Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-902/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tužene VT, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Pisarnica u Osijeku, po objavi 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 3923845, zaključen 15. veljače 2007. između tužitelja DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 682,79 eura (slovima: šesto osamdeset dva eura sedamdeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 14. listopada 2024. navodi da je kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom, 15. veljače 2007. sklopio ugovor o kreditu, broj: 528-50- 3923845, u iznosu od 18.834,21 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseci. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 3.30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužena je prilikom isplate kredita naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita. O ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Obzirom se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tužene, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Obzirom je tužena u predmetni ugovor o kreditu uglavila nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tužena je nepošten stjecatelj te sukladno članku 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. O ništetnosti ulazne naknade izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak niže stupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna. Sukladno navedenome tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 3923845, zaključen 15. veljače 2007. između tužitelja DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, u roku od 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu ne spori da su tužitelj i tužena 15. veljače 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3923845 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 18.834,21 a da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. U članku 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Članak 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba članka 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tužene, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tužena nikada nije zaprimila prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene. Prije zaključenja ugovora, tužena je objasnila svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Ističe prigovor zastare. Sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom je tužitelj podnio tužbu 14. listopada 2024., tražbina je zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju da joj naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 528-50-3923845 od 15. veljače 2007. (stranica 5-9 spisa), iskaz tužitelja (stranica 30-31 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 15. veljače 2007. koja glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 15. veljače 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3923845 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.834,21 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.),

- da je kredit odobren za kupnju vozila.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj naknadi i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju vozila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je vozilo služilo za osobne potrebe, u to vrijeme nije bio vlasnik niti obrta niti firme. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko sporne naknade (članak 3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 15. veljače 2007.

9.1. Tužitelj je iskazao da je kredit digao 2007. godine za kupovinu vozila koje mu je služilo za osobne potrebe, u to vrijeme nije bio vlasnik niti obrta niti firme. Vozilo je kupio u auto kući Opel u Osijeku i tamo su mu sređeni svi papiri i tamo je i potpisao ugovor o kreditu, i nikada u vezi sklapanja predmetnog ugovora nije bio u prostorijama Raiffeisenbanke. Kredit je bio u CHF, rečeno mu je da su oni najpovoljniji, ništa mu dodatno nije pojašnjeno. Ugovor o kreditu je pročitao i pri tome mu je najvažnije bilo da rata bude takova da s obzirom na svoja primanja može podmiriti. Ugovor je ustvari bio ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, nije mogao utjecati na izmjene istog. Nije mu rečeno od strane zastupnika u auto kući što predstavlja naknada za obradu kredita, time da ne zna na koji način je ista naplaćena od strane banke. Djelatnik auto kuće mu je rekao da je kredit u CHF najpovoljniji, da mu u vrijeme zaključenja ugovora nije razjašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nije bio svjestan da će se s obzirom na promjenjivu kamatu tijekom otplate mijenjati rate kredita. Nije se raspitivao o uzimanju kredita u nekoj drugoj valuti obzirom mu je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji. Nije pitao da li ulazna naknada odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita mogu biti manje ili da ih uopće nema, jer nije imao mogućnosti utjecati niti na jednu odredbu ugovora jer je bilo uzmi ili ostavi. Razumio je odredbe ugovora o kreditu koliko je mogao, po struci je trgovac. Na primjedbu tužene da je iz iskaza tužitelja razvidno da isti uopće nije pregovarao sa tuženom već sa djelatnikom auto kuće, te je nejasno zbog čega isti navedeno pregovaranje nije vršio sa tuženom, tužitelj je iskazao da je smatrao kako je komunikacija s predstavnikom u auto kući za njega bilo kao da pregovara sa predstavnikom banke jer isti da nije imao ovlast sklapati ugovor to ne bi niti činio. Uostalom kredit je otplatio Raiffeisenbanci, kao i naknadu za obradu zahtjeva.

9.2. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da mu, osim da se radi o najpovoljnijem kreditu, nije ništa dodatno pojašnjeno, odnosno nije mu rečeno što predstavlja naknada za obradu kredita, kao i da nije imao mogućnosti utjecati niti na jednu odredbu ugovora jer je bilo uzmi ili ostavi.

9.3. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3,30% iznosa kredita. Nadalje je utvrđeno da su UT kao prodavač vozila u P.S.C. Osijek i punomoćnik banke Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditor, i DT kao korisnik kredita podnijeli Ugovor o kreditu od 15. veljače 2007. na potvrdu javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa u Osijeku, iz čega proizlazi da ne stoji prigovor tužene da prodajni predstavnik u auto kući nije imao ovlast za zastupanje tužene i da pregovarajući s istim tužitelj ustvari nije pregovarao s banom.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu sporne naknade kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.5. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.8. Budući se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

10. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu. Kako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu, odnosno restitucijski zahtjev, to se prigovor visine potraživanja kao i zastare u odnosu na isti ukazuje neosnovanim.

11. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na jednokratne troškove obrade kredita.

12. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Pri tome valja navesti da je tužitelj potraživao trošak u manjem iznosu nego što bi mu u odnosu na vrijednost predmeta spora pripadalo 100 bodova (200,00 eura), umjesto 75 bodova (150,00 eura), pa je tužitelju priznat trošak u traženoj visini. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 150,00 eura,

- sastav obrazloženog podneska od 20. prosinca 2024. u iznosu 150,00 eura,

- zastupanje na ročištu 14. siječnja 2025. u iznosu 150,00 eura

- zastupanje na ročištu za objavu 15. siječnja 2025. u iznosu 75,00 eura ukupno 525,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 656,25 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe za presudu 26,54 eura.

12.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, budući taj trošak nije imao jer pristojbu nije platio. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 682,79 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.

13. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 15. siječnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Martina Alagić, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu