Republika Hrvatska

Županijski sud u

Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1585/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženih DZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivki Dropučić, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline i ĆZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po DZ i Ivki Dropučić, odvjetnici iz [adresa], radi iseljenja, povodom žalbe tuženih izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini broj P-450/2022-29 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Žalba tuženih odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini broj P-450/2022-29 od 25. listopada 2024.

II/ Odbijaju se tuženici sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da isele iz kuće na adresi [adresa] – čkbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište sa 881 m2 upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da istu slobodnu od osoba i stvari predaju u posjed tužiteljici. Istodobno su obvezani da tužiteljici naknade trošak postupka u 892,90 Eur.

2.Pravovremenom žalbom tuženici pobijaju opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), s prijedlogom ovom sudu da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženih je neosnovana.

5. Naime, prvostupanjski sud, pobijanom presudom usvojivši tužbeni zahtjev tužiteljice uvodno u ovom obrazloženju opisanog sadržaja, svoje stajalište obrazlaže utvrđenjem da je tužiteljica samovlasnica predmetne nekretnine koju je kao izvanbračna supruga i oporučna nasljednica pok. ZZ (brata tužene ĆZ) stekla rješenjem o nasljeđivanju donesenog po javnoj bilježnici Branki Rački broj O-1146/09 od 20. siječnja 2010., da tuženici predmetnu nekretninu koriste samovlasno i bez pravne osnove, da u predmetnoj nekretnini unazad četiri godine živi samo tuženik OZ, suprug tužene, obzirom da tužena ĆZ posljednje četiri godine koristi privremeni smještaj u udomiteljskoj obitelji na adresi [adresa].

5.1. Po tuženicima istaknuti prigovor prava na dom u smislu čl. 8. stav.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija - „Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) prvostupanjski sud je raspravljao iz aspekta utvrđenja je li predmetni prostor dom tuženika, predstavlja li zahtjev za iseljenje miješanje u pravo tuženika na dom, je li to miješanje nužno u demokratskom društvu, uvažavajući pri tom i okolnost da se u konkretnom slučaju radi o dva suprotstavljena privatna interesa: prava vlasništva tužiteljice i prava na dom tuženika.

5.2. Utvrdivši da tuženik DZ navedenu nekretninu (kuću) koristi od 2010., a tužena ĆZ od 2008. s tim da je privremeno i na preporuku Hrvatskog zavoda za socijalni rad od ožujka 2000. smještena u udomiteljsku obitelj gdje ima i prijavljeno boravište, prvostupanjski sud zaključuje da postoji dovoljna veza tuženih sa predmetnom nekretninom koja se manifestira u njihovoj želji da žive u toj nekretnini pa se može smatrati da sporna nekretnina predstavlja njihov dom. Nastavno zaključuje i da je tužiteljičin zahtjev za iseljenjem tuženih doduše miješanje u pravo tuženih na dom no i da je takvo miješanje u skladu sa zakonom (čl.161., 162. i 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – dalje: ZV – "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - ispravak) i ima legitiman cilj u vidu zaštite prava privatnog vlasništva tužiteljice (koja od 2008. vođenjem više sudskih postupaka pokušava ishoditi posjed predmetne nekretnine) kao jedne od najvećih vrednota zajamčenog Konvencijom i Ustavom. Nalaganje iseljenja tuženicima predstavlja stoga nužnost u demokratskom društvu odnosno razmjerno je pravu vlasništva tužiteljice koje se time ostvaruje u svom punom opsegu.

5.3. Ocijenivši dakle po tuženicima isticani prigovor prava na dom neutemeljenim, dajući pravu tužiteljice na njezino privatno vlasništvo prevagu nad pravom tuženih na dom, imajući u vidu da tuženici nisu dokazali svoju tvrdnju da ne posjeduju druge nekretnine podobne za stanovanje (npr. izvodom iz očevidnika porezne uprave ministarstva financija i sl.), imajući u vidu da je sama tužena iskazala da je vlasnica nekretnina no da iste nisu podobne za stanovanje (livade, poljoprivredno zemljište) prvostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljica dokazala sve pretpostavke iz odredbe čl. 162. stav.1. ZV – da je vlasnica predmetne nekretnine koja se nalazi u posjedu tuženika pa je usvojio tužbeni zahtjev i tuženike obvezao na iseljenje iz uvodno u ovom obrazloženju opisanog stambenog prostora i predaju istog u posjed tužiteljici, sve osnovom odredbe čl. 161. ZV-a.

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženih.

7. Ističući u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da je teret dokaza da ne posjeduju nekretninu podobnu za stanovanje na tuženicima, obzirom da je upravo tužiteljica dužna dokazati suprotnu činjenicu – dakle da u vlasništvu imaju takvu nekretninu, tuženici ponavljaju da tužena u vlasništvu ima više nekretnina, no da se pri tom radi o livadama i poljoprivrednom zemljištu male vrijednosti. Uz to smatraju da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužnost odnosno svrhu iseljenja, a što ističu odlučnom okolnošću imajući u vidu da su u dobi od 74 odnosno 75 godina i da imaju skromna mirovinska primanja.

7.1. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a ovaj je sud, razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa utvrdio da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju tuženici niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

8.Prigovor prava na dom, kojeg su tuženici istakli pozivom na odredbu čl.8. stav.1. Konvencije, prvostupanjski sud je - polazeći od sadržaja citirane odredbe čl.8.stav.1. Konvencije koja proklamira da svatko ima pravo na poštivanje (....) doma te da se sukladno stav.2. istog javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih - po provedenom testu razmjernosti s obzirom na relevantna načela koja čine sadržaj prava na dom (čl.8.stav.2. Konvencije) – dakle ispitivanju da li je predmetni prostor dom tuženih, da li zahtjev na iseljenje predstavlja miješanje u njihovo pravo na dom, da li je predloženi zahtjev utemeljen na Zakonu, da li predloženo iseljenje ima legitiman cilj i da li je nužno u demokratskom društvu, rukovodeći se činjenicom da se u konkretnom slučaju radi o dva suprotstavljena privatna interesa – ocijenio neosnovanim.

8.1.Pri tom prvostupanjski sud pravilno zaključuje da činjenica što tuženici u predmetnoj nekretnini stanuju preko 10 godina upućuje da su kroz to razdoblje s predmetnom nekretninom razvili dovoljno trajne i stvarne veze da se istu može smatrati njihovim domom, da usvajanje konkretnog tužbenog zahtjeva predstavlja zakonito miješanje države (suda) u pravo tuženih na dom jer je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine i koja kao takva uživa ustavnu zaštitu, da u okolnostima konkretnog slučaja u kojem konkuriraju dva suprotstavljena privatna interesa - pravo vlasništva jedne privatne osobe i prava na dom druge privatne osobe prevaže privatno vlasništvo tužiteljice kao primarno i nepovredivo pravo zajamčeno Ustavom dok su s druge strane tuženici – iako osobe starije životne dobi roditelji djece koji prema njima imaju i zakonsku obvezu zbrinjavanja, da je tužena vlasnica nekretnina čijom prodajom može namaknuti novčana sredstvima koje će im pomoći u stambenom zbrinjavanju kroz primjerice najam, dok je tužiteljica u potpunosti isključena od korištenja predmetne nekretnine pa valja zaključiti da je pravilno utvrdio da postoji legitiman cilj umiješati se u njihovo pravo na dom, sve radi zaštite prava vlasništva tužiteljice na čijoj strani ne postoji obveza voditi brigu o skrbi i stambenom zbrinjavanju ranjivih skupina društva, kao što to postoji u situacijama kada se predmeti vode po tužbama države ili jedinica lokalne samouprave. Nastavno tome pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je mjera za iseljenjem tuženih razmjerna cilju koji se želi postići i da je nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16. stav. 2. Ustava RH i čl. 8. stav. 2. Konvencije uzimajući u obzir nepovredivost privatnog vlasništva sa kojim su upoznati i sami tuženici obzirom na njihovo saznanje da nekretnina u kojoj žive nije njihova. Pri ocjeni ispunjenja prethodno opisanih kriterija nije odlučno da li tuženici imaju mogućnost stambenog zbrinjavanja kroz vlastitu nekretninu.

8.2. Stoga tuženici neutemeljeno osporavaju materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti po njima isticanog prigovora prava na dom, osporavajući ocjenu dokaza izvršenu po prvostupanjskom sudu i zaključke utemeljene na činjenicama utvrđenim na osnovi pravilne ocjene dokaza, jer se radi o subjektivnom iznošenju mišljenja tuženih u vezi pravilnosti zaključaka prvostupanjskog suda, koje mišljenje objektivno nema nikakvog uporišta u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, odnosno u načinu ocjene provedenih dokaza i na osnovi nje utvrđenih relevantnih činjenica.

9. Obzirom da dakle iznesenim žalbenim navodima tuženici nisu doveli u dvojbu pravilnost zauzetog materijalno-pravnog stajališta prvostupanjskog suda, valjalo je njihovu žalbu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima postupka koju žalitelji pobijaju očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobijaju ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec