REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4879/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KUM-PLAST d.o.o., OIB 09682547830, Zagorje ob Savi, Prešernova cesta 1, Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik Jakša Lucarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika EUROLAM d.o.o., Rakitje, Voćarska 6/b, OIB 32619029079, kojeg zastupa punomoćnik Lovro Zovko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zovko, Šimunković i Ivanović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 17.266,79 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3716/2012 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žaba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3716/2012 od 31. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3716/2012 od 31. listopada 2024. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivanke Antić u Karlovcu, poslovni broj Ovrv-48/11 od 13. srpnja 2011. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 17.266,79 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 606,48 EUR sa zateznim kamatama od 31. listopada 2024. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.205,66 EUR sa zateznim kamatama od 31. listopada 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke).

2. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.266,79 EUR na ime cijene robe (ABS rubne trake) koju je tužitelj nesporno isporučio tuženiku, jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tuženik nije dokazao postojanje materijalnih nedostataka na isporučenoj robi sukladno odredbama čl. 404. st. 1. i čl. 406. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i da stoga nema prava iz čl. 410. Zakona o obveznim odnosima odnosno pravo na sniženje cijene.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv tog dijela presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi navodi činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda te ističe da su te činjenice pogrešno utvrđene i da je na tako utvrđene činjenice pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Žalitelj ponavlja navode iznesene tijekom postupka detaljno i opširno ih obrazlaže te u bitnom navodi da nije točno da je tuženik samo paušalno i neodređeno reklamirao nedostatke jer da, prema njegovoj ocijeni, iz izvedenih dokaz proizlazi suprotno, odnosno da je tuženik pravodobno obavijestio tužitelja o skrivenim nedostacima, jasno specificirao u čemu se sastoje (odljepljuju se zbog nedostatka primera – podloge za nanošenje ljepila) i da je se reklamacija odnosila na svu isporučenu robu, pa je tužitelj pristao na njen povrat. Ističe da je zbog toga što je znao za taj nedostatak tužitelj prihvatio povrat cjelokupno isporučene robe. Zatim navodi da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da prilikom osobnog dolaska tužitelja u skladište tuženika i pregleda robe nisu uočeni nedostaci, jer da je za utvrđenje nedostataka trebalo pregledati svu robu stavljanjem na mašinu, a ne samo vizualnim pregledom i da zbog toga tuženik nije mogao znati na kojem dijelu trake postoje nedostaci. Smatra da je stoga neosnovano odbijen tuženikov prijedlog za izvođenje dodatnog vještačenja, zbog čega je presuda utemeljene ne pretpostavci, a ne na utvrđenim činjenicama. Navodi da je vještak trebao razmotriti cjelokupni predmet vještačenje, što nije učinio, niti je primijenio pravilnu metodu za utvrđivanje nedostataka, pa smatra da nalaz nije u skladu s pravilima struke. Posebno ukazuje na to da je vještak i na uzorku koji je pregledao utvrdio nedostatke (krtost, pucanje, neelastičnost trake) što upućuje na postojanje materijalnih nedostataka zbog kojih traka nije bila upotrebljiva i da je radi pravilnog utvrđenja sporne činjenice, postojanja nedostataka na isporučenoj robi, trebalo izvesti dodatno vještačenje. Predlaže preinačiti pobijani dio presude ili ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 781,25 EUR uvećano za pristojbu na žalbu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.266,79 EUR na temelju pet računa ispostavljenih na ime cijene za robu (ABS trake) koju je tužitelj isporučio tuženiku u periodu od rujna 2008. do siječnja 2009. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev tvrdeći da je isporučena roba imala materijalne nedostatke o kojima je obavijestio tuženika i pozvao ga da preuzme svu isporučenu robu, te da zbog toga nije dužan platiti utuženi iznos.

8. U konkretnom slučaju se radi o sporu s međunarodnim elementom i stranke su se izričito suglasile da se u ovom postupku primjenjuje kao mjerodavno pravo Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme poslovne suradnje, dakle, Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 37/05 i 41/08; dalje: ZOO).

9. Nije sporno da je tužitelj kao prodavatelj sukladno odredbi čl. 376. ZOO-a isporučio tuženiku robu koja je navedena u utuženim računima te da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja.

10. Sporno je, jesu li postojali materijalni nedostaci isporučene robe, a ako jesu, je li tuženik pravovremeno i na zakonom propisan način obavijestio tužitelja o nedostacima sukladno čl. 404. st. 1. i čl. 406. st. 1. ZOO-a, pa time i ima li tuženik prava po osnovi materijalnih nedostatka iz čl. 410. ZOO-a.

11. Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio kako je 2009. godine tuženik samo općenito i paušalno obavijestio tužitelja o reklamacijama koje je primio od svojih kupaca, budući da nije pobliže, konkretno i određeno opisao materijalne nedostatke, odnosno da nije specificirao robu i račune na koju se nedostatci odnosili, na što ga je tužitelj pozivao i što je bio dužan učiniti u skladu s odredbom čl. 406. st. 1. ZOO-a. Utvrdio je kako je unatoč tome tužitelj pristupio u tuženikovo skladište radi pregleda reklamirane robe i da pregledom nisu utvrđeni materijalni nedostaci, te da tuženik tom prilikom nije dokazao suprotno. Nakon izvedenog dokaza vještačenjem iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrdio je da ne postoje materijalni nedostaci robe na koje se tuženik poziva i da je roba primjerene kvalitete. S obzirom na navedena utvrđenja sud je zaključio da tuženik kao kupac nije dokazao postojanje materijalnih nedostataka na koje se poziva (nedostatak prajmera - podloge za nanošenje ljepila, uslijed čega se rubne trake odljepljuju) i da stoga nema prava po osnovi materijalnih nedostatak, odnosno pravo na sniženje cijene, pa je na temelju odredbe čl. 376. i 438. ZOO-a obvezao tuženika kao kupca da ispuni svoju obvezu i plati cijenu po predmetnim računima za isporučenu robu, kao i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 29. ZOO-a.

12. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza donio pravilnu i zakonitu odluku. Zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima dokaznog postupka, što je veoma detaljno i jasno obrazloženo. Tuženikovo iznošenje nezadovoljstva glede utvrđenih činjenica i ocjene izvedenih dokaza od strane suda, ne upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP). Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev.

13.1. Iz dopisa tuženika od 1. lipnja 2009., kao prve tuženikove obavijesti o nedostacima, proizlazi da je tuženik naveo da su njegovi kupci reklamirali dio traka koje mu je isporučio tužitelj, ali da tuženik ne zna radi li se o opravdanoj ili ne reklamaciji (.....), iz čega proizlazi da tuženik nije znao radi li se doista o nedostatcima i kakvim pa i onim iz čl. 400. st. 1. i 2. ZOO-a. Prvostupanjski sud je, iz kasnijih dopisa tuženika, utvrdio da se reklamacija isporučene robe odnosila na nedostatak primera (podloge za nanošenje ljepila), ali se nije odnosila na svu isporučenu robu po predmetnim računima te da je tužitelj nije pristao na povrat cjelokupne isporučene robe, kako tvrdi tužitelj.

13.2. Iz dopisa tužitelja od 30. rujna 2009. proizlazi kako tužitelj poziva tuženika da pripremi robu s nedostatkom za povrat tužitelju i da izvrši plaćanje preostale robe. Nakon toga tuženik šalje upit tužitelju o visini evidentiranog duga za isporučenu robu i tužitelj ga obavještava da dug iznosi 18.129,48 (koji je ovom tužbom umanjen jer je priznata reklamacija za iznos od 862,69 EUR) i poziva da sačini specifikaciju robe s nedostacima, što tuženik nije učinio, nego je u dopisu od 4. listopada 2009. samo naveo da je pripremio 7 paleta, cca 3,5 tone za povrat. Dakle, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 406. st. 1. ZOO-a, budući da u obavijestima o nedostacima, osim da se radi o „nedostatku primera“ nije određeno naveo na kojoj vrsti i količini robe postoje ti nedostaci, a osobito ne na način da bi se moglo utvrditi da se radi upravo o robi iz predmetnih i kojih računa. Pritom valja istaknuti da je u žalbi navedeno kako sam tuženik ne zna u odnosu na koju količinu isporučene robe je postojao problem u prajmeru (...), a radilo se o 100 km trake, pa se to ne može utvrditi dok se dodatnim vještačenjem ponovo detaljno ne pregledaju svi kolutovi traka, što upućuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik glede naknadno otkrivenih nedostataka isporučene robe nije postupio na način propisan zakonom.

14.1. Prema odredbi čl. 406. ZOO-a osim obavijesti o nedostacima s navođenjem o kakvim nedostacima i na kojoj točno robi se radi, kupac je dužan pozvati prodavatelja da pregleda robu. Neosnovan je žalbeni navod da nije jasno iz čega je sud utvrdio da prilikom pristupa tužitelja u skladište tuženika nisu utvrđeni materijalni nedostaci. Naime, u točki 21. obrazloženja kako i iz kojih dokaza je to utvrđeno. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja, proizlazi da je prije nego što je otišao u tuženikovo skladište prihvatio da se dio robe na kojoj postoje nedostaci vrati, ali je nakon dolaska u skladište utvrdio da reklamacija nije osnovana i predložio je tuženiku da odabere neki kolut trake za koji misli da nije dobar i da zajedno odu do stolara po izboru tuženika, a što je tuženik odbio.

14.2. Radi utvrđenja sporne činjenice, je li isporučena roba, koja se nalazi na skladištu tuženika, imala materijalne nedostatke (je li primjerene kvalitete), izveden je dokaz vještačenjem po vještaku drvne struke. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je jasan, obrazložen, bez kontradiktornosti i u skladu s pravilima struke, iz kojeg je utvrdio da je isporučena roba, koja se nalazi na skladištu tuženika, primjerene kvalitete.

15.1. Neosnovan je žalbeni navod da je neosnovano odbijen tuženikov zahtjev za izvođenje dodatnog vještačenja po drugom vještaku. Pravilno je i detaljno prvostupanjski sud u točki 27. obrazložio razloge odbijanja tog dokaznog prijedloga, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Uz to valja istaknuti da je iznimno važno da stranke djelotvorno sudjeluju u postupku provođenja vještačenja, što je ovdje i ostvareno. Vještačenje je izvedeno uz sudjelovanje i prisutnost obje parnične stranke tako da je izvršen očevid u skladištu tuženika, pri čemu su pregled i ispitivanje rubnih traka izvršeni na način i metodom s kojim su se izričito suglasile obje stranke. Dakle, vještak je sa strankama dogovorio količinu traka (nasumično odabranih) koje će pregledati i testirati te je nakon tako obavljene kontrole sačinjen nalaz i mišljenje. To što tuženik nije zadovoljan s rezultatima nalaza i danim mišljenjem vještaka, nije razlog za izvođenjem novog vještačenja.

15.2. Pored toga, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je u slučaju da su doista postojali skriveni nedostaci na dijelu isporučene robe, tuženik je bio dužan točno navesti o kojim nedostacima se radi, o kojoj točno robi i količini i o kojem od pet predmetnih računa se radilo. Već samim time što tuženik nije postupio na taj način (čl. 406. st. 1. ZOO-a) koristio je pravo na odbitak pretporeza po računima i uzimajući u obzir da tuženik nije pristao na povrat cjelokupne isporučene robe, taj dokazni prijedlog tuženika je pravilno odbijen kao nepotreban.

16. Iz navedenog proizlazi kako je, suprotno tvrdnjama žalitelja, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tuženik, na kojem je teret dokazivanja (čl. 219. st. 1. i 7. st. 1. ZPP-a), nije dokazao da su utvrđeni materijalni nedostaci robe koji su postojali već u trenutku prijelaza rizika na kupca (čl. 400. st. 1. i 2. ZOO-a).

17. Rezultati dokaznog postupka upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tuženik nije uspio dokazati da je isporučena roba imala nedostatke o kojim je na zakonom propisani način obavijestio tužitelja, pa je pravilno zaključio da je tuženik dužan platiti preostalu cijenu za isporučenu robu, a čija visina nije sporna.

18. Odluka o dosuđenim parničnim troškovima tuženiku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. ZPP-a, glede osnove i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) glede visine, a tuženik u tom dijelu odluku pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari.

19. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe žalitelj, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi i tuženikovu žalbu kao neosnovanu odbiti.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić