REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

Povrv-1275/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja ALFA LOGISTIKA d.o.o., Karlovac, Andrije Hebranga 16, OIB: 02706843298, kojeg zastupa punomoćnik Petar Petrinić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Rijeke, Ivana Grohovca 1, protiv tuženika NASTAVNI ZAVOD ZA HITNU MEDICINU VARAŽADINSKE ŽUPANIJE, Varaždin, Franje Galinca 4, OIB: 01394815148, kojeg zastupa punomoćnica DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica iz Odvjetničkog društva Petrić i partneri d.o.o., Varaždin, Anina ulica 2/III, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 10. prosinca 2024. godine u prisutnosti punomoćnik tužitelja te punomoćnika tuženika, s danom objave 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Održava se na snazi u dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-4656/2020 kojeg je 16. studenog 2020. godine izdao javni bilježnik Zvijezdana Rauš-Klier iz Varaždin, Anina 2, a kojim se tuženiku nalaže u roku od osam dana platiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 1.616,56 €, sa zateznom kamatom od 19. listopada 2020. do isplate po stopi obračunatoj do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-4656/2020 kojeg je 16. studenog 2020. godine izdao javni bilježnik Zvijezdana Rauš-Klier iz Varaždin, Anina 2, a kojim se tuženiku nalaže u roku od osam dana platiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 67.991,60 € sa zateznom kamatom na iznos od 67.044,02 od 19. listopada 2020. do isplate, a na iznos od 947,58 od 11. listopada 2020. do isplate te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

III/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 16.118,80 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2025. do isplate, po stopi stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se djelomično tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.869,12 € sa zateznim kamata od presuđenja do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj (ovrhovoditelj) je podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave na osnovu kojeg je 16. studenog 2020. javni bilježnik Zvijezdana Rauš-Klier iz Varaždina donio rješenje o ovrsi br. Ovrv-4656/2020 kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 524.462,71 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 12.850,00 kn i predvidivi trošak u iznosu od 3.631,25 kn sve zajedno sa zateznom kamatom.

2. Po pravodobno izjavljenom prigovoru tuženika (ovršenika) rješenjem broj Povrv- 34/2021 od 26. siječnja 2021. godine Trgovački sud u Varaždinu je na temelju odredbe čl. 58. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje u tekstu: OZ) navedeno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo provedene radnje, dok je u dijelu kojim je naloženo plaćanje postupak nastavljen kao po prigovoru protiv platnog naloga, dok se rješenjem Povrv- 24/2021 od 23. travnja 2021. oglasio mjesno nenadležnim te uputio predmet ovom sudu.

3. Tuženik je u prigovoru i kasnije tijekom postupka osporio da bi tužitelj imao bilo kakvu tražbinu prema tuženiku. Istaknuo je prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 228. Zakona o obveznim odnosima. Naveo je kako su stranke u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o prijenosu prava na korištenje softvera od 11.05.2016.te da je ona prestala jednostranim raskidom od strane tuženika 31.12.2020. Tijekom četiri i pol godine tužitelj nijednom nije skrenuo pažnju na prekomjerno korištenje računalnog sustava. Prva informacija je bila u dopisu od 18.09.2020. koji je sačinjen istoga dana kada je postalo očito da će doći do prekida suradnje. Istaknuo je kako je do sklapanja Ugovora došlo nakon pregovora u kojima je tuženik detaljno opisao svoje potrebe i način na koji će koristiti tužiteljev softver. Na temelju tih pregovora tužitelj je izradio nacrt ugovora te je predočio tuženiku da isti ugovor odgovara njegovim potrebama. Tuženik se poziva na odredbu čl. 320 Zakona o obveznim odnosima. Također navodi da je tužitelj poziva na prilog II Cjenik dodatnih usluga bez osnove jer isti nije dio tuženikovog primjerka ugovora, niti je po tuženiku potpisan. Sukladno čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim odnosima trgovci su vezani ugovorom, ali i praksom koju su razvili međusobno. Sve da je tuženik i prekršio svoje ugovorne obveze, a što osporava, tužitelj se kao trgovac ne može ponašati na jedan način tijekom četiri i pol godine, a nakon toga zahtijevati nešto drugo. Tuženik je kroz cijelo razdoblje koristio softver na identičan način kako je svoje potrebe opisao tužitelju. Tužitelju je bilo predočeno i poznato da tuženik ima više od pet zaposlenih koji će koristiti softver i da će se on koristiti na više od pet jedinstvenih računala. Tužitelju je bila poznata fluktuacija radnika i bilo mu je poznato da će kod tuženika na nekoliko lokacija u softveru raditi do petero ljudi. Tek nakon što je raskinut ugovor tužitelj po korisnikom smatra svaku pojedinu fizičku osobu, koja se u bilo kojem trenutku prijavila na sustav te da potražuje novu licencu za svako prijavljivanje i potražuje naknadu za održavanje sustava za cijelo razdoblje između prvog i posljednjeg prijavljivanja nekog korisnika, bez obzira je li u tom razdoblju korisnik uopće koristio softver ili ne. Tuženik je iz čl. 3. st. 3. Ugovora kao korisnika razumio u skladu s vođenim pregovorima, kao dopuštenje za spajanje na tužiteljev sustav preko lokalnog računala u isto vrijeme. Tužitelj je tuženiku održavanje softvera fakturirao na bazi pet licencija korisnika te je to tijekom poslovnog odnosa iznosilo mjesečno 3.125,00 kn (uključen PDV), iako je znao da tuženik koristi više neovlaštenih licencija korisnika i licencija računala. Tužitelj je kao stručna strana u ovom pravnom poslu trebao upozoriti tuženika da njegove potrebe nisu u skladu s Ugovorom da krši ugovorne odredbe i da je potrebno zatražiti licence za opseg korištenja. Tužitelj to godinama nije učinio jer je bio suglasan da tuženik softver koristi na način kako ga je koristio. Tek nakon što je tuženik 18.09.2020. poslao prijedlog o Sporazumnom raskidu ugovora tužitelj kreće u akciju i kao osvetu namjeravani prestanak suradnje šalje obračun Prekomjernog korištenja softvera, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dio toga je u zastari iz čega je vidljivo kako tužitelj nikada nije imao namjeru to naplatiti sve dok tuženik nije pokazao namjeru prekinuti daljnju suradnju. Istaknuo je kako je utužene račune vratio tužitelju i tražio da se izvršio storno.

4. U postupku nastavljenom po pravilima parničnog postupka tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je naveo kako su stranke sklopile Ugovor o prijenosu prava na korištenje softvera koji se odnosi na program „Sanitet Net“, s koji optimizira transportne procese u sanitetskom prijevozu pacijenata kojeg je tužitelj izradio za sanitetske potrebe cijelog sektora sanitet u RH. Pravo korištenja ustupljeno je za jednokratnu naknadu u iznosu od 72.000,00 kn, uz plaćanje održavanja računalnog programa za iznos od 2.500,00 kn. Program se ustupio na neodređeno vrijeme, a održavanje su ugovorili na ograničeno vrijeme od 3 godine osim ukoliko se ne produlji. U predmetnom slučaju tužitelj je nastavio održavati računalni program i za to izdavati fakture, dok je tuženik nastavio koristiti program, pozivati ga oko pomoći, plaćati mu izdane fakture pa je došlo do prešutnog obnavljanja obveze iz ugovora, sukladno čl. 722. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se obvezao da neće raskinuti ugovor 3 godine, a tuženik ima pravo raskida iz 2017. uz otkazni rok od 90 dana. Ustup programa obuhvaća tri komponente: licencu sustava, licencu korisnika (ugovorila za 5 različitih korisnika), licenca računala. Licence su istaknute u cjeniku koji predstavlja Prilog II Ugovora te sukladno čl. 3. st. 5. Ugovora svaka dodatna licencija obračunava se prema istome. U stavku 4. istog članka propisano je da ukoliko je tuženiku potrebno veći broj licencija korisnika za spajanje na bazu da se cijena dodatnih licencija naplaćuje sukladno cjeniku iz Priloga II Ugovora. Dana 22.09.2020. tuženik je obavijestio tužitelja da otkazuje Ugovor. Tužitelj je po primitku obavijestio utvrdio da je tuženik neovlašteno i izvan ugovornog koristio određene dijelove tog računalnog programa (koristio dodatne tužitelju neprijavljene licencije korisnika i dodatne tužitelju neprijavljene licencije računala) bez prethodne prijave tužitelju bez njegove prethodne suglasnosti te obračuna cijene po Prilogu II Ugovora. Tužitelj je tuženiku 18.09.2020. dostavio Specifikaciju prekomjernog korištenja računalnog sustava i obračun troškova (račun 1125/1/1), a koja se odnosi na iznos od 50.960,00 kn na ime jednokratne naknade za licenciju korisničkog softvera po računu, 106.199,02 kn na ime naknade mjesečnoga održavanja po svakoj novoj licenciji korisničkog softvera po računalu, 83.520,00 kn na ime jednokratne naknade za licenciju korisnika sustava po svakom korisniku i iznos od 173.179,48 kn na ime naknade mjesečnog održavanja po svakoj novoj licenciji korisnika. Također je izdan i račun 1251/1/1 na iznos od 5.711,66 kn, a koji se odnosi na iznos od 2.500,00 kn na ime naknade za mjesečno održavanje sustava, 2.041,66 kn na ime naknade na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji računala, 1.170,00 na ime naknade na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisničkog softvera po računalu.

5. Tuženik u daljnjem tijeku postupka naveo da je račun 1251/1/1 podmirio i to u iznosu od 3.125,00 kn, a koji dio se odnosi na naknadu za mjesečno održavanje sustava saniteta Net. Također da je prije sklapanja ugovora tužitelj u potpunosti bio upoznat s organizacijom rada tuženika, o njegovim potrebama, o broju zaposlenih, o radu u turnusima, o radu u četiri ispostave, te je sam tužitelj u pregovorima predložio da se stavi pet korisnika zapravo tih pet korisnika nikada nisu trebali biti vezano uz ime i prezime određene osobe već uz radno mjesto. Također je objasnio način na koji je organiziran rad tuženika te je naveo kako je upravo zbog organizacijskih potrebama, tuženik objasnio tužitelju da će u svako doba postojati potreba da se pet njegovih zaposlenika istovremeno koristi softverom SanitetNET (dva u Varaždinu i po jedan u Ludbregu, Ivancu i Novom Marofu). Također je tužitelj znao da tih pet korisnika nije moguće unaprijed definirati imenom i prezimenom, već isključivo po lokaciji. Jedino na taj način mogao se ostvariti kontinuitet odnosno dostupnost usluga tuženika u skladu s načelima po kojima tuženik mora djelovati. U suprotnom, tužiteljev bi softver za tuženika bio apsolutno beskoristan, a pružanje zdravstvene zaštite ozbiljno ugroženo. Na svim tuženikovim lokacijama tužiteljev se softver morao moći koristiti 24 sata u danu. Tuženik već godinama zapošljava prosječno 150 zaposlenika. Stoga je sasvim jasno da sustav ne bi imao nikakvog učinka da ga je kroz sve godine poslovne suradnje koristilo tek ukupno pet tuženikovih zaposlenika. Ne samo da bi tada sustav bio nefunkcionalan zbog turnusnog i smjenskog rada, već je i fluktuacija radnika kod tuženika ukazivala na potrebu da korisnici sustava ne budu određeni poimence, nego prema lokaciji na kojoj rade, a što je sve godinama znao tužitelj i bio je suglasan da sveukupno više od 5 radnika koristi sustav bez plaćanja dodatnih jednokratnih naknada ili dodatnih naknada za održavanje sustava.

6. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dokaze koji prileže spisu i to račune (list 9,- 10, 11-12 spisa), ispis otvorenih stavki (list 13 spisa), konto kartice (list 14 spisa), izvatke iz sudskog registra (list 15-18 spisa), otkaz ugovora (list 25, 84, 112 spisa), dopise (list 26-33, 34, 35, 86, 88-95, 96, 98-103, 104, 106, 113-120 spisa), dokumente (list 47-53 spisa), Ugovor o prijenosu prava na korištenje softvera s prilozima (list 54- 72 spisa), ponuda (list 73 spisa), aneksi (list 74-79 spisa), obračun korištenja sustava (list 80-83 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu (list 137-138 spisa), kartica partnera (list 139-140 spisa), Odluke o organiziranju, početku i završetku i rasporedu radnog vremena s dopunama (list 141-143, 144, 145-147, 148-150, 355-359 spisa), Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji poslova (list 151-168, 339-340 spisa), Ugovore o radu s aneksima i sporazumu o prestanku ugovora o radu (list 169-170, 175-313 spisa), izvješća o broju zaposlenika (list 171-174 spisa), Statut tuženika (list 320-338 spisa), mreže hitne medicine (list 341-344 spisa), Ugovor o provođenju djelatnosti hitne medicine i djelatnosti sanitetskog prijevoza s dodatkom (list 345-350, 351-355 spisa), dokumentacija (list 371-376 spisa), mail korespondencija (list 379 spisa), saslušao je svjedoke JK (list 380-382 spisa), ĆK (list 382-383 spisa), ŠK (list 383-384 spisa), IK (list 384-385 spisa) te stranke i to zakonskog zastupnika tužitelja TK (list 385-386 spisa) i zakonskog zastupnika tuženika AK (list 386-387 spisa), proveo je informatiko vještačenje po vještaku dipl. ing. Damir Kljajić (list 396-456, 478-481, 483- 484, 492-1029, 1047-1048 spisa).

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se saslušaju svjedoci RK, KK, NK, LK, EK, ČK, UK, SK, MK, na okolnost njihove prijave u sustav te što su točno radili u sustavu. Naime, navedeni dokazni prijedlog predložen je na glavnoj raspravi nakon zaključenja prethodno postupka.

8. Sukladno čl. 299. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano kako su stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

9. Na navedeno su bile stranke upozorene u pozivu za prvo ročište 03.05.2022. kao i na ročištu dana 08.06.2022. Tuženik je mogao do zaključenja prethodnog postupka predložiti saslušanje predmetnih svjedoka, obzirom da se radi o djelatnicima tuženika koji su se prijavljivali u sustav. Sud ne nalazi razloge zbog koji tuženik nije mogao te svjedoke prijaviti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, sama činjenica prijavih tih svjedoka u sustav može se utvrditi iz nalaza i mišljenja vještaka, dok činjenica što su ti svjedoci radili u sustavu nije odlučna za donošenje odluke u ovom predmetu. Slijedom navedenog sud je odlučio odbiti iste dokazne prijedloge, a posebice imajući na umu i da bi njihovim provođenje došlo do nepotrebnog produženja trajanja postupka kao i povećanja troškova, a utvrdile bi se činjenice koje se mogu utvrditi već drugim izvedenim dokazima kao i činjenice koje nisu odlučne.

10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud došao je do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

11. Iz Izvadaka iz sudskog registra kao i rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu razvidno je kako je tuženik tijekom postupka mijenjao naziv tvrtke iz Zavod za hitnu medicinu Varaždinske županije u Nastavni zavod za hitnu medicinu Varaždinske županije.

12. U ovoj pravnoj stvari tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 524.462,71 kn odnosno 69.608,16 € sukladno Ugovoru o prijenosu prava na korištenje softvera.

13. Uvidom u utužene račune i to račun broj 1125/1/1 od 18.09.2020. razvidno je da ga je izdao tužitelj na ukupni iznos od 517.323,13 kn te da se odnosi na jednokratnu naknadu za licenciju korisničkog softvera po računalu (količine 7 komada) u iznosu od 50.960,00 (bez PDV-a), dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisničkog softvera po računalu (količine 272.305178 mjeseci) u iznosu od 106.199,02 kn (bez PDV-a), jednokratnu naknadu za licenciju korisnika sustava po korisniku (48 komada) u iznosu od 83.520,00 kn (bez PDV-a) i Dodataka na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji računala (količine 1.352,964674 mjeseci) u iznosu od 173.179,48 kn (bez PDV-a). Datuma dospijeća navedenog računa je 18.10.2020.

14. Iz računa broj broj 1251/1/1 od 01.10.2020. razvidno je da se isti račun odnosi na uslugu obavljenu tijekom listopada 2020 te da se odnosi na Naknadu za mjesečno održavanje sustava Sanitet NET u iznosu od 2.500,00 kn (bez PDV-a), Dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji računala (komada 1) u iznosu od 2.041,66 kn (bez PDV-a) i Dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisničkog softvera po računalu (komada 1) u iznosu od 1.170,00 kn (bez PDV-a) odnosno sveukupno 7.139,59 kn (zajedno s PDV-om). Datum dospijeća navedenog računa je 10.10.2020.

15. Iz Ispisa otvorenih stavki na dan 04.11.2020. i konto kartice na dan 04.11.2020. razvidno je kako ranije navedeni računi nisu podmireni.

16. Uvidom u prigovore na poslane račune razvidno je da je tuženik na oba utužena računa poslao prigovor te je tražio da se račun broj 1125/1/1 stornira u cijelosti jer je potraživanje neutemeljeno, dok je u odnosu na račun 1251/1/1 naveo kako su potraživanja po stavkama 2 i 3 neutemeljene te da se stornira isti račun i izda samo u odnosu na tražbinu određenu po točkom 1 osporenog računa. Na iste prigovore tužitelj je odgovorio Opomenom po računu br. 1125/1/1 kojim poziva tuženika da plati isti račun jer je isti osnovan.

17. Uvidom u karticu partnera tuženika za razdoblje od 01.10. do 31.12.2020. razvidno je kako je tuženik platio tužitelju račune U-RA-2001524 s valutom 10.11.2020. za mjesečno održavanje na iznos od 3.125,00 kn, račun U-RA-2001657 s valutom 10.12.2020. za mjesečno održavanje na iznos od 3.125,00 kn kao i da je tužitelju plaćen iznos 01.12.2020. za listopad u iznosu od 3.125,00 kn. Tuženik je tijekom postupka naveo da se ista uplata odnosi djelomično na račun 1251/1/1 i to za Naknadu za mjesečno održavanje sustava Sanitet NET u iznosu od 2.500,00 kn (bez PDV-a), što uvećano za PDV iznosi upravo 3.125,00 kn. Tužitelj isto tijekom postupka nije osporio, a obzirom da je utvrđeno kako je izvršena navedena uplata, tako je sud utvrdio da je u tim dijelu neosnovan tužbeni zahtjev pa ga je valjalo djelomično odbiti.

18. Uvidom u Ugovor o prijenosu prava na korištenje softvera razvidno je da su ga dana 11.05.2016. sklopile stranke te je istim tužitelj ustupio pravo korištenja računalnog programa Sanitet Net tuženiku uz ugovorenu naknadu od 72.000,00 kn, a koja naknada je plativa u 12 jednakih mjesečnih obroka po 6.000,00 kn, a koji prvi mjesečni obrok dospijeva 30 dana od dana potpisa ugovora, a svaki sljedeći mjesečni obrok u roku od 30 dana od dana izdavanja računa koji se izdaje svakog prvog u mjesecu. Nadalje, čl. 2. st. 4. Ugovora ugovorena je naknada za odražavanje računalnog programa koja se određuje sukladno Prilogu II, odnosno Cjeniku dodatnih usluga, a koja naknada se prvih 6 mjeseci neće obračunavati jer je uključena u naknadu za pravo korištenja računalnog programa. Za naknadu na ime održavanja računalnog programa ugovoreno je da će se izdavati računi svakog prvog u mjesecu s rokom dospijeća od 30 dana. Nadalje, članak 4. ugovora propisuje kako mjesečna naknada za održavanje računalnog programa iznosi 2.500,00 kn te da se tužitelj obvezuje održavati istu u razdoblju od 3 godine, a da prva mjesečna naknada dospijeva nakon proteka 6 mjeseci za koji se ne obračunava te da je rok plaćanja 30 dana od dana izdavanja računa za tekući mjesec, e time da se tužitelj obvezuje izdati račun za mjesečno održavanje na početku mjeseca (prvog u mjesecu), a najkasnije do 10. u mjesecu.

19. Člankom 3. Ugovora ugovoreno je kako jednokratna naknada utvrđena čl. 2. Ugovora predstavlja licenciju za računalni program (licencija računalog programa) te da ona u sebi uključuje tri razine licencija i to a) Licenciju sustava koja uključuje bazu podataka, web servise, modul za poslovnu logiku baze, module za unos podataka u bazu, module za unos naloga, gotove baze podataka i sl., b) Licenciju računala je licencija za aplikaciju koja se instalira na lokalno računalo korisnika, a služi za spajanje korisnika na sustav te unos i prikaz podataka iz sustava u obliku grafičkog korisničkog sučelja na računalu, a preko koje licencije se može spajati više korisnika na sustav, ako su licencirani odredbama o licenciji korisnika te c) Licenciju korisnika kojim se dopušta spajanje na sustav i rad na sustavu te kojom se pristupa s lokalnog računala k sustavu preko grafičkog korisničkog sučelja tj. lokalne aplikacije koja je instalirana na lokalnom računalu korisnika odnosno predstavlja jednog korisnika koji ima pravo na radu u sustavu. Stranke su ugovorile kako Licencija računalnog program uključuje 5 Licencija korisnika (odnosno pet različitih korisnika koji imaju pravo na rad u sustavu). Ukoliko je potrebno tuženiku veći broj licencija korisnika za spajanje na bazu koja se nalazi na poslužitelju, cijena dodatnih licencija naplaćuje se sukladno Cjeniku u Prilogu II Ugovora.

20. Nadalje, stranke su čl. 4. st. 4., 5. i 6. Ugovora stranke su ugovorile kako tužitelj nema pravo raskida u punom razdoblju od 3 godine, dok tuženik ima pravo raskida tek po proteku 2017. godine uz otkazni rok od 90 dana te ukoliko se ugovor raskida prije istaka razdoblja od 3 godine na koliko je zaključen ugovor da tuženik podmiruje penal za prijevremeni raskid ugovora odnosno naknadu za smještaj sustava na poslužitelju u visini od punog iznosa naknade za razdoblje od 1 godine odnosno iznos od 14.400,00 kn. Člankom 9. ugovoreno je kako nakon proteka roka od 3 godine svaka ugovorna strana ima pravo otkaza ugovora, ali uz prethodnu obavijest najkasnije 3 mjeseca prije isteka važenja ugovorenog razdoblja, ako nijedna strana ne obavijesti o raskidu, ugovor se automatski produžuje za razdoblje od iduće 3 godine.

21. Člankom 10. ugovoreno je kako su cijene u ugovoru izražene bez PDV-a, a koji se nadodaje na svaku naknadu u računima te da se tužitelj obvezuje pored potpisa ugovora dostaviti i dvije odgovarajuće ponude tuženiku i to ponudu za Licenciju računalnog programa i Ponudu za mjesečno održavanje računalnog programa, koje čine prilog ugovora (Prilog V).

22. Uvidom u Cjenik dodatnih usluga razvidno je da tužitelj naplaćuje Licenciju korisničkog softvera (po računalu) jednokratno 7.280,00 kn, Licenciju za korisnika sustava jednokratno 1.740,00 kn, mjesečno održavanje sustava 3.600,00 kn, Dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji računala mjesečno 390,00 kn (uz pojašnjenje da svaka nova licencija računala koja izlazi iz kvote mjesečnog održavanja sustava koji je specificirano pod stavkom 3 se dodatno naplaćuje, tj. podiže se iznos nominalnog mjesečnog održavanja specificiranog u stavci 3.), Dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisnika mjesečno 128,00 kn (uz pojašnjenje da svaka nova licencija korisnika koja prelazi kvotu koja je definirana mjesečnim održavanjem pod stavkom 3 dodatno se naplaćuje).

23. Iz Prilog III Specifikacija održavanja softwera razvidno je kako je u istom navedeno Naknada za mjesečno održavanje sustava Sanitet NET uključuje održavanje do najviše 5 lokalnih aplikacija koje se spajaju na centralnu bazu (licencija računala) i do najviše 10 korisničkih računa (licencija korisnika) koji se preko lokalnih aplikacija spajaju na centralnu bazu podatka Sanitet NET sustava.

24. Iz Ponude br. 2016-00023 razvidno je da je tužitelj dao ponudu tuženiku prema kojoj između ostalog Licencija sustava Sanitet Net iznosi 72.000,00 kn (bez PDV-a), Licencija korisničkog softvera u količini od 5 komada (po jediničnoj cijeni od 7.2840,00 kn) se ne naplaćuje, Licencija za korisnika sustava količine 5 komada (po jediničnoj cijeni od 1.740,00 kn se ne naplaćuje, postavljanje i konfiguracija baze podataka.

25. Iz Aneksa 1 razvidno je da su ga 07.06.2016. sklopile ovdje stranke te su njime između ostalog stranke promijenile naknadu na način da su ugovorile da naknada za korištenje računalnog programa iznosi 72.000,00 kn koja je plativa u 6 mjesečnih obroka po 12.000,00 kn zadnjeg dana u mjesecu od srpnja do prosinca 2016. te da se na svaki iznos dodaje PDV i da tužitelj izdaje račun za svaki iznos. Također su ugovorile kako naknada za održavanje računalnog programa (iz čl. 1. st. 7. Ugovora) je određena u Prilogu II, a u svezi s Prilogom III tog Ugovora te da se ona neće obračunavati prvih 6 mjeseci jer je uključena u naknadu za korištenje računalnog programa.

26. Iz Aneksa 2 razvidno je da su ga 03.03.2017. sklopile stranke prema kojem je tuženiku dano pravo korištenja nadogradnje računalnog programa Sanitet Net uz naknadu od 23.996,00 kn.

27. Uvidom u e-mail od 18.09.2020. razvidno je kako je tuženik dostavio tužitelju primjerak Sporazumnog raskida ugovora, a sukladno najavljenoj namjeri raskida ugovora i poslovne suradnje te da ukoliko su suglasni da isti potpišu i vrate tuženiku putem pošte.

28. Iz dopisa tužitelja od 18.09.2020. zaprimljen kod tuženika dana 21.09.2020. razvidno je kako ga tužitelj obavještava da nakon dugogodišnjeg ugovornog odnosa su ustanovili da tijekom korištenja licencija nije tuženik ispoštovao ugovorne odredbe jer da sukladno čl. 3. st. 4. Licencija Računalnog programa uključuje 5 licencija korisnika, no da je tužitelj uvidom u cjelokupnu bazu podataka utvrdio kako je program koristilo više korisnika, a što je opravdani razlog za jednostrani otkaz ugovora sukladno čl. 9. st. 3. Ugovora. Isto tako sukladno dogovorenom nije ispoštovan niti dogovor oko korištenja Licencije računala jer je u tom slučaju korišteno više po čemu je nastao nesrazmjer korištenja sustava u odnosu na cijenu mjesečno održavanja i na plaćanje ugovornih stavki prema prilogu 2. Ugovora. Prema tome došlo do izmakle dobiti, sukladno čl. 1089. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te da je tužitelj nerazmjerno korištenje softvera u odnosu na Ugovoreno počinio neplanirane materijalne troškove i troškove već spomenute izmakle dobiti te tuženiku specifikaciju troškova nastalih zbog prekomjerno korištenja sustava.

29. Uvidom u Otkaz Ugovora o prijenosu prava na korištenje softvera od 22.09.2020. razvidno je da je tuženik obavijestio tužitelja da je tužitelj dana 18.09.2020. zaprimio prijedlog za sporazumni raskid ugovora te da je tužitelj telefonskim putem naveo kako nije voljan raskinut predmetni ugovor, slijedom čega tuženik sukladno čl. 212. Zakona o obveznim odnosima te odredbama ugovora obavještava tužitelja da otkazuje ugovor i sve dosadašnje pisane i usmene dogovore vezane za ugovor i to s danom 31.12.2020.

30. Iz Specifikacije prekomjernog korištenja računalnog sustava razvidno je da je tužitelj naveo u njoj kako je bilo 12 računala korišteno, da je 5 Jednokratnih naknada za licenciju korisničkog softvera po računalu bilo besplatno, a da za preostalih 7 je potrebno platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 7.280,00 kn po računalu te da je potrebno platiti 7 dodataka na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisničkog softvera po računalu i to u mjesečnom iznosu od 390,00 kn. Nadalje, tužitelj je naveo kako je softver koristilo ukupno 23 korisnika da se za 5 korisnika ne naplaćuje Jednokratna naknada za licenciju korisnika sustava po svakom korisniku, a da se za ostalih 18 treba platiti Jednokratna naknada u iznosu od po 1.740,00 kn kao i da je mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji računala za 5 korisnika ne naplaćuje, a za preostalih 18 se naplaćuje prema vremenu korištenja i to po mjesečnom iznosu od 128,00 kn.

31. Iz Obračuna korištenja sustava Sanitet Net za rujan 2020. razvidno je da je tužitelj obračunao tuženiku za rujan dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisničkog softvera po računalu i to na način da za 5 računala nije obračunato ništa, dok za preostala 3 računala je obračunato 390,00 kn po računalu, a također je obračunat Dodatka na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisnika na način da za 5 korisnika nije obračunato ništa, a za preostalih 19 korisnika je obračunato 128,00 kn mjesečno.

32. Iz iskaza svjedoka JK razvidno je kako je ista sudjelovala u pregovorima s ĆK i još kojom osobom uz njega te da je u pregovorima tužitelju jasno bio upoznat s potrebama tuženika te sa cjelokupnom organizacijom rada tuženika, da je tužitelj saznao sve njihove lokacije, ekipe, turnuse, imao je sve podatke vezano za noćni rad i u principu sve što je tražio HZZO kako bi se mogle izdati valjane fakture pa tako i mogućnost izdavanja putnih naloga. Prilikom pregovaranja i razgovora vezano za sklapanje ovog ugovora nikada nisu razgovarali da bi se licenca vezala uz pojedinačne ljude već su se licence vezale uz lokaciju kojih je bilo četiri s time da na jednoj lokaciji rade dvije osobe jer je više timova pa ima više posla i za tu lokaciju su bile potrebne dvije licence. Također je tužitelju jako dobro objašnjeno kako kod tuženika postoje turnusi rad pa jedan dio ljudi radi u jutarnjoj drugi u popodnevnoj postoji i noćni rad pa da tuženik licence ne može vezati uz pojedinačne osobe već uz lokaciju. U pregovorima nikada nisu govorili o pojedinačnim korisnicima nego su uvijek govorili o lokacijama. Ugovor je pripremio tužitelj uz neke njihove primjedbe te su ga oni proslijedili na Upravno vijeće nakon čega je došlo do sklapanja ugovora. Oni su taj ugovor sklopili u dobroj vjeri da je on napisan na način kako je ispregovarano između stranaka ranije u pregovorima. Tuženik nije tražio veći broj licenci za korisnike jer tuženik ima jako puno zaposlenih i zapravo prilikom pregovaranja pregovarali su o licencama za lokacije. Ista je istaknula kako tuženiku nije prezentirano da su te licence vezane uz točno određenu osobu, a ne lokaciju kao što je njima bilo bitno, jer u suprotnom ne bi sigurno takav ugovor bili sklopili. Napomenula je kako su pregovori trajali 4 mjeseca te da ona nije informatički stručnjak niti tuženik ima bilo kojeg djelatnika informatičke struke te su smatrali kako tužitelj s njima pregovara u dobroj vjeri i kao dobar stručnjak te je smatrala kada je dobila ugovor od tužitelja da je u njemu sve napisano ono što su oni pregovarali i prihvatila ga je u dobroj vjeri.

33. U svojem iskazu ĆK je potvrdio da je sudjelovao u pregovorima, ali samo što se tiče funkcionalnosti sustava te da je bio upoznat od strane tuženika vezano za kompletan način njihovog rada od samog početak do samog kraja, kao i podataka koji se unese u sustav i način na koji se oni unose. Poznati su mu svi podaci u sustav koji se unose u ispostavi, no međutim ne zna tko ih unosi. Također je bio upoznat na koji način je organiziran tuženik, koliko ima ispostava, da ima računovodstvo. On je bio zadužen za tehnički dio vezano za ovaj sustav te je tuženik od njih tražio pet licenci korisnika za pet računala i sustav je kao takav izrađen po željama tuženika. On je održavao sustav od početka do kraja suradnje te bi utrošio mjesečno od jedno dana do tjedan dana posla na održavanje, no znale su se desiti određene izvanredne okolnosti kao rušenje sustava što bi podrazumijevalo veći angažman jer se ponovno cijeli sustav trebao reinstalirati. Isti ne zna da li održavanje sustava ovisi o broju korisnika licence. Njemu su se javljali djelatnici tuženika u slučaju nekakvih problema. On prilikom održavanja sustava može tehnički pregledati koliko ljudi se ulogiralo u sustav te koliko zapravo korisnika koristi taj sustav no to nije radio jer niti moralno niti profesionalno to nije htio raditi jer bi vidio neke osobne podatke što nije htio raditi. Tužitelj tijekom suradnje nije upozoravao tuženika da prekomjerno koristi ovaj sustav jer to nisu ustanovili. Ne zna tko je sastavljao ugovor. Kada je tuženik izrazio želju za raskid izvršena je provjera ugovornih obveza te je provjereno na koji način je korišten sustav i tada je postalo jasno da ugovor ne odgovara činjeničnom stanju u ovom sustavu. Naime svaki korisnik koji se logira u ovaj sustav logira se putem svojeg imena i prezimena i lozinke kako bi se moglo znati tko je unio kakve podatke.

34. Iz iskaza svjedoka ŠK proizlazi kako je isti vršio prezentaciju vezano za samu uslugu koju tužitelj nudi, da je sudjelovao u pregovoru za cijenu, no nakon potpisa ugovora zapravo nije više sudjelovao u ničemu te da nije sudjelovao u tehničkom dijelu vezano za korištenje i održavanje samog sustava pa o tome ne zna ništa. Nakon pregovora njihov odvjetnik je sastavio nacrt ugovora koji je poslan tuženiku i na upravnom vijeću je taj ugovor provjeren i odobren. Sama suradnja između njih je bila odlična. Istaknuo je kako je sam tuženik pristao na broj pristupa kako je navedeno u ugovoru. Sam prijedlog nacrt ugovora revidiran je od strane tuženika te je

1 0

upravo on tražio pet korisničkih licenci. Njemu nije bilo poznato koliko će osoba koristiti taj sustav, no međutim njemu kao prodavatelju bilo bitno da cijena koja se postigne zadovolji sve. Cijena koju su prvotno ponudili je bila snižena od strane tuženika četverostruko te je onda tužitelj tu cijenu izmijenili na način da se dođe do korisničke licence.

35. U svojem iskazu svjedok IK je između ostalog pojasnio da se kod tuženika radi u turnusima i to na način da se 12 sati radi potom se 24 sata djelatnik odmora i nakon toga se ponovno radi 12 sati i onda slijedi odmor od 48 sati. Ovo je općeniti način rada koji se prilagođava s obzirom na potrebe jer neki djelatnici znaju otići na bolovanja ili koristiti godišnji pa se ti turnusi moraju prilagođavati. Sustav uvijek koriste na isti način i to na način da ga koristi najviše pet ljudi dnevno i to istovremeno. To im je bilo iznimno bitno jer kada bi licence bile vezane pojedinačno uz određenu osobu njima takav sustav bi bio nefunkcionalan. Naime, kada bi takva osoba koja bi imala pojedinačnu licencu otišla na korištenje godišnjeg odmora ili bolovanje ili roditeljskog dopusta tada tuženik ne bi mogao normalno i funkcionalno koristiti ovaj sustav. Od prvog dana između tužitelja i tuženika je bilo potpuno jasno da je tuženiku potrebno da u jednom trenutku može najviše pet ljudi koristiti taj sustav pri čemu ne pet pojedinačnih ljudi sa imenom i prezimenom već općenito na pet ljudi. Tužitelj je znao da su takve njihove potrebe i da tuženik na taj način treba koristiti sustav. Tuženiku je bilo upravo iznimno bitno da licence nisu vezane uz pojedinačne osobe. On nije sudjelovao u pregovorima, ali nikada tijekom njihova poslovnog odnosa od strane tužitelja nije bilo ukazano da tuženik tu spornu odredbu ugovora tumači na pogrešan način. Sada trenutno tuženik ima oko 31 vozača, 31 medicinskoj sestru i 4 koordinatora. Prije je bilo jedan tim manje znači jedan vozač i jedna medicinska sestra manje što znači da veliki broj ljudi unosi te podatke u sustav.

36. U svojem iskazu zakonski zastupnik tužitelja TK je između ostalog naveo kako je nakon raskida ugovora između tužitelja i tuženika od strane tužitelja utvrđeno da je došlo do prekomjernog korištenja licenci i to na način kako nije ugovoreno u početku, odnosno da su to utvrdili prije raskida ugovora. Tužitelj je u svakom trenutku mogao provjeriti koliko korisnika koristi licence, no to zahtijeva određeni vremenski angažman, a oni su se vodili povjerenjem. Prije rujna 2020. nisu nikada išli utvrđivati je li bilo više korisnika licenci odnosno je li bilo prekomjernog korištenja licenci. Nisu fakturirali održavanje dodatnih licenci i jednokratna za dodatnu licencu jer im tuženik nije dojavio otvaranje novih licenci. Ne zna kakva je organizacija rada tuženika. Same potrebe koje je sustav trebao zadovoljiti tuženiku dogovarali su UK i ĆK i oni su dogovarali tehničke aspekte sustava i samu organizaciju rada pri čemu se nije govorilo o broju osoba uključenih u samu organizaciju rada.

37. U svojem iskazu zakonski zastupnik tuženika AK je naveo kako je postao ravnatelj tuženika nakon što je ugovor bio sklopljen te da mu je preneseno kako se ovaj sustav koristi u punom opsegu prema potrebama samog Zavoda. Sustav su mogli koristiti svaka njihova jedinica odnosno četiri ispostave i koordinator i sustav se koristio bez obzira na to koja osoba poimenično ga koristi. Na taj način je njemu to preneseno da je to ugovorno i da se na taj način koristi. ĆK je uredno svaki puta javljeno kada su se otvarali novi korisnici tog sustava te je on o svemu bio upoznat tijekom korištenja ugovora. Tuženik je do petog u mjesecu morao izdavati račune HZZO-u i prilikom sastavljanja tih faktura uvijek je bilo potrebno nešto mijenjati te su djelatnici tuženika već prvog u mjesecu zvali tužitelje, no međutim često im se nitko nije javljao pa je on morao često zvati negdje oko trećeg. Cijelo vrijeme korištenja ovog sustava tuženik niti jednom nije dobio od strane tužitelja podatak da sustav koristi mimo ugovora. Djelatnici tužitelja su znali na koji način tuženik koristi ovaj sustav. On je u

1 1

jednom trenutku odlučio da ugovor raskine i nakon što je raskinuo ugovor od tužitelja je stigla faktura u kojoj se navodi da je tuženik tijekom pet godina korištenja tog sustava navodno isti koristili mimo ugovora. Ugovor je pročitao, a njemu je preneseno na koji način tuženik koristi ovaj sustav odnosno što je ugovoreno i ĆK nikada ništa nije prigovarao, a znao je sve kako se taj sustav koristi kod strane tuženika. Njemu je preneseno kako se korisničke licence odnese na pet unosnih mjesta. Tuženik ima 15 timova što je podrazumijevalo 30 vozača i 15 medicinskih sestara i 4 koordinatora na ispostava i svi oni su unosili podatke u sustav pa su se tako unosili podaci o vozilu, vozačima, sestrama, kilometrima, gorivu, pacijentima, nalogu i slično, da se ne unose svi ti podaci ovaj sustav bi kolabirao u roku dva do tri dana jer se ne bi mogli imati uredna i redovna izviješća prema HZZO-u, Ministarstvu, Hrvatsku zavodu za hitnu medicinsku pomoć, osnivaču, a što je sve propisano Zakonom.

38. Na okolnost utvrđenja je li došlo do prekomjernog korištenja software-a, ukoliko je u kojem vremenskom periodu te razgraničiti isto koliko je bilo prekomjernog korištenja prije 11.11.2017. a koliko nakon 11.11.2017., sve sukladno odredbama sklopljenog ugovora o prijenosu prava na korištenja software-a kao i cjenika, sud je proveo vještačenje po vještaku Damiru Kljajiću, koji je izvršio spajanje na bazu podataka u kojoj su zabilježena spajanja korisnika na aplikaciju SanitetNET, što je obavljeno u ulozi korisnika „alfalogistika“ koji ima ovlasti potrebne za izdvajanje podataka iz baze te je utvrdio kako je softver ukupno koristilo više od 5 korisnika i spajalo se na sustav s više od 5 računala. S obzirom na činjenicu kako se korištenje softvera obračunavalo na mjesečnoj razini, vještak je podatke podijelio na mjesece i za svaki mjesec utvrdio koliko se korisnika spajalo na sustav više od 5 koji su uključeni u licenciju računalnog programa te koliko se računala svaki mjesec koristilo više od 5 koje su bile potrebne za spajanje i rad 5 korisnika, a koje su uključene u licenciju sustava.

39. Vještak je utvrdio kako je u zapisima baze podataka u koju je sustav bilježio podatke o aktivnostima korisnika ukupno je zabilježen trag 14 različitih računala sa kojih se ukupno barem jednom uspješno u sustav prijavilo ukupno 49 korisnika, dok je u razdoblju od 11.11.2017. ukupno je u zapisima baze podataka u koju je sustav bilježio podatke o aktivnostima korisnika zabilježen trag 10 različitih računala sa kojih se ukupno barem jednom uspješno u sustav prijavilo ukupno 35 korisnika. Prema mjesečnom izračunu dodatka na održavanje više spojenih korisnika i više računala sa instaliranim softverom kao i jednokratnim naknadama za korištenje više računala i više prijavljenih korisnika u cijelom ugovornom periodu vještak procjenjuje ukupan iznos naknada prekomjernog korištenja na 316.666 kn, dok prema mjesečnom izračunu dodatka na održavanje više spojenih korisnika i više računala sa instaliranim softverom kao i jednokratnim naknadama za korištenje više računala i više prijavljenih korisnika u periodu od 11.11.2017. vještak procjenjuje ukupan iznos naknada prekomjernog korištenja u tom periodu na 217.584 kn.

40. Isti je u nalazu i mišljenju utvrdio kako je za cijeli period ugovornog odnosa korišteno 14 računala (9 više od 5 koja su uključena u licenciju sustava) i da se ukupno u sustav prijavilo u cijelom periodu korištenja 49 korisnika (44 više od 5 uključenih u licenciju softvera), pa prema cjeniku za 9 računala po 7.280,00 kn ukupna jednokratna naknada iznosi 65.520,00 kn, a za 44 korisnika po 1.740,00 kn ukupna jednokratna naknada iznosi 76.560,00 kn. Također je vještak izračunao mjesečni Dodatak na održavanje sustava po licenci računala odnosno korisnika uzimajući u obzir mjesečno koliko je bilo više korisnika (preko 5 korisnika) odnosno računala (preko 5 računala) te množeći isto s Dodatkom na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenci računala odnosno korisnika, a sukladno Cjeniku dodatnih usluga te je utvrdio kako za cijelo vrijeme korištenja za računala mjesečna ukupna dodatna održavanja iznose

1 2

49.530,00 kn, a za korisnike ukupna dodatna mjesečna održavanja iznose 125.056,00 kn. Dakle, za cijeli period korištenja jednokratna naknada za višak računala i za višak korisnika, kao i mjesečni Dodatak na održavanje sustava po licenci računala kao i za korisnike sveukupno iznosi 316.666,00 kn.

41. Također vještak je izračunao iste naknade i za period korištenja od 11.11.2017. pa nadalje te je za taj period utvrdio da je korišteno 10 računala i da se ukupno u sustav prijavilo u tom periodu korištenja 35 korisnika te je prema cjeniku izračunao kako za 5 računala po 7.280,00 kn ukupna jednokratna naknada iznosi 36.400,00 kn, za 30 korisnika po 1.740,00 kn ukupna jednokratna naknada iznosi 52.200,00 kn, a da mjesečno ukupna dodatna održavanja za nova računala iznose 39.000,00 kn, a ukupna dodatna mjesečna održavanja za nove korisnike 89.984,00 kn, odnosno da sveukupno to iznosi 217.584,00 kn.

42. Na nalaz i mišljenje stranke su imale prigovore na koje se vještak očitovao na ročištu dana 07. rujna 2023. navodeći kako postoje više vrsta licenci i korisnika pa tako ukoliko postoji zakonska obveza rada 24 sata dnevno i ukoliko se radi o licenci vezanoj za ime korisnika tada bi na jednom kompjuteru u jednom danu zasigurno radilo barem tri korisnika. Uobičajena je praksa licenciranja jako različito od slučaja do slučaja. Što se tiče naplaćivanja izrade sustava, naplaćivanje naknade za mjesečno korištenje tog sustava kao i naplaćivanje naknade za licence u praksi se oni uobičajeno naplaćuju. Što se tiče jednokratne naknade za otvaranje novih licenci naveo je kako je u praksi znao vidjeti da se naplaćuje. Također je naveo kako je bilo moguće osigurati prestanak korištenja određenih licenci vezanih uz ime i prezime nekog korisnika ukoliko isti prestane raditi, no to ovisi o dogovoru između stranaka pa je tako moguće da sam korisnik sustava ugasi takovu licencu ili da obavijesti o tome ugovornog partnera koji potom gasi takovu licencu. Tijekom ovog razdoblja korištenja programa nije vidio da bi se gasile određene licence, a u razgovoru s djelatnicima Zavoda oni su mu rekli da oni te licence nisu mogli sami ugasiti te da nisu mogli upravljati licencama korisnika i licencama računala. Tužitelj je održavao bazu podataka ovog sustava te je on u svakom trenutku mogao utvrditi broj korisnika koji koriste taj sustav i to na jednostavan način i nije potreban nikakav veći vremenski period da se to utvrdi jer postoji standardan način postavljanja upita i vađenja izviješća iz baze podataka. Uobičajeno sva programska rješenja određenog sustava opisuju jedan ili više poslovnih procesa pa se pri izradi softvera koriste zahtjevi koje postavlja budući korisnik tog sustava. Proizvođač sustava mora znati poslovni proces kako bi izradio sustav za njega. U odnosu na dodatne troškove uslijed spajanja novog računala ili novog korisnika naveo je kako proizvođač sustava ne bi trebao imati neki veći trošak i da pretpostavlja kako ukoliko nema puno korisnika ne treba povećavati sustav. On nije vidio da je u ovom konkretnom slučaju povećavan sustav. Prilikom spajanja novog računala ili novog korisnika proizvođač može imati trošak radnog vremena svog administratora. Vremenski bi mogao pretpostaviti da je potrebno za spajanje jednog novog računala ili korisnika manje od jednog sata, ali ne mogu biti siguran jer ne zna točno koji je proces prilikom obavljanja te radnje i ne zna je li potreban izlazak na teren kako bi se ta radnja obavila. Ukoliko je nove korisnike otvarao tužitelj onda je on u svakom trenutku znao koliko korisnika je prijavljeno. U praksi je dužnost onog tko održava sustav da ujedno određuje sve nadogradnje softvera i baze i te nadogradnje bi trebale biti uključene u naknadu za mjesečno održavanje sustava. On je pregledao zadnju verziju softvera koja je iz 2016. godine te nije vidio većih sigurnosnih slabosti, a koje bi bile prijavljene. Nadalje, naveo je da bi kupljeni softver za tuženika bio funkcionalan, a sukladno njegovim potrebama radnom vremenu i načinu obavljanja rada u smislu da je potreban rad na svih pet računala 24 sata dnevno, u slučaju samo ukoliko licence ne bi bile vezane za ime i prezime korisnika nego za istovremeno korištenje sustava.

1 3

43. Također je naveo kako se izračun prekomjernog korištenja sustava bazirao na konkretne prijave u sam sustav te je njih pregledavao po mjesecima jer su se upravo i mjesečno radili obračuni i vršila fakturiranja. Da su se naknade računale s obzirom na sve aktivne odnosno otvorene licence bez obzira kada su ti korisnici licenci koristili sustav i koliko su ga koristili tada bi naknade bile puno veće. U nalazu je izračunao jednokratne naknade za licencu korisničkog softvera po računalu kao i po korisniku i to za svaki mjesec u kojem je bilo utvrđeno da je bilo spajanje a također je računao za svaki takav mjesec dodatak na mjesečno održavanje sustava po računalu i po korisniku.

44. Na prijedlog stranaka vještak je napravio dopunu nalaza i mišljenja u kojem je naveo kako su se radovi oko održavanja sustava i njegove prilagodbe detaljnim zahtjevima procesa, kao i ispravljanje prijavljenih bugova obavljali kroz cijelo vrijeme korištenja sustava. Uz samo održavanje sustava vještak je uočio i brojne dorade funkcionalnosti kao i zahtjeve korisnika koji su se odnosili na direktne promjene unesenih podataka u sustavu. E-mail korespondenciju između stranaka je bila kontinuirana i u velikom broju slučajeva isti dan je razmijenjeno više e-mail poruka iz čega također zaključuje da je odziv obje strane u komunikaciji bio u pravilu redovit. Nadogradnje nisu dio održavanja sustava, nego se u pravilu posebno definiraju i specificiraju kao nove funkcionalnosti (ili nadogradnje postojećih) kroz zahtjeve za nadogradnjama ili promjenama. Za vrijeme korištenja sustava implementirane su mnogobrojne nadogradnje programskog rješenja, a nije bilo nadogradnje verzije baze podataka. Nije bilo razdoblja duže nedostupnosti aplikacije. Tužitelj je za potrebe instalacije sustava na nova računala napravio datoteku kojom je korisnik mogao sam pokrenuti instalaciju na računala, a unutar korisničkog sučelja korisnik je bio u mogućnosti otvaranja mogućnosti pristupa novim korisnicama tako da tužitelj nije imao potrebe za redovnim angažmanom u tom dijelu. Naime, za nove korisnike postojala uputa oko njihovog dodavanja u sustav i to je u pravilu korisnik mogao sam učiniti, a za

instalaciju

aplikacije

postojala

je

poveznica

(http://portal.gpscloud.com/saupdate/varazdin/instalacija_vz.exe) koju je korisnik aplikacije imao na raspolaganju za preuzimanje instalacijskog softverskog paketa. Stoga nakon inicijalne implementacije sustava i obuke korisnika za rad u aplikaciji i onih koji su imali prava za povlačenje instalacijskog paketa i njegovu instalaciju tužitelj nije imao redovnog angažmana kod dodavanja novih korisnika odnosno kod instalacija na nova računala.

45. Na prigovore i pitanja stranaka u odnosu na dopunu nalaza i mišljenja vještak se očitovao na ročištu dana 09. travnja 2024. navodeći kako se u dopuni nalaz i mišljenja nije bavio utvrđenjem broj aktivnih licenci korisnika i licenci računala , no da je u nalazu i mišljenju izračunao prekomjerno korištenje na način koji smatra ispravni. Izračun koji tužitelj traži da se izvrši u smislu da se izračuna prekomjerno korištenje na način da se za određenu licencu gleda od trenutka njenog otvaranja pa do trenutka raskida ugovora, naveo je da je tužitelj takav izračun već obračunao i on se nalazi u tužbi. Dakle kada bi se primijenio taj izračun iznos prekomjernog korištenja bi bio jedak utuženom iznosu. On je u svom nalaz i mišljenju računao prekomjerno korištenje na način da je obračunavao naknadu za otvaranje licence za svakog pojedinog korisnika kao i računalo, a potom je na mjesečnoj bazi gledao koliko je bilo korištenja sustava te je sukladno tome računao prekomjerno korištenje sustava odnosno na taj način je računao ukupne naknade vezano uz stvarni broj korisnika koji su sustav koristili tijekom obračunskog perioda od mjesec dana. Prema ugovoru je razvidno da su se izdavali mjesečni računi i vršili mjesečni obračuni. Nadalje, prema podacima iz baze o korištenju sustava smatra da se angažman tužitelja nije znatno povećavao tijekom trajanja postupka održavanja. Na angažman bi najviše utjecala činjenica istovremenog

1 4

korištenja sustava od strane korisnika i spojenih računala što u ovom slučaju nije bila praksa. Dakle opterećenje sustava bi se povećao kada bi ga istovremeno koristilo osjetno više korisnika istovremeno što ovdje nije bio slučaj nego je broj istovremenih korisnika bio podjednak samo što su se mijenjali stvarne osobe koje su koristile sustav. Nije našao da je onaj koji je održavao sustav nadogradio verziju baze podataka koju je sustav koristio, no je li to bilo potrebno u praksi ili ne, i nije od značaja vezano za održavanje i dostupnost samog sustava. Inače sustav se nadograđuje bilo kad je to potrebno jer on ne radi dobro ili kad proizvođač sam to traži, no u ovom slučaju je utvrdio da je sustav uredno radio. On nije našao da je bilo nekakvih problema sa bazi niti je našao da je bilo nekakvih zahtjeva za nadogradnju sustava.

46. Nakon očitovanja vještaka ni tužitelj ni tuženik nisu imali daljnja pitanja za njega, stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, obzirom je cijenio da je isti izrađen u skladu s pravilima znanosti i struke te da je vještak svoje mišljenje iznio jasno, obrazloženo, savjesno i argumentirano, a temeljem dostupne dokumentacije.

47. Tijekom ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio kako su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o prijenosu prava na korištenje softvera, a kojim je tužitelj ustupio pravo korištenja računalnog programa Sanitet Net tuženiku uz ugovorenu naknadu od 72.000,00 kn. U istom Ugovoru pod čl. 3. stranke su ugovorile kako Licenca za računalni program obuhvaća Licencu sustava, Licencu računala i Licencu korisnika. Sama Licenca računalnog programa uključuje 5 Licenca korisnika (odnosno pet različitih korisnika koji imaju pravo na rad u sustavu) te da se ukoliko je potrebno tuženiku veći broj licenca korisnika za spajanje na bazu koja se nalazi na poslužitelju, cijena dodatnih licenci naplaćuje sukladno Cjeniku u Prilogu II Ugovora. Iz Cjenika koji je prilog ugovora sud je utvrdio kako tužitelj naplaćuje Licenciju korisničkog softvera po računalu jednokratno 7.280,00 kn, Licenciju za korisnika jednokratno 1.740,00 kn, mjesečno održavanje sustava u mjesečnom iznosu od 390,00 kn koje uključuje održavanje jedne licencije sustava, do najviše 5 licencija računala i do najviše 10 licencija korisnika (stavaka 3). Također tužitelj naplaćuje dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji računala mjesečno 390,00 kn (uz pojašnjenje da svaka nova licencija računala koja izlazi iz kvote mjesečnog održavanja sustava koji je specificirano pod stavkom 3 se dodatno naplaćuje, tj. podiže se iznos nominalnog mjesečnog održavanja specificiranog u stavci 3.), dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisnika mjesečno 128,00 kn (uz pojašnjenje da svaka nova licencija korisnika koja prelazi kvotu koja je definirana mjesečnim održavanjem pod stavkom 3 dodatno se naplaćuje). Također i iz Prilog III Specifikacija održavanja softwera razvidno je kako je u istom navedeno Naknada za mjesečno održavanje sustava Sanitet NET uključuje održavanje do najviše 5 lokalnih aplikacija koje se spajaju na centralnu bazu (licencija računala) i do najviše 10 korisničkih računa (licencija korisnika) koji se preko lokalnih aplikacija spajaju na centralnu bazu podatka Sanitet NET sustava. Iz Aneksa 1 Ugovora razvidno je da su stranke ugovorile kako naknada za održavanje računalnog programa je određena Prilogom II, a u svezi s Prilogom III tog Ugovora.

48. Dakle, iz Ugovora proizlazi kako Licencija sustava uključuje 5 Licencija korisnika, dok brojčano ne navodi koliko obuhvaća Licencija računala, dok iz Priloga II i Priloga III proizlazi kako mjesečno održavanje sustava uključuje održavanje najviše 10 licencija korisnika i 5 Licencija računala. Iz Ugovora (čl. 2.) kao i Aneksa 1. razvidno je da su stanke ugovorile kako je naknada za održavanje naplaćuje sukladno Prilogu II i Prilogu III., a u istima je navedeno da mjesečno održavanje sustava uključuje održavanje do 10 Licencija korisnika i 5 licencija računala.

49. Iz iskaza svjedoka JK (ranije ravnateljice tuženika), proizlazi kako je upravo tužitelj taj koji je sastavio prijedlog nacrta ugovora te da ga je tuženik

1 5

pregledao te da su nakon toga stranke sklopile ugovor, što je potvrdio i svjedok ŠK.

50. U ovom predmetu je sporno jesu li stranke prilikom sklapanja ugovora ugovorile da se brojčano ograničenje licencija korisnika odnose na točno određene osobe ili ne.

51. Iz iskaza JK sud je utvrdio kako je upravo tuženik pristupio tužitelju jer im je bio potreban software za uređaje koje su mogli ugraditi u sanitetska vozila te da su tužitelja tražili da prilagodi program potrebama tuženika i da je tuženik u cijelosti upoznao tužitelja s njihovom organizacijom rada, odnosno njihove lokacije, ekipe, turnuse, noćni rad i sve što ih HZZO traži kako bi se mogle izdati valjane fakture, a što su potvrdili i svjedoci ĆK, IK.

52. Iz iskaza svjedoka ŠK razvidno je da je tuženik pristao na broj pristupa kako je navedeno u ugovoru, odnosno da je tuženik tražio pet korisničkih licenci, a što je potvrdio u svojem iskazu i svjedok ĆK koji je naveo da je tuženik tražio 5 licenci korisnika i 5 licenci računala te da je sustav izrađen prema željama tuženika, međutim iz iskaza svjedoka JK proizlazi kako stranke prilikom pregovaranja i razgovora vezano za sklapanje ovog ugovora nikada nisu razgovarali da bi se licenca vezala uz pojedinačne ljude već da bi se licence vezale uz lokaciju te je tužitelju bilo objašnjen turnusi rad tuženika zbog čega se licence ne mogu vezati uz pojedinačne osobe već uz lokaciju. U pregovorima nikada nisu govorili o pojedinačnim korisnicima nego su uvijek govorili o lokacijama niti je tuženiku ikad prezentirano da su te licence vezane uz točno određenu osobu. Isto je potvrdio i svjedok IK koji je naveo da je između stranka od prvog dana bilo jasno da je tuženiku potrebno da u jednom trenutku može najviše 5 ljudi koristiti taj sustav pri čemu ne pet pojedinačnih osoba sa imenom i prezimenom već općenito 5 ljudi te da tužitelj nikada tijekom njihova poslovnog odnosa nije ukazao tuženiku da tuženik tu sporno odredbu tumači pogrešno. Također je i zakonski zastupnik tuženika AK potvrdio da se sustav koristio na način da ga koristi svaka njihova jedinica odnosno četiri ispostave i koordinator i sustav se koristio bez obzira na to koja ga osoba poimenično koristi te da cijelo vrijeme korištenja ovog sustava tuženik niti jednom nije dobio od strane tužitelja podatak da sustav koristi mimo ugovora.

53. Dakle, sud je iz iskaza svjedoka utvrdio kako stranke jesu ugovorile da se sustav koristi na način da tuženiku ima 5 licencija korisnika (iako iz Priloga II i Priloga III proizlazi kako mjesečno održavanje sustava uključuje održavanje najviše 10 licencija korisnika i 5 Licencija računala), no međutim iz iskaza svjedoka JK, IK i zakonskog zastupnika AK razvidno je da tuženiku nikada prilikom pregovaranja nije rečeno da će se Licencija korisnika vezati točno uz određenu osobu poimence, već je tuženik prenio tužitelju da on ima potrebu da se sustav može istovremeno koristi od općenito 5 osoba te ga je upravo na taj način i koristio. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika AK sud je utvrdio kako je o takvom načinu korištenja sustava od strane tuženika bio upoznat djelatnik tužitelja ĆK koji nikada ništa nije prigovarao.

54. Nadalje, valja napomenuti kako je iz ugovora razvidno kako su stranke ugovorile da se tužitelj obvezuje da će izdavati mjesečne račune na ime naknade za održavanje. Između stranka nije sporno da je tužitelj tuženiku tijekom trajanja poslovnog odnosa izdavao svaki mjesec račun samo za mjesečno održavanje sustava u iznosu od 2.500,00 kn (bez PDV) te da nikada nije obračunao Dodatak na mjesečno održavanje sustava po svakoj novoj licenciji korisnika i licenciji računala, a što je potvrdio u svojem iskazu i zakonski zastupnik tužitelja. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika AK utvrđeno je kako cijelo vrijeme korištenja ovog sustava tuženik niti jednom nije dobio od strane tužitelja podatak da sustav koristi mimo ugovora, a što je potvrdio u svojem iskazu svjedok ĆK, dok je zakonski zastupnika tužitelja TK

1 6

TK naveo kako tužitelj nikada nije fakturirao održavanje dodatnih licenci kao i jednokratno naknadu za dodatne licence jer im tuženik nije dojavio otvaranje novih licenci te da oni nisu nikada utvrđivali je li bilo više korisnika licenci odnosno je li bilo prekomjerno korištenja licenci jer to zahtijeva određeni vremenski angažman. U tom dijelu sud nije prihvatio iskaz zakonskog zastupnika tužitelja obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno kako je tužitelj u svakom trenutku mogao utvrditi broj korisnika koji koriste taj sustav i to na jednostavan način i nije potreban nikakav veći vremenski period da se to utvrdi jer postoji standardan način postavljanja upita i vađenja izviješća iz baze podataka. Nadalje, sukladno ugovoru nigdje nije propisana obveza tuženika da tužitelju javlja kad otvara nove licence, a također ni sama činjenica da tuženik nije obavijestio tužitelja da su se otvorile nove licence ne znači da tužitelj nije dužan svaki mjesec obračunati troškove naknade što se tiče održavanja sustava, obzirom da je ugovoreno ugovorom kako je naknada za održavanje određena Prilogom II i Prilogom III prema kojima postoji mogućnost naplate Dodatne naknade za održavanje u odnosu na nove licence korisnika i licence računala, a obzirom da je sukladno ugovoru postojala obveza tužitelja da naknade održavanja obračunava mjesečno tako je tužitelj bio dužan provjeriti svaki mjesec je li postojalo prekomjerno korištenje sustava i sukladno tome obračunati eventualne Dodatne naknade za održavanje sustava u odnosu na svaku novu licencu korisnika ili računala, no međutim isti to nije radio.

55. Ovdje valja napomenuti da u samom ugovoru nigdje nije spomenuto da tužitelj naplaćuje Dodatne naknade za odražavanje sustava u odnosu na svaku novu licencu korisnika ili računala niti je spomenuto da tužitelj naplaćuje Dodatnu licenciju za prekomjerni broj licenciji računala, već su stranke ugovorile u čl. 3. st. 4. kako tužitelj naplaćuje dodatne licence korisnika (preko 5 korisnika) sukladno svojem Cjeniku koji predstavlja prilog Ugovora.

56. Sukladno odredbi čl. 320 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme potpisivanja ugovora između stranaka, propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane, dok nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegotan za dužnika, a u naplatnom smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.

57. Predmetni ugovor je pripremio tužitelj i to posebno za namjenu tuženika (što proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja) te iz iskaza svjedoka JK, IK i zakonskog zastupnika tuženika AK nije razvidno da je prilikom pregovora i razgovora oko potpisivanja ugovora tuženika bio upozoren od strane tužitelja da će se licencija korisnika vezati uz točno određenu osobu, već je tuženik mislio kako se 5 licencija korisnika odnosi na korištenje sustava od strane općenito 5 osoba (bilo kojih, nevezano za ime i prezime osobe). Upravo suprotno tuženiku je bilo bitno upravo da licence nisu vezane uz pojedinačne osobe (što proizlazi iz iskaza OK i JK). Upravo na taj način tuženik je cijelo vrijeme trajanja poslovnog odnosa i koristio sustav te ga tužitelj nijednom nije opomenuo da prekomjerno koristi sustav niti mu je zbog toga naplaćivao Dodatne naknade.

58. Slijedom navedenog sud zaključuje kako predmetnu odredbu koja se tiče Licencije korisnika treba tumačiti na način da licencija korisnika nije vezana uz poimenično 5 osoba, već da se Licencija korisnika treba tumačiti na način da sustav može koristiti općenito 5 osoba istovremeno, a što je i u skladu s potreban tuženika obzirom da je razvidno da je tuženik organiziran u turnusnom radu, da postoji nekoliko lokacija na kojima je organiziran njegov rad, da postoji veliki broj zaposlenih te je

1 7

upravo tuženik tražio da se program tužitelja prilagodi njegovim potrebama i načinu rada. Nadalje, valja imati na umu utvrđenje vještaka da uslijed spajanja novog računala ili novog korisnika tužitelj ne bi trebao imati neki veći dodatni trošak te da bi se on sastojao od troška radnog vremena administratora, a vremenski bi mogao pretpostaviti da je potrebno za spajanje jednog novog računala ili korisnika manje od jednog sata. Stoga ukoliko je nove korisnike i nova računa otvarao tužitelj tada isti nije mogao imati neke veće troškove osim utrošenog rada za otvaranje isti, međutim u tom slučaju tužitelj zna koliko ima licenca računala i licenca korisnika. Nadalje, valja napomenuti kako je utvrđeno tijekom postupka da je tužitelja u svakom trenutku mogao provjeriti na brzi i jednostavni način koliko korisnika radi u sustavu, no da isto navodno cijelo vrijeme trajanja poslovnog odnosa nije provjeravao, što su u svojim iskazima naveli BK i zakonski zastupnik TK. Sud u tom dijelu nije prihvatio iskaze svjedoka kao vjerodostojne obzirom da je neživotno da tuženik, kao dobar stručnjak, to ne bi provjeravao ukoliko je mogao naplatiti Dodatnu naknadu za odražavanje novih korisnika i novih računala. Isto tako valja napomenuti da je zakonski zastupnik tuženika AK u svojem iskazu jasno naveo kako je ĆK svaki put bilo javljeno da su se otvorili novi korisnici sustava pa je očito da je tužitelj tijekom poslovnog odnosa bio upoznat s brojem licenci korisnika u sustavu.

59. Prema odredbi članka 12. stavka 1. ZOO-a, u odnosima među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili. Dakle, praksa predstavlja način ponašanja u izvršenju obveza koja nije posebno ugovorena niti proizlazi iz zakona, već su istu stranke razvile u svojim međusobnim odnosima.

60. Stoga se za primjenu pojedinačne poslovne prakse kao izvora prava između trgovaca u smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZOO-a ne traži se njena opća primjena, već ista mora predstavljati način postupanja koji se razvio u poslovanju točno određenih ugovornih stranaka strana između sebe. Dakle, radi se o praksi koja se ustalila između sudionika konkretnog ugovora izvan zakonskih ili ugovornih odredbi te ugovorenih trgovačkih običaja, a koja se, kao takva, redovno primjenjuje u njihovim međusobnim pravnim poslovima.

61. Dakle, u ovom predmetu sukladno izvedenim dokaznim prijedlozima sud je utvrdio da se između stranaka razvila poslovna praksa prema kojem je tuženik koristio licencu korisnika na način da više od 5 osoba ne radi istovremeno u sustavu, a koje osobe nisu poimenično određene već se radi o različitim osobama, što je razumljivo imajući u obzir organizaciju rada tuženika (o čemu govore svjedoci JK, OK, AK, kao i Odluke o organiziranju, početku i završetku i rasporedu radnog vremena s dopunama, Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji poslova, Ugovore o radu s aneksima i sporazumu o prestanku ugovora o radu, izvješća o broju zaposlenika, Statut tuženika, mreže hitne medicine, Ugovor o provođenju djelatnosti hitne medicine i djelatnosti sanitetskog prijevoza s dodatkom). O takvom načinu rada tužitelj je bio upoznat te je znao za otvaranje svakog novog korisnika, no međutim niti jednom nije upozorio tuženika na prekomjerno korištenje sustava niti je za to korištenje pokušao naplatiti Dodatnu naknadu za održavanje.

62. Sukladno takvoj praksi između stranka, sama činjenica što se tijekom jednog mjeseca spajalo i radilo u sustavu više od pet osoba ne znači da je došlo do prekomjernog korištenja sustava, obzirom da je iz same organizacije tuženika sasvim jasno da je nemoguće da se na četiri lokacije tijekom mjesec dana može spojiti samo 5 osoba, obzirom da tuženik radi 0-24 sata i da se radi u turnusima.

63. Nadalje, valja napomenuti da je tužitelj bio dužan mjesečno izdavati račune za održavanje sustava pa je tako svaki mjesec trebao izdati i za taj mjesec računa za Dodatne naknade za održavanje novih korisnika i novih računala, no isti je izdao jedan

1 8

račun nakon što je bilo razvidno da tuženik želi raskinuti poslovni odnos i obračunao Dodatne naknade za cjelokupno vrijeme trajanja poslovnog odnosa.

64. Tuženik je u odnosu na to ispravno istaknuo prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 228. ZOO-a prema kojem tražbine iz trgovačkih ugovora zastarijevaju za tri godine. Tužitelj je podnio tužbu u ovom predmetu 11.11.2020., slijedom čega sve tužiteljeve tražbine koje su dospjele tri godine prije toga su zastarjele. Dakle, tužiteljeve sve tražbine koje su nastale zaključno s listopadom 2017. su zastarjele obzirom da su iste trebale biti plaćene do 01.12.2017., odnosno najkasnije do 10.12.2017. (imajući na umu rok dospijeća kojeg su dogovorile stranke). U tom pogledu je osnovan tuženikom prigovor zastare za sve tražbine što se tiču Dodatne naknade za održavanja kao i jednokratne naknade licenci koje su nastale do zaključno listopada 2017. pa je u tom dijelu neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

65. U odnosu na kasniji period sud nije utvrdio da je tuženik prekomjerno koristio sustav unatoč tome što je doista bilo prijavljeno mjesečno više osoba od 5 osoba, što je u svojem nalazu i mišljenju utvrdio vještak, no međutim isto kao što je već ranije navedeno nije bilo ni moguće zbog načina organizacije rada, a što je bilo poznato tužitelju, a isto je bilo i u skladu s poslovnom praksom između stranka prema kojoj je istovremeno moglo sustav koristiti općenito 5 osoba. Slijedom čega je sud cijenio neosnovanim tražbinu tužitelja u odnosu na Dodatnu naknadu za održavanje po svakoj novoj licenciji korisnika.

66. U odnosu na Dodatnu naknadu za održavanje po svakoj novoj licenciji računala valja napomenuti da iz Ugovor nije vidljivo da je ograničena Licencija računala na 5 računa niti je iz ugovora razvidno da će se naplaćivati jednokratne naknade za nove licencije računala, kao i Dodatne naknade za održavanja po svakoj novoj licenciji računala, iste naknade su vidljive u Cjeniku koji je prilog ugovora te su stranke ugovorile da se tužitelj naplaćivati licence i održavanja po Cjeniku, no iz iskaza svjedoka je utvrđeno kako u pregovorima nikada nisu razgovarali o broju korisnika ili računala već da se razgovaralo o lokacijama i da je tuženiku bitno da ima pristup sustavu na 5 lokacije. Nadalje, iz poslovne prakse između stranaka razvidno je kako tužitelj cijelo vrijeme nije naplaćivao Dodatnu naknadu za održavanje po svakoj novoj licenciji računala, a niti je naplatio Jednokratnu naknadu za nove licence računala pri čemu valja napomenuti kako je već od samog početka poslovnog odnosu (rujan 2016.) tužitelj instalirao softver na čak 8 računala kod tuženika. Prema tome, sud je mišljenja kako tuženik nije mogao osnovano očekivati, a imajući na umu pregovore s tužiteljem kao i poslovnu praksu koja se razvila između stranka, da će tužitelj od njega potraživati da tuženik podmiri Jednokratnu naknadu za licence po novim računalima preko 5 računala kako to tužitelj potražuje nakon prekida suradnje, kao ni Dodatnu naknadu za održavanje za nova računala (preko 5). Naime, da je doista bilo između stranaka dogovoreno ograničenje u odnosu na broj računala tada je već u prvom računu tužitelj trebao obračunati Jednokratnu naknadu za licence po novim računalima preko 5 računala, kao ni Dodatnu naknadu za održavanje za nova računala, što nije učinio. Međutim u tom slučaju ta potraživanju su u zastari pa bi i stog osnova bila neosnovana.

67. Imajući na umu čl. 3. st. 4. Ugovora tuženik je mogao osnovano očekivati da mu tužitelj naplati Jednokratnu naknadu za licenciju za nove korisnike. Naime, ugovorom je jasno navedeno da se cijena dodatnih licencija naplaćuje sukladno Cjeniku u Prilogu II Ugovora i tužitelj tu naknadu ima pravo naplatiti. Međutim navedena naknada treba se naplatiti odmah nakon otvaranja novog korisnika, a iz postupka je razvidno da tužitelj nije uopće naplaćivao iste naknade. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da su do 11.11.2017. koristilo sustav ukupno 42 korisnika koji su poimence navedeni (list 412 spisa), dakle za sve njih je otvorena licenca korisnika u prethodnom razdoblju (pri čemu su u prvom mjesecu njihova poslovnog odnosa, rujan 2016.

1 9

otvorene licence za čak 26 korisnika, a u listopadu je bilo 28 korisnika) te je tužitelj trebao naplatiti Jednokratnu naknadu za licenciju za nove korisnike, u slijedećem mjesecu, dakle tražbine s osnove Jednokratne naknade za licenciju za nove korisnike u odnosu na korisnike koji su koristili sustav do studenog 2017. trebale su biti naplaćene tijekom 2016. i 2017. i to prije studenog 2017. tako da su te tražbine zastarjele. Iz nalaz i mišljenja vještaka razvidno je da je u razdoblju iza studenog 2017. pa do prestanka poslovnog odnosa koristilo sustav ukupno 35 korisnika (list 416 spisa) te ih je naveo poimenično. Uspoređujući korisnike koji su koristili sustav do studenog 2017. i nakon toga razvidno je da su se nakon studenog 2017. pojavila samo 7 nova korisnika i to ĐK, HK, VK, MK, GK, ZK i CK, dakle u odnosu na njih tužitelj osnovano potražuje Jednokratnu naknadu za licenciju za nove korisnike. Kako je Cjenikom propisana jednokratna naknada u iznosu od 1.740,00 kn po novom korisniku, tako je osnovana tražbina tužitelja u odnosu na Jednokratnu naknadu za licenciju za nove korisnike i to ĐK, HK, VK, MK, GK, ZK i CK i to u iznosu od 12.180,00 kn što preračunato u eure iznosi 1.616,56 €, dok je u preostalom dijelu Jednokratna naknada za licence za nove korisnike neosnovana obzirom je ista u zastari.

68. Slijedom svega navedeno sud je cijenio djelomično osnovanom tražbinu tužitelja i to u iznos od 1.616,56 €, dok je u preostalom dijelu cijenio utuženu tražbinu tužitelja neosnovanom pa je odlučeno kao pod točkom I/ i II/ izreke ove presude.

69. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Kako tuženik svoju obvezu plaćanja nije ispunio tužitelju po dospijeću računa, to je prema čl. 29. st. 1. ZOO osnovan zahtjev tužitelja na isplatu zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos od zakašnjenja s plaćanjem do isplate. Odluka o visini zatezne kamate određena je po čl. 29. st. 2. Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) uz primjenu stope za trgovačke ugovore. Slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

70. Sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano je kako sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

71. Tužitelj je u ovoj parnici uspio djelomično odnosno tužbeni zahtjev je usvojen u odnosu na tražbinu u iznosu 1.616,56 €, dok je odbijen za preostali iznosu od 67.991,60 €, slijedom čega je tužitelj uspio u sporu s 2,32 %, a tuženik s 97,68 %. Stoga je tužitelj dužan u cijelosti naknaditi trošak tuženika.

72. Tuženiku je tako priznat trošak sastava prigovora na rješenje o ovrsi (Tbr. 11/1 i Tbr. 54. Tarife) u cijelosti zatraženi iznos od 1.047,65 €, trošak podnesaka od 13.04.2021., 23.09.2022., 17.03.2023. i 26.04.2023. za svaki u cijelosti zatraženi iznos od 1.047,65 € (Tbr. 8/1 i Tbr. 54. Tarife), trošak podneska od 24.11.2023. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/3 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 08.06.2022., 29.11.2022., 07.09.2023., 09.04.2024., 16.05.2024., 10.12.2024. svaki u iznosu od 1.047,65 € (Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife), što ukupno iznosi 11.724,15 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi sveukupno 14.655,19 €. Također je tuženiku dodijeljen trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 663,61 € sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23) kao i trošak vještačenja u iznosu od 800,00 €, što sveukupno iznosi 16.118,80 € sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja presude do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Odluka o visini zatezne

2 0

kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a po stopi za ostale odnose (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Tuženik je odbijen za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e oglasnu ploču. Također je tuženik odbijen za trošak podneska od 22.01.2021., a kojim dostavlja u spis uplatnicu o uplati sudske pristojbe na prigovor, jer sud smatra kako isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno čl. 155. ZPP-a. Zatim tuženik je odbijen za trošak podneska od 07.03.2023. kojim traži produljenje roka za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, trošak podneska od 16.10.203., a kojim se dostavlja u spis uplatnica o uplati predujma za vještačenje, jer sud iste troškove nije smatra potrebni za vođenje ove parnice. Također je tuženik odbijen za trošak podneska od 02.10.2023., a kojim se očituje na zadatak vještaka za dodatnim očitovanje, a o kojem se raspravljalo upravo na prethodnom ročištu dana 07.09.2023. na kojem se tuženik očitovao, slijedom čega isti trošak sud nije smatrao potrebnim za vođenje postupka. Nadalje, tuženik je odbijen i za trošak podneska od 16.04.2024., a kojim se navodi da je suglasan da se provode postupak mirenja te trošak podneska od 26.08.2024., a u kojem se navodi da nije sklopljena sudska nagodba u postupku mirenja, jer je sud te podneska smatra kako nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, sukladno čl. 155. ZPP-a. Stoga je sud o troškovima postupka tuženika odlučio kao pod točkom III/ i IV/ izreke ove presude.

U Zagrebu 15. siječnja 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punom. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punom.