REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4975/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PROMET d.o.o., Split, Hercegovačka 20, OIB 13421314997, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika PENTA d.o.o., Pula, Vodovodna 8, OIB 44365765619, kojeg zastupaju punomoćnici mr. sc. Emir Kulenović i Alma Kulenović, odvjetnici u Puli, radi isplate iznosa od 1.363.890,91 EUR (10.276.236,08 kn), odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-608/2022-26 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-608/2022-26 od 14. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 1.363.890,91 EUR (10.276.236,08 kn) sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u točki I. izreke te presude te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 345.030,00 EUR, a odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 178.232,77 EUR.

2. Prvostupanjski je sud tako odlučio nakon što je u ponovnom postupku postupio sukladno uputi iz rješenja ovog suda poslovni broj Pž-3894/2022 od 28. rujna 2022., kojim je ukinuta presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-419/2013 od 10. lipnja 2022., i proveo dodatno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za informatiku Tonku Kovačeviću te temeljem nalaza i mišljenja (str. 643. - 683. spisa) utvrdio točan razmjer ispunjenja tuženikove obveze i razdoblje korištenja isporučene opreme. Utvrdivši da je tuženik ispunio 92% svoje ugovorne obveze i da je tužitelj isporučenu opremu i softver koristio od studenoga 2009. do srpnja 2022. godine, dok je tužitelj ispunio 87,93% svoje obveze, ocijenio je da nisu bile ispunjene pretpostavke za jednostrani raskid ugovora od strane tužitelja kao i da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje uplaćenog iznosa na temelju odredaba članaka 360., 362., 363., 367. i 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) niti ima pravo na smanjenje cijene ili koje drugo pravo sadržano u člancima 410. i 610. ZOO-a.

3. Žalbom presudu pobija tužitelj, a u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka ističući u bitnom da se odluka prvostupanjskog suda pogrešno temelji na utvrđenju postotka ispunjenja ugovorne obveze već na cjelovitu isporuku računalnog programa s potpunim referencijalnim integritetom, što da tužitelj nije ispunio.

4. Tuženik je odgovorio na žalbu pobijajući u žalbi iznesene navode i ukazujući na pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. Zakona o parničnom postupku, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke, niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva dao jasne i razumljive razloge, zasnovane na činjenicama utvrđenim nakon provedenog dokaznog postupka koje prihvaća i ovaj sud.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.363.890,91 EUR (10.276.236,08 kn) s pripadajućim zateznim kamatama, po osnovi vraćanja onog što je tužitelj platio tuženiku sukladno Ugovoru broj 012-2008 i pripadajućim Aneksima, a uslijed raskida tog Ugovora, sve u smislu članka 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23).

9. Ovaj je sud već iznio svoja utvrđenja u odluci poslovni broj Pž-3894/2022 od 28. rujna 2022. pa nema potrebe ponavljati izneseno, a u toj je odluci dana jasna uputa koje odlučne činjenice valja utvrditi u ponovljenom postupku, što je upravo prvostupanjski sud učinio. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za informatiku dr. sc. Tonka Kovačevića (str. 643.-683. spisa), provedenim u ponovnom postupku, jasno je i nedvosmisleno utvrđen točan razmjer ispunjenja tuženikove obveze i razdoblje korištenja isporučene opreme. Proizlazi da je tuženik ispunio 92% svoje ugovorne obveze i da je tužitelj isporučenu opremu i softver koristio od studenoga 2009. do srpnja 2022. godine.

10. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da, budući da tuženik nije ispunio samo neznatan dio svojih obveza iz Ugovora broj 012-2008 i aneksa tom ugovoru o isporuci sustava automatske naplate i kontrole karata od 9. svibnja 2005. uzimajući u obzir utvrđenje da je tužitelj svojim postupanjem pridonio onemogućavanju tuženika da dovrši sustav u cijelosti, tužitelj nije mogao jednostranom izjavom raskinuti ugovor sukladno odredbama članaka 360., 362. i 363. ZOO-a i da nema pravo tražiti vraćanje iznosa od 1.363.890,91 EUR (10.276.236,08 kn) s pripadajućim zateznim kamatama. Dodatno valja naglasiti da je, sukladno tvrdnjama tužitelja, izjava o jednostranom raskidu ugovora dana 2013. godine, dok je nesporno tuženik izvršavao radove na optimizaciji sustava tijekom 2014. godine, kako to proizlazi iz neosporenih navoda stranaka i zapisnika sa sastanka od 30. prosinca 2013. (str. 116.-120. spisa) i 16. i 17. rujna 2014. (str. 121.-132. spisa), a dodatno i uplate po predračunu MP-024/15 od 18. ožujka 2015. (str. 166.-169. spisa).

11. Također je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelju ne pripada niti pravo na sniženje cijene, sadržano u člancima 410. i 610. ZOO-a. Budući da između stranaka u ovom postupku nije bilo sporno da je ugovorena cijena za isporuku, montažu i puštanje u rad predmetnog sustava bila 11.687.453,60 kn i da je tužitelj tuženiku po tom ugovoru platio 10.276.236,08 kn, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj ispunio 87,93% svoje ugovorne obveze na plaćanje cijene za predmet ugovora, dok je s druge strane tuženik ispunio 92% svojih ugovornih obveza na isporuku predmeta ugovora, dakle da je tužitelj platio tuženiku 475.679,36 kn manje od onog što bi mu trebao platiti za 92% ispunjenosti ugovora.

12. Ovaj sud prihvaća obrazloženje pobijane presude, kako u pogledu činjeničnog stanja utvrđenog prvostupanjskom presudom tako i u pogledu primjene materijalnog prava sadržanog u primijenjenim zakonskim odredbama Zakona o obveznim odnosima pa se žalitelja upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

13. Nadalje, neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje na autorskopravni element ugovorne obveze tuženika jer odredbama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14 i 62/17; dalje: ZAPSP) nije propisano da računalni program, kao autorsko djelo, nije podložno prilagodbi, obradi ili kojoj drugoj izmjeni (argument iz odredbe članka 109. ZAPSP-a) što nije od utjecaja na autorska prava, a što ne znači da djelo nije isporučeno naručitelju u situaciji kada je sustav nesporno korišten u razdoblju više od 12 godina. Ovaj sud naglašava da je općepoznato da svi računalni programi funkcioniraju na način da se redovito ažuriraju, poboljšavaju, prilagođavaju i da se otklanjaju određene poteškoće. Dodatno valja naglasiti da autorskopravni ugovor, sukladno odredbi članka 52. stavka 1. ZAPSP-a, mora sadržavati djelo na koje se odnosi i osobu ovlaštenu na njegovo korištenje, što se iz Ugovora 012-2008 (str. 7.-11. spisa) ne može utvrditi. Stoga neosnovano u žalbi tužitelj inzistira na navodima o cjelovitosti sustava.

14. Dakle, izneseni žalbeni navodi svode se na ponavljanje navoda iznesenih tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i nisu ničime dokazani, a na iznesene žalbene navode je odgovoreno u obrazloženju pobijane presude, ali i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-3894/2022 od 28. rujna 2022.

15. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja, iznesen na ročištu 9. listopada 2024., za provođenje novog vještačenja po Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu ili Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu kao nepotreban i suvišan. Ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da je vještak Kovačević, ujedno i zaposlenik Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, u svom pisanom nalazu i mišljenju u cijelosti odgovorio na sva postavljena pitanja i da je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio kao jasan, obrazložen i argumentiran, te u cijelosti u skladu s dokumentacijom u spisu te da ne ostavlja dvojbe niti sadrži nedostatke radi kojih bi trebalo izvesti novo vještačenje. Stoga je pravilno ocijenio prvostupanjski sud da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 261. Zakona o parničnom postupku za određivanje novog vještačenja. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da je vještak, odgovarajući na jasno i precizno dan zadatak vještačenja, preuzeo ulogu suda u konkretnom slučaju.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka, za koju ovaj sud ocjenjuje da je pravilno zasnovana na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21 i 37/23), žalitelj ne ističe konkretne navode u odnosu na pogrešnost obračuna visine dosuđenog troška, stoga je ovaj sud nije niti ispitivao, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

17. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak