Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-602/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ABC, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, protiv tuženika NL, OIB: [osobni identifikacijski broj],[adresa], koga zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, Strossmayerova 7, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-1036/2023-25 od 16. svibnja 2024., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika NL i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-1036/2023- 25 od 16. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„ I. Utvrđuje se da na dan 09.11.2023. postoji potraživanje tužitelja ABC prema tuženiku NL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru, broj:P-243/11 od 05.03.2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj:Gž-2190/2013 od 24.04.2014., a koja presuda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Revr-1249/14 od 24.01.2017., u iznosu od 12.485,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.11.2023. prema stopi koja se do 30.12.2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31.12.2023. g., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

II. Utvrđuje se da na dan 09.11.2023. postoji potraživanje tuženika NL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tužitelju ABC prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-54/2017 (kasnije Pr-207/2022-104 od 11.04.2023.), djelomično preinačene presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R – 53/2022-2 od 10.11.2022. u iznosu od 5.641,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 09.11.2023. prema stopi koja se do 30.12.2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31.12.2023. g., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika iz točke I i II izreke ove odluke, te se nalaže tuženiku NL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju ABC, OIB: 52634238587 na ime razlike tražbine tužitelja koja je preostala nakon izvršenog prijeboja u iznosu od 6.843,92 EUR sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 09.11.2023. prema stopi koja se do 30.12.2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31.12.2023. g., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 746,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja presude tj. od dana 16.05.2024. koja se obračunava prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Smatra da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Ukazuje na presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru broj P-1237/23 od 8. svibnja 2024. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1035/12 od 27. listopada 2015. Tuženik smatra da su se u konkretnom slučaju ostvarili uvjeti da je stekao plaću na način da je postala njegovo vlasništvo za što je i imao potpuno legitimno očekivanje. Prema odluci Europskog suda za ljudska prava utvrđeno je da je u tom predmetu pravomoćno naplaćena plaća od Republike Hrvatske, kao poslodavca, postala mirno vlasništvo te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenom takve pravomoćne odluke povrijedio pravo na mirno uživanje prava vlasništva. Tuženik smatra da nije dužan vratiti iznos koji je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužiteljice kao poslodavca jer je taj iznos ovršen temeljem pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1 te da su navedeno stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede Konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom po čl. 46. st. 1. Konvencije. Postavlja pitanje do kada bi tuženik trebao čekati da može raspolagati svojom plaćom koju je pravomoćno naplatio prije deset godina, a sada se od njega traži da vrati dio i to sa kamatama do predmetnog izračuna koje su višestruko veće od kamata koje bi dobio da je na primjer oročio sav novac pa je tuženik svakako oštećen i isto ne može predstavljati pošteno suđenje i vladavinu prava. U svezi toč. I. izreke navodi da sama tužiteljica nije potraživala navedeni iznos već je u svom podnesku od 5. veljače 2024. potraživala neto iznos od 8.793,24 EUR. Pored toga, tuženik nije pasivno legitimiran niti u obvezi vratiti bruto iznos kako je to odlučeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1308/21 od 4. listopada 2022. Što se tiče toč. II. izreke pobijane presude navodi kako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja radi iznosa troškova već radi neto iznosa po novoj pravomoćnoj presudi, a točni iznosi po ranijoj presudi i presudi iz ponovljenog postupka su izračunati u tablicama 1 i 2 koje je dostavila tužiteljica i prema kojima je tuženik postavio prijebojni zahtjev u podnesku od 15. veljače 2024. Radi navedenog presuda je nerazumljiva i u suprotnosti sa zahtjevom tužiteljice, kao i navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u istoj stvari, kao i činjenicama i dokazima iz spisa. U pogledu odluke o troškovima postupka sud je trebao voditi računa da tuženik nije uzrokovao niti jedan trošak, a nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske vratio predmet na ponovno suđenje tužitelj je protutužbom potraživao na ime stjecanja bez osnove čitavi bruto iznos sa kamatama. Smatra da sud nije pravilno donio odluku o trošku jer je tužiteljici praktično dosuđen žalbom osporeni iznos od 6.843,92 EUR od prvotno utuženih čitavih iznosa koje je naplatio tuženik. Osim toga, podnesci tužiteljice nisu svi obrazloženi podnesci, već su samo oni kojima je postavljen zahtjev i zahtjev za mirno rješenje spora. Tužiteljičino potraživanje se pokazalo po predmetnoj presudi osnovanom što se tiče visine za iznos cca 1/3 dijela od prvotno zatraženog bruto iznosa i cca ½ od konačno postavljenog zahtjeva na ime čitavog neto iznosa. Po pitanju dokazivanja pravne osnove sud navodi da je tužiteljica uspjela sa 100 % što je netočno jer je potraživala bruto iznos na koje potraživanje tužiteljica odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije imala pravo pa nije mogla po pitanju osnove uspjeti sa 100 %, već eventualno oko 50 %. Predlaže se uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti na ponovni postupak, a podredno preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troška postupka i žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev na utvrđenje da na dan 9. studenoga 2023. postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 12.485,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od navedenog dana, zatim utvrđenje da postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 5.641,73 EUR također na dan 9. studenoga 2023. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te isplata iznosa koji je preostao nakon izvršenog prijeboja.

8. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je utvrdio da postoje sporna potraživanja kako su naprijed navedena te je izvršio prebijanje istih te naložio tuženiku da na ime razlike utvrđenih tražbina tužiteljici isplati iznos od 6.843,92 EUR sa zateznom kamatom. Tako donesenu odluku prvostupanjski sud obrazlaže time da je tuženik pasivno legitimiran vratiti sporni iznos tužiteljici temeljem stečenog po osnovi koja je otpala u smislu odrtedbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) u neto iznosu s obračunatim zateznim kamatama.

9. Među strankama nije sporno:

- da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-243/2011 od 5. ožujka 2013. naloženo tužiteljici, tamo tuženici, da tuženiku, tamo tužitelju, isplati bruto iznos od 58.736,12 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako to proizlazi iz izreke presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 13.347,50 kn,

- da je tuženik svoje potraživanje temeljem navedene presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 25. kolovoza 2014. i to u ukupnom iznosu od 108.386,71 kn,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1249/14 od 24. siječnja 2017. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te da su ukinute presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-2190/2013 od 24. travnja 2014. i Općinskog suda u Bjelovaru broj P-243/2011 od 5. ožujka 2013. te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu,

- da je tužiteljica ustala 6. srpnja 2017. predmetnom tužbom i traži iznos koji je tuženik neosnovano stekao na temelju gore navedenih presuda,

- da je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ponovnom postupku pod brojem Pr-207/2022 donesena presuda 11. travnja 2023. kojom je u toč. VIII. izreke iste naloženo tuženici ABC da isplati tužitelju NL bruto iznos od 3.941,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose, a toč. XXIII. da je tuženica dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.807,14 EUR i da je postala pravomoćna 27. travnja 2023. te

- da je tuženik podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 9. studenoga 2023. izjavio prigovor radi prijeboja i to za bruto iznos 3.941,19 EUR (list spisa 96-97).

10. U ovoj fazi postupka ostala je sporna osnova tužbenog zahtjeva koju tuženik dovodi u pitanje tvrdnjom da bi vraćanje spornog iznosa predstavljalo povredu prava na mirno uživanje vlasništva pozivajući se na presudu Europskog suda za ljuska prava (dalje ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske broj zahtjeva 679/11 od 2. travnja 2015., zatim pasivna legitimacija tuženika koju dovodi u pitanje tvrdnjom da nije u obvezi vraćanja bruto iznosa.

10.1. Također tuženik dovodi u pitanje visinu tvrdnjom da prigovor radi prijeboja nije izjavio radi iznosa troškova već radi neto iznosa po novoj pravomoćnoj presudi ukazujući na sadržaj podneska od 15. veljače 2024. (list spisa 56).

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje osnovanost zahtjeva pozivom na presudu ESLJP Solomun protiv Hrvatske ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

11.1. Naime, ovaj sud smatra da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da je tuženik znao odnosno morao znati da je u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-243/2011 ABC, kao tuženica, imala pravo podnijeti izvanredni pravni lijek koji je i podnijela 14. lipnja 2014. radi čega je postojala mogućnost da uvažavanjem revizije tužiteljeva pravna osnova otpadne odnosno da navedeno dovede u pitanje isplatu temeljem navedene presude. Točno je da je u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske tamo tužitelj tražio isplatu dodatka na plaću po osnovi Zakona o posebnoj državnoj skrbi, međutim, u navedenom predmetu Republika Hrvatska je izjavila zahtjev za zaštitu zakonitosti (kao izvanredni pravni lijek u parničnom postupku više ne postoji budući da su odredbom čl. 239. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku brisane odredbe čl. 401. do 408. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91., 91/92. i 112/99.), a ESLJP je posebno primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom protiv pravomoćnih rješenja u građanskim postupcima može podnijeti samo državni organ ‒ državno odvjetništvo ‒ s punim diskrecijskim pravom u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva što da otvara pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih ‒ točnije, državno odvjetništvo ‒ imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe.

11.2. Dakle, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o potpuno činjeničnoj i pravnoj identičnoj situaciji kako to tvrdi ovdje žalitelj.

11.3. U svezi s iznesenim žalitelj ukazuje na presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-1237/23 od 8. svibnja 2024. kao istovrsnom predmetu u kojem je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice ABC pozivajući se, između ostalog, i na stav ESLJP vezan za povredu prava na mirno uživanje vlasništva, međutim žalitelju je odgovoriti da navedeno nije od utjecaja na donošenje ove odluke budući da je navedena prvostupanjska presuda ukinuta odlukom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1105/2024 od 17. listopada 2024. koji također smatra da pravni stav izražen u navedenoj presudi ESLJP nije primjenjiv. 12. Žalbeni navodi tuženika da nije pasivno legitimiran niti u obvezi vraćanja bruto iznosa ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da tužiteljica konačno postavljenim zahtjevom traži povrat po osnovi neto isplaćenog iznosa radi čega je i tražbina tuženika stavljena u prijeboj također u neto iznosu (stupac 16 Tablica 1) koji je zahtjev tužiteljica uskladila s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023.

13. Što se tiče visine zahtjeva po ocjeni ovog drugostupanjskog suda žalbeni navodi također nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude budući da je sud prvog stupnja visinu zahtjeva pravilno utvrdio izračunom dostavljenim od strane Ministarstva obrane, Uprave za proračun, financije i informacijske sustave, Sektor za financije i računovodstvo – Službe za operativne financijske poslove od 22. rujna 2023.(list spisa 63 do 65) i od 8. prosinca 2023. (list spisa 76 – 78) u svezi s čime je tuženiku ukazati da je podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 9. studenoga 2023. predložio da tužiteljica dostavi podatke ili dokumentaciju iz kojih će biti razvidno od kada do kada su obračunavate kamate te da neće osporavati matematički izračun, pa je tužiteljica po navedenom i postupila, a sud prvog stupnja pravilno izračun prihvatio pri odlučivanju o visini potraživanja stranaka.

13.1. Osim toga, u podnesku tuženika zaprimljenog kod suda prvog stupnja 15. veljače 2024. isti je naveo da je tužiteljica dostavila izračun svih međusobnih potraživanja na dan prijeboja 9. studenoga 2023. na koji tuženik da nema primjedbi glede matematičkog izračuna, pa se tim više žalbeni navodi izneseni u svezi s time ocjenjuju neosnovanima.

14. Što se tiče žalbenih navoda kako tužiteljica nije potraživala iznos od 12.485,65 eura već da je u podnesku od 5. veljače 2024. potraživala samo neto iznos od 8.793,24 eura odgovoriti je da je točno da je navedenim podneskom tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 8.793,24 eura, međutim na navedeni iznos tužiteljica je zahtijevala i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i to kroz period od 2. ožujka 2017. do isplate, a procesna kamata za period od 2. ožujka 2017. (kao dana zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora) do 9. studenoga 2023. (kao dana izjave o prijeboju) iznosi 3.692,41 eura odnosno zbrojeno s iznosom od 8.793,24 eura (stupac 19 i 20 Tablice broj 2) daje upravo iznos ukupnog potraživanja od 12.485,65 eura.

15. U pogledu žalbenih navoda tuženika kako nije izjavio prigovor radi prijeboja zbog iznosa troškova već neto iznosa po "novoj" pravomoćnoj presudi reći je da se utvrđena tražbina tuženika prema pobijanoj prvostupanjskoj presudi sastoji od dužnog neto iznosa plaće prema navedenoj presudi broj Pr-207/2022 sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to specificirano podneskom od 5. veljače 2024. (stupci 16 i 17 Tablice 1) i ukupno iznosi 5.641,73 eura, a ne 6.243,92 eura kako je to tvrdio tuženik. Dakle, niti tako izneseni razlozi nisu doveli u pitanje pravilnost prvostupanjske presude iako je sud prvog stupnja pogrešno naveo da navedeni iznos predstavlja troškove postupka jer je među strankama nesporno da je tuženik u međuvremenu pokrenuo postupak prisilne naplate razlike troškova postupka koji mu pripadaju prema presudi broj Pr-207/2022 kako to slijedi iz zapisnika s ročišta održanog 18. siječnja 2024. (list spisa 88).

16. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka pravilno je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP kada je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi trošak u iznosu od 746,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

16.1. Točno je kako tvrdi žalitelj da je tužiteljica prvotno potraživala bruto iznos, a konačnim zahtjevom neto iznos te smanjenje, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021., pod brojem Su-IV-16/2021-8, predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Međutim, tuženik je podnesak tužiteljice od 5. veljače 2024. kojim je smanjila tužbeni zahtjev s iznosa od 11.230,74 eura (koji se sastojao od potraživanja na ime MIO II, glavnice neto iznosa i troškova parničnog postupka) na iznos od 8.793,24 eura (bez potraživanja na ime MIO II i troškova parničnog postupka) odnosno kojim je povukla tužbu za navedenu razliku primio 13. veljače 2024. te se tom povlačenju, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP, nije protivio pa se prema toj odredbi smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe.

16.2. Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva utemeljio prema konačnom tužbenom zahtjevu, a posljedično tome i odluku o troškovima postupka.

17. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zadru 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica