Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-720/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i suca izvjestitelja, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Ostoji, odvjetniku u Splitu, Gundulićeva 26a protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj Pn-39/2023-8 od 27. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj Pn-39/2023-8 od 27. rujna 2023. u pobijanom dijelu kojim je u točki II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja protiv tužene radi naknade štete preko iznosa od 3.294,46 eura / 24.822,11 kn[1] do iznosa 5.269,84 eura / 39.705,60 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom i u dijelu kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. U izreci citiranom prvostupanjskom presudom odlučeno je tako da izreka presude u cijelosti glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta u [adresa], površine 75,20 m2, položenog na kč. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u razdoblju od 23. prosinca 2011., do 14. lipnja 2015., isplati iznos od 3.294,46 eur /24.822,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče na iznos od:

-20,61 eur /155,28 kn od 14. siječnja 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. veljače 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. ožujka 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. travnja 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. svibnja 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. lipnja 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. srpnja 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. kolovoza 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. rujna 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. listopada 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. studenoga 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. prosinca 2012.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. siječnja 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. veljače 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. ožujka 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. travnja 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. svibnja 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. lipnja 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. srpnja 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. kolovoza 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. rujna 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. listopada 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. studenoga 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. prosinca 2013.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. siječnja 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. veljače 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. ožujka 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. travnja 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. svibnja 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. lipnja 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14 .srpnja 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14 .kolovoza 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14 .rujna 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. listopada 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. studenoga 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. prosinca 2014.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. siječnja 2015,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. veljače 2015.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. ožujka 2015.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. travnja 2015.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. svibnja 2015.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. lipnja 2015., u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev preko iznosa od 3.294,46 eur /24.822,11 kn do 5.269,84 eur /39.705,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče na iznos od:

-79,85 eur /601,60 kn od 14. siječnja 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. veljače 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. ožujka 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. travnja 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. svibnja 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. lipnja 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. srpnja 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. kolovoza 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. rujna 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. listopada 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. studenoga 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. prosinca 2010.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. siječnja 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. veljače 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. ožujka 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. travnja 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. svibnja 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. lipnja 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. srpnja 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. kolovoza 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. rujna 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. listopada 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. studenoga 2011.,

-79,85 eur /601,60 kn od 14. prosinca 2011.,

-59,24 eur /446,32 kn od 14. siječnja 2012.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva i u dijelu kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i protiv odluke o troškovima postupka, te predlaže da drugostupanjski presudu u pobijanom dijelu preinači na način da tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati uz naknadu parničnog troška tužitelju, te potražuje trošak podnošenja žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u parnici o kojem je odlučeno citiranom prvostupanjskom presudom je potraživanje tužitelja protiv tužene na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta površine 75,20 m2 koji se nalazi u [adresa], na čk. br. [katastarska čestica] kuća i dvor u selu sa 162 čhv iz zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za razdoblje dospjelo od 14. siječnja 2010. pa do 14. lipnja 2015. u iznosu 5.269,84 eura / 39.705,60 kn s pripadajućim kamatama kao u izreci pobijane presude.

6. Neutemeljena je žalbena tvrdnja tužitelja da su navodi iz obrazloženja pobijane presude proturječni razlozima presude, čime on neosnovano ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Suprotno tomu, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i izreka presude je razumljiva, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje žalbom, a ni neka druga bitna postupovna povreda na koju je drugostupanjski primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

7. Neosnovani su i ostali žalbom istaknuti razlozi iz čl. 355. i čl. 356. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na njih pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

8. Iz obrazloženja pobijane presude i stanja spisa s priloženim spisima Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9220/2005 i Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-227/2015 proizlazi da su u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđene činjenice koje niti jedna stranka, pa ni tužitelj žalbenim navodima ne dovode u pitanje i to:

-da je tužitelj do 2004. bio upisan kao vlasnik nekretnina sada upisanih u zk. ul. broj [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. broj [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], čk. br. [katastarska čestica] kuća i dvor u selu sa 162 čhv, čk. br. [katastarska čestica] voćnjak u selu sa 133 čhv i čk. br. [katastarska čestica] oranica u selu sa 519 čhv, a da je u posjedu istih nekretnina bio do 1991., kada je radi ratnih zbivanja napustio posjed i odselio u Republiku Srbiju, dok je u posjedu svih tih nekretnina od 1992. UL s obitelji,

-da je na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina broj: 2-03-03-1/269-2 od 13. veljače 2004., zaključenog između tužitelja kao prodavatelja, zastupanog po punomoćniku ČL i Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, kao kupca za korist tužene, od 2004. pa sve do 2012. tužena Republika Hrvatska bila upisana kao vlasnica tih nekretnina,

-da je Općina Voćin rješenjem od **.**.1994. UL i članovima njegove obitelji, kao izbjeglicama s Kosova, dodijelila na privremeno korištenje napuštenu oštećenu kuću u [adresa], te da je potom tužena Republika Hrvatska, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Uprava za prognanike, povratnike i izbjeglice odlukom od 5. lipnja 2004. temeljem Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 26/23 – pročišćeni tekst) dala suglasnost UL za stambeno zbrinjavanje davanjem u najam te iste oštećene obiteljske kuće, tada već u državnom vlasništvu i darovanjem osnovnog građevinskog materijala za njezinu obnovu,

-da je UL srušio oštećenu obiteljsku kuću na adresi [adresa] (raniji kbr. [adresa]) i građevinskim materijalom koji mu je tužena darovala 2004., sagradio na istom mjestu novu kuću,

-da je od 2012. pa sve do 2019. kao vlasnik sve tri čestice u zemljišnoj knjizi ponovo bio upisan tužitelj RL na temelju pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9220/05 od 23. rujna 2010. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3758/11-2 od 29 studenoga 2011., kojom je prihvaćen njegov tužbeni zahtjev protiv tužene Republike Hrvatske i Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, radi utvrđenja da Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 13. veljače 2004. nije sklopljen i radi uspostave zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe toga ugovora i upisom prava vlasništva na ime tužitelja,

- da je presudom Općinskog suda u Virovitici broj P-227/15 (ranija oznaka P-19/13) od 3. srpnja 2015., djelomično nepobijanom, te djelomično potvrđenom i djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1614/2015-2 od 7. srpnja 2016., naloženo u toj parnici tuženicima [adresa] i UL da tužitelju RL predaju u posjed čk.br. [katastarska čestica] i dvor u selu površine 162 čhv iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], time da se te obveze mogu osloboditi ako tužitelju isplate vrijednost te nekretnine procijenjenu u visini 233.178,66 kn,

-da se tužena Republika Hrvatska isplatom vrijednosti kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća i dvor u selu površine 162 čhv k. o. [katastarska općina] dana 14. lipnja 2015. oslobodila obveze predaje posjeda opisane nekretnine tužitelju,

-da tržišna vrijednost najamnine tužiteljevog stambenog objekta površine 75,20 m2 u utuženom razdoblju iznosi 79,85 eura / 601,60 kn mjesečno,

- da je tužena 23. prosinca 2011. primila naprijed navedenu presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3758/11-2 od 29. studenoga 2011., i da prema shvaćanju prvostupanjskog suda ona od tada ima položaj nepoštenog posjednika.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje kada je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio:

- uvidom u rješenje Općine Voćin od 2. lipnja 1994. i citiranu odluke tužene od 5. lipnja 2004. utvrdio da je tužena kao posredni posjednik dala UL kao neposrednom posjedniku na korištenje obiteljsku kuću na adresi [adresa] (ranije kbr. [adresa]) koja je bila sagrađena na čk.br. [katastarska čestica],

- da u razdoblju od tog davanja u posjed pa do kraja utuženog razdoblja 14. lipnja 2015. tužitelj nije bio u mogućnosti korištenja stambenog objekta u [adresa], kbr.[adresa] površine 75,20 m2 položenog na čk. br. [katastarska čestica], radi čega od tužene potražuje naknadu štete dospjelu u razdoblju od 14. siječnja 2010. pa do 14. lipnja 2015. u iznosu 5.269,84 eura / 39.705,60 kuna,

- da je tužena postupala u legitimnom cilju zaštite tužiteljeve imovine i zbrinjavanja osoba koje su bile raseljene ili su ostale bez svoga doma uslijed rata, ali da ipak ima odgovornost za naknadu štete tužitelju kao vlasniku neposjedniku (prvostupanjski sud smatra od dana 23. prosinca 2011. kada je primitkom presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3758/11-2 od 29. studenoga 2011. saznala da joj ne pripada pravo na posjed predmetnih nekretnina, pa da od tada ima položaj nepoštenog posjednika),

- pa joj je na temelju gospodarskim vještačenjem utvrđene naknade u visini najamnine od 79,85 eura / 601,60 kn mjesečno koja se mogla ostvariti za taj stambeni objekt, za razdoblje od 23. prosinca 2011. (za taj mjesec dospjelo 14. siječnja 2012. do kraja utuženog razdoblja 14. lipnja 2015. dosuđuje naknadu štete u ukupnom iznosu 3.294,46 eura / 24.822,11 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, kao u žalbom nepobijanoj točki I. izreke prvostupanjske presude.

10. Neutemeljena je žalbena tvrdnja tužitelja da je tužena postala nesavjestan posjednik nekretnine podnošenjem tužiteljevog zahtjeva za mirno rješenje spora 10. lipnja 2005. ili barem podnošenjem tužbe 31. listopada 2005. radi utvrđenja da nije sklopljen Ugovor o kupoprodaji od 13. veljače 2014., pozivajući se pritom na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) izraženo u odluci poslovni broj Rev- 2864/2017 od 21. rujna 2022. Naime, u toj revizijskoj odluci VSRH ustrajao je kod svog pravnog shvaćanja već izraženom u odlukama tog suda poslovni broj Rev 1038/08 od 21. siječnja 2010. i Rev-x 1179/17 od 3. siječnja 2018., koje je podudarno sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj U-III- 195/2006 od 18. lipnja 2008., pa i sa shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava izraženim u presudi od 21. prosinca 2006. u slučaju Radanović protiv Republike Hrvatske (zahtjev br.9056/02), prema kojemu tužitelj ima pravo na naknadu zbog nekorištenja nekretnine od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje pa do trenutka stupanja u posjed, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10.1. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj protiv tužene vodio parnicu radi vraćanja odnosno predaje u posjed stambenog objekta na čk.br. [katastarska čestica] u parnici Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-227/2015 iz kojeg priloženog spisa je nesporno da je tužitelj tužbu u toj parnici podnio 15. siječnja 2013., kojoj je prethodio zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 20. lipnja 2012., pa bi u skladu s naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem tužitelj po ocjeni ovog drugostupanjskog suda imao pravo na naknadu štete protiv tužene tek od 20. lipnja 2012. kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora radi vraćanja nekretnine u posjed.

10.2. Kako je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev prihvatio i za razdoblje prije 20. lipnja 2012., odnosno tužitelju je dosudio naknadu štete za razdoblje od 23. prosinca 2011. do kraja utuženog razdoblja, time nije primijenio materijalno pravo na štetu, nego u korist tužitelja.

11. Dakle, imajući u vidu da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za vraćanje nekretnine (20. lipnja 2012.), tada je neutemeljena žalbena tvrdnja tužitelja da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u točki II. izreke presude odbio njegov zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta za razdoblje od prosinca 2009. (dospjelo 14. siječnja 2010.) do uključivo 22. prosinca 2011. (dospjelo 14. siječnja 2012.), odnosno preko iznosa 3.294,46 eura / 24.822,11 kn do iznosa 5.269,84 eura / 39.705,60 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, u kojem dijelu je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

12. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, pozivom na dio odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a kojim je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je on u parnici uspio u većem omjeru nego tužena, obrazlažući tu tvrdnju na način kako smatra da je on u parnici u odnosu na osnovu uspio u cijelosti i da mu radi toga pripada 50% troškova; da je u pogledu visine zahtjeva u parnici uspio u omjeru od 62,20% od čega smatra da mu pripada polovina troškova odnosno još 31,10% troškova, pa zaključuje da mu pripada ukupno 81,10% njegovih troškova.

12.1. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je, između ostaloga, da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev u parnici postavio podneskom od 13. prosinca 2022. u kojem je potraživao naknadu štete po osnovu nemogućnosti korištenja stambenog objekta u iznosu 5.269,84 eura, po osnovu nemogućnosti korištenja gospodarske zgrade u iznosu 788,37 eura i po osnovu izgubljene dobiti u vidu izgubljenog prinosa voćaka, vrta i oranice u iznosu 2.005,38 eura. Presudom ovoga suda poslovni broj Gž-216/2023-3 od 10. svibnja 2023. već je odbijena žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude poslovni broj Pn-76/2022-9 od 10. veljače 2023. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete zbog nemogućnosti korištenja gospodarske zgrade u iznosu 788,37 eura, kao i naknade štete za izgubljenu dobit na ime izgubljenog prinosa voćaka, vrta i oranice u iznosu 2.005,38 eura, sve sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

12.2. Od ukupno tri zatražena osnova, tužitelj je u parnici uspio samo s jednim i to u zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta, odnosno u omjeru 33,33%, a od ukupno zatražene naknade štete konačnim zahtjevom 8.063,59 eura u parnici je uspio za iznos 3.294,46 eura, odnosno u omjeru 40,86%, tako da je njegov ukupan uspjeh u parnici 37,10 % (74,19%:2), odnosno u parnici je uspio u manjem omjeru nego tužena, radi čega proizlazi neosnovanom žalba tužitelja i u dijelu kojim osporava odluku prvostupanjskog suda da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

13. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u pobijanom dijelu u kojem je djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u točki II. izreke pobijane presude i u odluci o troškovima parničnog postupka, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

14. Točka I. izreke prvostupanjske presude kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

15. Kako je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a je u točki II. izreke ove presude odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova nastalih podnošenjem žalbe.

Bjelovar, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko