Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-543/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika RUDAN d.o.o. Žminj, 9. rujan 1/H, OIB: 84430586938, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Bulić, odvjetnica u Puli, Dalmatinova 4 protiv tuženika- protutužitelja BRODOGRADILIŠTE VIKTOR LENAC d.d. Rijeka, Martinšćica b.b., OIB: 27531244647, kojeg zastupa punomoćnik Gordan Stanković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, radi utvrđenja te povodom protutužbe radi utvrđenja ništetnosti Ugovora, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu Viktor Lenac po ESCO modelu sklopljen između stranaka 10. lipnja 2011. produžen do 10. lipnja 2026.

II. Nalaže se tuženiku osigurati tužitelju nesmetan prilaz svim pozicijama gdje se nalaze vodovodne instalacije, kao i osigurati sve dozvole koje su potrebne, osigurati prostor od cca 10 m2 za materijal i alat potreban za održavanje cjevovoda, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu „Viktor Lenac“ po ESCO modelu sklopljen između stranaka 10. lipnja 2011."

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.603,96 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 6,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene te stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. listopada 2023. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi utvrđenja i činidbe. Obrazlaže da su stranke 10. lipnja 2011. sklopile Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu Viktor Lenac po ESCO modelu. Člankom 12. je ugovoreno da se sklapa na razdoblje od 7 godina uz suglasnost ugovornih strana na obvezu automatskog produženja na daljnja dva razdoblja od po 4 godine. Tužitelj je nastavio ispunjavati svoje obveze iz Ugovora sve do 18. srpnja 2018. kada je radnicima tužitelja onemogućen ulaz u brodogradilište. Stoga je tužitelj 22. listopada 2018. protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Rijeci podnio tužbu u predmetu poslovni broj P-666/2018. Presudom ovoga suda poslovni broj P-666/2018 od 27. veljače 2020. utvrđeno je da je Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu Viktor Lenac po ESCO modelu, sklopljen između stranaka 10. lipnja 2011., produžen do 10. lipnja 2022. te je tuženiku naloženo da tužitelju osigura nesmetan prilaz svim pozicijama gdje se nalaze vodovodne instalacije kao i da osigura sve dozvole koje su potrebne, da osigura prostor od cca 10 m2 za materijal i alat potreban za održavanje cjevovoda. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1930/2020 od 17. studenog 2021. odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana te je potvrđena citirana presuda. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revd-1359/2022-2 od 7. rujna 2022. odbacio prijedlog tuženika za dopuštenje revizije. Tuženik po pravomoćnoj sudskoj presudi nije postupio.

1.1. Ugovor o sanaciji od 10. lipnja 2011. nakon isteka prvih 7 godina trajanja tog ugovora, automatski je produljen računajući od 10. lipnja 2018. za daljnja dva razdoblja od po 4 godine, što znači do 10. lipnja 2026. Naime, predmetni Ugovor sklopljen je 10. lipnja 2011. uz konstataciju da se sklapa na razdoblje od 7 (sedam) godina, kako je to ugovoreno čl. 12 istog i uz „suglasnost ugovornih strana na obavezu automatskog produženja na daljnja dva razdoblja od 4 godine“. Tuženik je dopisom od 31. svibnja 2022. obavijestio tužitelja da ne pristaje na produljenje Ugovora za daljnje 4 godine, odnosno do 10. lipnja 2026. Međutim, suglasnost tuženika, prema sadržaju Ugovora, ne predstavlja preduvjet za produljenje Ugovora. Naime, odredbom čl. 12 istog ugovorena je obveza automatskog produženja važenja ugovora iz čega, argumentum a contrario, proizlazi da se ugovor automatski produžava i nije potrebna nikakva suglasnost kao preduvjet za njegovo produženje. Čak štoviše, ugovorena je obveza automatskog produženja, što znači da ono ne ovisi o volji ugovornih strana u trenutku produženja. Iz navedenog proizlazi da je Ugovor automatski produžen na daljnje 4 godine. Jedina mogućnost koja je ugovorena čl. 12 Ugovora je pravo svake ugovorne strane na jednostrani raskid Ugovora ako druga ugovorna strana ne poštuje odredbe čl. 5. i 7. Ugovora, uz raskidni rok od 180 dana koji počinje teći od trenutka kada jedna od ugovornih strana pisanim putem obavijesti drugu ugovornu stranu o svojoj namjeri. Izjavu o raskidu ugovora tužitelj nije primio. Tuženik nema pravo na jednostrani raskid Ugovora jer za to nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 12. u svezi s čl. 5 Ugovora. Tužitelj je u cijelosti ispunio svoje obveze preuzete Ugovorom, a posebice one iz čl. 5 Ugovora. Stoga je predmetni Ugovor automatski produljen do 10. lipnja 2026., dakle na snazi je i proizvodi pravne učinke. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je sklopljen Ugovor. Ne osporava da je Ugovor stupio na snagu 10. lipnja 2011., kao što ne osporava da je tuženik dopisom od 31. svibnja 2022. obavijestio tužitelja da ne pristaje na produljenje Ugovora za daljnje 4 godine odnosno do 10. lipnja 2026. Osporava da suglasnost tuženika ne predstavlja preduvjet za produljenje ugovora; da je ugovor automatski produljen za daljnja dva razdoblja od po četiri godine, odnosno do 10. lipnja 2026. Osporava stavove iznesene u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1930/2020 od 17. studenog 2020. Ističe da su stranke htjele svoje poslovni odnos sklopiti na razdoblje od 15 godina, onda bi to upravo tako Ugovorom predvidjele, ali nisu. Smatra da je odredba čl. 12. st. 1. Ugovora nejasna odredba te smatra da ona sigurno ne znači da je Ugovor sklopljen na razdoblje od 15 godina. Prije isteka inicijalnih 7 godina, svaka ugovorna strana ima pravo priopćiti drugoj da ne pristaje na automatsko produljenje ugovora na daljnje 4 godine. Ako ni jedna tako ne postupi, trajanje Ugovora automatski se produžuje na daljnje 4 godine. Jednako tako, ako je trajanje Ugovora automatski produženo na daljnje 4 godine, svaka ugovorna strana prije isteka te 4 godine ima pravo priopćiti drugoj da ne pristaje na novo automatsko produljenje ugovora na još daljnje 4 godine. Ako ni jedna tako ne postupi, trajanje Ugovora automatski se produžuje na još 4 godine. Kada ne bi bilo tako, odnosno kada bi se prihvatila tvrdnja tužitelja da se Ugovor nužno i beziznimno automatski produžuje za još dva puta po 4 godine bez mogućnosti ičijeg upliva, tada odredba članka 12. stavak 1. Ugovora, ovako kako je ona stilizirana ne bi imala nikakva smisla. U konkretnom slučaju tuženik je dopisom od 31. svibnja 2022. obavijestio tužitelja da ne pristaje na daljnje produljenje Ugovora.

2.1. Tuženik ističe da Ugovor izričito navodi da je sklopljen po tzv. ESCO modelu. Smisao ESCO modela je da klijent - korisnik ESCO usluge plaća naknadu pružatelju ESCO usluge dok pružatelj ESCO usluge iz te naknade ne otplati sve ono što je uložio u povećanje klijentove energetske učinkovitosti. Nakon toga, pružatelj usluge - ESCO tvrtka - „izlazi iz projekta i sve pogodnosti predaje klijentu“. Smisao ESCO modela, kako je zamišljen Ugovorom, sastoji se u tome da sredstva uložena u poboljšanje tuženikova vodovodnog sustava tužitelj kao izvoditelj vraća iz dijela uštede u potrošnji vode ostvarene takvim poboljšanjem za vrijeme ugovornog razdoblja. Smisao formulacije članka 12. stavak 1. Ugovora o trajanju Ugovora počiva upravo u gore opisanom odnosu između trajanja ugovora i povrata uloženih sredstava iz dijela uštede: ako tužitelj u inicijalnom razdoblju od 7 godina ne uspije povratiti svoja ulaganja iz pripadajućeg mu dijela (50%) ušteda na potrošnji vode ostvarenih u tom razdoblju, trajanje Ugovora produžuje se za 4 godine, a ako tužitelj ne uspije povratiti svoja ulaganja ni u tom 4-godišnjem razdoblju, tada se trajanje Ugovora produžuje na još 4 godine. Tuženik ističe da je tužitelj već tijekom inicijalnih 7 godina trajanja Ugovora u cijelosti povratio sredstva što ih je bio uložio u poboljšanje tuženikova vodovodnog sustava, te je ostvario i vrlo lijepu zaradu.

2.2. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj odavno preplatio svoja ulaganja. Tuženik dostavlja tablični prikaz podataka iz kojih se jasno vidi da je tužitelj uspio u roku od 6 mjeseci od sklapanja Ugovora o sanaciji smanjiti potrošnju vode na prosjek koji je održavao daljnjih 7 godina, iz čega jasno proizlazi da nakon tih prvih 6 mjeseci nije bilo daljnjih značajnijih ulaganja od strane tužitelja koja bi eventualno predstavljala osnovu za daljnje trajanje Ugovora. Tuženik je na ime naknada i ostvarenih ušteda u potrošnji vode, tužitelju-protutuženiku u razdoblju od sklapanja Ugovora o sanaciji (10. lipnja 2011.) do kraja lipnja 2018. isplatio iznos od „skromnih“ 15.049.073,67 kuna, odnosno današnjih 1.997.355,32 EUR. S druge strane, prema tuženikovim saznanjima, tužiteljeva ukupna ulaganja u realizaciju Ugovora bila su višestruko manja od toga. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tuženik je 21. studenog 2023. podnio i protutužbu radi utvrđenja ništetnim Ugovora o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu „Viktor Lenac“ po ESCO modelu sklopljenog između stranaka 10. lipnja 2011. (stranica 53-54 spisa). Obrazlaže da tuženiku-protutužitelju nikada nisu dostavljene studija izvodljivosti i investicijska studija, s ključnim informacijama iz kojih bi tuženik-protutužitelj doznao ukupni trošak investicije tužitelja-protutuženika u vodovodni sustav tuženika-protutužitelja te rokove i način konačne otplate te investicije kroz ostvarene uštede. Iz naravi ESCO ugovora nadalje proizlazi da je jedan od bitnih sastojaka tog ugovora i definirana ukupna cijena tj. ukupna vrijednost ugovorenih ulaganja izvršitelja usluge, a koju će korisnik usluge platiti kroz ostvarene uštede u potrošnji kako bi otplatio uloženu investiciju izvršitelja usluge (u konkretnom slučaju - ulaganje u tuženikovu vodovodnu infrastrukturu i njezino održavanje). Bez podatka o visini potrebnih ulaganja, vremena potrebnog da se ta ulaganja vrate kroz podjelu ušteda u potrošnji energenta, kao i o ukupnom iznosu naknade što je korisnik mora platiti pružatelju ESCO usluge iz ostvarenih ušteda, ugovor o energetskom učinku gubi svoju bit, a postaje posao u kojemu jedna ugovorna strana (korisnik usluge) ne zna kolika se ulaganja druga ugovorna strana (izvršitelj usluge) uopće obvezuje izvršiti, kolika je ulaganja ta druga strana stvarno izvršila, te jesu li ta ulaganja vraćena kroz ugovoreno razdoblje. To nije smisao ugovora po ESCO modelu. Budući da Ugovor ne sadrži sve podatke koje po zakonu mora sadržavati, a da zakonska odredba o nužnim sastojcima ugovora o energetskom učinku jasno upućuje na kogentnost norme, odnosno volju zakonodavaca da propisom uredi sadržaj pravnog odnosa između ugovornih strana, proizlazi da je Ugovor ništetan. Osim što je ništetan zbog protivnosti prisilnim propisima, Ugovor je ništetan i zbog neodređenosti odnosno neodredivosti činidbe (čl. 270. st. 1. ZOO). Naime, Ugovor ne sadrži elemente s pomoću kojih bi se mogla u potpunosti odrediti činidba tužitelja- protutuženika kao pružatelja energetske usluge. Konkretno, on ne sadrži podatke o visini ulaganja tužitelja-protutuženika koja su potrebna za postizanje učinka uštede vode, a posljedično tome i na duljinu razdoblja u kojemu će ta ulaganja biti isplaćena kroz podjelu koristi ostvarenih uštedom u potrošnji vode. To je ključni sastojak svakog ugovora sklopljenog po ESCO modelu. Naime, u duhu ESCO modela, tužitelj- protutuženik bio je dužan unaprijed ukazati tutuženiku-protutužitelju na iznos ulaganja što ih tužitelj-protutuženik treba izvršiti za sanaciju odnosno obnovu vodovodne mreže tuženika-protutužitelja, a temeljem toga i na razdoblje koje će biti potrebno da se ta ulaganja vrate kroz sudjelovanje u koristima ostvarenima uštedom u potrošnji vode. Predlaže prihvatiti protutužbeni zahtjev.

4. Tužitelj-protutuženik je u cijelosti osporio protutužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokazni postupak pregledom i čitanjem dokumentacije koja je priložena spisu te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja LU (iskaz na stranici 217-222 spisa), zastupnika po zakonu tuženika EU (iskaz na stranici 222-225 spisa), svjedoka MU (iskaz na stranici 225-227 spisa) i svjedoka BU (iskaz na stranici 229-235 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

6. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

7. Predmet spora je utvrđenje da je Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu Viktor Lenac po ESCO modelu sklopljen 10. lipnja 2011. na snazi do 10. lipnja 2026. te da se tuženiku naloži osigurati tužitelju nesmetan prilaz svim pozicijama gdje se nalaze vodovodne instalacije, kao i osigurati sve dozvole koje su potrebne te osigurati prostor od cca 10 m[2] za materijal i alat potreban za održavanje cjevovoda. Predmet protutužbenog zahtjeva jest utvrđenje ništetnosti navedenog Ugovora od 10. lipnja 2011.

8. Među strankama nije sporno da su bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu Viktor Lenac po ESCO modelu od 10. lipnja 2011. Nije sporno da je tužitelj ispunjavao svoje obveze iz Ugovora do 18. srpnja 2018. kada je radnicima tužitelja onemogućen ulaz u brodogradilište tuženika. Također nije sporno da je iz tog razloga tužitelj 22. listopada 2018. protiv tuženika pred ovim sudom podnio tužbu te da je presudom ovoga suda poslovni broj P-666/2018 od 27. veljače 2020. utvrđeno je da je Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u Brodogradilištu Viktor Lenac po ESCO modelu, sklopljen između stranaka 10. lipnja 2011. produžen do 10. lipnja 2022. te je tuženiku naloženo da tužitelju osigura nesmetan prilaz svim pozicijama gdje se nalaze vodovodne instalacije kao i da osigura sve dozvole koje su potrebne, da osigura prostor od cca 10 m2 za materijal i alat potreban za održavanje cjevovoda (odluka na stranici 18-23 spisa). Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1930/2020 od 17. studenog 2021. odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana te je potvrđena citirana presuda (odluka na stranici 24-28 spisa). Nadalje nije sporno da je tuženik poslao tužitelju dopis od 31. svibnja 2022. kojim ga obavještava da nije suglasan na produljenje Ugovora za daljnje četiri godine, odnosno do 10. lipnja 2026. (stranica 32 spisa). Kako navedene činjenice među strankama nisu sporne i kako te činjenice proizlaze iz isprava koje su dostavile u spis, to sud nije niti provodio dokaze na okolnost utvrđivanja među strankama, nespornih činjenica (čl. 221. st. 1. ZPP-a).

9. Sporno jest je li predmetni Ugovor od 10. lipnja 2011. ništetan. Nadalje, sporno jest je li Ugovor automatski produljen za daljnje četiri godine odnosno do 10. lipnja 2026.

10. Sukladno odredbi čl. 1. Ugovora stranke su ugovorile da je predmet Ugovora sanacija, održavanje i nadzor kompletne postojeće vodovodne i hidrantske mreže u prostoru i na objektima Brodogradilišta Viktor Lenac, s time da se sanacija, održavanje i nadzor obavljaju sa svrhom boljeg gospodarenja, smanjenjem gubitaka, racionalnom potrošnjom te smanjenjem troškova po ESCO modelu. ESCO model označava poslovni model gdje izvoditelj u potpunosti sam financira cijeli projekt, a zauzvrat se naplaćuje isključivo iz dijela uštede koju ostvari i vremenskom razdoblju određenim Ugovorom. ESCO model je definiran u čl. 4. st. 7. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji (Narodne novine broj 152/08.).

11. Tuženik u protutužbi tvrdi da je predmetni Ugovor ništetan jer da tuženiku nikada nisu dostavljene studija izvodljivosti i investicijska studija s informacijama iz kojih bi tuženik doznao ukupni trošak investicije tužitelja u vodovodni sustav tuženika, a što je protivno naravi ugovora po ESCO modelu. Tuženik također navodi da je Ugovor ništetan zbog neodređenosti odnosno neodredivosti činidbe tužitelja kao pružatelja energetske usluge jer ne sadrži podatke o visini ulaganja tužitelja koja su potrebna za postizanje učinka uštede vode te duljinu razdoblja u kojemu će ta ulaganja biti isplaćena kroz podjelu koristi ostvarenih uštedom u potrošnji vode.

12. Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. , 156/22., 145/23. i 155/23.)

13. Odredba čl. 1. Ugovora poziva se na ESCO model ugovora definiran u članku 4. st. 7. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji (Narodne novine broj 152/08., 55/12., 101/13., 153/13., 14/14. i 127/14.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Odredbom čl. 4. st. 7. citiranog Zakona propisano je da je ESCO (trgovačko društvo za energetske usluge/energy service company) fizička ili pravna osoba za obavljanje energetskih usluga i/ili primjenu mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti na postrojenju ili u prostoru korisnika koja pri tome preuzima do određene mjere financijski rizik. Plaćanje obavljenih usluga se temelji (u cijelosti ili djelomično) na postignutom poboljšanju energetske učinkovitosti i drugim dogovorenim kriterijima. Cilj ESCO ugovora je smanjenje troškova energenata bez dodatnog trošenja sredstava vlasnika korisnika. ESCO je takva vrsta projekta u kojem davatelj usluge nosi kompletan rizik. Iz citirane zakonske odredbe niti iz ostalih odredbi zakona ne proizlazi da nakon otplate investicije ESCO tvrtka izlazi iz projekta i sve pogodnosti predaje klijentu kako to neosnovano navodi tuženik.

14. Tuženik u protutužbi tvrdi da u ugovorima sklopljenim po ESCO modelu izvođač energetskih usluga ulaže svoja sredstva radi postizanja uštede te da mu se ulaganja trebaju vratiti kroz sudjelovanje podjeli koristi ostvarenih uštedom energenata, a da po povratu izvršenih ulaganja prestaje njegovo pravo na sudjelovanje u podjeli koristi ostvarenih ušteda. Te tuženikove navode sud utvrđuje neosnovanim. Kada bi takvi tuženikovi navodi bili osnovani, to bi onda značilo da tužitelj, kao ni drugi gospodarski subjekti koji bi pružali takve usluge ne bi ostvarili nikakav profit ako bi pravo na podjelu ušteda prestalo u trenutku kada izvođač vrati ulaganja, što nije logično, prije svega uzimajući u obzir da je tužitelj trgovačko društvo osnovano sa svrhom ostvarivanja profita.

15. Nadalje, sud utvrđuje neosnovanim i tuženikove tvrdnje da Ugovor ne sadrži sve propisane sastojke sukladno zakonskim propisima, a posebno podatke o ukupnoj vrijednosti ulaganja tužitelja te način i duljinu razdoblja u kojem će ta ulaganja biti isplaćena, odnosno da ti podaci predstavljaju bitne sastojke predmetnog Ugovora. Citirani Zakon o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji niti u jednoj svojoj odredbi ne sadrži odredbu da se u ugovoru navede ukupna vrijednost ulaganja izvršitelja usluge tj. taj element nije zakonom propisan kao bitan sastojak ugovora sklopljenog po ESCO modelu.

16. Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona određeno je da ugovor o energetskom učinku mora biti u pisanom obliku te da mora sadržavati podatke navedene u citiranom članku. Iz te zakonske odredbe ne proizlazi da je bitan sastojak ugovora podatak o ukupnoj vrijednosti ulaganja tužitelja te o duljini razdoblja u kojem će ta ulaganja biti isplaćena, kako to neosnovano tvrdi tuženik. Odredba čl. 25. st. 2. Zakona propisuje da sredstva za izvođenje energetskih usluga osigurava izvođač, u cijelosti ili djelomično, iz vlastitih izvora ili trećih osoba. Nadalje, vrijednost ulaganja u primjenu mjera energetske učinkovitosti se vraća iz ušteda ostvarenih u odnosu na osnovnu potrošnju energije u građevini (st. 3.). Izvođač energetskih usluga i/ili treća strana snosi, u cijelosti ili djelomično, financijski, tehnički i komercijalni rizik provedbe projekta energetske učinkovitosti (st. 4.).

17. Nadalje, tuženik tvrdi da je Ugovor protivan Direktivi 2006/32/EZ. Ističe se da ta direktiva nije primjenjiva na Ugovor sklopljen između stranaka 2011., kao i da se Direktiva prije svega odnosi na električnu energiju, prirodni plin, ukapljeni naftni plin, gorivo za grijanje i hlađenje, ugljen i lignit, treset, goriva za prijevoz i biomasu (čl. 2.), ali ne i vodu koja je predmet spornog Ugovora. Slijedom toga, sud utvrđuje da predmetni Ugovor nije protivan odredbama Direktive, niti odredbama Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji, kako to neosnovano tvrdi tuženik u protutužbi.

18. Nadalje se ističe da niti iz jedne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora ne proizlazi obveza tužitelja, kao izvoditelja dostaviti tuženiku kao naručitelju studiju izvodljivosti i investicijsku studiju, kako to neosnovano tvrdi tuženik. Osim toga, sukladno predmetnom Ugovoru tužitelj je kao izvoditelj ulagao vlastita sredstva i znanje, a tuženik, kao naručitelj nema nikakve investicije te se tužitelj naplaćuje iz dijela ostvarene uštede. Svjedok BU je iskazao da upravo iz razloga što je tužitelj u konkretnom slučaju preuzeo kompletan rizik vezano za realizaciju posla nije bio dužan dostaviti studiju izvodljivosti, investicijsku studiju i troškovnik tuženiku jer je jedino bilo bitno da tužitelj ostvari uštedu jer se tužitelj i naplaćuje od uštede koja je naplaćena. U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik ranije imao velike troškove vode oko 27000 m[3] mjesečno, a tužitelj je svojim početnim ulaganjem smanjio potrošnju na 5000 m[3] . Tužitelj je ulagao materijalna sredstva, kao i cijeli "know how". Osim toga, tužitelj je kroz cijelo ugovoreno razdoblje održavao kompletan vodoopskrbni sustav tuženika. Nadalje, što se tiče izrade troškovnika, zastupnik po zakonu tužitelja ČU je iskazao da je u ovom modelu bitan rezultat tj. ušteda, a ne troškovnik. Osim toga, nemoguće je napraviti troškovnik dok se detaljno ne istraži što je potrebno učiniti u vodovodnom sustavu tuženika da bi se ostvarila ušteda. Iz svega navedenog sud utvrđuje neosnovanim i tuženikove navode da je Ugovor ništetan i zbog neodređenosti, odnosno neodredivosti činidbe budući da ne sadrži podatke o visini ulaganja tužitelja koja su potrebna za postizanje učinka uštede vode. To iz razloga što su odredbom čl. 5. st. 1. Ugovora ugovorene obveze tužitelja kao izvoditelja, a osnovna obveza tužitelja bila je smanjiti potrošnju vode, a među strankama nije sporno da je tužitelj ispunio tu svoju ugovornu obvezu, a osim toga tuženik nikada nije raskinuo predmetni ugovor zbog neispunjenja obveze od strane tužitelja. Stoga je tužiteljeva činidba bila određena čl. 5. Ugovora.

19. Nadalje, pozivanje tuženika odnosno usporedba predmetnog Ugovora s ugovorom društva HEP ESCO (stranica 62-66 spisa) sud utvrđuje irelevantnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. To iz razloga što sud prihvaća kao logičan i životan iskaz svjedoka BU u kojem iskazuje da je struja dostupna, vidljiva i lako izračunljiva, odnosno ne treba se kopati i mjeriti odnosno utvrđivati gdje dolazi do propuštanja vode. Tako npr. ako se zamijeni lampa s led lampom točno će se znati kolika će biti ušteda, odnosno to je vrlo lako izračunati. Svjedok je također iskazao da je Europska banka za obnovu i razvoj financirala HEP da bi provodio ESCO projekte, s time da to nema veze s ESCO projektima jer je navedena banka financirala opremu koju je HEP ugrađivao pa nisu imali nikakav rizik u poslovanju i još su se naplaćivali od uštede koju su ostvarili te su bili oslobođeni od javne nabave. Također je iskazao da tada nije postojao nigdje u svijetu ESCO ugovor za ESCO projekt uštede vode, koji je svjedok kreirao jer su jako veliki rizici.

20. Sud također utvrđuje neosnovanim navode tuženika, a posebno u tom dijelu i iskaz zastupnika po zakonu tuženika EU koja je iskazala da su prije isteka sedme godine, kada su analizirali što se sve učinilo u proteklih sedam godina zaključili da sredstva koja su plaćali tužitelju i ono kako je tuženik vidio tužiteljeva ulaganja u tim godinama, više ne opravdavaju odluku o nastavku važenja ugovora jer je po mišljenju tuženika tužitelj vratio sve što je uložio. Dakle, tuženik smatra da je ugovor trebao prestati važiti jer je po mišljenju tuženika tužitelj isplatio investiciju. Međutim, ta tvrdnja nije od važnosti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer ugovor na prestaje isplatom investicije, već istekom ugovornog razdoblja za koje je sklopljen.

21. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da tužitelj ničim nije dokazao da je predmetni Ugovor ništetan. Budući da sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, sud je uvidom u predmetni Ugovor utvrdio da ne postoji niti jedan zakonom propisani razlog zbog kojeg bi predmetni Ugovor bio ništetan. Stoga je sud temeljem citiranih zakonski odredbi odbio protutužbeni zahtjev kao neosnovan budući da predmetni Ugovor o sanaciji, održavanju i nadzoru vodovodne mreže i instalacija u brodogradilištu Viktor Lenac sklopljen između stranaka 10. lipnja 2011. nije ništetan te proizvodi pravne učinke (t. III. izreke presude).

22. Nadalje, sporno jest je li Ugovor automatski produljen za daljnje četiri godine odnosno do 10. lipnja 2026.

23. Odredbom čl. 12. st. 1. Ugovora ugovoreno je da se Ugovor sklapa na razdoblje od 7 godina uz suglasnost ugovornih strana na obvezu automatskog produženja važenja Ugovora na daljnja dva razdoblja od po 4 godine uz pravo na jednostrani raskid Ugovora ako druga ugovorna strana ne poštuje odredbe čl. 5., kojom su ugovorene obveze izvoditelja (tužitelja), odnosno čl. 7. Ugovora, kojom su ugovorene obveze naručitelja (tuženika) uz raskidni rok od 180 dana koji počinje teći od trenutka kada jedna od ugovornih strana pisanim putem obavijesti drugu ugovornu stranu o svojoj namjeri.

24. Prema ocjeni ovoga suda, citirana odredba je jasna i ne ostavlja nikakve dvojbe niti potrebe za njezinim tumačenjem u smislu odredbe čl. 319. st. 2. ZOO-a. Naime, iz citirane odredbe jasno proizlazi kako je Ugovor sklopljen na određeno vrijeme od 7 godina, ali i da su ugovorne strane jasno i nedvojbeno izrazile svoju volju da su suglasne da se istekom razdoblja od 7 godina, Ugovor automatski produžuje na daljnje razdoblje od po 4 godine. Stranke su također ugovorile i pravo na jednostrani raskid Ugovora u tom razdoblju ako druga strana ne poštuje odredbe čl. 5., odnosno čl. 7. Ugovora. U čl. 12. st. 2. Ugovora stranke su već prilikom sklapanja ugovora dale suglasnost za automatsko produženje Ugovora. Iz citirane odredbe čl. 12. st. 1. Ugovora, kao niti iz bilo koje druge odredbe Ugovora ne proizlazi da je produženje ugovora uvjetovano suglasnošću ugovornih strana, odnosno da su prije isteka razdoblja od 7 + 4 + 4 godine ugovorne strane bile dužne dati i/ili uskratiti suglasnost za automatsko produženje ugovora da bi došlo do produženja ugovora ili ne. Navedeno ne proizlazi niti iz ostalih izvedenih dokaza, dok tuženik nije, u skladu s odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

25. Sud je i na temelju iskaza svih saslušanih osoba utvrdio da su stranke dogovorile maksimalno trajanje Ugovora do 15 godina. Tako iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja LU sud utvrđuje da je tužitelj sklopio 50-ak takvih ugovora te da je svaki sklopljen na 15 godina, s time da je jedino u ovom Ugovoru navedena formulacija 7 + 4 + 4 jer je na tome inzistirao predsjednik uprave tuženika MU. Također je iskazao da ako bi rok trajanja ugovora bio kraći, tada bi i omjer podjela uštede bio drukčiji, odnosno više u korist tužitelja kako bi pokrili ulaganja i ostvarili zaradu. Iz iskaza svjedoka BU sud utvrđuje da se duže pregovaralo oko odredbi omjera podjele ušteda i dužine trajanja Ugovora jer je jedno s drugim povezano. Prvi prijedlog tužitelja bio je da omjer podjele ušteda bude 55%:45% u korist tužitelja, a da rok trajanja bude 14 godina, s time da tuženik to nije prihvatio, već je inzistirao da omjer podjele ušteda bude 50%:50%, što je tuženik prihvatio uz uvjet da ugovor traje 15 godina. Također je iskazao da je ideja za trajanje ugovora bila 7 godina, onda bi podjela omjera ušteda mogla biti 80%:20% u korist tužitelja. Nadalje, sud nije prihvatio iskaz zastupnika po zakonu tuženika EU u dijelu u kojem navodi da je tuženiku formulacija iz čl. 12. Ugovora značila da će nakon sedam godina stranke raspraviti hoće li nastaviti s Ugovorom ili neće iz razloga što suprotno proizlazi iz odredbe čl. 12. st. 1. Ugovora koja je jasna, kako je naprijed obrazloženo.

26. Stoga sud utvrđuje da su stranke Ugovor sklopile 10. lipnja 2011., što nije sporno. Isto tako nije sporno da je pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-666/2018-17 od 27. veljače 2020. utvrđeno da je predmetni Ugovor produžen do 10. lipnja 2022. (stranica 18-28 spisa). S obzirom na to da su odredbom čl. 12. st. 1. Ugovora ugovorne strane dale svoju suglasnost da se istekom tog razdoblja Ugovor automatski produžuje na daljnje razdoblje od 4 godine, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor produžen za daljnje 4 godine do 10. lipnja 2026. pa je temeljem citirane ugovorne odredbe te temeljem čl. 9. ZOO-a donio odluku kao u t. I. izreke presude. Temeljem odredbe čl. 590. ZOO-a sud je obvezao tuženika kao naručitelja na ispunjenje obveza koje je preuzeo čl. 7. Ugovora te donio odluku kao u t. II. izreke presude.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP- a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora po tužbi u iznosu od 34.000,00 EUR i po protutužbi u iznosu od 34.000,00 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 10.603,96 EUR (t. IV. izreke presude). Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 193,23 EUR te na presudu po tužbi u iznosu od 386,45 EUR Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.) budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 1.244,28 EUR (s PDV) sukladno Tbr. 7/1, troška sastava odgovora na protutužbu u iznosu od 1.280,00 EUR (s PDV) sukladno Tbr. 8/1, troška sastava obrazloženih podnesaka od 4. siječnja 2024., kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu i od 27. ožujka 2024. u iznosu od po 1.250,00 EUR s PDV (ukupno 2.500,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 28. ožujka 2024., 23. svibnja 2024., 1. listopada 2024. i 3. prosinca 2024. u iznosu od po 1.250,00 EUR s PDV (ukupno 5.000,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42.

28. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki IV. izreke presude.

Rijeka, 15. siječnja 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).