REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2593/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja, i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o. u Zagrebu, Miramarska cesta 24, protiv tuženika OPĆINA VRBNIK iz Vrbnika, Trg Škujica 7, OIB: 80254949848, kojeg zastupa punomoćnik Darijan Dundović, odvjetnik u Rijeci, Matije Gupca 11, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-398/2023-11 od 23. travnja 2024. ispravljene rješenjem poslovni broj P-398/2023-17 od 22. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-398/2023-11 od 23. travnja 2024. ispravljena rješenjem poslovni broj P-398/2023-17 od 22. svibnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.791,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-398/2023-11 od 23. travnja 2024. ispravljena rješenjem poslovni broj P-398/2023-17 od 22. svibnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 123.165,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te dio kamata koje teku na iznos od 30.791,44 EUR i u točki II. izreke i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 123.165,77
EUR sa zateznim kamatama tekućim na:
- iznos od 30.791,44 EUR od 8. veljače 2019. do isplate,
- iznos od 30.791,44 EUR od 23. siječnja 2020. do isplate,
- iznos od 30.791,44 EUR od 8. veljače 2021. do isplate i
- iznos od 30.791,44 EUR od 21. siječnja 2022. do isplate,
kao i zatezne kamate koje na iznos od 30.791,44 EUR teku od 27. srpnja 2018. do 22. kolovoza 2018. te zatezne kamate koje na iznos od 30.791,44 EUR teku od 23. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja prelazi stopu određenu za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. prema stopi koja prelazi stopu određenu za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
2. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.580,51 EUR, dok se dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.053,68 EUR odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 153.957,21 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.012,22 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužitelj kao infrastrukturni operator (kojem je djelomičnim rješenjem HAKOM-a od 11. srpnja 2018. utvrđeno da ima pravo puta na nekretninama u vlasništvu tuženika i da tuženik ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta koja godišnja naknada se određuje prema površini zemljišta na kojem se nalazi elektronička komunikacijska infrastruktura) bio dužan sukladno rješenju HAKOM-a u roku od osam dana od primitka tog rješenja napraviti obračun naknade prema parametrima iz tog rješenja. Nadalje, sud je utvrdio da je tužitelj izvršio obračun naknade, a prema kojem je obračunu godišnja naknada iznosila 37.881,81 EUR / 285.420,47 kn koji je iznos tužitelj platio tuženiku 27. srpnja 2018. Međutim, tužitelj je naknadno utvrdio da godišnja naknada koju je on u obvezi platiti tuženiku iznosi 53.422,37 kn o čemu je putem elektronske pošte od 23. kolovoza 2018. obavijestio tuženika (naime, tužitelj prilikom obračuna nije uklonio nekretnine koje nisu u vlasništvu tuženika nego je obračun sačinio za sve nekretnine koje se nalaze na području općine Vrbnik). Nadalje, premda da je tužitelj pozvao tuženika na povrat uplaćenog (preplaćenog) iznosa, tuženik se na to oglušio. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj i za naredno razdoblje (2019. - 2022. godinu) također uplaćivao tuženiku na ime godišnje naknade za pravo puta iznos od 37.881,81 EUR / 285.420,47 kn, a tuženik koji je znao da mu tužitelj uplaćuje prekomjerni iznos taj preplaćeni iznos nije nakon tužiteljeve uplate iznos vratio tužitelju, to je prema ocjeni suda prvog stupnja tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i posljedično tome protupravno. Zato sud prvog stupnja smatra da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju jer je tužitelju šteta počinjena nesavjesnim postupanjem tuženika u smislu članka 1045. stavka 1. u vezi s člankom 4. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je propušteno ocijeniti da je obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena u upravnom postupku pravomoćnim i izvršnim rješenjem HAKOM-a, a to rješenje predstavlja pravnu osnovu za plaćanja i ta osnova nije prestala niti otpala. Također je propušteno ocijeniti kako je na temelju tog upravnog akta tuženik bio ovlašten primiti novčani iznos na ime naknade za pravo puta od tužitelja, a tužitelj je na temelju tog akta imao obvezu platiti naknadu tuženiku odnosno osnova za izvršenje obveze nije ni tablica ni elaborat, već upravni akt. Sud je pogrešno utvrdio da je elaborat sastavni dio upravnog akta već tablica. Nadalje, nejasno je zbog čega sud smatra da je tuženik štetnik ako je sam tužitelj radio obračun svoje vlastite obveze i čak štoviše, priznao je pogrešku u svojem vlastitom postupanju. S tim u vezi nejasan je stav suda da je „pogreška tužitelja zanemariv i otklonjiv propust u odnosu na tuženikovo kršenje načela savjesnosti i poštenja”. Žalitelj smatra da je propust tužitelja u ovom postupku nesporan te da se ovdje radi i o institutu doprinosa oštećenika vlastitoj