REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4828/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kamelija Parać, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OLYMPIA VODICE d.d., OIB: 78759188952, Vodice, Ljudevita Gaja 6, kojeg zastupa punomoćnik Josip Tomas, odvjetnik u Zagrebu, Ulica baruna Trenka 5, protiv tuženika GRAD VODICE, OIB: 74633363090, Vodice, Ive Čače 8, kojeg zastupa punomoćnik Ante Burić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Burić & Koudela d.o.o., Šibenik, Poljana 4, radi isplate iznosa od 696.157,67 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-37/2023-43 od 12. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-37/2023-43 od 12. studenog 2024. u točkama 1. i 2. izreke.

2. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-37/2023-43 od 12. studenog 2024. u točki 3. izreke u dijelu u kojem je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška u iznosu od 49.882,50 EUR.

3. Preinačuje se djelomično presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-37/2023-43 od 12. studenog 2024. u točki 3. izreke i sudi:

Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 16.657,50 EUR.

4. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 156,88 EUR, a odbija se za iznos od 13.724,37 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zadru odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 590.602,83 EUR (4.449.897,00 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 88.840,00 EUR. Tuženikov zahtjev za naknadom troška u iznosu od 66.540,00 EUR odbijen je kao neosnovan.

1.1. Prvostupanjski sud je zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje naknadu za oduzetu imovinu (čl. 98., 101., 107. i 131. Zakona o cestama, „Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22 i 114/22; dalje: ZC; čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), zaključivši da je nastupila zastara sporne tražbine.

2. Protiv navedene odluke u točkama 1. i 2. izreke žalbu je izjavio tužitelj iz svih zakonskih razloga s prijedlogom da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obrazloženje ne sadrži valjane razloge i nisu ispitane sve tužiteljeve tvrdnje. Tužitelj tvrdi da oduzeti dio zemljišta nije nerazvrstana cesta već sastavni dio dvorišta hotelskog kompleksa u tužiteljevom vlasništvu. Nije jasno kako je sud bez provođenja predloženih dokaza (očevid, vještačenje, saslušanje svjedoka) utvrdio da je riječ o nerazvrstanoj cesti, pozivajući se samo na okolnosti iz postupka osiguranja dokaza koje je prihvatio bez kritičke ocjene. Odbijanjem izvođenja predloženih dokaza, sud je onemogućio preispitivanje utvrđenja iz osiguranja dokaza.

2.1. Tužitelj se protivi zaključku prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare smatrajući da tražbina nije dospjela 27. srpnja 2011. kada je stupio na snagu Zakon o cestama, već od upisa tuženika kao vlasnika u zemljišnoj knjizi u 2017. To iz razloga što je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

„Zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice), zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), s tim da zastara počinje teći onog trenutka kada tužitelj kao prijašnji vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed, što je zapravo trenutak izgradnje ceste i završetka radova.

Iznimno, u implementaciji sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., u okolnostima kada je tužitelj kao bivši vlasnik zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, zastara počinje teći od onog trenutka kada je saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova.“

3. Protiv navedene presude u točki 3. izreke žalbu je podnio tuženik navodeći u bitnom da je sud pogrešno obračunao dosuđeni trošak te predlaže da ovaj sud preinači odluku o trošku u skladu sa žalbenim navodima.

4. Odgovarajući na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio žalbene navode, smatrajući da je tužitelj proturječan, jer traži naknadu za oduzetu nekretninu uslijed činjenice da mu to pripada ako je nekretnina nerazvrstana cesta, a tvrdi da ona to nije. Da bi nekretnina bila nerazvrstana cesta i po sili zakona postala vlasništvo jedinice lokalne samouprave, bitno je da je imala takav status na dan stupanja na snagu Zakona o cestama 20. srpnja 2011. Tuženik tvrdi da provedba parcelacije nema konstitutivni učinak niti ima veze sa statusom nekretnine, jer je za utvrđenje je li nekretnina nerazvrstana cesta nebitan upis u zemljišnoj knjizi, kao što je bez utjecaja na pravni status nekretnine upisano vlasništvo neke fizičke ili pravne osobe. Tužitelj neosnovano traži naknadu, jer je prije više od 50 godina uspostavljeno stanje koje odgovara definiciji nerazvrstane ceste, neosnovano ukazujući na stavove Europskog suda za ljudska prava koje pokušava prikazati kao opravdanje da se takva tužba podnosi nakon parcelacije, što u njoj nije sadržano. Traži naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 8.884,00 EUR i PDV.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Tuženikova žalba djelomično je osnovana.

7. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 590.602,83 EUR (4.449.897,00 kuna) uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, a s osnove naknade za oduzetu imovinu prema čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV). U konkretnom slučaju, proveden je postupak parcelacije u kojem je od dijela dosadašnjih nekretnina uknjiženih kao tužiteljevo vlasništvo, formirana čestica koja predstavlja nerazvrstanu cestu i koja je kao takva javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika kao jedinice lokalne samouprave.

8.1. U odnosu na predmet spora vođen je i parnični postupak koji je pravomoćno okončan poslovni broj P-125/2022, između istih stranaka, i u odnosu na istu nekretninu, samo njen drugi dio. Naime, u navedenom je predmetu ovdje tužitelj od ovdje tuženika tražio naknadu za dio iste kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to za njezinu površinu od 1410 m2, dok u ovom postupku traži naknadu za preostalih 1203 m2. Iz priloženog zk izvatka vidljivo je da kčbr. [katastarska čestica] ima ukupno 2613 m2, a iz isprava u spisu, pa i odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-356/2024 od 21. veljače 2024. proizlazi da se naknada, koja u dva odvojena postupka traži tužitelj protiv tuženika, odnosi upravo na opisanu nekretninu.

9. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nastala parcelacijom od matične nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica]. Takav zaključak proizlazi i iz isprava priloženih spisu, povijesnog prikaza iz zemljišne knjige, geodetskog elaborata, ali i navoda tužitelja i tuženika tijekom ovog postupka.

9.1. Nadalje, nije sporno da je pravo vlasništva na spornoj nekretnini ranije bilo upisano na ime pravnog prednika tužitelja, a da je ovdje tuženik promjenu vlasničko- pravnog upisa ishodio temeljem odredbi Zakona o cestama, s tim da je prethodno u skladu s tim odredbama izradio geodetski elaborat izvedenog stanja koji je proveden u zk odjelu Općinskog suda u Šibeniku. Isto tako nije sporno da je tuženik o toj činjenici izvijestio tužitelja dopisom od 11. lipnja 2014.

10. Između stranaka sporna je narav predmetne nekretnine, odnosno okolnost je li riječ o nerazvrstanoj cesti ili o nekretnini koja je tužiteljevo vlasništvo (u naravi dvorište hotelskog kompleksa) a potom i zaključak prvostupanjskog suda o dospijeću sporne obveze i osnovanosti tuženikovog prigovora zastare.

11. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda koji je pravilno utvrdio odlučne činjenice, valjano ocijenio izvedene dokaze te o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Stoga ovaj sud ne nalazi osnove za prihvaćanje tužiteljevih žalbenih navoda o bitnim povredama postupka, pa tako niti o navodnim propustima prvostupanjskog suda u izvođenju dokaza ili obrazlaganju presude. Tužitelj ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, iznoseći nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama i ukazivanjem na navodne povrede u postupanju prvostupanjskog suda pri ocjeni dokaza, kojih ovaj sud ne nalazi. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 12. Odredbom čl. 131. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23 i 133/23; dalje: ZC) propisano je:

(1) Ceste koje se na dan stupanja na snagu ovoga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, postaju nerazvrstane ceste. (2) Postojeći upisi u zemljišnim knjigama nerazvrstanih cesta iz st. 1. ovoga članka u vlasništvu jedinice lokalne samouprave zamijenit će se po službenoj dužnosti upisom nerazvrstane ceste javnog dobra u općoj uporabi kao neotuđivog vlasništva jedinice lokalne samouprave.

(3) Nerazvrstane ceste iz st. 1. ovoga članka koje nisu upisane u zemljišnim knjigama ili u tim knjigama nije upisano njihovo stvarno stanje, upisuju se u zemljišne knjige po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista koji nakon evidentiranja nerazvrstane ceste, odnosno njezinog stvarnog stanja u katastru, zemljišnoknjižnom sudu po službenoj dužnosti dostavlja tijelo nadležno za katastar. (4) Nerazvrstane ceste iz st. 1. ovoga članka koje nisu evidentirane u katastru ili u katastru nije evidentirano njihovo stvarno stanje, evidentiraju se u katastru na temelju odgovarajućeg geodetskog elaborata kojim je snimljeno izvedeno stanje, a kojega pribavlja i tijelu nadležnom za katastar dostavlja jedinica lokalne samouprave, odnosno pravna osoba koja je ovlaštena upravljati nerazvrstanom cestom sukladno propisima iz čl. 107. ovoga Zakona.

(5) Nerazvrstane ceste iz st. 4. ovoga članka upisuju se u zemljišne knjige sukladno st. 3. ovoga članka.

(6) Nekretnine koje su prema ovom Zakonu nerazvrstane ceste i bile su u uporabi kao nerazvrstane ili javne ceste prije 1. siječnja 1997., javno su dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze.

13. U prijelaznim i završnim odredbama Zakona o cestama iz 2011. stoji kako sve ceste koje se na dan stupanja na snagu toga zakona (odnosno 28. srpnja 2011.) koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu toga Zakona, postaju nerazvrstane ceste.

13.1. Slijedom iznijetih zakonskih odredaba, u konkretnom slučaju je proveden upravni postupak i sačinjen Geodetski elaborat izvedenog stanja nerazvrstane ceste, s utvrđenim stvarnim stanjem predmetne nekretnine. Geodetski elaborat je pregledan i potvrđen od nadležnog ureda za katastar koji je po službenoj dužnosti zemljišnoknjižnom sudu dostavio prijavni list radi provedbe u zemljišnoj knjizi (čl. 131. st. 3. ZC-a).

13.2. Te okolnosti nisu sporne i proizlaze iz isprava u spisu. Na temelju rješenja poslovni broj Z-7371/13 od 21. studenog 2013. Općinski sud u Šibeniku, zemljišnoknjižni odjel Šibenik cijepao kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 13380 m2 na kat čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 12177 m2 te novonastalu kat. čest. [katastarska čestica] cesta površine 1203 m2. Rješenjem tog suda poslovni broj Z-926/16 je čestica 7060/1 pašnjak površine 12177 m2 cijepana na kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 7568 m2 te na kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 5034 m2, a rješenjem Z-2263/2017 izvršena je promjena u pogledu kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 7568 m2 kat. čest. [katastarska čestica] i pašnjak površine 5034 m2, kat. čest. [katastarska čestica] površine 1203 m2 na način da su iz njih nastale kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 7116 m2, kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 3683 m2 i kat čest. [katastarska čestica] cesta površine 2613 m2 i novonastala kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 393 m2.

14. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik nezakonito oduzeo nekretnine odnosno dio nekretnina u vlasništvu tužitelja jer je taj upravni postupak proveden u potpunosti u skladu sa Zakonom o cestama i za napomenuti je kako je tužitelj sudjelovao u tom postupku gdje njegovi prigovori nisu uvaženi.

15. Što se tiče vremena izgradnje tog puta (šetnice i asfaltiranog preostalog dijela te nekretnine), tužitelj nije osporio tuženikove tvrdnje da je riječ o nekretnini koja više od 50 godina predstavlja cestu/put koji je poznat svim mještanima Vodica i prolaznicima, te da je bila svima na raspolaganju što potvrđuju i saslušani svjedoci LF i ŽF. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako predmetna nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu u smislu Zakona o cestama te je kao takva formirana i postoji već više od pedeset godina.

15.1. Još je na avio-snimku iz 1968. vidljivo kako je upravo na mjestu predmetne nekretnine formiran put i kao takav postoji i danas bez ikakvih promjena trase ili položaja. Tuženik je spisu priložio i izvod s Hrvatske osnovne karte koja također potvrđuje postojanje ceste/puta u punom profilu i gabaritima kao i danas. Hrvatska osnovna karta formirana je nakon perioda 1954. godine odnosno nakon provedene revizije katastra nekretnina.

16. Tužitelj neosnovano ističe da su svjedoci dali iskaz o nekretnini koja se nalazi uz plažu, a koja nije predmet spora. Upravo suprotno žalbenim navodima, svjedok ŽF, je u svom iskazu izjavio: „Meni je poznat predmet ovog spora. Kada mi predočavate fotografiju na l.s. 70, po mojim saznanjima, sporan je put koji dijelom prolazi između mora i ovog nogometnog igrališta kojeg vidim na fotografiji, a onda je to i put koji je vidljiv od nogometnog igrališta desno gledano prema fotografiji koji ide u polukrug i spaja se s ovim dijelom koji ide uz more. To je u naravi put, zapravo asfaltirana cesta, odavno. Ja znam da se tuda prolazilo, da je to bio put još dok sam ja bio dijete, tuda se dolazilo do ovog nogometnog igrališta. Dakle, suprotno žalbenim navodima, svjedok je govorio i o dijelu puta koji nije uz more i koji čini jedinstvenu cjelinu.

17. Nije odlučna za rješenje spora tužiteljeva tvrdnja da se na dijelu puta nalaze stepenice i da se radi o prilazu u njegovo dvorište. Naime, predmetna prometnica zadovoljava definiciju nerazvrstane ceste u naselju - gradu po čl. 98. st. 1. ZC-a (pristupne ceste do stambenih, poslovnih, gospodarskih i drugih građevina) i čl. 101. st. 3. (dio nerazvrstane ceste namijenjen je pješacima-nogostup i sl.).

18. Tužitelj je u ovoj parnici predlagao izvođenje dokaza vještačenjem kako bi se iznova ispitalo je li riječ o prometnici koja zadovoljava zakonsku definiciju nerazvrstane ceste. Međutim, budući da je predmet spora isplata naknade za oduzetu zemlju tada, tužiteljevi prijedlozi usmjereni na okolnost čini li predmetna prometnica nerazvrstanu cestu ili ne, nisu relevantni za donošenje odluke pa je sud pravilno odbio prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza uviđajem i vještačenjem.

19. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženikov prigovor zastare osnovan.

19.1. Nije sporno da u odnosu na oduzeto zemljište nije doneseno rješenje o izvlaštenju niti je tužitelju isplaćena naknada koja mu pripada, neovisno o činjenici što postupak izvlaštenja nije proveden, odnosno što nije doneseno odgovarajuće rješenje.

19.2. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO-a) i počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216. ZOO-a), čime prestaje vjerovnikovo pravo na ostvarenje tražbine sudskim putem.

19.3. Zastarni rok u takvom slučaju iznosi pet godina te kod oduzimanja zemljišta bez provođenja izvlaštenja (i bez sklopljene nagodbe za oduzeto zemljište) taj rok započinje teći onog trenutka kada tužitelj više nije bio u mogućnosti tražiti povrat nekretnine, kad je faktično nerazvrstana cesta izgrađena. Pravo na povrat može se ostvariti sve dok nije promijenjena namjena nekretnine i vlasnik zemljišta stječe pravo na naknadu štete (eventualno naknadu zbog stjecanja bez osnove) prema pravilima obveznog prava.

20. U konkretnom slučaju tuženik je postao vlasnik nerazvrstane ceste na temelju zakona i to je njegovo pravo upisano primjenom izričite zakonske odredbe, na osnovi činjenice da ta nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu. Tužitelj je kao nositelj prava vlasništva na takvoj nekretnini, njenim prelaskom u pravni status općeg dobra ili javnog dobra u općoj uporabi izgubio pravo vlasništva i ima pravo na naknadu počevši od dana kad je nekretnina prešla u poseban pravni status. Od tog trenutka je počeo teći zastarni rok od pet godina u kojemu je tužitelj mogao zahtijevati isplatu naknade prema pravilima obveznog prava (rok je počeo teći 28. srpnja 2011., a istekao je 28. srpnja 2016). Kako je tužitelj pokrenuo ovaj postupak 9. lipnja 2017. tuženikov prigovor zastare je osnovan.

21. Neosnovano tužitelj nalazi opravdanja za početak tijeka zastarnog roka od provedbe parcelacije i upisa tuženika u zemljišne knjige, s obrazloženjem da nije znao niti mogao znati da će se tuženik upisati kao vlasnik, pozivajući se pritom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske i odluku Europskog suda za ljudska prava.

21.1. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I/6326/2011 od 7. veljače 2017. („Narodne novine“ broj 23/17), nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 133. ZC-a niti čl. 2.-4. Zakona o izmjenama i dopunama ZC-a iz 2014. i odlučio da se obustavljaju postupci u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba čl. 131. i 132. ZC-a. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio cjelokupno uređenje pravnog statusa cesta u Republici Hrvatskoj od 1990.; od 1990. do 2009. potpuno je isključeno pravo vlasništva; od 2009. do 2011. isključeno je pravo vlasništva svih subjekata osim države što znači da Republika Hrvatska na temelju zakona stječe pravo vlasništva; od 28. srpnja 2011. (stupanje na snagu Zakona o cestama) ostaje isključeno pravo vlasništva subjekata izuzev države, s time da osim države, pravo vlasništva na dijelu cesta mogu na temelju samog zakona steći i jedinice lokalne samouprave. Ustavni sud Republike Hrvatske izričito navodi da su stjecanje prava vlasništva javnopravnih subjekata na nekretninama koje su u naravi ceste te gubitak prava vlasništva privatnopravnih subjekata na tim nekretninama na kojima se ceste nalaze, nastupili i prije stupanja na snagu Zakona o cestama.

21.2. Iz citirane odluke Ustavnog suda proizlazi da odredbe Zakona o cestama nemaju utjecaja na nastanak ili prestanak vlasničkih prava, već se njihov sadržaj i svrha iscrpljuju u normiranju pravno-tehničkih radnji i postupaka potrebnih za katastarsko i zemljišnoknjižno evidentiranje stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi ceste, kako bi se postigla usklađenost faktičnog i knjižnog stanja tih nekretnina. Osporavane odredbe Zakona o cestama su pravno-tehničke prirode, njima se normiraju radnje i postupci potrebni za katastarsko i zemljišnoknjižno evidentiranje stvarnog stanja nekretnine koje su u naravi ceste, radi usklađenosti faktičnog i knjižnog stanja nekretnina.

21.3. Konačno, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zakonska, konvencijska i ustavnopravna zaštita prava vlasništva odnosi se u načelu na onu vrstu odnosa vlasnika prema objektu svojeg vlasništva koju je moguće označiti kao „mirno uživanje“. Provedba postupaka izvlaštenja ili evidentna izgradnja ceste na određenoj nekretnini tijekom izvjesnog vremena ili pak njena evidentna ustaljena opća uporaba u svojstvu ceste, po prirodi stvari isključuje mogućnost istovremenog „mirnog uživanja“ vlasništva nekretnine. Stoga se stajalište bivših vlasnika o tome da njihovo vlasništvo i dalje postoji, u pravilu temelji samo na činjenici da su u vrijeme izvlaštenja ili gradnje cesta izostali odgovarajući upisi nastalih promjena u katastar i zemljišne knjige.

21.4. Iz Odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu L i [adresa] protiv Italije (24638/94) od 30. svibnja 2000. proizlazi da su u smislu predvidivosti postupanja javnopravnih tijela, talijanski sudovi zaključili da se prijenos prava vlasništva dogodio tijekom razdoblja posjeda bez pravne osnove, po dovršetku javnih radova i automatski, što se ne može smatrati predvidivim, jer se tek u konačnoj odluci talijanskog Kasacijskog suda moglo smatrati da je pravilo izvlaštenja primijenjeno (trenutak stjecanja prava vlasništva utvrđen u toj odluci). Zato podnositelji zahtjeva u tom postupku nisu sa sigurnošću znali da im je zemljište oduzeto, nego tek kad im je dostavljena ta sudska odluka. Međutim, u ovoj parnici nije riječ o izgradnji ceste kao u toj odluci (izgradnja škole) niti o nekretnini koja je izmijenila namjenu; nije riječ niti o proizvoljnom miješanju u pravo vlasništva i mirnog uživanja u kontekstu shvaćanja iznijetih u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske. U spomenutom postupku nije bilo govora o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona već o postupku izvlaštenja u kojem su javne vlasti u nezakonitom posjedu zemljišta pa je ranijim vlasnicima priznato pravo na naknadu štete, jer je oduzimanje provedeno uz propuste.

22. Nije osnovano tužiteljevo pozivanje na revidirano stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. iz razloga što, u konkretnom slučaju, ne postoje takve specifične okolnosti konkretnog slučaja zbog kojih je iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine tužitelj saznao naknadno, istekom zastarnog roka.

22.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je svoje stajalište revidirao zbog implementacije sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 3062/2019 od 3. studenoga 2020. Iz navedene odluke Ustavnog suda proizlazi da se tamo radilo o tužbi protiv odvjetnika radi kaznenog djela prijevare prilikom štetnog zastupanja. U parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, tužbeni zahtjev podnositeljica odbijen je s obrazloženjem da je nastupila zastara potraživanja. Ustavni sud ocjenjuje da su sudovi odbili tužbeni zahtjev podnositeljica zbog nastupa zastare (proteka objektivnog roka zastare), ne ispitujući uopće kada su one doista objektivno mogle saznati za povredu odnosa odvjetnik - klijent, i razloge zbog kojih im je moment saznanja bio „uskraćen“, odnosno ostao nepoznat sve do odlaska jedne od podnositeljica u mirovinu.

23. Po shvaćanju i ovog suda, u konkretnom slučaju ne postoje takve specifične okolnosti na temelju kojih bi za tužitelja zastarni rok počeo teći od saznanja za provedeni postupak utvrđivanja nekretnine nerazvrstanom cestom. Ovo prvenstveno stoga jer je tužitelj mogao i morao znati za odredbe Zakona o cestama i njegovo stupanje na snagu, a ovo uz činjenicu da, kako je već ranije rečeno, predmetna nekretnina u značajno dugom periodu prije 2011. godine udovoljava definiciji nerazvrstane ceste.

24. Stoga razlozima svoje žalbe tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog dijela presude.

25. Valjalo je stoga, na temelju čl. 369. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u točkama 1. i 2. izreke.

26. Nadalje, protiv dijela presude kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troška postupka tuženik je podnio žalbu.

26.1. U pravu je tuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud priznao tuženiku radnje za koje je ukupan zbroj bodova 39.978. Svaki bod odgovara iznosu od 2,00 EUR, što znači da je sud priznao troškove u iznosu od 79.956,00 EUR plus PDV od 25% što ukupno iznosi 99.945,00 EUR. Kako je sud tuženiku na navedeni broj bodova dosudio iznos od 88.840,00 EUR, što je pogrešno jer je navedeni priznati iznos manji za 11.105,00 EUR.

26.2. Osim navedenog osnovan je žalbeni navod u odnosu za zastupanje na ročištu održanom 9. studenog 2017. jer se na njemu raspravljalo o glavnoj stvari pa je slijedom navedenog tuženiku trebalo dosuditi 4442 boda umjesto 2221 bod. Time mu je manje dosuđen iznos od 5.552,50 EUR.

26.3. Slijedom navedenog tuženiku je dosuđen još i iznos od 16.657,50 EUR, pa je u tom dijelu tuženikova žalba osnovana. Za preostali iznos od 49.882,50 EUR prvostupanjski je sud pravilno odbio zahtjev jer je ocijenio da taj trošak nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a.

27. Tuženiku pripada pravo i na trošak žalbenog postupka prema čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tuženik je, prema v.p.s. -u za žalbu od 66.540,00 EUR, uspio s iznosom od 16.657,50 EUR, što čini 25%.

27.1. Prema Tbr. 10. t. 4. OT pripada mu za žalbu iznos od 627,50 EUR, od toga 25% iznosi 156,88 EUR, a za razliku od 13.724,37 EUR zahtjev je trebalo odbiti.

27.2. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer nije bio, s obzirom na sadržaj sukladno čl. 155. ZPP-a, potreban trošak.

28. S obzirom na navedeno valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude i na temelju čl. 373. st. 3. ZPP-a kao u točki 3. izreke ove presude.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić