REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-85/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja FIDAL d.o.o. Rijeka, Naselje braće Pavlinića 10, OIB: 50881546962, kojeg zastupa punomoćnica Maja Vukelić Brčić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika GRAD SENJ, Senj, Obala dr. Franje Tuđmana 2, OIB: 61106276570, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vuksanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vuksanović i partneri d.o.o. u Rijeci, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate 4.453,99 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računu tužitelja u postupku izravne naplate koji je pokrenut temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika, podnijetom Financijskoj agenciji Rijeka 15. studenog 2022., temeljem presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj Pn-3/15 od 20. svibnja 2015., djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3981/2015-2 od 20. siječnja 2016..

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 4.321,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. studenog 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 132,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. studenog 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.903,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate i isplate istog iznosa. Tuženik je Financijskoj agenciji u Rijeci 15. studenog 2022. podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj Pn-3/15 od 20. svibnja 2015., djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3981/2015-2 od 20. siječnja 2016., kojom je (između ostalih odluka) naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 262.500,00 kn. Zahtjev za izravnu naplatu tužitelj je podnio radi prisilne naplate iznosa od 27.610,06 kn na ime preostalog navodno nepodmirenog dijela dosuđenih parničnih troškova te radi naplate zatezne kamate na parnične troškove – u zahtjevu za izravnu naplatu tuženik je zaokružio da traži isplatu zatezne kamate na cjelokupno dosuđene parnične troškove, dok je iz zahtjevu priložene specifikacije nepodmirene tražbine nejasno je li tuženik tražio isplatu zatezne kamate na iznos navodno nepodmirenog dijela parničnih troškova u iznosu od 27.610,06 kn ili pak na iznos cjelokupno dosuđenih troškova parničnog postupka, međutim to nije ni odlučno budući da je tužitelj već i prije podnošenja predmetnog zahtjeva za izravnu naplatu u cijelosti ispunio tražbinu tuženika. Tuženik je već ranije, i to 2018. temeljem iste pravomoćne presude pokrenuo pred Financijskom agencijom postupak izravne naplate radi prisilne naplate cjelokupno dosuđenih parničnih troškova sa zateznom kamatom, međutim taj je zahtjev za izravnu naplatu tuženik naknadno povukao, nakon čega su stranke sklopile izvansudsku nagodbu kojom je regulirano obročno plaćanje preostalog duga tužitelja po osnovi tuženiku dosuđenih parničnih troškova. Naime, iz e mail korespondencije koja se dostavlja između punomoćnika tuženika (odvjetnika ĐO) koji je i zastupao tuženika u tom parničnom postupku i tadašnjeg punomoćnika tužitelja, sada pokojnog odvjetnika Roberta Kopajtića, razvidno je da je do kolovoza 2018. tužitelj tuženiku, odnosno njegovom tadašnjem punomoćniku već podmirio iznos dosuđenih troškova ovršnog postupka u iznosu od 160.000,00 kn, dok su u odnosu na preostali dio potraživanja stranke postigle sporazum na način da će tužitelj preostali dio dugovanih parničnih troškova u iznosu od 102.500,00 kn podmiriti tadašnjem punomoćniku tuženika u mjesečnim obrocima, što je tužitelj i učinio. Tako je iz priloženih dokaza o uplati (konto kartice i izvadci po stanju i prometu po računu) te priložene e mail korespondencije iz siječnja 2019. razvidno je da je tužitelj 24. listopada 2016. platio iznos od 50.000,00 kn, 19. prosinca 2016. iznos od 50.000,00 kn, 2. srpnja 2018. iznos od 60.000,00 kn, 14. kolovoza 2018. iznos od 20.000,00 kn, 17. rujna 2018. iznos od 20.000,00 kn, 16. listopada 2018. iznos od 20.000,00 kn, 15. studenog 2018. iznos od 20.000,00 kn, 14. prosinca 2018. iznos od 20.000,00 kn te 18. siječnja 2019. iznos od 2.500,00 kn, čime je tužitelj u cijelosti platio iznos dosuđenih parničnih troškova u iznosu od 262.500,00 kn. Što se tiče zatezne kamate na dosuđene parnične troškove, stranke su u ožujku 2019. pristupile sklapanju nagodbe, pa je tako iz e-maila tadašnjeg punomoćnika tuženika, odvjetnika ĐO od 13. ožujka 2019., razvidno da je imenovani punomoćnik u dogovoru sa tadašnjim gradonačelnikom [adresa], gosp. GO, predložio tužitelju da na ime zatezne kamate na dosuđene parnične troškove plati ukupan iznos od 50.000,00 kn u četiri jednaka mjesečna obroka i to prvi obrok do 14. ožujka 2019., drugi obrok do 14. travnja 2019., treći obrok do 14. svibnja 2019. i četvrti obrok do 14. lipnja 2019., koji prijedlog je tužitelj i prihvatio te je temeljem tako sklopljene izvansudske nagodbe platio punomoćniku tuženika, odvjetniku ĐO, iznos od 12.500,00 kn dana 18. ožujka 2019., iznos od 12.500,00 kn dana 15. travnja 2019., iznos od 12.500,00 kn dana 15. svibnja 2019. te iznos od 12.500,00 kn dana 14. lipnja 2019., što je također razvidno iz dostavljenih izvatka po stanju i prometu po računu i konto kartice. Dakle, tužitelj je u cijelosti ispunio svoju obvezu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj Pn-3/15 od 20. svibnja 2015., djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž- 3981/2015-2 od 20. siječnja 2016. jer je odvjetniku ĐO, punomoćniku tuženika, u smislu odredbe članka 95. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku izvršio isplatu kako cjelokupno dosuđenih troškova parničnog postupka u iznosu od 262.500,00 kn, tako i dogovorenog iznosa na ime zateznih kamata na te troškove od 50.000,00 kn. Razvidno je stoga da je tražbina tuženika iz pravomoćne presude prestala prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji Rijeka te da tuženik nije bio ovlašten pokretati postupak izravne naplate protiv tužitelja, odnosno razvidno je da je u konkretnoj situaciji ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, a podredno i čl. 50. st. 1. toč. 7. i 10. OZ-a te da su ispunjene pretpostavke za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u predmetnom postupku izravne naplate. Provedbom izravne naplate s računa tužitelja naplaćen je 15. studenog 2022. iznos od ukupno 4.321,27 EUR/32.558,62 kn, koji iznos je tuženik neosnovano stekao. U vezi s izravnom naplatom tužitelju su nastali i troškovi koje mu je tuženik neosnovano prouzročio u iznosu od 132,72 EUR/1.000,00 kn, i to na ime predujma naknade za provedbu predmetne osnove za plaćanje koju je tuženik kao ovrhovoditelj predujmio Financijskoj agenciji, a Financijska agencija je taj iznos upisala u Očevidnik zajedno s tražbinom iz osnove za plaćanje te je i u tom dijelu 15. studenog 2022. proveden postupak izravne naplate u korist tuženika. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; dalje: ZOO) je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je odredbom članka 1113. ZOO-a propisano da tko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima ovoga odjeljka. Odredbom članka 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz citiranih odredbi proizlazi da tužitelju pripada pravo tražiti isplatu iznosa od 4.321,27 EUR/32.558,62 kn na ime iznosa naplaćenog u postupku izravne naplate koji se vodio temeljem presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj Pn-3/15 od 20. svibnja 2015., djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3981/2015-2 od 20. siječnja 2016. te iznosa od 132,72 EUR/1.000,00 kn na ime predujma naknade za provedbu predmetne osnove za plaćanje sa zateznom kamatom koja na te iznose teče počev od dana stjecanja do isplate.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je tužbeni zahtjev. Ne osporava da je tuženik kao ovrhovoditelj 14. studenog 2022. dostavio Financijskoj agenciji u Rijeci zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja kao ovršenika temeljem ovršne odluke suda i to presude Općinskog suda u Rijeci, stalna služba u Crikvenici, Pn-3/2015 od 20. svibnja 2015. te odluke Županijskog suda u Rijeci, Gž-398/2015 od 20. siječnja 2016., a kojom je sud obvezao tužitelja nadoknaditi tuženiku iznos od 262.500,00 kn na ime parničnog troška. Tuženik je uz zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji dostavio specifikaciju nepodmirene tražbine i to na način da je u podnesku predanom kao prilog zahtjeva naznačio koje uplate i kojeg dana je te uplate platio ovršenik te je ujedno naznačio koji dio glavnice je ostao nepodmiren. Tuženik ponajprije ističe kako isti nije zaprimio sporne uplate od 15. svibnja 2019. na iznos od 12.500,00 kn te od 14. lipnja 2019. na iznos od 12.500,00 kn, a isti je obaviješten od strane tadašnjeg punomoćnika odvjetnika ĐO da niti on nije zaprimio te uplate. Slijedom izostanka navedenih uplata kojima bi se dugovanje s osnove parničnog troška iz prije navedenih presuda podmirilo, tuženik je opravdano pokrenuo postupak prisilne naplate putem Financijske agencije. S obzirom na to da tužitelj izričito navodi kako je sporne uplate izvršio izravno odvjetniku ĐO, tuženik ovim putem dostavlja Knjigu izlaznih faktura od 1. 1. 2019. do 31. 12. 2019. za tužitelja kao kupca iz koje nedvojbeno proizlazi da je za istoga fakturirano sveukupno 27.500,00 kn i to na temelju dviju nespornih uplata od 18. ožujka 2019. i 15. travnja 2019. na iznos od 12.500,00 kn svaka, te na temelju uplate od 18. siječnja 2019. na iznos od 2.500,00 kn. Tuženik obrazlaže osnovanost pružene specifikacije Financijskoj agenciji prilikom podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu protiv tužitelja 14. studenog 2022.. Protekom paricijskog roka za nadoknadu parničnog troška iz navedenih presuda tužitelj je pao u zakašnjenje u ispunjenju svoje obveze na temelju sudskih presuda te je stoga obvezan platiti i zatezne kamate koje je tuženik obračunao sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima najprije uračunavši kamate, potom glavnicu na svaku pojedinu uplatu, počevši od prve uplate 24. listopada 2016. u iznosu od 50.000,00 kn izravno prema tuženiku, pa sve do posljednje uplate u iznosu od 12.500,00 kn prema tadašnjem punomoćniku tuženika, odvjetniku ĐO. Slijedom navedenog, tuženik je, prilikom podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu, specificirao navedenu tražbinu te naveo da potražuje preostali dio nepodmirene glavnice u iznosu od 27.610,06 kn te zakonske zatezne kamate koje teku od 17. travnja 2019., te je shodno tome na predmetnom zahtjevu u točki 2. označio da traži naplatu zateznih kamata na troškove postupka koje nisu određene osnovom za plaćanje, po propisanoj stopi od dana donošenja odluke te da zahtijeva naplatu zateznih kamata u cijelosti. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da sud proglasi nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava na računu tužitelja u postupku izravne naplate koji je pokrenut temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika, podnijetom Financijskoj agenciji Rijeka 15. studenog 2022., temeljem presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj Pn-3/15 od 20. svibnja 2015., djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3981/2015-2 od 20. siječnja 2016. i zahtjev za isplatu (vraćanje) 4.321,27 i 132,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Među strankama su sporne dvije uplate odnosno da li je tužitelj platio tuženiku ili njegovom tadašnjem punomoćniku Ivici Begonja 12.500,00 kuna 15.5.2019. i 12.500,00 kuna 14.6.2019.. Sporno je da li je tuženik osnovano pokrenuo postupak izravne naplate 15. studenog 2022..

5. Radi razjašnjenja spornih i odlučnih činjenica sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu, dokumentaciju u spisu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Ovr-1638/2022, i knjigovodstveno – financijskom vještačenje po stalnom sudskom vještaku Violeti Peljušić.

6. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), te je na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan. 7. Uvidom u dokumentaciju u spisu proizlazi da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Ovr-1638/2022-11 i Ovr-1638/2022-13 tužitelj upućen na pokretanje parnice protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (str. 62 i 65 spisa).

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je zaključio da je tuženik neosnovano pokrenuo postupak izravne naplate 15. studenog 2022. (str. 25 spisa). To iz razloga što je tužitelj do tog dana već izvršio plaćanje prema ovršnoj presudi Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj Pn-3/15 od 20. svibnja 2015., djelomično preinačenoj presudi Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3981/2015-2 od 20. siječnja 2016.. Osnovni tužiteljev prigovor je, da je prije izravne naplate dug u cijelosti plaćen.

9. Tuženik tvrdi da nikakva nagodba između stranaka nije sklopljena vezano za plaćanje parničnog troška iz presude, međutim iz dopisa na str. 27 spisa se može zaključiti da je dogovorena obročna otplata dugovanog iznosa jer se radi o uplatama okruglih iznosa u mjesečnim ratama. Isto proizlazi i iz spisa Ovr-1638/2022 u koji je sud izvršio uvid odnosno iz e mail korespondencije dvaju punomoćnika od 13.3.2019. gdje se navodi dogovor o preostalom dugu od 50.000,00 kuna u četiri rate. Od tih četiri rate sporne su posljednje dvije od 12.500,00 kuna 15.5.2019. i 12.500,00 kuna 14.6.2019..

10. Na okolnosti tih uplata provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Violeti Peljušić koja je podnijela pisani nalaz i mišljenje 27.10.2024., te ga usmeno potvrdila na ročištu. Temeljem analizirane dokumentacije vještak je utvrdio da je tužitelj tuženikovom tadašnjem punomoćniku odvjetniku ĐO, [adresa], platio na račun broj [broj bankovnog računa] iznos od 12.500,00 kuna dana 15. svibnja 2019.; i iznos od 12.500,00 kuna dana 14. lipnja 2019..

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je tuženikova tražbina prestala 14. lipnja 2019. uplatom posljednje rate zakonskih zateznih kamata obračunatih na troškove parničnog troška, i to na račun tuženikova tadašnjeg punomoćnika odvjetnika koji je na primitak tog iznosa ovlašten temeljem čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a. Stoga je tuženik neosnovano podnio zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja Financijskoj agenciji Rijeka 15. studenog 2022..

12. Slijedom navedenog, sud je pozivom na odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. i čl. 52. st. 1. i 3. Ovršnog zakona zbog zaključka da je tražbina prestala ispunjenjem, prihvatio tužbeni zahtjev i donio odluku sukladno točki I. izreke presude.

13. Posljedično tome, tuženik je u postupku izravne naplate stekao bez osnove 4.321,27 EUR, slijedom čega je sud pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu i donio odluku sukladno točki II. izreke presude.

14. Zbog neosnovane naplate tužitelju je nastala šteta u visini od 132,72 EUR ovršenog predujma Financijske agencije, slijedom čega je sud pozivom na odredbu čl. 1045. st. 1. ZOO-a donio odluku sukladno točki III. Izreke presude.

15. Zakonska zatezna kamata se temelji na odredbi čl. 1115. ZOO-a, odnosno od dana stjecanja.

16. Odluku o parničnom trošku sud je donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u kojem je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa je tužitelju priznat trošak prema Tarifi za slijedeće radnje u ovom parničnom postupku:

- sastav tužbe od 8.11.2023. od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1.);

- sastav obrazloženih podnesaka od 20.5.2024. i 12.11.2024. od 200,00 EUR za svaki (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 400,00 EUR;

- sastav podneska od 27.12.2023. od 50,00 EUR (Tbr. 7. t. 1.);

- zastupanje na ročištu 17.6.2024. i 2.12.2024. u iznosima od 200,00 EUR za svaki (Tbr. 9. t. 1.), ukupno 400,00 EUR;

- trošak PDV-a (25%) od 262,50 EUR (Tbr. 42), odnosno ukupno 1.312,50 EUR.

Priznat mu je trošak sudske pristojbe na tužbu od 90,99 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

Priznat mu je i trošak financijskog vještačenja sudskog vještaka Violete Peljušić iz Rijeke (str. 115 spisa) od 500,00 EUR.

17. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.903,49 EUR s kamatama, odnosno donio je odluku sukladno točki IV. izreke presude.

18. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.

Rijeka, 15. siječnja 2025.

sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.