Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1054/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer, predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćniku UC, dipl. iur., protiv tuženika MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Nataši Đurović Đanović, odvjetnici u Dubrovniku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i povrata stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-1138/2017-45 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-1138/2017-45 od 27. svibnja 2024.:

- preinačava u točki I. izreke i sudi:

Proglašava se nedopuštenim zahtjev za izravnu naplatu podnesen 26. listopada 2017. od strane tuženika kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja kao ovršenika, na temelju rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014.;

- potvrđuje u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-1138/2017-45 od 27. svibnja 2024.:

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke, kojim je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.952,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. do isplate;

- preinačava u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.048,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe po rješenju Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem: P-227/10 od 14. studenog 2014.

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos 44.575,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2014. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 5.000,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga, dakle bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi mu parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenim zahtjev za izravnu naplatu kojeg je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja podnio Financijskoj agenciji (dalje: FINA) 26. listopada 2017. protiv njega kao ovršenika na temelju rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014. i povrat stečenog bez osnove u iznosu od 44.575,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2014. do isplate.

5.1. Navedene zahtjeve tužitelj temelji na tvrdnji da je tražbinu ispunio, štoviše preplatio, naime presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-295/07 od 5. listopada 2007. da mu je naloženo da tamo tužiteljima VC, ĆC i KC (pravnim prednicima tuženika) isplati na ime troškova postupka iznos od 415.386,00 kn sa zateznom kamatom od 5. listopada 2007., koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž- 12/08 od 29. srpnja 2008., temeljem koje je izvršio isplatu ukupnog iznosa od 1.187.574,64 kn, od čega na ime troškova postupka 415.386,00 kn i kamate na trošak 55.539,34 kn, međutim presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-x 245/08 od 23. prosinca 2009. odbijena je njegova revizija izjavljena protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž-12/08 od 29. srpnja 2008. u odluci o glavnoj stvari, dok je ukinuta u cijelosti odluka o trošku u odnosu na sve tužitelje i predmet vraćen na ponovni postupak, međutim sredstva koja je isplatio na ime parničnog troška da mu nisu vraćena.

6. Na temelju činjenica koje među stankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i spise Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ovr- 8298/2017 i Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/2010 (ranijih oznaka P-295/07, P-519/06, P-915/04, P-660/98 i P-548/81), saslušanjem svjedokinje ZC i tuženika MC, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj u svojstvu ovršenika u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovr-8298/2017 (ovrhovoditelja MC), zaključkom od 12. prosinca 2017., upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstva zaplijenjenih u postupku izravne naplate novčane tražbine na temelju ovršne isprave - rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje: OZ-a)

- da je ovdje tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio FINI 26. listopada 2017. zahtijevajući izravnu naplatu novčane tražbine na temelju ovršne odluke - rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., te priloženog rješenja javnog bilježnika Zinke Batušić-Šlogar iz Sesveta, kao povjerenika Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: O-5445/16, UPP/OS-98/16-16 od 11. listopada 2016.

- da je rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014. tamo tuženiku Croatia osiguranje d.d. naloženo da naknadi tužiteljima troškove postupka, i to točkom I. izreke - VC iznos od 71.682,50 kn, točkom II. izreke - ĆC iznos od 93.572,00 kn, točkom III. izreke - KC iznos od 71.370,00 kn, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 328.512,50 kn

- da je navedeno rješenje Općinskog suda u Dubrovniku od 14. studenog 2014., djelomično potvrđeno, a djelomično preinačeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž-764/15 od 20. siječnja 2016. u točkama I. i III. izreke, na način da je potvrđen dio kojim je naloženo Croatia osiguranju d.d. naknaditi VC trošak postupka u iznosu od 67.690,70 kn i KC trošak postupka u iznosu od 67.378,20 kn, dok je u preostalom dijelu prvostupanjsko rješenje preinačeno i odbijen je zahtjev ŠC za naknadu troška postupka u iznosu od 3.991,80 kn i BC za naknadu troška postupka u iznosu od 3.991,80 kn

- da je u odnosu na tamo tužiteljicu ĆC navedeno rješenje prvostupanjskog suda od 14. studenog 2014. u točki II. izreke djelomično potvrđeno, a djelomično preinačeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž-117/2022-2 od 21. prosinca 2022., i to potvrđeno u dijelu kojim je naloženo Croatia osiguranju d.d. naknaditi joj trošak postupka u iznosu od 89.580,20 kn, dok je preinačeno u preostalom dijelu i odbijen zahtjev ĆC za naknadu troška postupka u iznosu od 3.991,80 kn

- da je slijedom navedenog ovršna isprava temeljem koje se vodi ovršni postupak - rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014. u točki I. izreke za iznos od 67.690,70 kn postala pravomoćna i ovršna 20. siječnja 2016., a u odnosu na točku III. izreke za iznos od 67.378,20 kn postala pravomoćna 20. siječnja 2016. i ovršna 11. ožujka 2016.

- da iz rješenja javnog bilježnika Zinke Batušić-Šlogar iz Sesveta, kao povjerenika Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: O-545/2016, UPP/OS-98/16-16 od 11. listopada 2016. proizlazi da su naknadno pronađenom imovinom iza pok. BC utvrđena prava iz rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P- 227/10 od 14. studenog 2014. i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž-764/15 od 20. siječnja 2016., te su njegovim nasljednicima na toj imovini proglašeni otac JC u ½ dijela i brat ČC u ½ dijela

- da iz potvrde o plaćanju - obavijesti o isplati (sa str. 96 spisa), na kojoj tužitelj temelji tvrdnju o ispunjenju obveze, proizlazi da je 18. rujna 2008. isplatio na račun odvjetnika Branislava Janjanina (punomoćnika ŠC, ĆC i BC) iznos od ukupno 1.187.574,64 kn, i to glavnicu u iznosu od 276.323,00 kn, kamate na glavnicu u iznosu od 440.326,30 kn, trošak postupka u iznosu od 415.386,00 kn i kamate na trošak u iznosu od 55.539,34 kn, sa naznakom P-915/2004 oštećeni JC

- da zahtijevani iznos od 44.575,81 EUR (ranije 335.856,44 kn) prema navodu tužitelja predstavlja razliku između iznosa kojeg je po osnovi troškova postupka i kamata na trošak platio u ukupnom iznosu od 470.925,34 kn, umanjen za iznos od 135.068,90 kn koliko je VC i KC dosuđeno pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014.

- da je tuženik prigovorio zastari potraživanja tužitelja za isplatu iznosa od 44.575,81 EUR

- da je JC preminuo **.**.2017., dakle prije podnošenja predmetne tužbe, pa je pravomoćnim rješenjem istog prvostupanjskog suda od 30. kolovoza 2018., tužba u odnosu na njega odbačena.

7. Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da se ovršni postupak u kojem je ovršenik - ovdje tužitelj upućena na pokretanje predmetne parnice vodi po različitoj osnovi, jer je potraživanje koje se u istom prisilno naplaćuje potraživanje koje se temelji na odluci suda koja je donesena više od šest godina nakon dana kada je tužitelj izvršio plaćanje evidentno po drugoj osnovi, različitoj od rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., čime uplatom od 18. rujna 2008. nije moglo prestati niti biti ispunjeno potraživanje/dug koji je utvrđen tek 14. studenog 2014. U svezi toga, prvostupanjski sud cijeni da je tužitelj imao obvezu postupiti po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-295/07 od 5. listopada 2007., kojom mu je između ostalog naloženo platiti trošak postupka prednicima ovdje tuženika, no ističe da je ta obveza svoju osnovu imala u toj odluci, a ne u predmetnoj ovršnoj ispravi - rješenju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., te činjenica da je osnova temeljem koje je izvršio uplatu kasnije otpala, predstavlja temelj za zahtijevanje vraćanja stečenog bez osnove, dok nije od utjecaja na potraživanje utvrđeno rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014.

7.1. Stoga, kao i obzirom na okolnost da tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je tuženiku, kao nasljedniku pok. BC i pok. ŠC ispunio tražbinu određenu rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., niti je navedena ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno na drugi način izgubila svoju djelotvornost, ili je utvrđeno da je bez učinka (čl. 50. st. 3. OZ-a), računajući od dana donošenja iste, prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom ocijenio neosnovanim, te ga odbio.

7.2. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 44.575,81 EUR kao stečenog bez osnove, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj izvršio plaćanje troškova postupka prednicima ovdje tuženika na račun njihovog punomoćnika Branislava Janjanina, odvjetnika u Zagrebu, koji je temeljem punomoći od 9. siječnja 1995. (na str. 143 spisa sada oznake P-227/10) bio ovlašten za zastupanje i „podizanje glavnice, kamata i parničnih troškova“, i to temeljem osnove koja je kasnije otpala. Međutim, utvrđuje da je ta isplata izvršena 18. rujna 2008., a osnova temeljem koje je isplata izvršena ukinuta je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-x 245/08-3 od 23. prosinca 2009., koju odluku je ovdje tužitelj putem punomoćnika primio 5. ožujka 2010. (prema dostavnici sa str. 613 spisa sada oznake P-227/10), u kojem trenutku je saznao da je dio njegove imovine prešao u imovinu prednika tuženika bez valjane osnove, te je od tog datuma imao pravo zahtijevati vraćanje stečenog bez osnove i to u općem zastarnom roku od 5 godina. Obzirom da je tek podnošenjem predmetne tužbe 28. prosinca 2017. tužitelj istaknuo zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, prvostupanjski sud je tuženikov prigovor zastare potraživanja ocijenio osnovanim, te odbio i zahtjev tužitelja za isplatu.

8. U žalbi tužitelj ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) navodeći da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, te postoji proturječnost između onoga što se u presudi navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ističe da je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda da se predmetni ovršni postupak vodi po različitoj osnovi, obzirom da se radi o istoj osnovi samo s novim poslovnim brojem, a sve slijedom presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 245/08 od 23. prosinca 2009., kojim je ukinuta u cijelosti odluka o troškovima i predmet vraćen na ponovni postupak. Naime, obzirom na stanje spisa jedini mogući i zakoniti zaključak je da se radi o identičnoj pravnoj stvari, samo što je ista dobila novi poslovni broj, nakon ukinute odluke. Ističe da je isplatu izvršio poštujući ovršnu odluku, te prednicima ovdje tuženika isplatio ukupno 1.187.574,64 kn (od čega na ime troška postupka 415.386,00 kn i kamate na trošak 55.539,34 kn), a usporedno izjavio reviziju po kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio navedenu odluku broj: Rev-x 245/08 od 23. prosinca 2009. Stoga da je potpuno utemeljeno istaknuo prigovor isplaćene stvari, međutim prvostupanjski sud je donio odluku koja je protivna zakonu i bez temelja u raspravnoj građi.

9. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti neku drugu bitnu povedu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, ispitujući pobijanu presudu utvrđeno je da ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, iznijeti su razlozi o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. Međutim, osnovano tužitelj sadržajem žalbe upućuje da je prvostupanjski sud o postojanju određenih činjenica relevantnih za ocjenu osnovanosti zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom izveo nepravilan zaključak.

11. Prije svega, osnovan je žalbeni navod tužitelja da se sve spomenute odluke o troškovima postupka odnose na istu pravnu stvar - parnični postupak kojeg su JC, TC i CC kao tužitelji, pokrenuli protiv ZOIL „Croatia“ Filijala Šibenik kao tuženika, tužbom podnesenom Općinskom sudu u Dubrovniku 15. lipnja 1981., a koji postupak je u odnosu na glavnu stvar okončan presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-295/07 od 5. listopada 2007. (ispravljenom rješenjem istoga suda poslovni broj: P-295/07 od 25. listopada 2007.), koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-12/08 od 29. srpnja 2008., međutim u odnosu na odluku o troškovima postupka, povodom revizije tamo tuženika, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 245/08-3 od 23. prosinca 2009. ukinute su odluke nižestupanjskih sudova i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku doneseno je pravomoćno rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., koje predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je ovdje tuženik u svojstvu ovrhovoditelja podnio zahtjev za izravnu naplatu 26. listopada 2017.

12. Stoga ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da isplata iznosa od 1.187.574,64 kn, koja među strankama nije sporna, a koju je tužitelj izvršio 18. rujna 2008. temeljem spomenute pravomoćne i ovršne sudske odluke, nije od utjecaja na potraživanje utvrđeno u ponovnom postupku - rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014.

12.1. Radi se, naime, o isplati izvršenoj prednicima ovdje tuženika, koja se uz ostalo odnosila na trošak postupka u iznosu od 415.386,00 kn i kamate na trošak u iznosu od 55.539,34 kn, sukladno pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj odluci, koja je naknadno u tom dijelu ukinuta odlukom revizijskog suda. Obzirom da ta novčana sredstva tužitelju nisu vraćena, koja okolnost se među strankama također nije ukazala spornom, prema ocjeni ovog suda nema mjesta prisilnoj naplati troškova postupka utvrđenih u ponovnom postupku, dakle dosuđenih rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., preinačenim rješenjima Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž-764/15 od 20. siječnja 2016. i poslovni broj: Gž- 117/2022-2 od 21. prosinca 2022., u sveukupnom iznosu od 224.649,10 kn, i to u ni jednom dijelu, jer kako to osnovano ističe žalitelj - radi se o isplaćenoj stvari.

13. Točno je da je navedenom isplatom na ime troškova postupka temeljem osnove koja je kasnije otpala, preplaćen iznos troškova postupka dosuđenih tužiteljima u tom postupku rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-227/10 od 14. studenog 2014., preinačenim rješenjima Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-764/15 od 20. siječnja 2016. i poslovni broj: Gž-117/2022-2 od 21. prosinca 2022., međutim, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je u odnosu na to potraživanje nastupila zastara, koju ocjenu žalitelj u žalbi ni ne osporava.

13.1. Naime, prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a), kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, time da prema stavku 3. istog članka - obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

13.2. Slijedi da je u konkretnom slučaju imovina tužitelja prešla u imovinu tuženika, odnosno njegovih pravnih prednika temeljem presude koja je naknado ukinuta, pa bi tuženik kao njihov sljednik bio dužan tu imovinu vratiti tužitelju, jer je osnova naknadno otpala. Međutim, kako zastarijevanje tražbine na temelju stjecanja bez osnove koja je otpala zbog donošenja ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u konkretnom slučaju presude i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 245/08-3 od 23. prosinca 2009.) počinje teći od prvog dana nakon dana dostave te ukidne odluke revizijskog suda stranci u čiju korist je pravomoćna odluka ukinuta (tako i VSRH Rev-2623/13-2 od 8. ožujka 2017. i Rev-320/2023-4 od 5. ožujka 2024.), dakle u konkretnom slučaju od 6. ožujka 2010., to je do dana podnošenja predmetne tužbe 28. prosinca 2017., jer zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena, a to je ovdje prema odredbi čl. 216. ZOO-a 6. ožujka 2015., protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa je prihvaćanjem osnovanim po tuženiku istaknutog prigovora zastare prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove.

14. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tužitelja djelomično prihvatiti i primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu u odnosu na proglašenje zahtjeva za izravnu naplatu nedopuštenim, odnosno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužitelja djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u odnosu na odbijanje zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, te odlučiti kao u izreci ove presude.

15. Budući da je pobijana odluka djelomično preinačena, to je ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.

15.1. Pri tome je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a najprije utvrđen postotak uspjeha svake stranke u postupku, i to tužitelja od 9% (obzirom na visinu novčanog iznosa čiju je naplatu tuženik mogao ostvariti zahtjevom za izravnu naplatu) i tuženika od 91% (obzirom na visinu odbijenog zahtjeva tužitelja). Kada se od postotka uspjeha tuženika oduzme postotak uspjeh tužitelja, proizlazi da je tuženiku potrebno dosuditi troškove u visini razlike od 82%.

15.2. Pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a tuženiku za zastupanje na ročištima 19. svibnja 2020., 11. kolovoza 2020. i 11. travnja 2024. pripada pravo na 500 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištu 22. listopada 2020. pravo na 250 bodova (Tbr. 9/2 Tarife) i za zastupanje na ročištu 19. siječnja 2023. pravo na 50 bodova (Tbr 9/5 Tarife), dok mu ne pripada pravo na zatraženi trošak sastava podnesaka od ispravno 20. svibnja 2020. i 14. kolovoza 2020., uz koje je samo u spis dostavio dokumentaciju, a koji trošak mu nije priznat ni od strane prvostupanjskog suda. Obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), radi se o ukupnom iznosu od 3.600,00 EUR, međutim imajući u vidu postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, valjalo je tuženiku dosuditi troškove zastupanja u iznosu od 2.952,00 EUR.

15.3. Stoga je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo pobijanu odluku potvrditi, a u preostalom dijelu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačiti te zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.048,00 EUR odbiti kao neosnovan.

Varaždin, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer