Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-8430/2021-51

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Đurđa Lipošćak, odvjetnica u Ogulinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. studenoga 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Danije Budimir, odvjetnice u Zagrebu i odsutnosti punomoćnika tuženika, 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužitelju ĐD isplati iznos od 3.303,21 EUR (slovima: tritisućetristotri eura i dvadesetjedan eurocent) s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate, tekućima na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- na iznos od 9,22 EUR od 07.01.2009. godine,

- na iznos od 13,66 EUR od 09.02.2009. godine,

- na iznos od 21,45 EUR od 09.03.2009. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 14.04.2009. godine,

- na iznos od 6,62 EUR od 22.05.2009. godine,

- na iznos od 0,70 EUR od 29.06.2009. godine,

- na iznos od 3,05 EUR od 27.07.2009. godine,

- na iznos od 3,32 EUR od 22.09.2009.. godine,

- na iznos od 3,32 EUR od 22.09.2009. godine,

- na iznos od 0,97 EUR od 29.10.2009. godine,

- na iznos od 7,00 EUR od 01.12.2009. godine,

- na iznos od 15,59 EUR od 18.02.2010. godine,

- na iznos od 15,59 EUR od 18.02.2010. godine

- na iznos od 22,50 EUR od 19.04.2010. godine,

- na iznos od 30,74 EUR od 16.06.2010. godine,

- na iznos od 47,82 EUR od 09.07.2010. godine,

- na iznos od 52,65 EUR od 20.09.2010. godine,

- na iznos od 55,08 EUR od 10.11.2010. godine,

- na iznos od 86,76 EUR od 08.01.2011. godine,

- na iznos od 78,58 EUR od 25.02.2011. godine,

- na iznos od 65,74 EUR od 06.04.2011. godine,

- na iznos od 102,81 EUR od 31.05.2011. godine,

- na iznos od 97,76 EUR od 10.06.2011. godine,

- na iznos od 149,71 EUR od 06.08.2011. godine,

- na iznos od 99,33 EUR od 07.10.2011. godine,

- na iznos od 98,04 EUR od 12.12.2011. godine,

- na iznos od 114,15 EUR od 07.02.2012. godine,

- na iznos od 109,51 EUR od 10.04.2012. godine,

- na iznos od 109,40 EUR od 14.04.2012. godine,

- na iznos od 115,27 EUR od 11.06.2012. godine,

- na iznos od 112,28 EUR od 30.07.2012. godine,

- na iznos od 103,24 EUR od 08.09.2012. godine,

- na iznos od 113,27 EUR od 26.11.2012. godine,

- na iznos od 110,96 EUR od 28.12.2012. godine,

- na iznos od 105,24 EUR od 09.02.2013. godine,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. nadoknaditi tužitelju ĐD troškove postupka u iznosu od 2.964,53 EUR (slovima: dvijetisućedevetstošezdesetčetiri eura i pedesetri eurocenta) sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 16. siječnja 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 148-50-3227087, temeljem kojeg je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit od 37.707,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (130.927,31 kn). Tim je ugovorom u čl. 2. Određena kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a rok otplate 84 mjeseca. Tužbu tužitelj podnosi smatrajući da su tim ugovorom povrijeđena prava njega kao potrošača, time što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe: onu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. O tim se odredbama nije posebno pregovaralo, nije precizno predviđen način promjene kamatne stope, a ugovor ne sadrži ni podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti. Pritom se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 4.7.2014. i odredbe čl. 81.,87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naime, tuženik je prilikom ugovaranja valutne klauzule propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao što su opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik veću u odnosu na CHF nego na EUR i razloge toga. Osim toga, ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti i kojega bi prosječni potrošač mogao razumijeti. Naprotiv, tužitelju je ugovor s valutnom klauzulom u CHF prikazana kao siguran, odnosno da je CHF sigurna valuta. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra neosnovanim stav tužitelja da povreda njegovih prava kao potrošača direktno proizlazi iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem se zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naglašava da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila, zbog čega se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ne mogu koristiti u ovome postupku. Ugovor je u cijelosti ispunjen, a ako je uzrok ništetnosti i bio zabrana manjeg značaja, ništetnost se po čl. 326. ZOO ne može isticati. Što se tiče tvrdnji koje se odnose na valutnu klauzulu, tuženik tvrdi da je riječ o odredbi koja je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, tužitelju su tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, ugovor je solemniziran i pritom protumačen tužitelju od strane javnog bilježnika. Smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom ugovaranja. Prilikom sklapanja kredita pregovaralo se o valutnoj klauzuli i tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili euro. Tuženik i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra lako uočljivom, jasnom i razumljivom, a metoda i kriterij primjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u ugovoru o kreditu. Tužitelj je, s druge strane, potpisom ugovora izjavio da je s tekstom općih akata upoznat. Nadalje, razumljivost proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, dakle obrazložen od strane javnog bilježnika. Tuženik je koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog, vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Promjena kamatne stope konkretno nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, a stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu imale namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, što tužitelj namjerava postići u ovom postupku. Ističe prigovor zastare, tijeku zatezne kamate, prigovara visini tužbenog zahtjeva pa ga predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je tražio isplatu ukupnog iznosa od 31.746,10 kn / 4.935,13 EUR na ime ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, Nakon toga, podneskom od 10. prosinca 2020. tužitelj je tražio isplatu 8.100,00 kn / 1.075,16 EUR na ime ništetne promjenjive kamatne stope te 20.094.47 kn / 2.667,00 EUR na ime ništetne valutne klauzule. Ovakvom dispozicijom tužitelj je razlučio iznose koje traži na ime ništetne promjenjive kamatne stope, a koje s osnove ništetne valutne klauzule. Također, tužitelj je takvom dispozicijom djelomično povukao tužbu sukladno čl. 193. ZPP (tako i VSRH Su IV- 16/2021-8 od 26. travnja 2021.), čemu se tuženik nije protivio, već je isticao da se radi o preinaci tužbe s obzirom da se traže kamate od drugog datuma. Sud ocjenjuje da se radi o nepravoj preinaci u smislu čl. 190. i 191. ZPP-a (tako i VSRH Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024.) koja je ocijenjena kao svrsishodna za rješenje spora.

3.1. Presuda ovog suda posl. broj P-2740/19 od 19. svibnja 2021. potvrđena je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-853/21 od 30. rujna 2021. u točki I i II kojom je utvrđeno kao ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 148-50- 3227087 od 16. siječnja 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, dok je u preostalom kondemnatornom dijelu ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se izvede dopunsko vještačenje kojim će se utvrditi točno vrijeme uplata preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

3.2. Nakon izvedenog vještačenja po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.. tužitelj je podneskom od 12. srpnja 2014. specificirao tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 3.303,21 EUR s pripadajućim kamatama od dana plaćanja kako je to navedeno u nalazu i mišljenju, slijedom čega je tužitelj ponovno djelomično povukao tužbu (v.supra t.3.) čemu se tuženik nije protivio, stoga je isti mjerodavan za odluku u sporu.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 7 do 13 spisa), otplatni plan (list 14 do 17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 18 do 24 spisa), Otplatna tablica – informativni obračun (list 25 do 27 spisa), Izračun preplaćenih iznosa (list 28 do 37 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 62-71), Promotivne uvjete (list 72 do 75 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Milanu Kanjeru (list 87 do 95 spisa), te Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 320 do 327 spisa).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

6. Prvenstveno potrebno je napomenuti da je pravomoćnom presudom ovog suda posl. broj P-2740/19 od 19. svibnja 2021. među strankama utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 148-50-3227087 od 16. siječnja 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a koja obvezuje sud i stranke, stoga će se obrazloženje presude ograničiti na spornu visinu.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF).

7. Između stranaka nije sporna da su sklopile Ugovora o kreditu broj 148-50-3227087 od 16. siječnja 2006., da je namjena kredita bila kupnja novog vozila te da je kredit po istom ugovoru u cijelosti isplaćen.

8. Sporna je visina zahtjeva te tijek kamata.

9. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića iz Darfin d.o.o. utvrdio da je korisnik kredita primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu, a pojedine anuitete u manjem iznosu u odnosu na ugovor o kreditu bez valutne klauzule, tj. ugovor o kreditu u kunskom iznosu pri čemu je iznos kredita onaj iznos u kunama koji tuženik stvarno isplatio korisniku kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s obje osnove ukupno 3.303,21 EUR, a tzv negativna razlika iznosi 555,11 EUR.

10. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu. Tuženici nisu prigovarali na nalaz i mišljenje, osobito na matematički obračun.

11. Ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

11.2. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

11.3. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO- a. O ovom pitanju je i VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

11.4. Osim toga, prigovor tuženika da se u ukupni obračun pretplate mora uzeti u obzir i negativna razlika nije prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor, već se radi o prigovoru visine (Tako i VSRH Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023.).

11.5. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos od 3.303,21 EUR, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

12. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

12.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (Tako i VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022).

12.2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, a u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

12.3. S obzirom da je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena poštom 14. svibnja 2019. potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

13. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.) . Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

14. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I izreke presude.

15. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da deklaratorni zahtjevi koji su postavljeni uz činidbu ne uzimaju se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

15.1. Tužitelj je uspio sa svojem konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), sukladno vrijednosti predmeta spora (3.303,21 EUR) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev- 562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.)

16. Tužitelj zastupan po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 200,00 EUR, podneska od 8. rujna 2020., 10. prosinca 2020., 14. veljače 2021. i 12. srpnja 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT) svaki po 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 13.10.2020., 10. veljače 2021., 23. travnja 2021., 2. ožujka 2022., i 27. studenoga 2024. (Tbr 9. toč. 1. OT) svaki 200,00 EUR, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR, a uvećano za PDV (Tbr. 42. OT) iznosi 2.500,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 199,08 EUR i 265,45 EUR što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 2.964,53 EUR.

17. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 15. siječnja 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

18. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte