Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1507/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jadranki Čuljak - Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2523/2019-37 od 24. rujna 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2523/2019-37 od 24. rujna 2024.:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđen ništetnim članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 8. kolovoza 2006. zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. kojim je ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke te u točkama II., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I/ Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 8. kolovoza 2006., zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja kao i u dijelu da se kamate obračunavaju u CHF a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovoru što stranke potvrđuju popisom ugovora.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova pretplaćenih kamata isplati iznos od 686,34 EUR-a (šestoosamdesetšesteuraitridesetčetiricenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008., po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008., do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi :

-na 4,07 EUR od 02.10.2007.

-na 4,16 EUR od 02.11.2007.

-na 4,10 EUR od 02.12.2007.

-na 4,22 EUR od 02.01.2008.

-na 4,22 EUR od 02.02.2008.

-na 4,31 EUR od 02.03.2008.

-na 4,21 EUR od 02.04.2008.

-na 4,17 EUR od 02.05.2008.

-na 4,18 EUR od 02.06.2008.

-na 4,19 EUR od 02.07.2008.

-na 4,16 EUR od 02.08.2008.

-na 4,16 EUR od 02.09.2008.

-na 4,38 EUR od 02.10.2008.

-na 4,39 EUR od 02.11.2008.

-na 4,43 EUR od 02.12.2008.

-na 7,66 EUR od 02.01.2009

-na 7,60 EUR od 02.02.2009.

-na 7,42 EUR od 02.03.2009.

-na 7,49 EUR od 02.04.2009.

-na 7,50 EUR od 02.05.2009.

-na 10,70 EUR od 02.06.2009.

-na 10,77 EUR od 02.07.2009.

-na 10,62 EUR od 02.08.2009.

-na 10,73 EUR od 02.09.2009.

-na 10,66 EUR od 02.10.2009.

-na 10,80 EUR od 02.11.2009.

-na 10,72 EUR od 02.12.2009.

-na 11,01 EUR od 02.01.2010.

-na 11,07 EUR od 02.02.2010.

-na 11,25 EUR od 02.03.2010.

-na 11,54 EUR od 02.04.2010.

-na 11,56 EUR od 02.05.2010.

-na 11,93 EUR od 02.06.2010.

-na 12,03 EUR od 02.07.2010.

-na 12,46 EUR od 02.08.2010.

-na 12,09 EUR od 02.09.2010.

-na 12,22 EUR od 02.10.2010.

-na 12,19 EUR od 02.11.2010.

-na 13,18 EUR od 02.12.2010.

-na 11,94 EUR od 02.01.2011.

-na 11,86 EUR od 02.02.2011.

-na 12,23 EUR od 02.03.2011.

-na 11,85 EUR od 02.04.2011.

-na 12,45 EUR od 02.05.2011.

-na 12,70 EUR od 02.06.2011.

-na 13,31 EUR od 02.07.2011.

-na 13,69 EUR od 02.08.2011.

-na 12,79 EUR od 02.09.2011.

-na 11,60 EUR od 02.10.2011.

-na 10,40 EUR od 02.11.2011.

-na 10,39 EUR od 02.12.2011.

-na 10,68 EUR od 02.01.2012.

-na 10,74 EUR od 02.02.2012.

-na 10,65 EUR od 02.03.2012.

-na 10,65 EUR od 02.04.2012.

-na 10,75 EUR od 02.05.2012.

-na 10,74 EUR od 02.06.2012.

-na 10,66 EUR od 02.07.2012.

-na 10,63 EUR od 02.08.2012.

-na 10,46 EUR od 02.09.2012.

-na 10,67 EUR od 02.10.2012.

-na 10,71 EUR od 02.11.2012.

-na 10,65 EUR od 02.12.2012.

-na 10,45 EUR od 02.01.2013.

-na 10,65 EUR od 02.02.2013.

-na 10,66 EUR od 02.03.2013.

-na 10,54 EUR od 02.04.2013.

-na 10,32 EUR od 02.05.2013.

-na 10,32 EUR od 02.06.2013.

-na 10,40 EUR od 02.07.2013.

-na 10,49 EUR od 02.08.2013. i

-na 10,76 EUR od 02.09.2013.,

pa do isplate, sve u roku petnaest dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova pretplaćenog iznosa kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na hrvatsku

kunu

isplati

iznos

od

2.662,99

EUR

(dvijetisućešestošezdesetdvaeuraidevedesetdevetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 1. listopada 2008., do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi :

-na 10,36 EUR od 02.10.2008.

-na 70,98 EUR od 02.12.2008.

-na 11,58 EUR od 02.01.2009.

-na 15,22 EUR od 02.02.2009.

-na 10,71 EUR od 02.03.2009.

-na 11,43 EUR od 02.04.2009.

-na 6,78 EUR od 02.05.2009.

-na 1,92 EUR od 02.06.2000.

-na 3,02 EUR od 02.07.2009.

-na 3,45 EUR od 02.08.2009.

-na 3,71 EUR od 02.09.2009.

-na 15,39 EUR od 02.10.2009.

-na 4,89 EUR od 02.11.2009.

-na 4,84 EUR od 02.12.2010.

-na 9,74 EUR od 02.01.2010.

-na 10,41 EUR od 02.02.2010.

-na 14,71 EUR od 02.03.2010.

-na 10,97 EUR od 02.05.2010.

-na 8,18 EUR od 02.06.2010.

-na 117,42 EUR od 02.07.2010.

-na 38,95 EUR od 02.08.2010.

-na 37,87 EUR od 02.09.2010.

-na 33,69 EUR od 02.10.2010.

-na 41,13 EUR od 02.11.2010.

-na 57,18 EUR od 02.01.2011.

-na 48,86 EUR od 02.02.2011.

-na 50,88 EUR od 02.03.2011.

-na 43,46 EUR od 02.04.2011.

-na 47,14 EUR od 02.05.2011.

-na 63,85 EUR od 02.06.2011.

-na 59,11 EUR od 02.07.2011.

-na 81,88 EUR od 02.08.2011.

-na 83,99 EUR od 02.09.2011.

-na 68,49 EUR od 02.10.2011.

-na 69,18 EUR od 02.11.2011.

-na 67,55 EUR od 02.12.2011.

-na 70,30 EUR od 02.01.2012.

-na 74,88 EUR od 02.02.2012.

-na 74,22 EUR od 02.03.2012.

-na 72,54 EUR od 02.04.2012.

-na 72,57 EUR od 02.05.2012.

-na 75,57 EUR od 02.06.2012.

-na 73,58 EUR od 02.07.2012.

-na 73,57 EUR od 02.08.2012.

-na 72,17 EUR od 02.09.2012.

-na 68,85 EUR od 02.10.2012.

-na 72,68 EUR od 02.11.2012.

-na 73,61 EUR od 02.12.2012.

-na 71,05 EUR od 02.01.2013.

-na 70,84 EUR od 02.02.2013.

-na 70,49 EUR od 02.03.2013.

-na 73,02 EUR od 02.04.2013.

-na 70,95 EUR od 02.05.2013.

-na 64,98 EUR od 02.06.2013.

-na 63,44 EUR od 02.07.2013. i

-na 64,76 EUR od 02.08.2013.,

pa do isplate, sve u roku petnaest dana.

IV/ Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 2.640,45 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 8. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,65 % godišnje

- da su se stranke odredbom članka 4. Ugovora o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platila ukupno 686,34 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platila ukupno 2.662,99 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose tužiteljici plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.640,45 eura sa zateznim kamatama.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

6.4. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

6.5. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

6.6. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

6.7. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile da prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek u skladu s propisima Republike Hrvatske te Pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na Sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023., ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna. Naime, i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Sporna točka 2. Ugovora o kreditu definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužiteljice kao potrošača pa zbog toga tužiteljica njome nije stavljena u neravnopravan položaj. Zbog tih razloga je dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu preinačen na temelju članka 373. stavak 3. ZPP-a na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

6.8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da se gore navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove. Navodi da je u vrijeme podnošenja tužbe člankom 502.c ZPP-a bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. toga zakona. Nadalje navodi da je novelom ZPP-a iz 2019. godine u članku 502.c iza riječi „naknadu štete“ dodane riječi „ili isplatu“, ali je u prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019. („Narodne novine“ broj 70/2019) izričito navedeno kako će se postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu te novele dovršiti primjenom odredbi do tada važećeg ZPP-a. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da zakonske odredbe koje tuženik navodi u žalbi govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

6.9. Tuženik se nadalje žali zbog toga što prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti i test poštenosti iz ZZP-a. Navodi da su ZZP-om propisane pretpostavke koje moraju biti zadovoljene da bi se ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom i posljedično ništetnom. Člankom 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tzv. test transparentnosti), a člankom 81. stavkom 1. tog zakona propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tzv. test poštenosti). Tuženik smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope jasne, lako razumljive i lako uočljive, a da nagli rast tečaja CHF nitko pa ni tuženik nije mogao ni pretpostaviti, a kamoli znati. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) je u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem članak 502.c ZPP-a propisuje direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a zbog čega nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Stoga navedeni žalbeni razlog nije osnovan.

7. Tuženik se nadalje žali navodeći da je u situaciji kada prvostupanjski sud smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u spornom razdoblju, jer je u takvom slučaju zapravo riječ o kunskom kreditu. Međutim, kako je gore već rečeno, sama valutna klauzula nije ništetna već je ništetno ugovaranje otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta pa se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati kunskim ugovorom bez valutne klauzule. Stoga ni taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.1. Što se tiče žalbenih razloga o dopuštenom ugovaranju promjenjivosti kamatne stope, treba reći da je tuženik u pravu kada smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno i da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora. Tu treba reći da prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u presudi poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojeg prihvaća i ovaj sud, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te zaštititi izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, stranke su imale mogućnost pregovaranja radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Međutim, takvi pregovori su izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu tužiteljičine tražbine vještačenjem utvrdio na osnovi početno ugovorene kamatne stope.

7.2. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužiteljici na pojedine iznose njezinih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužiteljici plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.3. Tuženik se žali protiv utvrđenja prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine. VSRH je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., vidljivo je da nije istekao opći rok zastare od pet godina te stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.4. Tuženik se nadalje žali i protiv odluke o naknadi parničnog troška zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom dosuđenja naknade troška parničnog postupka sve tužiteljičine radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura, dakle i za one radnje koje su poduzete u vrijeme kada je vrijednost boda bila niža. Međutim, obzirom da je u Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 24. rujna 2024., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljičine radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je tuženiku naložio da tužiteljici naknadi i parnični trošak pristupa na ročište za objavu presude jer tužiteljica na temelju Tbr. 9.3. Tarife ima pravo na naknadu tog troška.

7.5. Zbog navedenih razloga je preostali dio tuženikove žalbe odbijen kao neosnovan na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđen je preostali dio točke I. izreke te točke II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude.

Koprivnica, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić