Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1599/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5588/2022-14 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5588/2022-14 od 30. listopada 2024. u točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5588/2022-14 od 30. listopada 2024. u točki II. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.034,37 EUR sa zateznim kamatama od 30. listopada 2024. do isplate.

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se nalaže tuženiku da pored troška dosuđenog u točki II. izreke naknadi tužiteljici i daljnji trošak u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama od 30. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 46,88 EUR) zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.228,26 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.034,37 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2024. do isplate. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i trošak žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na točku II. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijanu odluku na način da naloži tuženiku da joj naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR. Ujedno, potražuje naknadu troškova sastava žalbe.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) koju tuženik ističe u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi nisu međusobno proturječni niti su u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima pa se ista može ispitati. Također, nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

7. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i jednakost oružja uz tvrdnju da je prvostupanjski sud zanemario sve po njemu predložene i izvedene dokaze i okolnosti koje su tim dokazima utvrđene. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužiteljicu (čije saslušanje je predlagao tuženik), te je opravdano odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Zoran Jelavić (obzirom da se njegovim saslušanjem ne mogu utvrditi relevantne činjenice, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije ovlašten tumačiti pojedine ugovorne odredbe pa tako niti odredbu kojom je propisana valutna klauzula u CHF, obzirom da i sam nije dovoljno upućen u sve aspekte takve odredbe, već je dužan objasniti strankama učinak solemnizirane isprave), dok saslušanje svog zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije predlagao. Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ.

8. Imajući u vidu činjenicu da su svi podnesci tužiteljice dostavljeni tuženiku, koji je pozvan na sva održana ročišta pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužiteljice, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski postupak nije bio kontradiktoran.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita od 2.228,26 EUR po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj: 041-50-4158849, sklopljenog između stranaka 4. lipnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu).

10. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu od 4. lipnja 2007. tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.199,91 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da je tužiteljica predmetni potrošački kredit u cijelosti otplatila

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07), povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, dalje: ZZP/22) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, obvezuje sud u ovom postupku

- da se i prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite

- da prigovor zastare nije osnovan, jer zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a) počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/20, pa kako je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđenja u postupku kolektivne zaštite potrošača petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, dakle 14. lipnja 2018., a obzirom je predmetna tužba podnesena 22. listopada 2022., zastarni rok nije protekao

- da je punomoćnica tuženika na pripremnom ročištu 24. travnja 2024. nespornom učinila visinu tužbenog zahtjeva i tijek zatezne kamate.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF prethodno ocijenio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjena te ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zatraženim zateznim kamatama od idućeg dana od dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

12.1. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu i da u tom postupku nije mogao dokazivati da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

12.2. Kada se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.3. Imajući u vidu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, a saslušanje svog zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora tuženik nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

12.4. U tom smislu valja navesti da iako iz promotivnih uvjeta u spisu proizlazi da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR ili ugovor bez valutne klauzule, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja, što je bit valutne klauzule.

12.5. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. Ona je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu, dakle da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

13. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešnom i nepotpunom činjeničnom stanju. Naprotiv, isto je pravilno utvrđeno kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, o kojoj je prvostupanjski sud odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Pri tome, valja navesti da su za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, dakle može li ju se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđeno ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo potrošač koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. al. 1 ZZP/03

- svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način da bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

14.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je tužiteljica opisala u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

14.2. Pravilan je stoga i zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što se ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o valutnoj klauzuli niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Obzirom da je ništetnost nepoštene ugovorne odredbe utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da se ništetnost sporne odredbe ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja.

16. Na pravilnost primijene materijalnog prava ne utječu ni žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na tvrdnje da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. (pravilno čl. 19.a st. 3.) Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, dalje: ZPK-a) obzirom da je tom odredbom određeno područje primjene glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ koja se glava u ovom predmetu ne primjenjuje.

17. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 22. listopada 2022., zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice nije nastupila.

18. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je visinu tužbenog zahtjeva tuženik učinio nespornom, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici utuženi iznos od 2.228,26 EUR, kojeg je ista temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz CHF preplatila tuženiku.

19. Također, protivno žalbi tuženika, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe.

20. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

21. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te tužiteljici za radnje i izdatke navedene u točki 18.2. obrazloženja dosudio troškove u ukupnom iznosu od 1.034,37 EUR.

21.1. Tuženik žalbom osporava odluku o troškovima u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, bez iznošenja žalbenih razloga. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP- a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

21.2. Za razliku od toga, osnovan je žalbeni navod tužiteljice da joj neosnovano nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 30. listopada 2024., jer se radi o ročištu na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH, broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), pa tužiteljici za isto sukladno Tbr. 9/3 Tarife, pripada pravo na 50 bodova, slijedom čega joj je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo priznati daljnji trošak zastupanja u iznosu od 100,00 EUR, što s PDV-om od 25% iznosi ukupno 125,00 EUR.

21.3. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka, te tužiteljici dosuditi daljnji iznos troškova postupka od 125,00 EUR, odnosno žalbu tuženika protiv odluke o troškovima odbiti i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi dosuđeni dio točke II. i točku III. izreke pobijane presude.

22. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa žalbom dosuđen joj je trošak sastava žalbe protiv rješenja (za koju joj sukladno Tbr. 10/4 Tarife pripada pravo na 12,5 bodova, uvećano za PDV od 25%), dakle iznos od 31,25 EUR, dok je za iznos od 46,88 EUR njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan. 23. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer