Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: 20 Gž-254/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku a ovaj po punomoćnici NĐ, dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika NM, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici JĐ, dipl. iur. kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-94/2022-10 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja ABC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-94/2022-10 od 12. siječnja 2024.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
»Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku NM [adresa] [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb OIB: 84397956623 iznos od 84.750,54 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."
kao neosnovan. «
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači.
2.1. U žalbi ističe da tužitelju sukladno odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. pripada naknada štete u konkretnom slučaju, a o tome da se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev- 1437/2021 od 5. siječnja 2022. Zakon o mirovinskom osiguranju predstavlja lex specialis i lex posterior, a to proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-5262/2019 od 16. lipnja 2020. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021. i Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022. nema pravnih argumenata za zauzeto stajalište zašto se na pravni odnos primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu već se sud poziva na ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-5292/2019 i Revx-388/2018 u kojima je zauzet stav da se primjenjuje propis koji je bio na snazi u momentu isplate mirovinskih primanja koja se tužbom potražuju. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2019. odbijena je revizija tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-3579/2018 od 5. srpnja 2019. kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja sukladno odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. dok je odlukom Rev x – 388/2018 usvojena revizija tuženika jer se potraživao naknada štete za period do 31. prosinca 2013. kada je na snazi bio Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998. koji je u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu bio lex priori te je primijenjen stav da kasniji zakon derogira raniji. Iz toga proizlazi da je čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu faktički otklonjena odgovornost osiguravatelja za štetu zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja u svim slučajevima kada je nastao gubitak sposobnosti za rad neovisno o tome što je gubitak radne sposobnosti izravna posljedica štete koju je zavodu društvo za osiguranje dužno naknaditi.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 84.750,54 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
7. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:
- da je tužiteljeva osiguranica 15. prosinca 1991. stradala u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran tuženikov osiguranik ZĐ,
- da je u navedenoj prometnoj nezgodi tužiteljeva osiguranica zadobila teške tjelesne ozljede zbog kojih je istoj priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad i
- da je tužitelj temeljem rješenja o umirovljenju isplatio svoj osiguranici u spornom razdoblju invalidsku mirovinu i novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u ukupnom iznosu od 84.750,54 kn.
8. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja s pozivom na odredbu čl. 27. st. 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje ZOOP) s obrazloženjem kako tužitelj nije dokazao postojanje razlike između iznosa invalidske mirovine koja je isplaćivana osiguranici tužitelja i iznosa koji bi joj bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj, kao i koliko bi eventualno iznosila navedena razlika, niti je predložio dokaze na te okolnosti. Također, da se tužitelj izričito protivio provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine štete u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a smatrajući da su za odluku o tužbenom zahtjevu isključivo mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje ZOMO).
9. U ovoj fazi postupka ostala je sporna primjena materijalnog prava odnosno da li se predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi ZOMO-a kako tvrdi tužitelj jer da je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog Zakona ili primjenom odredbi ZOOP kao posebnog zakona, a kako to tvrdi tuženik.
10. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2. toč. 1.).
11. Međutim, odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:
„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.
12. Ukazati je na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzeto pravno shvaćanje, pa između ostalih i u odluci broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. u kojoj je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. listopada 2020., - da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a. Također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-om.
13. Nadalje, kako je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.
14. Člankom 8. st. 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“
15. Prema tome, trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.
16. Također je ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi ZOOP-a s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, naime taj Zakon da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Radi toga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP.
17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja u potonjoj presudi Vrhovni sud obrazlaže i to da je činjenica da je ZOMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Također slijedi i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZOMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem ZOMO stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZOMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
18. Dakle, prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa kako iz spisa predmeta ne slijedi da bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu (budući glede te odlučne okolnosti nije provedeno odgovarajuće vještačenje), sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
19. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke.
Zadar, 15. siječnja 2025
Predsjednica vijeća
Sanja Dujmović
