Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-57/2024-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu toga suda Meliti Poljanec, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika [obrt] "Maklaun", zastupanog po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina iz Varaždina, protiv tuženika GEOTEHNA VARAŽDIN d.o.o., Turčin, Ulica Franje Bužanića 3, OIB: 79744584144, zastupanog po punomoćniku Borislavu Planincu, odvjetniku iz Varaždinskih Toplica, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 26. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude dana 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika [obrt]“ protiv tuženika GEOTEHNA VARAŽDIN d.o.o., Turčin, Ulica Franje Bužanića 3, OIB: 79744584144, koji glasi:

"Utvrđuje se da Ugovor broj 27/2009 o izvođenju radova bušenja i miniranja od 01. lipnja 2009. zaključen između tužitelja VP iz [adresa], vlasnika [obrt]", OIB: [osobni identifikacijski broj], kao naručitelja i tuženika GEOTEHNA VARAŽDIN d.o.o., Turčin, Ulica Franje Bužanića 3, OIB: 79744584144, kao izvoditelja, nije ni sklopljen."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika [obrt]“ protiv tuženika GEOTEHNA VARAŽDIN d.o.o., Turčin, Ulica Franje Bužanića 3, OIB: 79744584144, koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor broj 27/2009 o izvođenju radova bušenja i miniranja od 01. lipnja 2009. zaključen između tužitelja VP iz [adresa], vlasnik [obrt]", OIB: [osobni identifikacijski broj], kao naručitelja i tuženika GEOTEHNA VARAŽDIN d.o.o., Turčin, Ulica Franje Bužanića 3, OIB: 79744584144, kao izvoditelja, ništetan".

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 3.250,00 eura u roku od 15 dana.

IV. Tuženik se odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.218,75 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako se pred Općinskim sudom u Puli protiv tužitelja vodi kazneni postupak radi počinjenja kaznenog djela protiv okoliša protupravnom eksploatacijom rudnog blaga, kažnjivo po čl. 261.a st. KZ/11, jer da je protivno propisima i odlukama nadležnog državnog tijela obavljao eksploataciju rudnog blaga, mineralne sirovine, tehničko-građevnog kamena po dubini izvan projektiranih završnih granica otkopavanja po Glavnom rudarskom projektu i odobrene granice eksploatacijskog polja Šočići – Maklaun, bez koncesije za eksploataciju rudnog blaga čime je pribavio znatnu imovinsku korist i postupao s ciljem pribavljanja takve koristi. Kazneni postupak pokrenut je po prijavi Državnog inspektorata nakon obavljenog inspekcijskog nadzora o kojem je sačinjen Zapisnik pod brojem UP/I-310-09/10-01/4, Ur.broj: UP/I-310-09/10-01/4 od 06. travnja 2010. U Zapisniku su navedeni tužitelj kao naručitelj radova te tuženik kao izvođač, te se spominje Ugovor broj 27/2009 od 01. lipnja 2009. za koji tužitelj tvrdi da ga nije potpisao pa time isti nije niti sklopljen. Na Ugovoru se navodno nalazi potpis bivšeg zaposlenika tužitelja AP, koji, osim što, kao pomoćni radnik nije imao ovlaštenje za potpis tog Ugovora, opovrgava da bi ga uopće potpisao. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku utvrdi da navedeni Ugovor broj 27/2009 o izvođenju radova bušenja i miniranja od 01. lipnja 2009. zaključen između tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvoditelja, nije ni sklopljen. Podredno, ukoliko sud ocijeni ovaj tužbeni zahtjev neosnovanim, predlaže da sud utvrdi da je taj Ugovor ništetan.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 187. st. 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; dalje u tekstu: ZPP) te tvrdi kako je predmetni Ugovor između stranaka sklopljen, budući da je na strani tuženika kao izvoditelja valjano potpisan i ovjeren, a na strani tužitelja kao naručitelja vlastoručno potpisan potpisom za koji tužitelj tvrdi da se radi o potpisu AP, njegova radnika, te potvrđen pečatom njegova obrta. Napominje da su stranke predmetni Ugovor akceptirale i po njemu postupale, što se može zaključiti i iz tuženikovih faktura izdavanih tužitelju za izvršene radove po predmetnom Ugovoru, u kojim se fakturama taj Ugovor izričito navodi, a pri obračunu navedena je upravo cijena koja je ugovorena predmetnim Ugovorom (10 kn/m[2] bušenja i miniranja (čl. 2. tog Ugovora)), dok je ranija cijena navedena u Dodatku ugovora broj 33/2004 od 11. ožujka 2005., a koji je vrijedio do sklapanja predmetnog Ugovora bila drugačija, tj. 10,5 kn/m[2] bušenja i miniranja (čl. 1. Dodatka ugovoru broj 33/2004). Tužitelj nije osporavao fakture za radove u kojima se pozivalo na sporni Ugovor, već je naprotiv Izjavom o priznanju duga od 13. listopada 2011., dakle nakon spomenutog inspekcijskog nadzora, priznao dug po svim fakturama ispostavljenim mu od strane tuženika s pozivom na sporni Ugovor. Budući da se kazneni postupak protiv tužitelja vodi radi počinjenja kaznenog djela protupravnom eksploatacijom rudnog blaga, a ne radi izvođenja rudarskih radova na protupravan način, to je za odgovornost tužitelja u kaznenom postupku irelevantno pitanje koji je Ugovor za izvođenje radova tada između stranaka važio.

3. U svom očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj je podneskom od 31. siječnja 2022. naveo da je vještak u svom Nalazu od lipnja 2019. u kaznenom predmetu Općinskog suda u Puli K-202/20 (str. 53) primijetio kako postoji neskladnost između predmetnog Ugovora broj 27/2009 od 01. lipnja 2009. sa ranijem zaključenim Ugovorom broj 33/2004 od 21. lipnja 2004. i Dodatkom tom Ugovoru broj 33/2004 od 11. ožujka 2005. koja se sastoji u tome što je u novom, predmetnom Ugovoru izostao dio ranije odredbe čl. 3. Dodatka ugovoru broj 33/2004 od 11. ožujka 2005., u kojem dijelu je određeno da je tuženik kao izvoditelj radova imao obvezu voditi knjigu nadzora prilikom svakog obilaska radilišta kamenolom Maklaun, a odgovorna osoba tuženika obići kamenolom najmanje dva puta mjesečno te biti prisutna prilikom početka bušenja minskih bušotina, prilikom izvođenja miniranja te prilikom dolaska rudarske inspekcije. Umjesto toga u predmetnom je Ugovoru u čl. 3. navedeno kako je vršena zajednička izmjera minskog polja što nije istina jer je izmjeru vršio isključivo izvoditelj radova. Posebno je ukazao na činjenicu da je u čl. 8. spornog Ugovora kao stručna osoba naručitelja naveden TP, iako je isti samo radnik koji je rukovao utovarivačem i rovokopačem te nije bio stručan donositi odluke vezane uz samu eksploataciju. Naveo je da tužitelj nije osporavao fakture za obavljene radove koje mu je ispostavljao tuženik, jer opseg radova naveden u fakturama nije bio sporan, a pritom nije primijetio da je kao osnova fakturiranja naveden sporni Ugovor.

4. U podnesku od 31. siječnja 2022. tužitelj ističe da nije znao da je eksploatacija i vađenje mineralne sirovine vršena protivno koncesiji jer ga tuženik na to nije upozorio niti mu ukazao da se miniranje vrši izvan projektiranih završnih granica otkopavanja, čime je iskopao mineralne sirovine u količini od 31.938 m[3] te ga se tereti da je ostvario nepripadnu dobit na štetu Republike Hrvatske u iznosu 958.140,00 kn. Ne osporava da je prodao iskopani materijal, ali ističe da je to učinio u vrijeme dok još nije znao da je eksploatacija vršena protivno koncesiji.

5. Na pripremnom ročištu od 12. travnja 2022. te na ročištu za glavnu raspravu od 18. listopada 2023. tužitelj ističe da se pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu sastoji u utvrđenju da tužitelj nije kazneno odgovoran, kao i u činjenici da bi u slučaju da Republika Hrvatska podnese tužbu radi naknade štete zbog eksploatacije mineralnih sirovina, odgovornost svakako pala na tuženika, odnosno u najboljem slučaju radilo bi se o podijeljenoj odgovornosti stranaka.

6. Nakon toga, na istom ročištu za glavnu raspravu, tužitelj izjavljuje da je kazneni postupak protiv ovdje tužitelja, a koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli – Pola pod brojem K-230/2022, pravomoćno obustavljen Rješenjem broj K-230/22 od 07. rujna 2022., kao i da je postupak radi naknade štete protiv tužitelja koji je pokrenula Republika Hrvatska također pravomoćno dovršen i to donošenjem presude zbog ogluhe protiv tužitelja, kojom je isti obvezan na naknadu štete prema Republici Hrvatskoj.

7. Slijedom navedenog, tijekom ovog postupka među strankama je postalo nesporno, a proizlazi to i iz Rješenja Općinskog suda u Puli – Pola od 07. rujna 2022. koje je postalo pravomoćno 17. rujna 2022., a u koje je sud izvršio uvid, da je protiv tužitelja obustavljen kazneni postupak zbog kaznenog djela protiv okoliša – protupravnom eksploatacijom rudnog blaga, opisano i kažnjivo po čl. 211. st. 1. Kaznenog zakona. Također, tijekom postupka je postalo nesporno i to da je postupak radi naknade štete koji se vodio protiv tužitelja zbog eksploatacije mineralnih sirovina pravomoćno dovršen donošenjem presude zbog ogluhe protiv tužitelja.

8. Stoga, ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe iz razloga koje on u tužbi navodi - niti u pogledu njegove kaznene odgovornosti, kao niti u pogledu pitanja odgovornosti za štetu zbog eksploatacije mineralnih sirovina, jer je kazneni postupak protiv tužitelja pravomoćno obustavljen, a postupak radi naknade štete koji se vodio protiv tužitelja, pravomoćno dovršen donošenjem presude zbog ogluhe jer tuženik u tom postupku nije osporio svoju odgovornost za štetu.

9. Međutim postoji pravni interes tužitelja na utvrđenje da predmetni Ugovor nije ni sklopljen, a na koji način tužitelj zapravo traži utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa među strankama, što je dopušteno sukladno odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a, pa je stoga neosnovan tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe u smislu te odredbe.

10. Iz sadržaja tužbe može se naime zaključiti da tužitelj smatra kako predmetni ugovor nije sklopljen jer stranke nisu postigle suglasnost volja za sklapanje istog s obzirom da tužitelj nije sudjelovao u sklapanju istog. Navodi potpis na ugovoru sliči potpisu bivšeg radnika tužitelja, AP, koji nije bio ovlašten na potpisivanje a isti i opovrgava da bi ga potpisao.

11. Na okolnost činjenice sklapanja predmetnog ugovora tj. postojanja pravnog odnosa među strankama, sud je izvršio uvid u Ugovor broj 27/2009 o izvođenju radova bušenja i miniranja od 01. lipnja 2009. (listovi 9-10 spisa) – dalje:

Ugovor, Izjavu AP od 28. studenog 2019. (list 11 spisa), Ugovor broj 33/2004 o izvođenju radova bušenja i miniranja od 21. lipnja 2004. te Dodatak tom Ugovoru od 11. ožujka 2005. (listovi 12-14 spisa), Račun broj 27 od 28. siječnja 2010. (list 27 spisa), Otkaz predmetnog Ugovora, od 12. veljače 2020. (list 28 spisa), te je saslušao svjedoke TP i GP (listovi 64-65 spisa).

12. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da isti sadržajno predstavlja ugovor o djelu, a radi se o ugovoru kojim se izvođač obvezuje obaviti određeni posao, dok se naručitelj obvezuje platiti mu za to naknadu (čl. 590. st. 1. ZOO-a).

13. Uvidom u Ugovor broj 33/2004 od 21. lipnja 2004. te Dodatak tom Ugovoru od 11. ožujka 2005., a povezujući isti sa sadržajem predmetnog Ugovora te sadržajem iskaza GP, proizlazi da su stranke i prije sklapanja predmetnog Ugovora poslovno surađivale, u okviru koje suradnje je tužitelj od tuženika naručivao izvođenje radova bušenja i miniranja na lokaciji kamenoloma [adresa], pri čemu se mijenjala ugovorena cijena izvođenja radova, pa je tako prema Ugovoru broj 33/2004 iznosila 10,00 kn/m[3] , Dodatkom tog Ugovora povišena je na 10,50 kn/m , a predmetnim Ugovorom snižena na 10,00 kn/m[3] .

14. Iz iskaza svjedoka AP proizlazi da on nije sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, s obzirom da je u iskazu, kao i u pisanoj izjavi od 28. studenog 2019. ustvrdio da on nije potpisao predmetni ugovor, niti ga ovjerio pečatom. Navodi, štoviše, da ga nije niti mogao ovjeriti pečatom, s obzirom da se pečat nalazio u kancelariji tužitelja u koju se moglo ući isključivo u prisutnosti tužitelja.

15. Svjedok GP iskazao je da se zbog proteka vremena i visoke dobi ne sjeća više svih detalja vezanih uz sadržaj Ugovora, no sjeća se da je isti sklopljen u prostorijama tuženika u Turčinu te da su ga potpisali i ovjerili pečatima tužitelj i on. Naveo je da je do sklapanja tog Ugovora došlo zbog toga što je tuženik tužitelju otkazao raniji ugovor jer tužitelj nije podmirio tuženiku ranije dugove. Nakon podmirenja istih tužitelj se obratio GP kako bi dogovorili nastavak suradnje, te su tom prilikom dogovorili i nove uvjete, pri čemu su cijenu dogovorili u nižoj visini od cijene ugovorene ranijim ugovorom.

16. Ocjenjujući iskaze navedenih svjedoka, sud je uzeo u obzir činjenicu da je od vremena sklapanja predmetnog Ugovora prošlo preko 10 godina, te da je GP osoba visoke dobi, slijedom čega su neki detalji oko sklapanja i potpisivanja Ugovora podložni zaboravu, no isti nisu utjecali na ocjenu suda o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva navedenog pod točkom I. izreke. Naime, TP poriče mogućnost da je potpisao i ovjerio pečatom predmetni ugovor vezano uz činjenicu da se pečat nalazio u kancelariji tužitelja u koju je mogao ući samo tužitelj ili netko u njegovoj prisutnosti, dok se svjedok GP u bitnome sjeća da je predmetni ugovor sklopljen, te da su ga potpisali i ovjerili pečatima stranaka tužitelj i tuženik u tuženikovoj kancelariji u Turčinu. Stoga sud, u bitnome prihvaća navedene iskaze ovih svjedoka kao istinite, tim više što na njihovu istinitost ukazuju i ostali provedeni dokazi koji će biti obrazloženi u nastavku.

17. Uvidom u Ugovor broj 33/2004 od 21. lipnja 2004. te Dodatak tom Ugovoru od 11. ožujka 2005., a povezujući isti sa sadržajem predmetnog Ugovora te sadržajem iskaza GP, proizlazi da su stranke i prije sklapanja predmetnog Ugovora poslovno surađivale, u okviru koje suradnje je tužitelj od tuženika naručivao izvođenje radova bušenja i miniranja na lokaciji kamenoloma [adresa], pri čemu se mijenjala ugovorena cijena izvođenja radova, pa je tako prema Ugovoru broj 33/2004 iznosila 10,00 kn/m[3] , Dodatkom tog Ugovora povišena je na 10,50 kn/m , a predmetnim Ugovorom snižena na 10,00 kn/m[3] .

18. Iz Računa broj 27 od 28. siječnja 2010. izdanog tužitelju od strane tuženika vidljivo je da se u istom izdavatelj računa - tuženik poziva upravo na predmetni Ugovor, te na cijenu ugovorenu tim Ugovorom, a nesporno je među strankama da je tužitelj tuženiku vršio plaćanja po računima u kojima se cijena obračunavala upravo kako je ugovorena predmetnim Ugovorom. Nije logično da bi tuženik tužitelju, ničim izazvan, na svoju štetu, obračunavao nižu cijenu od one ugovorene Dodatkom ranijeg ugovora (Dodatak od 11. ožujka 2005. Ugovoru broj 33/2004 od 21. lipnja 2004.), ukoliko stranke nisu sklopile predmetni Ugovor u kojem je bila navedena takva niža cijena.

19. Stoga sud ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj od suda traži utvrđenje da ugovor broj 27/2009 o izvođenju radova bušenja i miniranja od 1. lipnja 2009. zaključen između stranaka nije ni sklopljen, pa ga je s istim valjalo odbiti.

20. U pogledu podrednog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora broj 27/2009, valja napomenuti da na ništetnost ugovora sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO).

21. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da isti sadržajno predstavlja ugovor o djelu, a radi se o ugovoru kojim se izvođač obvezuje obaviti određeni posao, dok se naručitelj obvezuje platiti mu za to naknadu (čl. 590. st. 1. ZOO-a).

22. Iz sadržaja predmetnog Ugovora vidljivo je da isti sadrži bitne sastojke ugovora o djelu (djelo i naknada), kao i potpise za obje ugovorne strane, ovjerene pečatima obrta tužitelja te trgovačkog društva tuženika.

23. Tužitelj u tužbi tvrdi da je predmetni ugovor ništetan jer nije potpisan po ovlaštenoj osobi - tužitelju, već se na istome navodno nalazi potpis bivšeg zaposlenika tužitelja AP, koji, osim što kao pomoćni radnik nije imao ovlaštenje za potpis tog ugovora opovrgava da bi ga uopće potpisao.

24. Svjedok TP, raniji radnik tuženika, u svom je iskazu kao i pisanoj Izjavi od 28. studenog 2019. ustvrdio da nije potpisao predmetni Ugovor, niti je bio ovlašten na njegovo potpisivanje, iako primjećuje da potpis na predmetnom Ugovoru sliči njegovu potpisu.

25. S tim u vezi napominje se da sud nije provodio dokaz grafološkim vještačenjem potpisa tužitelja na predmetnom Ugovoru, smatrajući ovaj dokaz irelevantnim za pitanje ništetnosti Ugovora. Naime, time što neka osoba sklopi ugovor u ime drugoga, a bez njegova ovlaštenja, nema za posljedicu ništetnost ugovora već samo to da tako sklopljen ugovor ne obvezuje neovlašteno zastupanog, osim ako ga on naknadno ne odobri, a isti se može naknadno odobriti i konkludentnim radnjama kojima se može izraziti očitovanje volje, kao što je ispunjenje obveze iz ugovora, primanjem ispunjenja i slično.

26. Dakle, pod pretpostavkom da tužitelj nije sam potpisao predmetni Ugovor, niti dao osobi koja je potpisala predmetni Ugovor punomoć za sklapanje istog, jasno je da je u tom slučaju naknadno odobrio taj Ugovor s obzirom da je temeljem ispostavljenih računa za radove tuženiku plaćao upravo onu cijenu kakva je bila ugovorena predmetnim Ugovorom (10,00 kn/m[3] ), a ne onu koja je bila ugovorena ranije sklopljenim Dodatkom od 11. ožujka 2005. koji se odnosio na Ugovor broj 33/2004 od 21. lipnja 2004. (10,50 kn/m[3] ), za koji tužitelj tvrdi da je bio posljednji važeći. Da plaća nižu cijenu od ranije ugovorene, tužitelj je morao primijetiti.

27. S obzirom na navedeno, sud ocjenjuje da predmetni Ugovor (otkazan 12. veljače 2020. (list 28 spisa)) nije ništetan, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži utvrđenje tog Ugovora ništetnim, neosnovan i s njime ga je valjalo odbiti.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa kako tužitelj nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom to je u obvezi isplatiti tuženiku cjelokupno prouzročene parnične troškove potrebne za vođenje postupka. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. 1. OT – 250 bodova), zastupanja na pripremnim ročištima 01. veljače 2022. i 12. travnja 2022. (Tbr. 9.2. OT – za svako po 125 bodova), te zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 06. travnja 2023., 18. listopada 2023. i 26. studenog 2024. (Tbr. 9.1. OT – za svako po 250 bodova), kao i trošak sastava podneska od 25. siječnja 2022. (Tbr. 8. 3. OT – 50 bodova) što ukupno iznosi 1.300 bodova odnosno uz obračun vrijednosti boda i PDV 3.250,00 eura.

29. Tuženiku nisu u zatraženoj visini priznati troškovi zastupanja na pripremnim ročištima od 01. veljače 2022. i 12. travnja 2022., jer su isti pogrešno obračunati po Tbr. 9. 1. OT iako se radilo o ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima vezanim uz pravni interes tužitelja na podnošenje tužbe, o kojem se pravnom interesu tuženik već očitovao u odgovoru na tužbu, te se na te podneske primjenjuje Tbr. 9. 2. OT. Također nije mu niti u zatraženoj visini priznat zatraženi trošak podneska od 06. travnja 2022. jer se ne radi o podnesku na koji se odnosi primjena Tbr. 8. 1. OT (kojim bi sastavio odgovor na tužbu, prigovor protiv platnog naloga niti obrazloženom podnesku u kojem bi odgovorio na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očitovao na nalaze i mišljenje vještaka), već se radi o podnesku kojim je tuženik samo naveo da ostaje kod već iznijetih dokaznih prijedloga, a na koji je u pogledu visine nagrade valjalo primijeniti Tbr. 8. 3. OT, što je i učinjeno.

U Varaždinu 15. siječnja 2025.

Sudac

Melita Poljanec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju, po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina iz Varaždina, Pavlinska 5,

2. Tuženiku, po punomoćniku Borislavu Planincu, odvjetniku iz Varaždinskih Toplica, Trg Antuna Mihanovića 8.