Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1589/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayju, odvjetniku u Zagrebu, radi radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2907/2019-37 od 19. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2907/2019-37 od 19. rujna 2024.:

- u dijelu pod točkama I. i II. izreke

- u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 643,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 9,26 EUR od 30.11.2007. do isplate

- 7,81 EUR od 31.12.2007. do isplate

- 9,02 EUR od 31.01.2008. do isplate

- 8,90 EUR od 29.02.2008. do isplate

- 8,78 EUR od 31.03.2008. do isplate

- 8,66 EUR od 30.04.2008. do isplate

- 13,24 EUR od 31.05.2008. do isplate

- 13,05 EUR od 30.06.2008. do isplate

- 12,86 EUR od 31.07.2008. do isplate

- 12,68 EUR od 31.08.2008. do isplate

- 12,49 EUR od 30.09.2008. do isplate

- 12,30 EUR od 31.10.2008. do isplate

- 12,11 EUR od 30.11.2008. do isplate

- 11,91 EUR od 31.12.2008. do isplate

- 11,72 EUR od 31.01.2009. do isplate

- 11,39 EUR od 28.02.2009. do isplate

- 18,64 EUR od 31.03.2009. do isplate

- 18,32 EUR od 30.04.2009. do isplate

- 18,00 EUR od 31.05.2009. do isplate

- 17,55 EUR od 30.06.2009. do isplate

- 17,36 EUR od 31.07.2009. do isplate

- 17,03 EUR od 31.08.2009. do isplate

- 16,71 EUR od 30.09.2009. do isplate

- 16,38 EUR od 31.10.2009. do isplate

- 16,04 EUR od 30.11.2009. do isplate

- 15,71 EUR od 31.12.2009. do isplate

- 15,37 EUR od 31.01.2010. do isplate

- 15,04 EUR od 28.02.2010. do isplate

- 14,70 EUR od 31.03.2010. do isplate

- 14,35 EUR od 30.04.2010. do isplate

- 14,01 EUR od 31.05.2010. do isplate

- 13,66 EUR od 30.06.2010. do isplate

- 13,31 EUR od 31.07.2010. do isplate

- 12,96 EUR od 31.08.2010. do isplate

- 12,61 EUR od 30.09.2010. do isplate

- 12,25 EUR od 31.10.2010. do isplate

- 11,90 EUR od 30.11.2010. do isplate

- 11,54 EUR od 31.12.2010. do isplate

- 11,17 EUR od 31.01.2011. do isplate

- 10,80 EUR od 28.02.2011. do isplate

- 10,44 EUR od 31.03.2011. do isplate

- 10,07 EUR od 30.04.2011. do isplate

- 9,69 EUR od 31.05.2011. do isplate

- 9,32 EUR od 30.06.2011. do isplate

- 8,07 EUR od 31.07.2011. do isplate

- 7,72 EUR od 31.08.2011. do isplate

- 7,38 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 4,74 EUR od 31.10.2011. do isplate

- 4,50 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 4,26 EUR od 31.12.2011. do isplate

- 4,02 EUR od 31.01.2012. do isplate

- 3,78 EUR od 29.02.2012. do isplate

- 3,54 EUR od 31.03.2012. do isplate

- 3,30 EUR od 30.04.2012. do isplate

- 3,05 EUR od 31.05.2012. do isplate

- 2,80 EUR od 30.06.2012. do isplate

- 2,56 EUR od 31.07.2012. do isplate

- 2,31 EUR od 31.08.2012. do isplate

- 2,06 EUR od 30.09.2012. do isplate

- 1,81 EUR od 31.10.2012. do isplate

- 1,55 EUR od 30.11.2012. do isplate

- 1,30 EUR od 31.12.2012. do isplate

- 1,04 EUR od 31.01.2013. do isplate

- 0,78 EUR od 28.02.2013. do isplate

- 0,52 EUR od 31.03.2013. do isplate

- 0,16 EUR od 15.04.2013. do isplate i

- u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2.623,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 2,35 EUR od dana 31.03.2008. do isplate

- 12,67 EUR od 31.10.2008. do isplate

- 1,85 EUR od 30.11.2008. do isplate

- 15,60 EUR od 31.12.2008. do isplate

- 17,72 EUR od 31.01.2009. do isplate

- 18,67 EUR od 28.02.2009. do isplate

- 16,36 EUR od 31.03.2009. do isplate

- 16,88 EUR od 30.04.2009. do isplate

- 12,77 EUR od 31.05.2009. do isplate

- 9,50 EUR od 30.06.2009. do isplate

- 10,55 EUR od 31.07.2009. do isplate

- 12,15 EUR od 31.08.2009. do isplate

- 12,00 EUR od 30.09.2009. do isplate

- 10,40 EUR od 31.10.2009. do isplate

- 13,42 EUR od 30.11.2009. do isplate

- 15,84 EUR od 31.12.2009. do isplate

- 19,29 EUR od 31.01.2010. do isplate

- 18,50 EUR od 28.02.2010. do isplate

- 23,18 EUR od 31.03.2010. do isplate

- 22,29 EUR od 30.04.2010. do isplate

- 24,02 EUR od 31.05.2010. do isplate

- 38,99 EUR od 30.06.2010. do isplate

- 35,91 EUR od 31.07.2010. do isplate

- 45,32 EUR od 31.08.2010. do isplate

- 42,07 EUR od 30.09.2010. do isplate

- 36,84 EUR od 31.10.2010. do isplate

- 47,88 EUR od 30.11.2010. do isplate

- 61,92 EUR od 31.12.2010. do isplate

- 51,98 EUR od 31.01.2011. do isplate

- 55,47 EUR od 28.02.2011. do isplate

- 51,03 EUR od 31.03.2011. do isplate

- 51,83 EUR od 30.04.2011. do isplate

- 70,65 EUR od 31.05.2011. do isplate

- 72,49 EUR od 30.06.2011. do isplate

- 88,01 EUR od 31.07.2011. do isplate

- 79,95 EUR od 31.08.2011. do isplate

- 71,13 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 69,76 EUR od 31.10.2011. do isplate

- 69,08 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 73,26 EUR od 31.12.2011. do isplate

- 76,91 EUR od 31.01.2012. do isplate

- 77,40 EUR od 29.02.2012. do isplate

- 74,88 EUR od 31.03.2012. do isplate

- 76,58 EUR od 30.04.2012. do isplate

- 77,75 EUR od 31.05.2012. do isplate

- 75,78 EUR od 30.06.2012. do isplate

- 76,30 EUR od 31.07.2012. do isplate

- 74,30 EUR od 31.08.2012. do isplate

- 71,65 EUR od 30.09.2012. do isplate

- 75,04 EUR od 31.10.2012. do isplate

- 76,66 EUR od 30.11.2012. do isplate

- 75,52 EUR od 31.12.2012. do isplate

- 69,14 EUR od 31.01.2013. do isplate

- 74,56 EUR od 28.02.2013. do isplate

- 75,04 EUR od 31.03.2013. do isplate

- 75,69 EUR od 15.04.2013. do isplate

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 2907/2019-37 od 19. rujna 2024.:

- u dijelu pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na iznos od 0,01 EUR teku od 28. veljače 2011. do isplate i koje na iznos od 0,40 EUR teku od 31. prosinca 2011. do isplate na način da se zahtjev za isplatu zateznih kamata na te iznose odbija i

- u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na iznos od 0,16 EUR teku od 31. ožujka 2008. do isplate i koje na iznos od 0,01 EUR teku od 30. travnja 2011. do isplate na način da se zahtjev za isplatu zateznih kamata na te iznose odbija.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija, a djelomično se uvažava žalba pa se odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 2907/2019-37 od 19. rujna 2024.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.785,38 EUR sa zakonskim zateznim kamata od 19. rujna 2024. do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 78,57 EUR na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj 418-50-3999249 sklopljenog među strankama 27. ožujka 2007. i to u dijelu članka 2. kojim je ugovorena promjena kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka I. izreke) i u dijelu članka 7. kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF (točka II. izreke). Točkom III. izreke naloženo je tuženiku vratiti tužitelju na ime iznosa primljenih na osnovi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope 643,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku vratiti tužitelju na ime iznosa primljenih na osnovi nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF 2.623,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.863,95 sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje:

ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavcima 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 418-50-3999249 od 27. ožujka 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

6. Na temelju isprava u spisu, provedenog financijskog vještačenja i saslušanja tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 27. ožujka 2007. u Splitu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju novog vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 19.787,40 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 72 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 27. ožujka 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013- 4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nisu jasno i razumljivo sastavljene te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 4.851,93 kn /643,96 EUR[1] /

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 19.767,30 kn /2.623,75 EUR/

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužitelja i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne dijelove ugovornih odredbi članaka 2. i 7. ugovora o kreditu utvrdio ništetnim te je zaključio da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

8. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati. Zbog toga nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019. i članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022.

9. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud u točci 7.6. obrazloženja pobijane presude retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a te time počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 11. lipnja 2019. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

9.1. Činjenica da je sud prvog stupnja pored pravilne primjene članka 502.c ZPP-a pogrešno primijenio postupovnu odredbu članka 138.A (o obvezujućoj snazi sudske odluke) Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14.) koja (više) nije bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka u ovoj pravnoj stvari ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke pa zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

11. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

12. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika koji u žalbi tvrdi da nema mjesta primjeni utvrđenja kolektivnog spora u ovom predmetu u kojem predmet spora nije naknada štete, imajući na umu prirodu i svrhu pravnih sredstava kolektivne zašite, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a kada je u ovom predmetu o kojem se odlučuje o indvididulalnim restitucijskim zahtjevima potrošača ocijenio da je vezan utvrđenjima iz spora za kolektivnu zaštitu. Pravno shvaćanje o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezi sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, izraženo je praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.).

13. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužitelja utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003. i 46/2007. dalje: ZZP/2003) jer nisu (lako) razumljivo sastavljene.

14. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

14.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegov djelatnik tuženik je tijekom postupka odustao, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

15. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika u kojima tvrdi da je riječ o ugovornim odredbama koje ne podliježu testu poštenosti. To stoga što su uvjeti za isključenje testa poštenosti propisani člankom 84. ZZP/2003. U skladu s tom odredbom, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Drugim riječima, odredba o glavnom predmetu obveze isključena je iz testa poštenosti samo ako je transparentna. Iako je ugovorna odredba kojem se određuje visina stope redovne kamate (5,20% godišnje) bitni sastojak (predmet ugovora), ugovorna odredba koja trgovcu dozvoljava jednostranu izmjene stope ugovorne kamate to nije jer ugovor može opstati bez te ugovorne odredbe. Zbog toga odredba članka 84. ZPP/2003 nije primjenjiva na tu ugovornu odredbu koja podliježe testu poštenosti čak i kad je potpuno transparentna. Imajući na umu da je odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kolektivnom sporu utvrđena netransparentnom, a kojim je utvrđenjem vezan sud u ovom pojedinačnom postupku, ostvareni su zakonski uvjeti za testiranje njezine poštenosti.

15.1. Za odgovoriti je žalitelju i to da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisao tužitelj, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.

16. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač u smislu članka 3. točke 2. ZZP/2003, neosnovano tuženik u žalbi navodi da presuda u pobijenom dijelu kojim je utvrđena djelomična ništetnost spornih odredbi članka 2. i 7. ugovora o kreditu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Za odgovoriti je žalitelju da iz iskaza samog tužitelja koji je potkrijepljen sadržajem ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor zaključio radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti. Imajući na umu da je u dijelu kojim je iskazao da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio obrtnik niti član trgovačkog društva potkrijepljen potvrdom njegovog tadašnjeg poslodavca iz koje proizlazi da je bio zaposlen na radnom mjestu poslovođe kontrole tehničke ispravnosti vozila (od 1979.) i koju je u svrhu dokazivanja predložio razgledati tuženik, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu članka 220. stavka 2. ZPP-a kada radi utvrđenja činjenice da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, nije od nadležnih financijskih i poreznih tijela zahtijevao podatak je li predmetno vozilo uneseno u imovinu obrta ili društva, što tuženik tijekom postupka zapravo nije niti tvrdio.

17. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je u odnosu na ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope taj sud vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora te da je riječ o odredbama koje nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točkama I. i II. izreke pobijane presude iste ocijenio ništetnim pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

18. Zakonita je odluka suda prvog stupnja iz točaka III. i IV. izreke prvostupanjske kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope i to u visini koja pravilno utvrđena financijskim vještačenjem. Ta se odluka temelji na članku 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO) na čiju pravilnu primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

19. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

19.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.

20. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 7. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 13. lipnja 2014. u odnosu na ugovornu od jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

21. S obzirom na to da u odnosu na točke III. i IV. pobijane presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznose od 643,96 EUR i 2.623,75 EUR ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi za koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika te je i u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

22. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika).

23. Činjenica da su tužitelju dosuđene zatezne kamate na pojedine iznose koji ne dosižu zbroj ukupno dosuđenih iznosa koje je tuženiku naloženo vratiti tužitelju, suprotno shvaćanju žalitelja, nemaju značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. To stoga što nedosuđivanje zatezne kamate na ukupno dugovani iznos (nego na manji iznos) ne čini prvostupanjsku presudu proturječnom niti nejasnom zbog čega se ne bi mogla ispitati.

23.1. U odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude do razlike u zbroju iznosa došlo je zbog toga što je tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom za iznose koji su na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope plaćeni 31. prosinca 2007. (68,87 kn /9,14 EUR/), 28. veljače 2009. (86,85 kn /11,53 EUR/) i 30. lipnja 2009. (133,22 kn /17,68 EUR/) zahtijevao zateznu kamatu na manje iznose (7,81 EUR, 11,39 EUR i 17,55 EUR) pa su mu zatezne kamate na tako zahtijevane iznose dosuđene uz primjenu članka 2. stavka 1. ZPP-a.

23.2. S obzirom na to da je tužitelj na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope 28. veljače 2011. platio iznos od 81,41 kn, a 21. prosinca 2011. 32,12 kn, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio Odluku o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 85/22.) i pravilima za preračunavanje i zaokruživanje propisanih Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) kada mu je zatezne kamate dosudio na iznose od 10,81 EUR odnosno 4,66 EUR imajući na umu da mu u skladu s tim propisima pripada zatezna kamata na iznose od 10,80 EUR i 4,26 EUR. Zbog toga je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude na način da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 0,01 EUR teku od 28. veljače 2011. do isplate kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 0,40 EUR teku od 31. prosinca 2011. do isplate dok je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude u preostalom dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na ukupni iznos od 642,36 EUR.

23.3. U odnosu na točku IV. izreke prvostupanjske presude do razlike u zbroju iznosa došlo je zbog toga što je tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom za iznose koji su na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF plaćeni 30. studenog 2008. (14,00 kn /1,86 EUR/), 31. ožujka 2009. (123,30 kn /16,37 EUR/), 30. lipnja 2009. (73,46 kn9,75 EUR/), 30. rujna 2009. (90,47 kn /12,01 EUR/), 31. kolovoza 2010. (341,49 kn /45,33 EUR/), 31. prosinca 2010. (466,56 kn /61,93 EUR/), 31. svibnja 2011. (532,34 kn /70,66 EUR/), 31. srpnja 2011. (663,14 kn /88,02 EUR/), 31. kolovoza 2011. (602,40 kn /79,96 EUR/), 31. prosinca 2011. (552,00 kn /73,27 EUR/), 31. siječnja 2012. (579,48 kn /76,92 EUR/), 30. lipnja 2012. (570,99 kn /75,79 EUR/), 31. kolovoza 2012. (563,80 kn /74,83 EUR/), 30. rujna 2012. (539,87 kn /71,66 EUR/), 30. studenog 2012. (577,63 kn /76,67 EUR/), 31. prosinca 2010. (569,04 kn /75,53 EUR/), 28. veljače 2013. (561,80 kn /74,57 EUR/) i 15. travnja 2013. (570,29 kn /75,70 EUR/) zahtijevao zateznu kamatu na manje iznose (1,85 EUR, 16,36 EUR, 9,50 EUR, 12,00 EUR, 45,32 EUR, 61,92 EUR, 70,65 EUR, 88,01 EUR, 79,95 EUR, 73,26 EUR, 76,91 EUR, 75,78 EUR, 74,30 EUR, 71,65 EUR, 76,66 EUR, 75,52 EUR, 74/56 EUR i 75,69 EUR ) pa su mu zatezne kamate na tako zahtijevane iznose dosuđene uz primjenu članka 2. stavka 1. ZPP-a.

23.4. S obzirom na to da je tužitelj na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF 31. ožujka 2008. platio iznos od 17,72 kn, a 30. travnja 2011. 390,49 kn, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio Odluku o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 85/22.) i pravilima za preračunavanje i zaokruživanje propisanih Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) kada mu je zatezne kamate dosudio na iznose od 2,51 EUR odnosno 51,84 EUR imajući na umu da mu u skladu s tim propisima pripada zatezna kamata na iznose od 2,35 EUR i 51,83 EUR. Zbog toga je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka IV. izreke prvostupanjske presude na način da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 0,16 EUR teku od 31. ožujka 2008. do isplate kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 0,01 EUR teku od 30. travnja 2011. do isplate dok je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude u preostalom dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na ukupni iznos od 2.622,79 EUR.

24. Imajući na umu da je podneskom koji je punomoćniku tužitelja predan na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tužitelj (samo) odredio tužbeni zahtjev u valuti EUR, da taj punomoćnik nije zahtijevao da mu se ostavi rok za očitovanje na taj podnesak i da na pravilnu primjenu pravila o preračunavanju i zaokruživanju propisanih Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) koja su primijenjena u tom podnesku sud pazi po službenoj dužnosti (vidjeti točke 23. do 23.4. ovog obrazloženja), neosnovano tuženik kojem je podnesak tužitelja uručen na glavnoj raspravi i koji nije tražio rok za očitovanje tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer mu nije dostavio taj podnesak niti mu dodijelio rok za očitovanje.

25. Osnovano tuženik u žalbi osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove sudske pristojbe na presudu. To zato što je prvostupanjska presuda donesena 19. rujna 2024., nakon što je 20. svibnja 2023., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/2023.) stupilo na snagu zakonsko oslobođenje tužitelja od plaćanja sudskih pristojbi imajući na umu da je riječ o tužitelju koji je postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Zbog toga što je riječ o troškovima koji tužitelju nisu nastali, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je tuženiku naložio naknaditi mu te troškove pa je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka V. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sudske pristojbe na presudu u iznosu od 78,57 EUR dok je u odnosu na odluku o naknadi troškova postupka u iznosu od 2.785,38 EUR koja je donesena uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 1. i 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska odluka (članak 380. točka 2. ZPP)-a, s time da, suprotno žalbenim navodima, iznos dosuđenih troškova nije pogrešno zbrojen, a dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi za tužbu je u spisu predmeta.

26. S obzirom na to da je tuženik sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer