REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4850/2024-1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 9.011,92 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-6/2024-14 od 29. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-6/2024-14 od 29. studenoga 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 9.011,92 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i trošak parničnog postupka.
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih obiteljskih mirovina obitelji osiguranika tužitelja, za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2016. u iznosu od 9.011,92 EUR. Tužiteljev osiguranik PŽ je smrtno stradao u prometnoj nezgodi 6. siječnja 1987. koju je skrivio tuženikov osiguranik BŽ. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz priloženih dokaza ne proizlazi osnova i visina tužiteljeva potraživanja, pa je na temelju odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) odbio tužbeni zahtjev.
3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuo je da je donošenjem pobijane odluke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14; dalje: ZMO) koja propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranja. Tumačenje štete koje je izložio prvostupanjski sud nije u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a iz razloga što taj Zakon decidirano propisuje da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako u tužiteljevom osiguraniku (zbog smrti) nije priznati pravo na invalidsku mirovinu, već pravo na obiteljsku mirovinu članovima obitelji pokojnog osiguranika, navedena odredba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu se ne može primijeniti, već se trebaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Pogrešno je shvaćanje da je teret dokaza visine pretrpljene štete po čl. 27. ZOOP-a na tužitelju, s obzirom na to da štetu potražuje po Zakonu o mirovinskom osiguranju čiji visinu je dokazao. Predložio je uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev.
4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznose obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio članovima obitelji osiguranika tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2016., a koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao tuženikov osiguranik.
8. Prethodno je u ovome predmetu donesena prvostupanjska odluka poslovni broj P-115/18 od 29. prosinca 2020. kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 67.900,31 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 67.900,31 kn tekuće od 1. prosinca 2016. do 24. svibnja 2017. (točka II. izreke), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.158,00 kn (točka III. izreke). Navedena presuda je potvrđena u drugostupanjskom postupku presudom poslovni broj Pž-614/2021 od 16. veljače 2022. u točkama I. i III. izreke. U revizijskom postupku, rješenjem poslovni broj Rev 252/2023 od 11. listopada 2023. ukinute su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-614/2021-3 od 16. veljače 2022. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-115/2018-26 od 29. prosinca 2020. u točkama I. i III. izreke, kao i presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-115/2018-26 od 29. prosinca 2020. u tom dijelu, i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u revizijskoj odluci iznio stav prema kojem je, za odluku o sporu, koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi za vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).
9. Prvostupanjski sud je stoga u ponovnom suđenju primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koji u odredbi čl. 27. st. 3. propisuje da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo samo na razliku između obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. S obzirom na to da tužitelj nije priložio adekvatna dokazna sredstva na okolnost visine štete, odnosno postoji li razlika između obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, to je primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
10. Suprotno tužiteljevom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo primijenivši pri tome odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.
11. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
12. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa obiteljske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.
13. U konkretnom slučaju tužiteljevom osiguraniku je priznato pravo na obiteljsku mirovinu zbog ozljede izvan rada, slijedom čega bi tužitelj imao pravo na naknadu štete u vidu razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
14. Međutim, tužitelj na kojem je teret dokaza nastale štete u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, nije predložio relevantne dokaze na okolnost izračuna razmjernog iznosa mirovine prema odredbi čl. 27. st. 3. ZPP-a, npr. dostavio obračun razmjernog iznosa mirovine u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZPP-a, ili provođenje dokaza financijskim vještačenjem. Stoga tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
15. Prvostupanjski sud je stoga pravilno zaključio da na temelju svih izvedenih dokaza nije moguće utvrditi visinu tužiteljeva potraživanja, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza (čl. 221.a ZPP-a), odbio tužbeni zahtjev.
16. Slijedom navedenog tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 15. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Mirta Matić
