REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1540/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja, i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Pajić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pajić & Pajić j.t.d. u Puli, Flanatička 25, protiv tuženice BE, [adresa], 141500 Solnečnogorsk (sa privremenim boravkom na adresi u [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, Kapitolinski trg 10, radi utvrđenja opoziva ugovora o darovanju i povratu dara, podredno radi pobojnosti, utvrđenja nepostojanja ugovora i ništetnosti, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-363/2020-67 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-363/2020-67 od 12. siječnja 2024. u točkama II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 791,36 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila od suda da utvrdi da su izjavom o opozivu darovanja od 2. ožujka 2020. pobliže navedenoj u izreci te presude opozvani ugovori o prijenosu poslovnog udjela (dva ugovora) od 12. lipnja 2019. pobliže navedena u izreci te presude, a kojim je tužiteljica prenijela na tuženicu poslovne udjele u društvima Unidina d.o.o. i Vila Premantura d.o.o. (točka I.I. izreke te presude) kao i da je pogrešan i bez pravne važnosti upis tuženice kao imatelja poslovnih udjela navedenih društava u sudskom registru i knjizi poslovnih udjela te da se tužiteljica ovlasti na temelju te presude zatražiti i postići uspostavu stanja kakvo je bilo prije provedbe prijenosa poslovnih udjela s tužiteljice na tuženicu, i to na način da se brišu podaci o tuženici kao imatelju poslovnih udjela u navedenim društvima uz istovremeni upis tužiteljice kao imatelja poslovnih udjela, a što je tuženica dužna trpjeti (točka I.II. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud usvojio eventualni tužbeni zahtjev da se poništavaju u cijelosti oba ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 12. lipnja 2019. pobliže navedena u izreci te presude koja su zaključena između tužiteljice kao ustupitelja poslovnih udjela i tuženice kao stjecatelja poslovnih udjela te se obvezuje tuženicu vratiti tužiteljici sve što je po osnovi tih ugovora primila (točka II. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.393,57 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbi članka 280. i 281. u vezi s člankom 332. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer je nakon provedenog postupka ocijenio da su oba ugovora o prijenosu poslovnih udjela pobojni zbog bitne zablude o tužiteljičinoj pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze jer je tužiteljica na tuženicu prenijela poslovne udjele u društvima Undina d.o.o. i Vila Premantura d.o.o. isključivo u uvjerenju da će tuženica u kratko vrijeme na temelju okolnosti vlasničkog udjela u tim društvima ishodovati državljanstvo Republike Hrvatske sa sebe i članove svoje obitelji (sina i unuke tužiteljice), no naknadno je shvatila da je bila u zabludi jer, ne samo da tuženica na temelju navedene okolnosti neće moći ishodovati državljanstvo sa sebe i članove svoje obitelji, već tuženica nije ni imala u planu ishodovanje državljanstva za sebe i članove svoje obitelji (prema institutu spajanja članova obitelji) jer je izrazila želju za rastavom braka sa sinom tužiteljice; pri tome, sud je ocijenio da tužiteljica ne bi zaključila predmetne ugovore da nije bila u uvjerenju da će njezin sin i članovi njegove obitelji na temelju rezultata tih ugovora ishodovati državljanstvo Republike Hrvatske. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članaka 151., 154. i 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka II. i III. izreke te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog postojanja svih žalbenih razloga. Žaliteljica navodi da iz obrazloženja presude proizlazi da je tužiteljica u tužbi navela da je predmetne ugovore o poslovnim udjelima besplatno prenijela tuženici s motivom da „tuženici napravi uslugu” jer ju je tuženica prevarila rekavši da joj je za stjecanje državljanstva Republike Hrvatske potrebno da stekne predmetne poslovne udjele. Tužiteljica je nadalje navela da je dovedena u zabludu jer joj je tuženica lažno prikazivala, prikrivala ili prešutjela informacije da je tuženici bilo dovoljno da prenese tek većinski udio jednog trgovačkog društva. Prvostupanjski je sud opširno prepisivao iskaze svjedoka te ocijenio da ni iz jednog dokaza na razini izvjesnosti ne proizlazi da bi tuženica zaključila predmetne ugovore s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi i da na tuženičinoj strani nije postojala prijevarna namjera u trenutku sklapanja predmetnih pravnih poslova, no unatoč tome utvrđuje da je tužiteljica bila u bitnoj zabludi prilikom zaključenja predmetnih ugovora jer je pogrešno vjerovala da će prijenos poslovnih udjela rezultirati brzim ishodovanjem državljanstva Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, nejasno je kako je tužiteljica mogla doći u zabludu o sadržaju kogentnog propisa, a koja bi za posljedicu imala poništaj dvaju ugovora o prijenosu poslovnih udjela odnosno na koji je način došlo do navodnog nesklada tužiteljičine volje i očitovanja, u kojem obliku i kad je taj nesklad nastao, koliko je trajao i kakav je učinak imao na očitovanje tužiteljičine volje. Žaliteljica smatra da se pravilnom primjenom materijalnog prava dolazi da jasnog zaključka da takav nesklad nije postojao i da su tužiteljičini navodi u cijelosti neosnovani. Tuženica navodi odredbu članka 284. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima te smatra da, budući da je sud utvrdio da tuženica nije kod tužiteljice izazvala zabludu, odnosno da u tuženičinim postupanju ne postoje elementi prevare ni u kaznenopravnom ni u građanskopravnom smislu, a da je tužiteljica uporno tvrdila da je upravo tuženica nju dovela u zabludu, potpuno jasno je da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žaliteljica navodi dio iskaza svjedoka (tužiteljičina sina) ZE te ističe da tužiteljica i navedeni svjedok upiru isključivo na tuženičinu prevaru kao manu volje iz članka 284. Zakona o obveznim odnosima kao razlog za poništaj ugovora, a da je sud utvrdio da do prevare nije došlo. Zato u obrazloženju nedostaju razlozi na temelju kojih je dokaza i utvrđenih činjenica sud utvrdio postojanje zablude o pobudi na tužiteljičinoj strani kao mane volje iz članka 281. Zakona o obveznim odnosima. Prema mišljenju tuženice, obrazloženje presude ne sadrži ni jedan drugi razlog o tome na koji je način utvrđeno da je kod tužiteljice u samom trenutku sklapanja predmetnih ugovora postojala zabluda o pobudi, na koji je način ona nastala i u kojem opsegu i sadržaju je postojala, je li riječ o bitnoj zabludi, o zabludi o činjenicama ili o pravu, a slijedom toga je li riječ o ispričivoj ili neispričivoj zabludi. Nadalje, žaliteljica smatra da pod pretpostavkom da se tužiteljica nalazila u nekakvoj zabludi u trenutku sklapanja pravnih poslova, riječ je o zabludi o pravu koja nije ispričiva i koja nije razlog za poništaj predmetnih ugovora. Sud smatra da je tužiteljičina bitna zabluda sastojala u tome da je pogrešno vjerovala da će prijenos poslovnih udjela u društvima Undina d.o.o. i Vila Premantura d.o.o. na tuženicu rezultirati brzim ishodovanjem državljanstva Republike Hrvatske za tuženicu i članove njezine obitelji. Tuženica ističe da takva zabluda predstavlja zabludu o pravu koja nema utjecaja na valjanost pravnog posla; pri tome se poziva na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-586/10 od 1. lipnja 2010. Tuženica smatra da je nejasno pozivanje suda na odredbe Zakona o strancima i uvjetima za stjecanje dozvole za boravak jer je riječ o potpuno različitim zakonskim propisima koji uređuju potpuno različite institute te da ni jedna odredba Zakona o hrvatskom državljanstvu ne propisuje kao uvjet za stjecanje državljanstva vlasništvo na poslovnim udjelima trgovačkog društva. Zato je nevjerojatno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica ne bi zaključila ugovore da nije bila u uvjerenju da će njezin sin i članovi njegove obitelji na temelju rezultata tih ugovora ishodovati državljanstvo Republike Hrvatske. Osim toga, članak 8. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da je uvjet za stjecanje državljanstva najmanje 8 godina neprekidnog života u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom i odobrenim statusom stranca na stalnom boravku, no taj zakon ne propisuje nikakav postupak brzog ishodovanja državljanstva Republike Hrvatske. Tuženica ukazuje na odredbu članka 10. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima te smatra kako je neživotno i nelogično da tužiteljica koja za sebe tvrdi da je poslovna žena s dugogodišnjim poduzetničkim iskustvom u Republici Hrvatskoj i Ruskoj Federaciji smatra da se državljanstvo države članice Europske unije može steći na temelju vlasništva poslovnih udjela u trgovačkom društvu. Nadalje, sud neopravdano poklanja vjeru iskazima svjedoka ĆE, JE i GE, iako su prva dvojica svjedoka izravno zainteresirani za tužiteljičin uspjeh u sporu, a svjedokinja GE nema nikakvih saznanja o bitnim činjenicama u ovom postupku. Svjedok ĆE je bivši tuženičin suprug s kojim je tuženica u brojnim sudskim postupcima zbog podjele bračne stečevine, a JE je protiv društva Vila Premantura d.o.o. vodio sudski postupak nakon što je tuženica kao direktorica donijela odluku o otkazu njegovog ugovora o radu. Osim toga, ni jedan od svjedoka nije imao nikakvih saznanja o jedinoj bitnoj činjenici – postojanju nesavjesnog nesklada volje i očitovanja na strani tužiteljice u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o prijenosu poslovnih udjela. U nastavku žalbe žaliteljica se osvrće na pojedine dijelove iskaza svjedoka ĆE, kao i njegove podneske koje je dostavio u postupku koji se vodio pri Zelenogradskom rajonskom sudu Grada Moskve broj 02-3395/2021-M-3726/2021 te ističe da u tim ispravama nema govora ni o kakvom stjecanju državljanstva kao motiva za sklapanje predmetnih ugovora o prijenosu poslovnih udjela što govori u prilog tuženičinoj tvrdnji da tužiteljica nije bila ni u kakvoj zabludi već je bila itekako svjesna značenja i posljedica svojih radnji. Tuženica predlaže preinačiti točku II. izreke presude te odluku o troškovima parničnog postupka na način da se odbije tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti te istu obveže na nadoknadu troškova parničnog postupka uvećanog za iznos sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 338,44 EUR.

2.1. Žalba je dostavljena tužiteljici na odgovor. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev osnovan, a tuženica u žalbi neosnovano relativizira i svjesno iskrivljuje utvrđene činjenice. Sud prvog stupnja je pravilno zaključivo da je ugovor o prijenosu poslovnog udjela strogo formalan ugovor propisan Zakonom o trgovačkim društvima čiji je predmet poslovni udjel, dakle sva prava i obveze člana društva, a na taj ugovor se istovremeno primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o obveznim odnosima koje nisu u koliziji sa Zakonom o trgovačkim društvima. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da se taj ugovor može pobijati i prema općim pravilima obveznog prava, primjerice u slučajevima mana volje (članak 280. i 281. Zakona o obveznim odnosima). Tužiteljica ističe da je ona u svom iskazu navela da je tuženica bivša žena njezinog sina UE s kojim je bila 22 godine u braku i da tada nisu imali nikakvih problema. Tužiteljica je u Republici Hrvatskoj osnovala dva trgovačka društva, i to Vila Premantura d.o.o. i Undina d.o.o. u kojima je bila osnivač i član uprave te je vodila poslovanje tih društava, a ta društva u svom vlasništvu imaju nekretnine koje je ona sama odabrala i na tim nekretninama su potom sagrađeni objekti. Tuženica joj je 2019. godine predložila da joj tužiteljica prenese vlasništvo na oba društva jer je htjela dobiti hrvatsko državljanstvo najprije ona, a potom i njezin suprug (sin tužiteljice) i njihova djeca. U bitnome tužiteljica je navodila da ju je tuženica dovela u bitnu zabludu prezentirajući joj da je nužno da bi ona imala u vlasništvu oba trgovačka društva kako bi brzo i u vrlo kratkom roku ishodila hrvatsko državljanstvo, a potom i njezin sin i unuci i da će joj onda tuženica vratiti nazad vlasništvo nad tim trgovačkim društvima. Da se doista radi o bitnoj zabludi govori i činjenica da je tužiteljica bez naknade prenijela na tuženicu svu imovinu koju su ona i njezin suprug AE godinama stvarali i vjerovali da će njezin sin TE sa svojom suprugom jednog dana nastaviti voditi ta društva. Tužiteljica ističe da društva imaju u svom vlasništvu nekretnine čija je vrijednost oko 8.000.000,00 EUR, a koja se sastoji od 8 stambenih zgrada i više građevinskih zemljišta na atraktivnim lokacijama te da ona nikada nije razmišljala da pored sina daruje poslovne udjela snahi bez obzira što je među njima postojao skladan odnos. To jednostavno nije prirodno i nije normalno, tim više što tužiteljica ima i unuke od kojih je jedan star 21 godinu. Međutim, svega nekoliko mjeseci kasnije (nakon sklapanja tih Ugovora o prijenosu poslovnih udjela), odnosno početkom veljače 2020. tuženica je naprasno donijela odluku da se razvede od tužiteljičinog sina te je tužiteljica doznala da ju je tuženica dovela u bitnu zabludu kako bi za sebe stekla poslovne udjele u tim društvima i tako tužiteljicu ostavila bez vrijedne imovine. S obzirom na starost tužiteljice (73 godine) koja jako slabo razumije i govori hrvatski jezik kao i osobito izraženo povjerenje koje je tužiteljica u tom trenutku imala prema tuženici kao svojoj snahi i posebno bliskoj osobi, ukazuje se osnovanim zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica bila u bitnoj zabludi; tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3057/1999. Bitna zabluda je ona bez koje posao ne bi bio sklopljen, a da je tužiteljica znala za zabludu, ugovore s tuženicom ne bi sklopila. Ispravno sud zaključuje da je tužiteljica bila u zabludi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze. Sud je s obzirom na iskaze tužiteljice, te saslušanih svjedoka pravilno zaključio da tužiteljica ne bi s tuženicom zaključila ugovore da nije bila u uvjerenju da će njezin sin i članovi njegove obitelji na temelju rezultata tih ugovora ishodovati državljanstvo Republike Hrvatske. Budući da ugovori o prijenosu poslovnih udjela predstavljaju ugovore o darovanju jer je tužiteljica bez naknade (bez protučinidbe) prenijela poslovne udjele, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev glede poništenja predmetnih ugovora osnovan pa je primjenom članaka 280. i 281. u vezi s člankom 332. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. U nastavku odgovora na žalbu tužiteljica ističe da je tuženica sklona lažno prezentirati činjenice i svjesno dovoditi u zabludu druge osobe kako bi sebi priskrbila materijalnu korist što se najbolje vidi iz odgovora na tužbu od 22. srpnja 2020. prema kojem je tuženica tvrdila da su ona i njezin suprug u predmetna društva ulagali svoja novčana sredstva, a motiv sklapanja ugovora je upravo podjela bračne stečevine između tužiteljičinog sina i tuženičina supruga s jedne strane te tuženice s druge strane – da je tuženica iznosila laži koje su očito standardni obrazac njezina ponašanja proizlazi iz iskaza neovisnih saslušanih svjedoka na koje se tužiteljica detaljno poziva u odgovoru na žalbu. Prema tome, poslovni udjeli trgovačkih društava Vila Premantura d.o.o. i Undina d.o.o. nisu predstavljali bračnu stečevinu tuženice i tužiteljičinog sina UE te tuženica i ĆE nisu u predmetna trgovačka društva ulagali svoja novčana sredstva pa stoga tužiteljica ukazuje da motiv sklapanja predmetnih pravnih poslova nije podjela bračne stečevine između tužiteljičinog sina i tuženice. Uostalom i u postupku koji se je vodio pred Zelenogradskim rejonskim sudom u Moskvi radi podjele bračne stečevine, u tužbi i protutužbi se nigdje ne spominju poslovni udjeli u trgovačkim društvima Vila Premantura d.o.o. i Undina d.o.o. koji bi prema iznesenim navodima tuženice u ovom sporu bila njihova bračna stečevina. Da je tuženica lagala u ovom postupku da je brak između nje i tužiteljičina sina prestao dogovorom te da je sklapanje predmetnih ugovora bio rezultat stvarne želje obiju parničnih stranaka je jasno vidljivo i iz podneska tužiteljice od 9. ožujka 2023. i priloga prema kojem je između sina tužiteljice i tuženice u razdoblju od 15. lipnja 2019. do 1. veljače 2020. (dakle, nakon sklapanja predmetnih ugovora) razmijenjeno nekoliko tisuća poruka u kojima jedno drugom iskazuju ljubav. Još je važnije to što iz tih poruka proizlazi da oni vrlo konkretno pričaju kako će uskoro dobiti hrvatsko državljanstvo i kako oni u Republici Hrvatskoj nemaju imovine te kako planiraju sagraditi kuću u kojoj bi živjeli ili bi je iznajmljivali. Uostalom, budući da je tuženica razotkrivena u svojim lažima, to ona više u žalbi ni ne spominje da bi sklapanje predmetnih ugovora imalo za posljedicu diobu bračne stečevine. U odnosu na navode žalbe da se tužiteljica nalazila u zabludi o pravu koja nije ispričiva i koja nije razlog za poništaj ugovora, tužiteljica ističe kako su potpuni irelevantni navodi tuženice koja u žalbi spominje kogentne odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu i Zakona o strancima, a presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-586/10 (na koju se tuženica poziva u žalbi) nije mjerodavna jer je u toj presudi sud zaključio da sudska nagodba nije pobojna jer pri njenom zaključenju tužitelji nisu bili u zabludi. S tim u vezi tužiteljica navodi da se u konkretnom predmetu ne radi o zabludi o pravu što tuženica očito ne razumije ili ne želi razumjeti. Naime, zabluda o pravu bi postojala da je tužiteljica sama sebe dovela u zabludu misleći da će nekim pravnim poslom ostvariti neko pravo ili postići neki drugi cilj smatrajući da osnova za taj pravni posao počiva na nekoj zakonskoj odredbi, a što se kasnije pokazalo pogrešnim. Tužiteljica ističe da prema članku 284. stavcima 1., 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeru da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora čak i onda kada zabluda nije bitna. Tužiteljica se u nastavku odgovora na žalbu poziva na odluku Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1746/12 od 18. siječnja 2013. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1696/92 od 9. prosinca 1992. te predlaže da se tuženičina žalba odbije kao neosnovana i obveže tuženica na plaćanje troška sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 791,36 EUR.

3. Tuženičina žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama II. i III. izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da je nakon donošenja pobijane presude tuženica uz podnesak od 12. kolovoza 2024. koji je upućen drugostupanjskom sudu dostavila nove dokaze i to rješenje o poništenju rješenja o pokretanju kaznenog postupka Grada Solnečnogorska, v.d. zamjenika načelnika OMUP-a – načelnika Istražnog odjela OMUP Rusije za gradski okrug [adresa] od 14. listopada 2022. i rješenje Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Kir-424/2023-8 od 25. travnja 2024., a i tužitelj je drugostupanjskom sudu poslao podnesak od 12. rujna 2024. Međutim, budući da su oba podneska predana sudu nakon zaključenja glavne rasprave, a k tome prvostupanjski sud svoju odluku nije utemeljio na postojanju kaznene odgovornosti tuženice (štoviše, u točki 14. obrazloženja presude sud je izričito naveo da nije utvrdio da se u postupanju tuženice stječu elementi kaznenog djela teške prijevare), to su u smislu odredbe članka 352. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ti podnesci stranaka odnosno dokazi koje je tuženica dostavila uz svoj podnesak od 12. kolovoza 2024. bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

5. Odredbom članka 281. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kod besplatnog ugovora bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze, dok prema članku 280. stavku 2. tog Zakona strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude. Nadalje, prema članku 330. Zakona o obveznim odnosima ugovor je pobojan (i) kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje, a člankom 332. stavkom 1. tog Zakona je propisano ako je na temelju ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se vratiti – dakle, u slučaju poništaja oba ugovora o prijenosu poslovnih udjela, tuženica je u obvezi vratiti tužiteljici poslovne udjele koje je tim ugovorima stekla.

6. U konkretnom predmetu, između stranaka nije sporno, a kako to i prvostupanjski sud navodi u točki 8. obrazloženja pobijane presude sa str. 12. - 13. te presude (str. 529. - 530. spisa), da su ovdje parnične stranke 12. lipnja 2019. sklopile dva ugovora o prijenosu poslovnog udjela (oba solemnizirana kod javnog bilježnika Nansi Kopić), i to Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu Undina d.o.o. i Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu Vila Premantura d.o.o., a kojim je ugovorima tužiteljica bez ikakve protučinidbe od strane tuženice prenijela na tuženicu jedine poslovne udjele u tim društvima. Prema tome, upravo zbog toga što je tužiteljica kao (dotadašnji) imatelj (jedinih) poslovnih udjela u oba navedena trgovačka društva prenijela na tuženicu te poslovne udjele bez ikakve naknade (protučinidbe), radi se o besplatnim pravnim poslovima, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Jednako tako, između stranaka nije bilo sporno da su one u trenutku sklapanja oba ugovora bile bliske osobe jer je tuženica bila (tada) udana za tužiteljičinog sina UE, a koji brak je razveden odlukom Gradskog suda grada Solnečnogorska Moskovskaje oblasti od 30. travnja 2021., kao i to da je u tom braku rođeno dvoje djece. S obzirom na to da je prvostupanjskom presudom odbijen prvotno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da su izjavama o opozivu darovanja od 2. ožujka 2020. opozvana oba ugovora o prijenosu poslovnih udjela (a tužiteljica protiv tog dijela prvostupanjske presude nije podnijela žalbu), to je u ovom stadiju postupka između stranaka sporno jesu li predmetni ugovori o prijenosu poslovnih udjela pobojni odnosno bez pravnog učinka zbog mana volje uslijed pobude radi koje je tužiteljica sklopila predmetne ugovore.

6.1. Naime, premda pobude stranaka kod naplatnih ugovora ne utječu na valjanost ugovora u smislu članka 273. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 281. tog Zakona propisuje da se kod besplatnog ugovora bitnom zabludom (zbog koje se može tražiti poništaj ugovora) smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze. Prema tome, budući da je tužiteljica sklapanjem obiju ugovora o prijenosu poslovnog udjela ujedno preuzela i obvezu da će prenijeti poslovne udjele na tuženicu (a što je ujedno i učinila tim ugovorima), a to je ona učinila besplatnim pravnim poslom, to njezina zabluda o pobudi zbog koje je sklopila te ugovore može utjecati na (ne)valjanost tih ugovora odnosno ona zbog zablude o pobudi može tražiti poništavanje tih ugovora. Nadalje, budući da su oba ugovora sklopljena 12. lipnja 2019., a tužiteljica je tužbu (u kojoj je sadržan i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za poništajem tih ugovora) podnijela sudu 4. lipnja 2020., to je tužiteljica tužbu za poništaj tih ugovora pravovremeno podnijela u smislu odredbe članka 335. Zakona o obveznim odnosima, a što i prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 14. pobijane presude odnosno na str. 531. spisa (točka 11. obrazloženja pobijane presude); uostalom, tuženica u žalbi ni ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica pravovremeno podnijela tužbu.

7. Prvostupanjski je sud pravilno poništio oba ugovora o prijenosu poslovnog udjela zbog tužiteljičine zablude o pobudi zbog koje je ona sklopila te ugovore, a ona je to učinila jer je smatrala da će tuženica na temelju činjenice što je tuženica stjecanjem poslovnih udjela u trgovačkim društvima čije je sjedište u [adresa] (a koje je poslovne udjele tuženica stekla upravo tim ugovorima od 12. lipnja 2019.) u kratkom vremenskom razdoblju ishodovati hrvatsko državljanstvo za sebe i, prema institutu spajanja obitelji, za članove svoje obitelji (tužiteljičina sina i unuke). Međutim, tužiteljica je tek naknadno shvatila da je bila u zabludi jer na temelju navedene okolnosti tuženica ne može ishodovati državljanstvo Republike Hrvatske ni sa sebe ni za članove svoje obitelji, a niti je to tuženica imala namjeru učiniti jer je u veljači 2020. izrazila želju za rastavom braka s tužiteljičinim sinom TE. Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka ĆE i JE, kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica ne bi ni zaključila predmetne ugovore da nije bila u uvjerenju da će njezin sin i članovi njegove obitelji na temelju rezultata tih ugovora ishoditi državljanstvo Republike Hrvatske. Nasuprot tome, tuženica je neistinito u odgovoru na tužbu i tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila da je pobuda (motiv) sklapanja predmetnih ugovora podjela bračne stečevine između tužiteljičinog sina te tuženičina supruga ĆE i tuženice budući da iz provedenih dokaza proizlazi da u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora ĆE nije ni imao saznanje za volju tuženice za rastavom braka (naime, on je za tu tuženičinu volju saznao tek u veljači 2020.), a k tome iz dokaza izvedenih tijekom postupka proizlazi da predmetni udjeli nisi ni bili bračna stečevina tuženice i njezina supruga već (prije sklapanja oba ugovora o prijenosu poslovnih udjela) imovina tužiteljice (i, prema tužiteljičinom iskazu, njezina supruga, D).

7.1. Naime, iz tužiteljičina iskaza proizlazi da je ona sa svojim suprugom tijekom zajedničkog života organizirala poslovanje u Moskvi te su odlučili poslovanje proširiti i na Republiku Hrvatsku pa je stoga tužiteljica osnovala dvije firme (pravilno, dva trgovačka društva) Vilu Premanturu d.o.o. i Undinu d.o.o. u kojima je bila osnivač i član uprave te je vodila kompletno poslovanje tih firmi, s time da je tuženica u sudskom registru upisana od 8. studenoga 2017. kao direktor te je prema iskazu tužiteljice „moguće da je i obavljala određene poslove kao direktor za ta društva”. Nadalje, tužiteljica je u svom iskazu navela da je gradnja nekretnina u vlasništvu društava Undina d.o.o. i Vila Premantura d.o.o. u cijelosti financirana njezinim novcem te je ona (barem prije upisa tuženice u sudski registar kao direktora tih društava) osobno vodila cjelokupno poslovanje i osobno uplaćivala novce tim društvima tako da bi transferirala novac iz Rusije na njezin osobni račun u Hrvatskoj i potom s tog računa uplaćivala novce tim firmama te su njezinim novcem sagrađene vile u vlasništvu tih društava osim jedne koju je kupila, dok tuženica nikada nije polagala nikakva prava na tim društvima niti je u ta društva ulagala svoju imovinu nego je samo jednom provela uplatu novčanih sredstava u korist tih društava, ali je to učinila po tužiteljičinom nalogu i tužiteljičinim novcima.

7.2. Nadalje, prema iskazu svjedoka ĆE tužiteljica je bila direktor predmetnih društava, no s obzirom na to da je imala puno otvorenih poslova u Rusiji, ona je dala punomoć tuženici za obavljanje pojedinih poslova u pogledu tih društava, no ni on ni tuženica nisu imali nikakve veze s tim društvima nego je njegova majka (tužiteljica) svojim novcem financirala izgradnju vila, ona je dogovarala kako će te vile izgledati od samog projekta s arhitektom pa do izvođenje radova na gradnji tih vila s raznim izvođačima. Jednako tako, i iz iskaza svjedoka KE (koja je obavljala knjigovodstvene usluge za Undina d.o.o. i Vila Premantura d.o.o.; str. 142. spisa) proizlazi da „sve što je bilo vezano uz poslovanje firmi Undina d.o.o. i Vila Premantura d.o.o. bilo da se to odnosilo na kupnju nekretnina, izgradnju nekretnina, generalno sve troškove, isključivo sam dogovarala s DE, financijsko poslovanje firme, bilancu društva, račun dobiti i gubitka prezentirala sam DE Melnikov” te je navedeni svjedok saznao da je TE oženjen tek 2017. godine kada je došao u svjedokinjin ured s tuženicom, tužiteljicom i JE. Nadalje, iz izjave svjedoka KE sa str. 142. spisa proizlazi da je vlasnica DE uložila svoja novčana sredstva u ta dva društva i to iz razloga što su trgovačka društva tada imala kapitalna ulaganja u nekretnine odnosno gradnju brojnih objekata-nekretnina, a uplaćeni novac je dat putem njenih brojnih pozajmica te je tako i knjiženo u knjigovodstvenim evidencijama i registrirano putem predaje godišnjih izvještaja u sudskom registru.

7.3. Osim toga, premda je tuženica u svom iskazu navela da je radom u Rusiji ostvarivala visoke prihode koje je ulagala u nekretnine, a koja je imovina bila upisana na tužiteljicu, tuženica za svoje navode glede (visine vlastitih) godišnjih prihoda i ulaganja tih prihoda nije ponudila nikakve dokaze, a što i prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 23. presude odnosno na str. 540. spisa (točka 13.7. obrazloženja). Upravo zbog navedenog, kao i zbog toga što iz iskaza svjedoka JE koji se često družio s tuženicom i VE proizlazi da u razgovoru s njih dvoje i tužiteljicom nikada nije čuo da bi se poslovni udjeli prenosili sa svrhom podjele bračne imovine UE i B (str. 265. spisa), sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da nije točna tvrdnja tuženice iz odgovora na tužbu da su ona i njezin suprug u predmetna trgovačka društva ulagali svoja novčana sredstva dok je tužiteljica tek formalno držala poslovne udjele budući da tuženica nema opravdanog razloga skrivati svoju imovinu odnosno provoditi ulaganja preko tužiteljice, niti je logično da tuženica ne nadzire niti sudjeluje u organizaciji kupovine nekretnina, izgradnje nekretnina i drugo. Slijedom navedenog, tuženica je neistinito tvrdila da predmetna trgovačka društva (zapravo, poslovni udjeli u tim društvima), odnosno imovina tih društava predstavljaju bračnu stečevinu tuženice i njezina (bivšeg) supruga ĆE odnosno, kako je to tuženica navela u svom iskazu, da je to bio projekt nje i njezina muža. Zbog toga, netočan je i tuženičin navod iz odgovora na tužbu sa str. 95. spisa da je „motiv sklapanja predmetnih pravnih poslova upravo podjela bračne stečevine između tužiteljičinog sina i tuženičinog supruga s jedne strane te tuženice s druge strane”.

7.4. Nadalje, da pobuda za sklapanje predmetnih ugovora o prijenosu poslovnih udjela nije bila podjela bračne stečevine između tuženice i ĆE proizlazi i iz činjenice da ĆE prije veljače 2020. nije ni znao za namjeru tuženice da ona raskine brak s njim. Naime, činjenicu da se tuženica želi rastati od njega svjedok ĆE je saznao u veljači 2020., a kako to proizlazi iz njegova iskaza s ročišta za glavnu raspravu od 13. listopada 2022. sa str. 246. spisa prema kojem on i tuženica nisu imali nikakvih posebnih problema te sve do veljače 2020. nije znao da se tuženica želi razvesti od njega, a u svom je iskazu naveo i: „Ja nisam sve do veljače 2020. primijetio da je Z donijela bilo kakvu odluku u pogledu rastave braka”. Osim toga, i iz izjave svjedoka JE sa str. 264. spisa proizlazi da ga je ĆE u veljači 2020. nazvao putem telefona i rekao mu da se tuženica želi rastaviti od njega te je navedenom svjedoku ĆE djelovao jako potresen.

7.5. Jednako tako, i iz postupanja tuženice u razdoblju od sklapanja oba predmetna ugovora 12. lipnja 2019. pa do veljače 2020. proizlazi da tuženica nije svjedoku ĆE priopćila namjeru za rastavom braka. Naime, budući da je tuženica nakon sklapanja predmetnih ugovora ostala boraviti u [adresa] (s kćeri Ć) dok se svjedok ĆE vratio u Rusiju, ali je u listopadu 2019. (i prema iskazu tuženice sa str. 245. spisa) boravio u [adresa] oko tjedan dana, a to proizlazi i iz iskaza svjedoka ĆE prema kojem se on vratio u Hrvatsku u listopadu 2019., ostao je 7 dana i „živjeli smo sasvim normalno kao obitelj, bili smo svi zajedno, čak smo i posjetili naše prijatelje te s njima imali feštu” (str. 247. spisa). Osim toga, iz iskaza tuženice proizlazi da je ona u prosincu 2019. otišla u Rusiju te je (do povratka u Republiku Hrvatsku 6. siječnja 2020.) spavala u stanu koji je bio u zajedničkom vlasništvu nje i svjedoka ŽE te su bili zajedno (str. 245. spisa), a i iz iskaza svjedoka ŽE sa str. 247. spisa proizlazi da su on i tuženica (kada je tuženica u prosincu 2019. s kćeri Ć došla u Rusiju) „bili svi skupa” te su tuženica i on zajedno proslavili Novu godinu u hotelu te da nikakvih problema između svjedoka i tuženice ni tada nije bilo. Prema tome, upravo zbog toga što svjedok ĆE prije veljače 2020. nije znao za namjeru tuženice da se razvede od njega, to čak i u slučaju kada bi predmetni poslovni udjeli predstavljali bračnu stečevinu tuženice i ĆE (a što ne predstavljaju), pobuda za sklapanje oba ugovora o prijenosu poslovnog udjela nije podjela bračne stečevine što je tuženica neosnovano iznosila tijekom prvostupanjskog postupka.

8. Naprotiv, iz iskaza tužiteljice i svjedoka ĆE i JE prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tužiteljica ugovorima o prijenosu poslovnih udjela od 12. lipnja 2019. prenijela tuženici poslovne udjele u društvima Vila Premantura d.o.o. i Undina d.o.o. smatrajući da će tuženica na temelju tih ugovora steći državljanstvo Republike Hrvatske, a kako bi nakon toga državljanstvo stekli tužiteljičin sin ĆE i tužiteljičini unuci. Naime, ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje činjenice je li tuženica prije sklapanja predmetnih ugovora o prijenosu poslovnih udjela imala namjeru da kod tužiteljice izazove zabludu da je prijenos poslovnih udjela preduvjet potreban da bi tuženica kao imatelj udjela lakše i brže stekla državljanstvo Republike Hrvatske (a kasnije i tužiteljičin sin i unuci) ili je i sama tuženica tada smatrala da će stjecanjem poslovnih udjela lakše steći hrvatsko državljanstvo, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je odlučna pobuda tužiteljice za preuzimanje obveze prijenosa poslovnih udjela na tuženicu bila da omogući tuženici kao svojoj snahi stjecanje hrvatskog državljanstva te da bi zatim, kako je to u svojoj izjavi sa str. 221. spisa navela tužiteljica, na temelju toga hrvatsko državljanstvo dobili njezin sin i unuci. Naime, iz iskaza tužiteljice sa str. 241. spisa proizlazi da joj je tuženica prije sklapanja oba ugovora o prijenosu poslovnih udjela predložila da joj „prenese vlasništvo nad firmama budući da je htjela trajno preseliti u Republiku Hrvatsku te dobiti hrvatsko državljanstvo” i da će na taj način lakše i brže dobiti državljanstvo a potom na temelju instituta spajanja obitelji državljanstvo bi dobili tužiteljičin sin i unuci, a nakon što bi oni dobili državljanstvo Republike Hrvatske smatrala je da će joj tuženica vratiti poslovne udjele; pri tome, tužiteljica je u izjavi sa str. 221. spisa navela da je prenijela poslovne udjele jer je u potpunosti vjerovala tuženici kao supruzi njezinog sina. Jednako tako, i iz iskaza svjedoka ĆE proizlazi da je tuženica izrazila želju da stekne državljanstvo Republike Hrvatske, a uvjet je bio da bude suvlasnica u trgovačkim društvima (zapravo, imatelj poslovnih udjela) s time da je tuženica prezentirala da bi u kratkom roku, možda nekih 9 mjeseci stekla državljanstvo, a zatim bi državljanstvo stekli ĆE i njihova zajednička djeca Ć i J, a „u svakom slučaju dogovor je bio takav da je Z po stjecanju državljanstva poslovne udjele navedenih društava trebala vratiti mojoj majci DE (str. 247. spisa); pri tome, svjedok je sve informacije u pogledu postupka ishođenja hrvatskog državljanstva dobivao isključivo od tuženice jer je vjerovao tuženici na temelju dobrog braka u trajanju od 22 godine.

8.1. Osim toga, iz iskaza svjedoka JE proizlazi da su tuženica i svjedok ĆE pričali tom svjedoku da je njihov plan da dobiju hrvatsko državljanstvo i da cijela obitelj preseli u Hrvatsku, kao i da je „u nekoliko navrata čuo G kako govori da joj je potrebno prepisati poslovne udjele u društvu Vila Premantura d.o.o. i Vila Undina d.o.o. kako bi mogla dobiti uvjete za steći hrvatsko državljanstvo” (str. 264. spisa); premda se svjedok nije sjećao kada je to točno bilo, sjećao se da je to bilo na večeri u Banjolama kojoj su, osim navedenog svjedoka, bili prisutne (ovdje) parnične stranke, svjedok ĆE te brat svjedoka OE i bratova žena, te je tom prilikom tuženica govorila da se ona raspitala i da joj je potrebno da se prenesu poslovni udjeli u spomenutim firmama kako bi dobila hrvatsko državljanstvo. Nadalje, navedeni svjedok je izjavio da su razlozi na prijenos poslovnih udjela bili da se ispune uvjeti za stjecanje hrvatskog državljanstva te da mu je tužiteljica u više navrata spomenula da bi voljela pomoći djeci da dobiju hrvatsko državljanstvo i da bi voljela prenijeti vođenje firmi jer joj kontinuirani dolazak u Hrvatsku predstavlja napor, a iz tih je razgovora svjedok zaključio da bi poslovni udjeli predmetnih društava (nakon što ĆE, tuženica i njihova djeca dobiju državljanstvo) bili ponovno preneseni na DE – o tome se razgovaralo dosta dugo, svakako prije potpisivanja ugovora o prijenosu poslovnih udjela (str. 265. spisa).

8.2. Prema tome, tužiteljica je oba ugovora o prijenosu poslovnih udjela sklopila jer je smatrala da će tuženica na temelju stjecanja poslovnih udjela u društvima Vila Premantura d.o.o. i Undina d.o.o. u određenom kraćem vremenskom roku ishodovati državljanstvo Republike Hrvatske za sebe i članove svoje obitelji (tužiteljičinog sina i unuke), no tužiteljica je tek naknadno shvatila da na temelju činjenice što je tuženica imatelj poslovnih udjela u navedenim društvima ona neće moći ishodovati hrvatsko državljanstvo za sebe i potom za članove obitelji (barem ne u relativno kratkom vremenskom razdoblju), a niti je to tuženica imala namjeru ishoditi nakon što je izrazila želju za rastavom braka sa TE (sinom tužiteljice). Prema tome, pobuda tužiteljice koja je bila odlučna za tužiteljičino preuzimanje obveze prijenosa poslovnih udjela u trgovačkim društvima Vila Premantura d.o.o. i Undina d.o.o. na tuženicu (a koja je obveza prijenosa kao i sam prijenos su obavljeni upravo predmetnim ugovorima o prijenosu poslovnih udjela) je bila da tuženica (i potom tužiteljičin sin i unuci) stekne hrvatsko državljanstvo, a nakon što bi tuženica i članovi njezine obitelji stekli hrvatsko državljanstvo, tužiteljica je očekivala da će joj tuženica vratiti poslovne udjele (sklapanjem novih ugovora o prijenosu poslovnih udjela kojim bi tuženica prenijela poslovne udjele na tužiteljicu).

8.3. Naime, s obzirom na to da je prema izjavi tužiteljice, a koju u tom dijelu tuženica nije osporila do zaključenja glavne rasprave, zarada od poslovanja društava Vila Premantura d.o.o. i Undina d.o.o. je tužiteljici i njezinom suprugu Miheevu AE trebala omogućiti bezbrižnu starost (str. 222. spisa), pa uzimajući u obzir i činjenicu da su tužiteljica i njezin suprug osobe starije životne dobi, očito je da je tužiteljičina pobuda prilikom prijenosa predmetnih poslovnih udjela na tuženicu kao svoju (tadašnju dugogodišnju) snahu bila da pomogne svom sinu i snahi te unucima u dobivanju hrvatskog državljanstva nakon čega je očekivala da će joj poslovni udjeli (od strane njezine snahe kojoj je vjerovala) biti vraćeni u određenom kraćem vremenskom razdoblju. Međutim, upravo zbog toga što je tuženica naknadno izrazila želju za rastavom braka sa tužiteljičinim sinom slijedom čega, čak i pod pretpostavkom da tuženica (koja je vjerojatno dozvolu za boravak ishodila na temelju činjenice što je samozaposlena u trgovačkom društvu u kojem ima vlasnički udio od najmanje 51% sukladno odredbi članka 76. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima jer joj je dozvola za boravak i rad u Republici Hrvatskoj sa str. 117. spisa izdana 23. kolovoza 2019. odnosno nakon sklapanja predmetnih ugovora o prijenosu poslovnih udjela) uz ispunjenje ostalih pretpostavki hrvatsko državljanstvo stekne prema članku 8. stavku 1. točki 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu živeći u [adresa] s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva za stjecanjem državljanstva i da ima odobren status stranca na stalnom boravku, tužiteljičin sin ĆE ne bi mogao prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo u smislu članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu; ovo iz razloga jer on više nije u braku s tuženicom.

8.4. Zbog navedenog, pogrešno tuženica smatra da se radi o zabludi o pravu. Upravo suprotno, time što je tuženica naknadno izrazila želju za rastavom braka sa sinom tužiteljice zbog čega je otpala mogućnost da tužiteljičin sin ĆE stekne državljanstvo Republike Hrvatske, a pobuda tužiteljice za sklapanje predmetnih ugovora je bila da (i) njezin sin stekne hrvatsko državljanstvo, to je tužiteljica bila u zabludi o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

8.5. Prema tome, tužiteljica je bila u zabludi o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze, a kako se radi o besplatnom ugovoru (zapravo, o dva ugovora o prijenosu poslovnih udjela) jer tužiteljica za prijenos poslovnih udjela nije dobila nikakvu protučinidbu, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio su ugovori o prijenosu poslovnih udjela pobojni u smislu članka 281. u vezi s člankom 280. stavkom 2. i člankom 332. Zakona o obveznim odnosima. Zato je prvostupanjski sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Slijedom navedenog, tuženičinu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

10. Sukladno odredbi članka 166. u vezi s člankom 155. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parničnog postupka.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić