Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-768/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, Mletačka ulica 12, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama - Buie, poslovni broj P- 1008/2019-62 od 4. ožujka 2022., dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe tužitelja AĐ i tuženice ABC kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P-1008/2019-62 od 4. ožujka 2022. u dijelu pod toč. I.I, I.II., II.,III. i IV. izreke.

II Preinačuje se djelomično ista presuda u dijelu odluke o troškovima postupka pod toč. III. i V. izreke i odlučuje na način da svaka stranka snosi svoj trošak. III Odbija se zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kreditu broj: 356-141/2005, koji je sklopljen između tužitelja i tuženika 29. studenog 2005. godine, a solemniziran dana 1. prosinca 2005. godine kod Javnog bilježnika Željko Krajina iz [adresa], broj ovjere OU-1800/05 pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnika i založnog dužnika.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos u visini od 253.899,56 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje:

- na iznos od 3.580,00 kn teku od dana 06.03.2006. godine pa do isplate, esu li ovo - na iznos od 3.586,00 kn teku od dana 28.03.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.553,00 kn teku od dana 08.05.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.601,00 kn teku od dana 12.06.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.541,50 kn teku od dana 18.07.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 7.260,00 kn teku od dana 13.09.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 7.147,19 kn teku od dana 06.11.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.580,00 kn teku od dana 21.12.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.490,00 kn teku od dana 02.02.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.500,00 kn teku od dana 12.03.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.600,00 kn teku od dana 02.04.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,13 kn teku od dana 16.04.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.560,00 kn teku od dana 16.04.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7.000,00 kn teku od dana 12.06.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7.000,00 kn teku od dana 17.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.500,00 kn teku od dana 25.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.400,00 kn teku od dana 08.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.500,00 kn teku od dana 27.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7.400,00 kn teku od dana 18.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7.400,00 kn teku od dana 27.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7.800,16 kn teku od dana 16.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 28.500,00 kn teku od dana 17.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.300,00 kn teku od dana 02.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.000,00 kn teku od dana 21.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.000,00 kn teku od dana 22.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14.380,00 kn teku od dana 15.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8.337,50 kn teku od dana 25.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn teku od dana 26.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.000,00 kn teku od dana 24.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 26.000,00 kn teku od dana 01.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 35.000,00 kn teku od dana 14.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.233,10 kn teku od dana 14.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.799,18 kn teku od dana 06.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 856,15 kn teku od dana 26.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.328,47 kn teku od dana 26.09.2014. godine pa do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teku po stopi 8,14% počev od donošenja prvostupanjske presude, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.”.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu broj 356-141/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29. studenog 2005. godine, a solemnizirali dana 1. prosinca 2005. godine kod Javnog bilježnika Željko Krajina iz [adresa], broj ovjere OU-1800/05, a koja glasi: « sukladno Odluci o kamatnim stopama ... Korisnik Kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru, izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.», pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao i za sudužnika i založnog dužnika.

III. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 356-141/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29. studenog 2005. godine, a solemnizirali dana 1. prosinca 2005. godine kod Javnog bilježnika Željko Krajina iz [adresa], broj ovjere OU-1800/05,kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi: « prema srednjem tečaju za devize ... važećem na dan korištenja kredita…» zatim sadržane u odredbi čl.3. koja glasi: « obračunatim po srednjem tečaju ... za CHF na dan plaćanja, kako je to utvrđeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF ... na dan plaćanja... »

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: "III. Utvrđuje se ništetnim raskid Ugovora o kreditu broj 356-141/2005 od dana 2. kolovoza 2013. godine te ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao i za sudužnika i založnog dužnika. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 356-141/2005 2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29. studenog 2005. godine, a solemnizirali dana 1. prosinca 2005. godine kod Javnog bilježnika Željko Krajina iz [adresa], broj ovjere OU-1800/05 i dalje na snazi te da proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.".

V. Nalaže se tužitelju AĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženiku ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 20.977,50 (dvadesettisućadevetstosedamdesetsedamkunaipedesetlipa) kuna, uvećan za zatezne kamate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, sukladno čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, za razdoblje od donošenje ove presude 04. ožujka 2022., pa do isplate.“

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I.I., I.II., I.III, IV.III. i V. izreke, a kako to iz sadržaja žalbe proizlazi, žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu kao osnovanu te preinači prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu, sukladno žalbenim navodima.

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II., III. i V. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Tuženica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tužitelja uz prijedlog da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu te u pobijanom dijelu potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalbe stranaka protiv presude nisu osnovane, dok je žalba tužitelja protiv odluke o troškovima postupka osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP), na postojanje kojih ovaj sud po čl. 365. st. 2. istog Zakona pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj: 356-141/2005 sa sporazumom o osiguranja novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretnini, sklopljen dana 29. studenog 2005., te zahtjev radi isplate iznosa od 253.899,56 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi navedenog Ugovora o kreditu i toč. 6. kojom je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope, zatim ništetnost ugovorne odredbe čl. 2. kojom je ugovorena isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravne prednice tuženice, i utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe čl.3. kojom je ugovoreno podmirenje anuiteta obračunatim po srednjem tečaju švicarskog franka na dan plaćanja, te utvrđenje ništetnim Raskida Ugovora o kreditu broj 356- 141/2005 od 2. kolovoza 2013. i ostavljanje predmetnog ugovora na snazi između ugovornih strana.

8. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza zaključio kako je neosnovan zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja ništetnim cjelokupnog Ugovora o kreditu, budući da ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, a u konkretnom slučaju nema zapreke za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a iste su sadržane u čl.

2., 3. i 6. Ugovora o kreditu te kako se s tužiteljem prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, što znači da je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora utvrđena ništetnom, odnosno nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 399. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje ZOO/91) te je utvrdio da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno predloženim dokazima tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju, tim više što su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite, a čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 - dalje ZZP/03), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetna.

9. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti, odnosno ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njemu, na sporne okolnosti odredaba navedenog ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču - tužitelju (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022.), dok iz spisa predmeta proizlazi da je na prijedlog tuženice saslušana svjedokinja AĐĐ, koja je navela kako nije klijentima objašnjavala koji su to uvjeti po kojima banka može promijeniti kamatnu stopu niti im je bilo što objašnjavala vezano za valutnu klauzulu obzirom da nije ni imala informaciju o stabilnosti i mogućnosti promjene tečaja valute.

10. Pored toga, valja reći, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 20. st. 1. ZOO/91, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 21. ZOO/91), a takve odredbe nema u čl. 24. st. 1. ZOO/91 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 20. st. 1. ZOO/91 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

11. Prema tome, tužitelj je dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o redovnoj kamati i valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženicom, odnosno bankom sklopio predmetni Ugovor o kreditu s redovnom kamatom i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje ZZP/14) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi.

12. Dakle, prvostupanjska odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati (što je ovdje slučaj).

13. Stoga, prvostupanjski sud time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP, na koju tuženica ukazuje u žalbi.

14. U odnosu na prigovor tuženice da sud nije saslušao javnog bilježnika, ističe se da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

15. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog osnovnog ugovora o kreditu odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer ugovor može opstati na snazi u slučaju djelomične ništetnosti uglavaka o promjenjivoj ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli ako se ima u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Revd 2045/21 gdje se navodi - da je jasnom odredbom čl. 87. ZZP/03 i identičnom odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/07, 89/09 – dalje ZZP/07) - propisano da je nepoštena ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima ništava (st. 1), a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odluka broj Revd 729/2021 od 16. studenog 2021. u kojoj je dopuštena revizija protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-950/2018-30 od 26. studenog 2019., kojom je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o namjenskom kreditu glede pravnog pitanja koje glasi: „Može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije kao vjerovnika i potrošača kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne sukladno članku 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005) i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003., 46/2007, 79/2007) i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007), ili je u tom slučaju riječ o ništetnom ugovoru u cjelini?“

16. Imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo i u odluci broj Rev 1172/2018 da sukladno odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, to je opravdano odbijen glavni tužbeni zahtjev.

17. Nadalje, u pogledu zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Raskida Ugovora o kreditu broj: 356- 141/2005 od 2. kolovoza 2013., te utvrđenja da je isti ugovor i dalje na snazi, sud opravdano i po stavu ovog suda smatra kako se tužitelj ne može pozivati na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, iz razloga jer se radi o okolnosti koja nije bila obuhvaćena tužbom u kolektivnom sporu, tako da se ništetnost Raskida Ugovora o kreditu broj: 356- 141/2005 od 2. kolovoza 2013., mora dokazati po pravilima obveznog prava.

18. Sud u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO ne nalazi da bi sporni Raskid Ugovora o kreditu broj: 356-141/2005 od 2. kolovoza 2013., bio protivan prisilnim propisima, moralu društva ni Ustavu Republike Hrvatske, tim više što iz istoga jasno proizlazi da je tuženica, kao banka, raskinula ugovor, zbog neplaćanja dospjelih obveza, odnosno da se ugovor raskida zbog neispunjenja.

19. Budući je predmetni Ugovor o kreditu dvostranoobvezni ugovor, po kojem se banka obvezala izvršiti isplatu kredita tužitelju, kao korisniku kredita, u iznosu od 137.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sukladno čl. 2. istog ugovora, koju obvezu je tuženica nesporno ispunila, a s druge strane tužitelj se istim ugovorom obvezao vratiti predmetni kredit na način određen u čl. 3. ugovora, međutim isti svoju obvezu nije ispunio, što proizlazi iz njegovog stranačkog iskaza te Nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo Mirjane Šindić-Janko (list 242-258, 295-314), iz kojeg je razvidno kako je dospjela, a neplaćena obveza tužitelja, kao korisnika kredita, prema tuženiku, kao kreditoru, do dana raskida 2. kolovoza 2013. iznosila 77.872,50 kn to je sud pravilno utvrdio da je u smislu odredbe čl. 360. ZOO i čl. 366. ZOO tuženica, kao vjerovnica, svoju odluku da raskida ugovor priopći tužitelju jednostavnom izjavom kako to nedvojbeno proizlazi iz Raskida Ugovora o kreditu broj: 356-141/2005 od 2. kolovoza 2013., a pored toga smatra kako su ispunjene i pretpostavke za raskid ugovora iz čl. 367. ZOO jer se ovdje ne radi o neispunjenja neznatnog dijela obveze.

20. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao pod točkom I izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

21. U pogledu odluke o troškovima postupka, valja reći da neutemeljeno sud navodi kako je tužitelj tužbom istaknuo 5 tužbenih zahtjeva, budući je tužitelj, kako je prethodno navedeno istakao glavni tužbeni zahtjev i to deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti cijelog ugovora o kreditu, posljedično tome i zahtjev radi isplate, a tek ukoliko sud ne bi prihvatio glavni tužbeni zahtjev, tužitelj postavlja eventualni tužbeni zahtjev, na utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s kojim zahtjevima je tužitelj uspio, te zahtjev radi utvrđenja ništetnosti raskida ugovora s kojim zahtjevom tužitelj nije uspio.

22. Ukazuje se na pravni stav zauzet u rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-267/2024-2 od 27. ožujka 2024., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. te rješenju istog suda broj Rev-962/2024-2 od 27. kolovoza 2024. kao i u odluci ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-525/2023-2 od 21. siječnja 2025. po kojem tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je sud jednom odlukom odlučio o oba postavljena zahtjeva, ali samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na eventualni tužbeni zahtjev s kojim je tužitelj uspio u sporu. Kazati je, da je u konkretnom slučaju potrebno ocijeniti koji je uspjeh tužitelja u sporu, s obzirom na činjenicu da nije uspio s glavnim postavljenim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i posljedično isplate nego s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu promjene kamatne stope te valutne klauzule, te da nije uspio sa glavnim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti raskida ugovora o kreditu, zbog čega je trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP.

23. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP (prema odredbi čl. 129. st. 5. ZPP presuda se u tom dijelu smatra rješenjem), preinačiti pobijanu odluku o trošku te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. II izreke, s tim da tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka budući je sa žalbom djelomično uspio samo u odnosu na troškove parničnog postupka, ali ne i povodom žalbe na glavnu stvar (čl. 154. st. 3. ZPP).

24. Strankama nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ti odgovori, kao procesne radnje, nisu bili potrebni za odlučivanje o žalbama (čl. 155. st. 1. ZPP).

25. U nepobijanom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Zadru 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica