 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.4.2007. do 30. lipnja 2007. (list 52-53 spisa), izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

6. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- da je tužitelj 16. svibnja 2007. podnio tuženiku zahtjev za kredit u valuti CHF za iznos od 26.385,37 CHF, radi kupnje vozila,

- iz ugovora o kreditu broj 418-50-4105799 proizlazi da je isti zaključen dana 16. svibnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s manjenom kupnje novih vozila (čl.6.), u kunskoj protuvrijednosti od 26.385,37 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje (čl.2.), uz rok otplate kredita 60 mjeseci (čl.4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl.7.), da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku u Kaštel Starom Jošku Doniku-Stanojeviću pod poslovnim brojem OV-4914/07 dana 22. svibnja 2007., da je ugovor pročitan i da je tužitelj upozoren da ima snagu javnobilježničkog akta,

- da su u knjigovodstvenoj kartici i otplatnom planu navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope, da su navedene uplate, tečajne razlike i stanje,

- da iz Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila u periodu od 1.4.2007. do 30.6.2007. proizlazi da su u istima navedeni osnovni uvjeti kredita u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju automobila, modeli osiguranja povrata kredita, koeficijent i izračun visine mjesečnog anuiteta primjer-usporedba modela otplate.

8. Saslušan zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru dana 23. siječnja 2024. i dana 17. listopada 2024. tužitelj je iskazao da je u lipnju 2007. sklopio ugovor o kreditu radi kupnje automobila te da su mu kredit u CHF predložili djelatnici banke kao najpovoljniji kredit u tom trenutku ali da ga djelatnici banke nisu upozorili niti mu objasnili pojmove promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te da ga je u trenutku sklapanja ugovora zanimao mjesečni iznos koji je morao plaćati koji je iznosio oko 500,00 CHF, da je bila ugovorena kamatna stopa od 5,20% te da je u tom trenutku mislio da će iznos kredita "sitno" varirati, da mu nije rečeno o kojim kriterijima ovisi promjena kamatne stope te da je mjesečna rata počela rasti s iznosa od 2.200,00 kn do iznosa od 3.200,00 kn dok nije isplatio cijeli kredit i da je rate kredita plaćao isključivo on. Tužitelj je iskazao da je imao mogućnost pročitati cijeli ugovor o kreditu te da u trenutku sklapanja ugovora nije imao nikakvih nejasnoća jer ga je isključivao zanimao iznos mjesečne rate koji je trebao plaćati. Tužitelj je iskazao kako u vrijeme sklapanja navedenog ugovora nije bio vlasnik obrta, član nekog trgovačkog društva niti je samostalno obavljao neku profesionalnu djelatnost, da mu nije poznato značenje pojma valutna klauzula, da mu je rečeno kako je za potrošača kredit u švicarskim francima najpovoljniji i da nema drugu opciju. U odnosu na naknadu koja je ugovorena čl. 3. ugovora tužitelj je iskazao da je u trenutku zaključenja ugovora znao da je ugovorena i takva odredba ali da nije znao u koju svrhu je ugovorena i da je mislio da je ugovorena u svrhu plaćanja javnog bilježnika, a koje troškove je naknadno snosio i da mu je rečeno da nema pregovaranja već da je to dio ugovora koji može uzeti ili ostaviti.

8.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv.

9. Iz iskaza tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 45/07, dalje: ZZP), a obzirom je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, a i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

11. S obzirom na utvrđeno te da je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka - djelatnika tuženika, to sud nalazi da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama.

12. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

12.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

12.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Iz sporne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

13.1. Međutim, ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

13.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

14. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa općim aktima tuženika kao niti da mu je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih. Također, samim uvidom u akte tuženika tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja naknade iz sporne odredbe.

15. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

16. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

17. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

19. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz 3. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki III izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki III izreke presude.

20. Obzirom tužitelj tužbeni zahtjev u djelu kojim zahtjeva utvrditi ništetnom odredbu iz čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu temelji na činjeničnim navodima kako je navedena odredba ništetna jer je ugovoreno plaćanje naknade od 3,3 % iznosa kredita, a s kojim činjeničnim supstratom je sud vezan, to je kao osnovan prihvaćen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz 3. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki III izreke presude dok je u preostalom dijelu zahtjev za utvrđenje ništetnosti preostalog dijela odredbe čl. 3. ugovora o kreditu odbijen kao neosnovan. 20.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI izreke presude.

21. Sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P-1401/12. Iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle iz istih u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

22. Kako je već ranije navedeno, iz iskaza tužitelja proizlazi da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, a i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

23. U odnosu na prigovor tuženika da je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a da odluke na koje se tužitelj poziva nije moguće primijeniti na autokredite valja napomenuti da autokrediti nisu isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U odnosu na prigovore tuženika da je ugovor solemniziran i otplaćen valja istaknuti da su navedeni prigovori neosnovani obzirom da tužitelj unatoč navedenoj okolnosti ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a.

24.1. Također, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka koji nije bio naveden u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti je imao takve zakonske ovlasti pa se kao nepotrebno ukazalo izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika.

25. Obzirom je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed navedeno, to nisu osnovani prigovori tuženika da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao, da je u postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja, da je tužitelj bio dužan dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

26. Slijedom svega naprijed navedenog, kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti kao osnovan temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19), čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272., i 323., Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) i odredbe čl. 502.a i c ZPP-a te odlučiti kao pod točkom I i II izreke presude.

27. Iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi da su ugovorne strane ugovorom o kreditu ugovorile visinu obveze korisnika kredita u hrvatskoj valuti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Sud je u ovom postupku vezan pravnim shvaćanjima u kolektivnim presudama pa stoga smatra da nije osnovan zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrditi ništetnim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) i u dijelu u kojem je ugovoren povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, uslijed čega je u tom dijelu valjalo odbiti dio zahtjeva tužitelja i odlučiti kao pod točkom VIII izreke presude.

28. Na okolnost visine potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

28.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.198,56 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.416,01 kn primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 851,54 eur pri čemu su pojedini preplaćeni iznosi i datum uplate istih navedeni u tablici pod točkom 1 zaključka, da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 23.233,64 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.083,65 EUR pri čemu su pojedini preplaćeni iznosi i datum uplate istih navedeni u tablici pod točkom 2 zaključka te da ukupno naplaćena ulazna naknada prilikom isplate kredita dana 24. svibnja 2007. iznosi 3.857,44 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 511,97 eur.

28.2. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio jer je izrađen nepristrano, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

28.3. U odnosu na prigovore koje je tuženik u podnesku od 16. rujna 2022. istaknuo na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka – da je predmetni nalaz i mišljenje izrađen kao da je između stranaka ugovoren kunski kredit iako je kredit vezan uz valutu CHF te da je ugovorena valutna klauzula dvostrana klauzula, te kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je vezana uz promjene tržišnih parametara te mora biti usklađena i s ponudom konkurencije na tržištu kredita, valja istaknuti da se radi o prigovorima pravne naravi te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed obrazloženo kao i da je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije pa slijedom navedenog prigovori tuženika koje je istaknuo na nalaz i mišljenje vještaka nisu relevantni.

U odnosu na prigovor tuženika da je vještak odvojeno prikazao anuitete za koje je utvrdio pretplatu u odnosu na anuitete glede kojih je utvrdio manjak plaćenog, a da bi vještak navedeno trebao prikazati, a sud cijeniti skupno valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije isticao zahtjev za isplatu eventualne razlike koja bi proizlazila iz primjene nižeg tečaja ali i da je sud stava da ovaj zahtjev tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog tečaja tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

29. U odnosu na prigovor zastare, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 24. kolovoza 2007., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju promjenjive kamatne stope, odnosno dana 14. lipnja 2018. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 7. travnja 2021. to prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a u dijelu tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule nije osnovan.

31. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi promjenjive kamatne stope dospijeva 30. studenog 2007., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju promjenjive kamatne stope, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 7. travnja 2021. to je prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a u dijelu tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope osnovan.

32. Sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom III izreke presude utvrđena djelomično ništetnom odredba o naknadi te je time počela teći zastara po pitanju naknade, to prigovor zastare u tom dijelu nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

34. U odnosu na prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 1. rujna 2022. ističe se kako da se radi o preinaci tužbe koja je učinjena nakon provedenog financijskog vještačenja što nema utjecaj na tijek zastare jer je ona prekinuta danom podnošenja predmetne tužbe.

35. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Obzirom osnovanost visine tužbenog zahtjeva odnosno iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa i dani kada su učinjene uplate istih od kojeg teku zatezne kamate po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli te iznos plaćene naknade temeljem odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu i dan uplate iste proizlaze iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, valjalo je na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22) odlučiti kao pod točkom IV i V izreke presude.

36. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu na preplaćeni iznos od dana plaćanja istog do isplate, pa obzirom dani uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa proizlaze iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka to je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate za ranije razdoblje (prije dana uplate) pa je odlučeno kao pod točkom VII izreke presude.

37. Obzirom je osnovan prigovor zastare u dijelu radi isplate iznosa po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate to je u tom dijelu valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom IX izreke presude.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a obzirom tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, te na odredbi čl. 155. ZPP-a.

Također, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. u vezi odluke suda EU broj C-224/19, C-259/19) s obzirom na to da se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru pa bi stoga uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužitelj mogao odvratiti (kao potrošač) od ostvarivanja svog prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

38.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 27. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 2. rujna 2022. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 17. studenog 2022. u iznosu od 50,00 eur (tbr.8.tč.4.OT), za zastupanje na ročištu dana 29. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu 24. studenog 2022. u iznosu od 100,00 eur (tbr.9.tč.2.OT), za zastupanje na ročištu 23. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu 21. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr.42. OT), što ukupno iznosi 1.687,50 eur.

Tužitelju je dosuđen i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 eur te trošak sudske pristojbe za tužbu, koju pristojbu je tužitelj zadužen rješenjem naslovnog suda od 8. travnja 2021., u iznosu od 45,03 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.997,97 eur.

38.2. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 26. travnja 2024. (zaprimljen kod suda 29. travnja 2024.) jer je navedeno u tom podnesku tužitelj mogao istaknuti već u tužbi, obzirom se radilo o omašci u pisanju tužbe, trošak zastupanja na ročištu dana 20. lipnja 2024. obzirom je isto odgođeno jer tužitelj iako uredno pozvan nije pristupio radi saslušanja, trošak zastupanja na ročištu pred Općinskim sudom u Splitu dana 17. listopada 2024. jer je navedeno ročište održano radi dopunskog saslušanja tužitelja, a obzirom tužitelj na ranijem ročištu nije iskazao o svim okolnostima iz tužbe unatoč prisutnom punomoćniku tužitelja koji je u tom smjeru mogao postavljati pitanja radi razjašnjenja svih okolnosti, te trošak zastupanja na ročištu dana 5. prosinca 2024. jer je glavna rasprava preotvorena iz razloga dopunskog saslušanja tužitelja kako je to naprijed obrazloženo. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe za presudu obzirom je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo tužitelj kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

38.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke rješenja.

U Zagrebu, dana 15. siječnja 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

3. spis