šteti. Nadalje, žalitelj smatra da ne postoji nikakva uzročno- posljedična veza između postupanja tuženika i eventualne štete nastale tužitelju jer je kauzalni neksus u ovom slučaju na strani izvršitelja, a to je djelatnik tužitelja koji je napravio krivu radnju prilikom obračuna. Prema tome, sud je propustio ocijeniti da je na strani tužitelja postojala očita krajnja nepažnja; pri tome, žalitelj se poziva i na odredbe Zakona o radu, a ističe da sud nije cijenio od kakvog je značaja navedeni propust (priznata tužiteljeva pogreška) u vidu odredbe članka 10. Zakona o obveznim odnosima koja normira ponašanje u ispunjavanju obveza. Tuženik nadalje ističe da on nije štetnik već je to djelatnik tužitelja, štetnu radnju nije počinio tuženik nevraćanjem novčanog iznosa po pozivu tužitelja već je štetnu radnju počinio djelatnik tužitelja pogrešno koristeći tablicu u digitalnom formatu. Uzročno- posljedična veza nije pasivnost tuženika (kako to tumači prvostupanjski sud) već je uzročno-posljedična veza na strani djelatnika tužitelja (njegova krajnja nepažnja). Žalitelj ističe da on nije povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te dužnosti suradnje jer on u pravni odnos s tužiteljem nije stupio autonomno budući da stranke nisu sklopile pravni posao nego obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz kogentnih normi javnog prava; pri tome žalitelj se poziva na odredbe Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Nadalje, sud je osobito propustio ocijeniti od kakvog je pravnog značaja to što je tužitelj 2019., 2020., 2021. i 2022. godine isplaćivao isti iznos naknade iako je sam tužitelj priložio dokaz da je 23. kolovoza 2018. znao da je njegov djelatnik napravio pogrešku u obračunu – sud pravni značaj tih tužiteljevih uplata uopće nije ocijenio. Tuženik smatra i da je e-mail tužitelja iz 2018. godine suprotan samom držanju tužitelja koji je i za slijedeće godine (do zaključno 2022. godine) uplaćivao isti iznos naknade. Žalitelj ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem je tužitelju dosudio kamate od svake pojedine uplate, a pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da sud troškove sudskih pristojbi nije odmjerio prema članku 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj: 118/18 i 51/23). Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da prihvati njegovu žalbu, preinači presudu na način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, a tužitelja obveze na naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno suđenje uz naredbu da se glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem; tuženik potražuje trošak sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 3.625,00 EUR uvećan za sudsku pristojbu na žalbu po odluci suda.
2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da je, suprotno tuženikovim tvrdnjama, pobijana presuda pravilna i zakonita. Tužitelj ističe da je tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima neosnovano zadržao peterostruko veći iznos naknade za pravo puta na koji nije imao nikakvo zakonsko, a ponajmanje moralno pravo. Radi se o preplaćenim iznosima za elektroničku komunikacijsku opremu (EKI) u vlasništvu tužitelja položenu na nekretninama koje uopće nisu u vlasništvu tuženika već u vlasništvu trećih pravnih i fizičkih osoba, a što je tuženik znao i prije nego što ga je o tome obavijestio tužitelj svojim e-mail dopisom. Tužitelj ističe da se ovdje ne radi o 10, 20, 30 ili možda čak 50% više preplaćenoj naknadi za pravo puta, nego o 500% preplati naknade od tužitelja. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi djelomično rješenje HAKOM-a od 11. srpnja 2018. te ističe da je tuženik bio svjestan i znao je da mu ne pripada naknada za pravo puta u peterostruko većem iznosu od 285.420,47 kn / 37.881,81 EUR, budući da mu je bilo poznato da nije vlasnik svih onih nekretnina na administrativnom području Općine Vrbnik koje su nabrojane u tablici. Prema tome, umjesto da tuženik već nakon prve dostave obračuna o (pogrešnom) iznosu naknade i dostavljene tablice s popisom svih nekretnina na administrativnom području Općine Vrbnik na kojima je tuženiku priznato pravo na naknadu, sukladno načelu savjesnosti i poštenja i pozornošću koja se od njega zahtijeva sam obavijesti tužitelja o počinjenoj pogrešci, tuženik svjesno prešućuje i pristaje primiti preplaćeni iznos za koji je već tada znao da na isti nema nikakvo zakonsko pravo. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da je tuženik cijelo vrijeme znao da mu tužitelj plaća peterostruko veću naknadu koju mu nije dužan platiti, to se tuženik ne može pozivati na pojedine odredbe o stjecanju bez osnove ili naknade štete koje bi ga inače štitile da s njegove strane nije bilo takvog nesavjesnog i nepoštenog ponašanja. Tužitelj ističe da rješenje HAKOM-a predstavlja pravnu osnovu za plaćanje i da ta osnova nije prestala ni otpala. Zato tužitelj predlaže da drugostupanjski sud odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu te naloži tuženiku da tužitelju podmiri trošak odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 3.217,31 EUR.
3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.
3.1. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo no i pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjsku presudu je valjalo djelomično potvrditi, dok ju je valjalo djelomično preinačiti.
4. Prethodno, ovaj sud napominje da, neovisno od pravne osnove tužiteljeva potraživanja (naknada štete ili stjecanje bez osnove), u ovom sporu se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog, unatoč tome što je i prvostupanjski sud u točki 12. obrazloženja pobijane presude (str. 8. presude odnosno str. 770. spisa) naveo da je odluku o stopi zateznih kamata donio primjenom odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se odnosi na ostale odnose jer tužiteljeva tražbina prema tuženiku proizlazi iz izvanugovornog odnosa, sud prvog stupnja je za razdoblje prije stupanja na snagu Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 156/22) tužitelju dosudio zatezne kamate prema stopi proizašloj iz trgovačkog ugovora, dok za razdoblje od stupanja na snagu navedene Uredbe pa do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 155/23) stopu zateznih kamata nije odredio prema toj Uredbi već prema (tom Uredbom izmijenjenom) članku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 114/22).
4.1. Zbog navedenog, ovaj sud je i u dijelu u kojem je potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na dio glavnog potraživanja (iznos od 30.791,44 EUR) tu presudu djelomično preinačio u odnosu na stope zateznih kamata koje teku za razdoblje od dospijeća tog potraživanja (23. kolovoza 2018.) pa do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 2023. godine, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
5. Pogrešna je ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu štete. Naime, u tužbi tužitelj uopće nije naveo da bi mu nastala šteta time što je tuženik (nakon što mu je tužitelj uplatio naknadu za pravo puta u znatno većem iznosu od onog kojeg je tužitelj trebao uplatiti) protivno načelu savjesnosti i poštenja i načelu dužnosti suradnje propustio obavijestiti tužitelja o počinjenoj pogrešci u tužiteljevu obračunu naknade za pravo služnosti puta te je pristao primiti preplaćeni iznos za kojeg je prema navodima tužitelja tuženik znao da na isti nema nikakvo zakonsko pravo. Prema tome, iako bi se iz tužbe dalo zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, tužitelj u tužbi nije naveo da mu je nastala šteta u obliku umanjenja njegove imovine time što je uplaćivao tuženiku naknadu prava puta u znatno višem iznosu od onog kojeg mu je trebao uplaćivati i da je tuženik počinio protupravnu štetnu radnju time što je zadržavao (odnosno odbijao vratiti tužitelju) preplaćene iznose.
5.1. Naprotiv, iz navoda tužbe proizlazi da je tužitelj, postupajući po djelomičnom rješenju HAKOM-a od 11. srpnja 2018. kojim je utvrđeno da tuženik ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta i kojim je naloženo tužitelju da u roku od osam dana od dana primitka tog rješenja napravi obračun godišnje naknade za pravo puta te da u roku od 10 dana od primitka tog rješenja plati tuženiku naknadu za pravo puta za prvu godinu (za 2018. godinu) a za svaku slijedeću godinu u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena, sačinio obračun godišnje naknade u kojem je (vlastitom pogreškom) obračunao naknadu za sve nekretnine koje se nalaze na području Općine Vrbnik, a ne samo one u vlasništvu tuženika. Sukladno tom (pogrešnom) obračunu, tužitelj je za razdoblje od 15. siječnja 2018. do 14. siječnja 2019. tuženiku 27. srpnja 2018. platio naknadu u iznosu od 285.420,47 kn / 37.881,81 EUR, a posljedica toga je da je tužitelj preplatio godišnju naknadu za pravo puta za izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (EKI) i drugu opremu u iznosu od 231.998,10 kn / 30.791,44 EUR budući da je trebao platiti godišnju naknadu u iznosu od 53.422,37 kn / 7.090,37 EUR. Nadalje, premda je tužitelj o pogrešnom obračunu obavijestio tuženika u e-mail dopisu od 23. kolovoza 2018. i pozvao ga da izvrši povrat preplaćenog iznosa naknade od 231.998,10 kn / 30.791,44 EUR, tuženik nije vratio tužitelju preplaćeni iznos. Osim toga, iako to tužitelj nije izričito naveo u tužbi, on je nesporno i za naredne godine (2019. - 2022. godinu) plaćao naknade u istom (preplaćenom) iznosu, pa je dopisom od 8. veljače 2023. ponovno pozvao tuženika na povrat preplaćenih iznosa naknade za razdoblje od 15. siječnja 2018. do 14. siječnja 2023. u sveukupnom iznosu od 1.159.990,50 kn / 153.957,21 EUR, a s obzirom na to da je i HAKOM u e-mail dopisu od 19. siječnja 2023. potvrdio da stvarni iznos godišnje naknade za pravo puta na koju tuženik ima pravo iznosi 53.422,37 kn / 7.090,37 EUR. Međutim, tuženik je ponovno odbio izvršiti povrat preplaćenog iznosa naknade te je u dopisu od 7. ožujka 2023. istaknuo da je upravo tužitelj taj koji je radio obračun. Zbog navedenog, tužitelj u tužbi smatra da tuženiku ne pripada pravo na preplaćenu naknadu u ukupnom iznosu od 1.159.990,50 kn / 153.957,21 EUR (kojeg je tuženik neosnovano zadržao) pa je stoga tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od dana tužiteljeve uplate tuženiku pa do isplate. Slijedom navedenog, iz činjenične osnove tužbe proizlazi da se radi o tužiteljevu potraživanju po pravilima o stjecanju bez osnove, a ne o naknadi štete kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.
5.2. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu sa str. 730. - 736. spisa osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući, između ostalog, da rješenje HAKOM-a predstavlja pravnu osnovu za plaćanje naknade za pravo puta, no, da tužiteljeva tablica (na temelju koje je tužitelj sačinio obračun) nije temelj nastanka obveze ili prestanka obveze. Osim toga, tuženik je naveo da je opravdano primio naknadu jer i iz dopisa odnosno elektronske pošte TC (zaposlenice tužitelja) od 20. srpnja 2018. proizlazi da je tužitelj samostalno obračunao naknadu za pravo puta i da je tužitelj, unatoč tomu što je pogrešno obračunao naknadu i to uočio još 23. kolovoza 2018., ipak u razdoblju od 2019. - 2022. godine nastavio tuženiku plaćati naknadu za pravo puta u godišnjem iznosu od 37.881,81 EUR / 285.420,47 kn. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i da tužitelj nije naveo pravnu kvalifikaciju spora i da isplata iznosa kojeg tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom „nema uporište u mjerodavnoj pravnoj normi”; pri tome, tuženik se pozivao na odredbe članka 1111. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na stjecanje bez osnove, ali i na odredbu članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (naknada štete) ističući da za bilo kakvo umanjenje tužiteljeve imovine nije protupravno odgovoran tuženik.
5.3. Slijedom navedenog, premda je tuženik u odgovoru na tužbu smatrao da je tužiteljevo potraživanje neosnovano i prema institutu stjecanja bez osnove i prema institutu naknade štete, tužitelj u tužbi (činjeničnoj osnovi tužbe) nije potraživao naknadu štete. Naprotiv, i iz kasnijeg tužiteljeva podneska od 16. veljače 2024. sa str. 738. - 744. spisa u kojim se tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu jasno proizlazi da tužitelj u ovom sporu ne potražuje od tuženika naknadu štete (neovisno o tome što se pozivao na tuženikovu povredu načela savjesnosti i poštenja) već tužitelj smatra da „zbog evidentne povrede načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan tužitelju vratiti bez valjane pravne osnove stečene i zadržane iznose naknade za pravo puta u ukupnom iznosu od 153.957,21 EUR / 1.159.990,50 kn” (str. 744. spisa). Jednako tako, tužitelj je i na ročištu koje je prema naredbi suca koja prileže iza str. 737. spisa održano 7. ožujka 2024. (premda iz zapisnika s tog ročišta sa str. 754. - 757. spisa nije vidljivo kada je to ročište održano, a spisu ne prileže ni pozivi strankama za to ročište premda su nesporno obje stranke primile pozive za to ročište budući da su istom pristupile) naveo da je tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja neosnovano zadržao peterostruki veći iznos naknade za pravo puta te da se radi o preplaćenim iznosima za nekretnine koje nisu u vlasništvu tuženika već u vlasništvu trećih pravnih i fizičkih osoba (str. 752. spisa). Osim toga, premda je tužitelj na tom ročištu naveo i da „pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz povrede načela savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava i ima prednost u odnosu na primjenu odredbi o stjecanju bez osnove na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu i naknadnim podneskom”, tužitelj ni na tom ročištu nije naveo da bi mu uslijed (eventualnog) postupanja tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala šteta zbog umanjenja njegove imovine.
5.4. Prema tome, upravo zbog toga što je tužitelj u ovom sporu smatrao da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao i zadržao naknade za pravo puta u, od tužitelja preplaćenom iznosu od 153.957,21 EUR / 1.159.990,50 kn „uz neupitno znanje (tuženika) da mu ne pripada pravo na preplaćenu naknadu” (točka 16. tužbe; str. 7 spisa), te da mu je tuženik dužan vratiti bez valjane pravne osnove stečene i zadržane iznose naknade za pravo puta (tužiteljev podnesak od 16. veljače 2024. sa str. 744. spisa), tužitelj u ovom sporu nesporno potražuje utuženi iznos po pravilima o stjecanju bez osnove, a ne zbog naknade štete kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.
6. Odredbom članka 1111. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da bi se radilo o stjecanju bez osnove, potrebno je da je iz imovine jedne osobe izašao dio te imovine, zatim da je taj dio imovine ušao u imovinu druge osobe i da je do prijelaza imovine došlo bez valjane pravne osnove (odnosno na temelju osnove koja se nije ostvarila ili koja je naknadno otpala kako je to propisano stavkom 3. toga članka Zakona o obveznim odnosima).
7. U konkretnom predmetu, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) je 11. srpnja 2018. donijela djelomično rješenje kojim je utvrdila da (ovdje) tužitelj kao infrastrukturni operator ima na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu/suvlasništvu (ovdje) tuženika izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (EKI), zatim je utvrdila da se godišnja naknada za pravo puta odnosi za korištenje nekretnina na kojima se nalazi EKI sukladno podacima u Elaboratu i vrsti zemljišta navedenoj u evidenciji zemljišnoknjižnog odjela Krk ili podredno Odjelu za katastar nekretnina Krk te da tuženik ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta uz primjenu iznosa naknada i načina obračuna određenima člancima 6. i 7. stavaka 1., 2., 3. i 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta. Međutim, visina te naknade nije određena tim rješenjem nego je HAKOM točkama V. i VI. izreke tog rješenja obvezao tužitelja da u roku od 8 dana od primitka tog rješenja napravi obračun godišnje naknade za pravo puta i da taj obračun dostavi HAKOM-u i tuženiku kao i da u roku od deset dana od primitka tog rješenja plati tuženiku naknadu za pravo puta za prvu godinu, a svaku slijedeću godinu da plaća naknadu za pravo puta u roku od osam dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena (str. 10. - 11. spisa).
7.1. Prema tome, iako je tim djelomičnim rješenjem HAKOM-a tužitelju naloženo da tuženiku plaća naknadu za pravo puta zbog toga što se na tuženikovim nekretninama nalazi tužiteljeva elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema, tim rješenjem nije određena visina te naknade nego je tužitelj prema podacima iz evidencije zemljišnoknjižnog odjela Krk i, podredno, Odjela za katastar nekretnina Krk trebao napraviti obračun visine godišnje naknade za pravo puta i tu naknadu plaćati tuženiku u rokovima određenima točkom VI. izreke tog rješenja. Dakle, iako je (pravomoćnim) rješenjem HAKOM-a određena tužiteljeva obveza plaćanja godišnje naknade za pravo puta, visina te naknade nije određena tim rješenjem nego je visinu naknade trebao sam tužitelj obračunati i, sukladno svom obračunu, isplaćivati tuženiku.
7.2. Slijedom navedenog, iako je tužitelj prema podacima u spisu nesporno uplaćivao tuženiku naknade za pravo puta u iznosima od 285.420,47 kn, i to 27. srpnja za 2018. godinu (str. 707. i 713. spisa), zatim 8. veljače 2019. za 2019. godinu i 23. siječnja 2020. za 2020. godinu (str. 713. spisa), te 10. veljače 2021. za 2021. godinu (str. 714. spisa) i 21. veljače 2022. za 2022. godinu (str. 715. spisa), visina tužiteljeve obveze plaćanja te naknade nije utvrđena tim rješenjem HAKOM-a nego je sam tužitelj izvršio obračun plaćanja te naknade. Uostalom, to je između stranaka nesporna činjenica.
7.3. Međutim, nakon što je za 2018. godinu u roku određenom djelomičnim rješenjem HAKOM-a (27. srpnja 2018.) uplatio tuženiku naknadu za pravo puta u iznosu od 285.420,47 kn, tužitelj je utvrdio da je (svojom) pogreškom u obračunu godišnje naknade uračunao i nekretnine koje nisu u vlasništvu tuženika; naime, tužitelj je obračun naknade sačinio za sve nekretnine koje se nalaze na područnu Općine Vrbnik, a ne samo za one nekretnine koje su u vlasništvu tuženika. Zato je tužitelj, nakon što je uočio pogrešku u svom obračunu, u dopisu od 23. kolovoza 2018. sa str. 708. spisa upućenom tuženiku elektronskom poštom obavijestio tuženika o tome da točan iznos godišnje naknade za pravo puta iznosi 53.422,37 kn slijedom čega proizlazi da je preplatio iznos od 231.998,10 kn (285.420,47 kn – 53.422,37 kn) pa je tim dopisom pozvao tuženika da u roku od osam dana izvrši povrat preplaćene naknade u iznosu od 231.998,10 kn na što se tuženik oglušio. Nadalje, i iz dopisa HAKOM-a od 19. siječnja 2023. upućenog tužitelju elektroničkom poštom sa str. 709. spisa proizlazi da u dostavljenoj tablici za obračun koju je tužitelj dostavio HAKOM-u 20. srpnja 2018. proizlazi da su u tom obračunu za plaćanje naknade za pravo puta obračunate i nekretnine koje nisu u vlasništvu tuženika odnosno u njegovu upravljanju te da ispravan iznos naknade za pravo puta za nekretnine koje su u vlasništvu ili pod upravljanjem tuženika iznosi 53.422,37 kn. Uostalom, tuženik ni u svom odgovoru na tužbu ni kasnije tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavao činjenicu da visina godišnje naknade za pravo puta na koju on ima pravo prema rješenju HAKOM-a zbog toga što na njegovim nekretninama tužitelj ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iznosi 53.422,37 kn odnosno 7.090,37 EUR; štoviše, tužitelj je nesporno za 2023. godinu uplatio tuženiku na ime naknade za pravo puta upravo navedeni iznos s time da je 27. siječnja 2023. tužitelj uplatio iznos od 7.027,99 EUR (str. 712. spisa) a 3. veljače 2023. iznos od 62,38 EUR (str. 711. spisa) te se prema podacima u spisu tuženik nije obratio tužitelju za plaćanjem daljnje naknade za tu godinu.
7.4. Prema tome, između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj uplatama naknade za pravo puta tuženiku u iznosu od 285.420,47 kn / 37.881,81 EUR za 2018., 2019., 2020., 2021. i 2021. godinu, za svaku tu godinu preplatio naknadu za iznos od 231.998,10 kn / 30.791,44 EUR, a što za pet navedenih godina (231.998,10 kn / 30.791,44 EUR x 5 godina) ukupno iznosi 1.159.990,50 kn / 153.957,21 EUR. Slijedom navedenog, a kako je ranije navedeno u ovoj odluci, iako je rješenjem HAKOM-a samo utvrđeno pravo tuženika na (godišnju) naknadu za pravo puta no ne i visina te naknade, između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj za iznos od 153.957,21 EUR / 1.159.990,50 kn preplatio tu naknadu. Zbog navedenog, navedeni iznos je predmetnim tužiteljevim uplatama naknade za pravo puta za razdoblje 2018. - 2022. godine izašao iz tužiteljeve imovine i ušao u imovinu tuženika, a do prijelaza te imovine je došlo bez valjane pravne osnove.
8. Međutim, premda bi tužitelj prema odredbi članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mogao od tuženika potraživati iznos od 153.957,21 EUR / 1.159.990,50 kn, tužitelj u ovom sporu osnovano potražuje samo iznos od 30.791,44 EUR / 231.957,21 kn na ime preplaćene naknade za pravo puta za 2018. godinu. Naime, prema odredbi članka 1112. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata zavisi od ispunjenja uvjeta.
8.1. U konkretnom predmetu, tužitelj je nesporno 27. srpnja 2018. uplatio tuženiku naknadu za pravo puta za 2018. godinu u iznosu od 285.420,47 kn odnosno u iznosu koji je za iznos od 231.957,21 kn viši od iznosa naknade koju je trebao platiti. Međutim, u vrijeme tog plaćanja naknade za pravo puta tužitelj nije znao da je pogriješio u svom obračunu odnosno da njegova obveza plaćanja naknade tuženiku iznosi samo iznos od 53.422,37 kn, odnosno iznos od 7.090,37 EUR. Upravo zbog navedenog, tužitelj osnovano potražuje na ime stjecanja bez osnove preplaćenog iznosa naknade za pravo puta za 2018. godinu svotu od 30.791,44 EUR / 231.998,10 kn pa je zato u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
8.2. Osim toga, tužitelj je dopisom upućenom tuženiku elektronskom poštom 23. kolovoza 2018. sa str. 708. spisa obavijestio tuženika da mu je pogrešno uplaćena godišnja naknada za razdoblje 15. siječnja 2018. – 15. siječnja 2019. u iznosu od 285.420,47 kn jer točan iznos godišnje naknade za pravo puta iznosi 53.422,47 kn, a tim je tim dopisom tužitelj ujedno zatražio od tuženika da mu izvrši povrat preplaćene naknade u iznosu od 231.998,10 kn. S obzirom na to da tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije osporio činjenicu da je tada (dakle, upravo 23. kolovoza 2018.) zaprimio taj tužiteljev dopis, to je tuženik u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima dana 23. kolovoza 2018. postao nepošten stjecatelj pa zato od tog datuma mora platiti tužitelju i zatezne kamate koja teku na iznos od 30.791,44 EUR / 231.957,21 kn.
8.3. Zbog navedenog, u dijelu točke I. izreke prvostupanjske presude kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 30.791,44 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. kolovoza 2018. do isplate prema stopi propisanoj za potraživanja koja nisu proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava prvostupanjska presuda je pravilna i na zakonu osnovana, neovisno o tome što je sud prvog stupnja prilikom donošenja presude (i u tom dijelu) pogrešno primijenio materijalno pravo. Zato je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.
9. Međutim, premda je tužitelj u ovom sporu tvrdio da je tuženik i prije obavijesti tužitelja od 23. kolovoza 2018. znao da je tužitelj preplatio tuženiku naknadu za pravo puta, to ne proizlazi iz spisa. Naime, upravo zbog činjenice da je tužitelj prema točki V. izreke djelomičnog rješenja HAKOM-a od 11. srpnja 2018. napravio obračun godišnje naknade za pravo puta, a djelatnost tuženika kao tijela lokalne samouprave nije izrada obračuna naknade za pravo puta niti provjeravanje pravilnosti tužiteljeva obračuna, to prema ocjeni ovog suda tuženik prije nego što je zaprimio tužiteljev dopis od 23. kolovoza 2018. sa str. 708. spisa nije znao da je on nesavjesni stjecatelj. Uostalom, tužitelj radi dokazivanja te činjenice (dakle, činjenice tuženikova saznanja da je tuženik prije 23. kolovoza 2018. znao da mu je tužitelj isplatio naknadu za pravo puta u iznosu od 30.791,44 EUR / 231.998,10 kn više od onog što mu je trebao platiti) nije u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku predložio izvođenje ni jednog dokaza.
9.1. Upravo zbog navedenog, tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate koje na iznos od 30.791,44 EUR teku od 27. srpnja 2018. do 22. kolovoza 2018., pa je stoga primjenom odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
10. Jednako tako, i u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao iznos od 123.165,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan. Naime, iz ranije (u ovoj odluci) navedene odredbe članka 1112. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima proizlazi da ne može potraživati povrat onoga što je platio onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti, osim u tri slučaja propisana tom zakonskom odredbom (ako je ta osoba zadržala pravo na povrat, ako je ta osoba platila da bi izbjegla prisilu ili ako je isplata duga zavisila od ispunjenja uvjeta) no u ovom predmetu ne radi se ni o jednom od ta tri slučaja.
10.1. U konkretnom predmetu, tužitelj je nesporno najkasnije 23. kolovoza 2018. kada je uputio tuženiku dopis kojim ga je obavijestio o pogrešno obračunatoj godišnjoj naknadi za pravo puta znao da ta naknada iznosi samo 53.422,47 kn; uostalom, to jasno proizlazi iz tog dopisa sa str. 708. spisa u kojem u odlomku 2. tog dopisa sam tužitelj navodi: „točan iznos godišnje naknade za pravo puta po predmetnom rješenju (misli se na rješenje HAKOM-a od 11. srpnja 2018.) iznosi 53.422,37 kn”. Prema tome, tužitelj je najkasnije tada znao da godišnja naknada za pravo puta na koju tuženik ima pravo iznosi 53.422,37 kn / 7.090,37 EUR. Međutim, unatoč tome tužitelj je i nakon tog svog saznanja o visini godišnje naknade za pravo puta na koju tuženik ima pravo, tuženiku za razdoblje 2019. - 2022. godine uplaćivao naknade u iznosu koji je (za svaku tu godinu) 231.998,10 kn viši od iznosa kojeg je trebao uplatiti.
10.2. Naime, kao što je ranije navedeno u ovoj odluci, tužitelj je 8. veljače 2019. tuženiku uplatio na ime naknade za pravo puta za 2019. godinu iznos od 285.429,47 kn (str. 713. spisa), a isti iznos je na ime naknade za pravo puta za 2020. godinu uplatio 23. siječnja 2020. (str. 713. spisa), zatim za 2021. godinu 10. veljače 2021. (str. 714. spisa) i za 2022. godinu 21. veljače 2022. (str. 715. spisa). Prema tome, tužitelj je navedeni iznos naknade za svaku navedenu godinu, a koji je za iznos od 231.998,10 kn viši od onog što je trebao uplatiti tuženiku, uplaćivao tuženiku nakon 23. kolovoza 2018. kada je (najkasnije) saznao da visina godišnje naknade za pravo puta koju je morao platiti tuženiku iznosi 53.422,37 kn. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj plaćao te naknade u vrijeme kada je znao visinu naknade koju mora platiti tuženiku za svaku tu godinu (2019. - 2022.), to tužitelj u smislu članka 1112. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima neosnovano potražuje preplaćeni iznos te godišnje naknade od 30.791,44 EUR / 231.998,10 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 123.165,77 EUR.
10.3. Pri tome, eventualna činjenica da je tuženiku naknadu u ime tužitelja uplaćivao zaposlenik tužitelja koji u vrijeme uplate svake godišnje naknade za pravo puta za 2019. - 2022. godinu nije znao točnu visinu naknade za pravo puta na koju tuženik ima pravo, nije od utjecaja na neosnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, ta (eventualna) pogreška se ne može smatrati ispričivom zabludom već očitim nemarom i neusklađenosti rada između pojedinih tužiteljevih odjela (službi) za što tuženik ne može snositi posljedice. Naprotiv, prema ocjeni ovog suda za te pogreške odnosno neusklađenost u radu između pojedinih tužiteljevih odjela (službi) odgovornost snosi uprava tužitelja koja nije organizirala poslovanje tužitelja na način da se obavijesti koje se odnose na ispunjenje tužiteljevih obveza pravovremeno dostavljaju onim osobama koje su kao tužiteljevi zaposlenici u smislu članka 43. Zakona o trgovačkim društvima zaduženi za ispunjavanje tih obveza.
10.4. Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud točkom I. izreke presude naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 123.165,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, tuženikovu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
11. S obzirom na to da je uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude tuženik u većem dijelu uspio u sporu (njegov uspjeh u sporu je 80%, dok je tužiteljev uspjeh u sporu 20%), to sukladno odredbi članka 166. u vezi s člankom 154. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku tuženiku valja priznati trošak za sve postupovne radnje koje su bile potrebne za vođenjem ovog postupka u omjeru od 60%. Slijedom navedenog, tuženik osnovano potražuje trošak odgovora na tužbu u iznosu od 2.318,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23), a što s troškom poreza na dodanu vrijednost (iznos od 579,50 EUR) ukupno iznosi 2.897,50 EUR. Nadalje, tuženiku prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika valja priznati i trošak obrazloženog podneska od 26. veljače 2024. sa str. 749. - 752. spisa u iznosu od 2.318,00 EUR, što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 2.897,50 EUR, kao i trošak zastupanja na jedinom održanom ročištu u ovom sporu (uvećanom za porez na dodanu vrijednost) i to prema tuženikovu zahtjevu za naknadom troška sa str. 756. - 757. spisa u zatraženom iznosu od 2.885,50 EUR sukladno Tbr. 9. točki 1. navedene Tarife. Jednako tako, tuženik osnovano potražuje i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 331,81 EUR prema Tbr. 1. točki 2. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 37/23), iako iz podataka u spisu proizlazi da tuženik ne samo da u trenutku podnošenja odgovora na tužbu nije platio sudsku pristojbu prema članku 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj: 118/18 i 51/23) nego on uopće nije platio sudsku pristojbu za odgovor na tužbu pa će ga sud prvog stupnja (nakon zaprimanja ove odluke) prema članku 7. stavku 4. tog Zakona obvezati na plaćanje cjelokupne sudske pristojbe za odgovor na tužbu.
11.1. Osim ovih troškova prvostupanjskog postupka, tuženiku valja priznati i trošak sastava žalbe u iznosu od 2.897,50 EUR prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost (iznos od 724,38 EUR) ukupno iznosi 3.621,88 EUR. Međutim, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za žalbu po odluci suda jer u svom zahtjevu za naknadu tog troška tuženik nije u smislu odredbe članka 164. stavka 2. Zakona o parničnom postupku određeno postavio zahtjev za naknadom tog troška; naime, određeno postavljeni zahtjev za naknadom troška smatra se navođenje svake postupovne radnje za koju stranka potražuje trošak, ali i točan iznos troška za svaku tu radnju.
11.2. Slijedom navedenog, ukupni tuženikovi troškovi prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka iznose 12.634,19 EUR, no, budući da tuženik prema članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku osnovano potražuje naknadu tog troška u omjeru od 60%, to je tužitelja valjalo obvezati da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.580,51 EUR, dok je preostali zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 5.053,68 EUR valjalo odbiti kao neosnovan. Pri tome, ovaj sud napominje da tuženik ni u jednom od svojih zahtjeva za naknadu troškova postupka nije potraživao zateznu kamatu, pa mu stoga ovaj sud zatezne kamate na priznati trošak postupka nije mogao odrediti prema članku 151. stavku 3. (rečenica 2.) u vezi s člankom 164. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 15. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
