REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-804/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jadranke Anić-Matić predsjednice vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB:66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-864/2021-4 od 15. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-95/2017-36 od 11. lipnja 2021., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Djelomično se odbija revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-864/2021-4 od 15. rujna 2023. pod točkom I. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-95/2017-36 od 11. lipnja 2021. u dijelu pod točkom I. izreke, kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženice, ukida presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-864/2021-4 od 15. rujna 2023. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-95/2017-36 od 11. lipnja 2021. pod točkama II., IV. i VI. izreke, te pod točkom II. izreke, kao i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-95/2017-36 od 11. lipnja 2021. pod točkama II., IV. i VI. izreke i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB:66486182714 da tužitelju HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 7.801,55 kuna (slovima: sedam tisuća osamsto jednu kunu i pedeset pet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, koja se do 31. srpnja 2015. godine obračunava po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućim:

- na iznos od 316,10 kuna od 16. prosinca 2012.,

- na iznos od 726,16 kuna od 16. siječnja 2013.,

- na iznos od 670,92 kuna od 16. veljače 2013.,

- na iznos od 745,42 kuna od 16. ožujka 2013.,

- na iznos od 260,34 kuna od 16. travnja 2013.,

- na iznos od 42,28 kuna od 16. svibnja 2013.,

- na iznos od 486,23 kuna od 16. kolovoza 2013.,

- na iznos od 673,42 kuna od 16. rujna 2013.,

- na iznos od 586,32 kuna od 16. listopada 2013.,

- na iznos od 186,79 kuna od 16. studenog 2013.,

- na iznos od 333,23 kuna od 16. prosinca 2013.,

- na iznos od 616,04 kuna od 16. siječnja 2014.,

- na iznos od 273,45 kuna od 16. veljače 2014.,

- na iznos od 453,98 kuna od 16. travnja 2014.,

- na iznos od 717,94 kuna od 16. svibnja 2014.,

- na iznos od 712,93 kuna od 16. lipnja 2014., pa sve do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB:66486182714 da tužitelju HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati neto iznos od 13.956,92 kuna (slovima: trinaest tisuća devetsto pedeset šest kuna i devedeset dvije lipe) sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, koja se do 31. srpnja 2015. godine obračunava po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućim:

- na iznos od 1.059,43 kuna od 15. studenog 2012.,

- na iznos od 520,42 kuna od 15. prosinca 2012.,

- na iznos od 674,18 kuna od 15. siječnja 2013.,

- na iznos od 741,58 kuna od 15. veljače 2013.,

- na iznos od 235,43 kuna od 15. ožujka 2013.,

- na iznos od 1.177,14 kuna od 15. svibnja 2013.,

- na iznos od 2.081,68 kuna od 15. lipnja 2013.,

- na iznos od 1.289,74 kuna od 15. srpnja 2013.,

- na iznos od 741,60 kuna od 15. kolovoza 2013.,

- na iznos od 941,71 kuna od 15. rujna 2013.,

- na iznos od 1.910,18 kuna od 15. listopada 2013.,

- na iznos od 1.606,80 kuna od 15. studenog 2013.,

- na iznos od 741,60 kuna od 15. prosinca 2013.,

- na iznos od 235,43 kuna od 15. siječnja 2014., pa sve do isplate.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 7.801,55 kuna (slovima: sedam tisuća osamsto jednu kunu i pedeset pet lipa) iz točke I. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB:66486182714 da tužitelju u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.250,00 kuna (slovima: dvadeset tisuća dvjesto pedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2021. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

V. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u prekomjerno zatraženom iznosu.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.".

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-95/2017-36 od 11. lipnja 2021. u pobijanim točkama I., II., IV. i VI.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 4349/2023-2 od 4. siječnja 2024., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-864/2021-4 od 15. rujna 2023. zbog pravnih pitanja:

"Vrši li se isplata naknade putnih troškova djelatnoj vojnoj osobi isključivo na temelju upravnog akta Ministarstva obrane, uz isključenje primjene posebnog propisa, odredbe Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" broj: 141/04, 22/05 i 131/13), odnosno Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza ("Narodne novine" broj: 131/13 i 88/22)?

Može li vrijeme pripreme za rad, odnosno razduživanja sredstava za rad djelatnih vojnih osoba, koja se odvija izvan formalno propisanog radnog vremena prilikom isplate plaće biti vrednovano i isplaćeno kao redovno radno vrijeme, po satnici redovnog rada?".

4. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja zbog kojih joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu ili istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženice iznesene u reviziji i predložio je reviziju odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla u razdoblju od 1. listopada 2012. do 1. siječnja 2014. Osim toga, tužitelj zahtjeva isplatu naknade s osnova rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena, koji rad je bio organiziran u turnusima, na koji je tužitelj dolazio pola sata prije početka radnog vremena i ostajao na poslu pola sata poslije završetka službenog radnog vremena u razdoblju od 1. studenoga 2012. do 1. lipnja 2014., sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

9. U odnosu na pitanje isplate naknade plaće za dolazak na posao pola sata prije i odlazak s posla pola sata nakon završetka formalno određenog radnog vremena, u postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba,

- da je radio po nalogu tuženice najmanje jedan sat dnevno duže od trajanja rada organiziranog u turnusima, dolazeći po nalogu tuženice na posao najmanje 30 minuta prije i odlazeći s posla 30 minuta nakon završetka radnog vremena,

- da je u tom vremenu obavljao poslove zaduživanja i razduživanja osobnog naoružanja i opreme, preuzimanja zapovijedi i dnevnih zadaća, presvlačenja i kontrole čistoće prostorija,

- da je takva organizacija rada bila konstantna u utuženom razdoblju bez obzira je li se radilo o radu radnim danima od ponedjeljka do petka ili radom vikendima, blagdanima i neradnim danima,

- da tuženica naknadu za rad za odrađene sate s tog osnova nije isplatila tužitelju,

- da neisplaćeni bruto dodaci s osnova rada u turnusu od ponedjeljka do petka, subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, zbog pola sata ranijeg dolaska na posao i pola sata kasnijeg odlaska s posla, iznose ukupno 7.801,55 kuna, uz obračun rada tužitelja po satnici redovnog rada, te je utvrđeno dospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec.

10. Sudovi su ocijenili da predmetni rad nema karakter prekovremenog rada kako je isti određen odredbama Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) već da tužitelj ima pravo na naknadu odnosno na uvećanje plaće, za svaki sat dodatnog rada odrađen po svakoj smjeni u turnusu, kao i da se uvećanje obračunava po satnici redovnog rada, uz uračunavanje dodataka za rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom i u turnusu. Pritom su se pozvali na odredbe čl. 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 33/02, 58/02, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje: ZSOS/02), čl. 4. st. 1. ZSOS/02, čl. 97. st. 5. ZSOS/02, čl. 168. ZSOS/02 i čl. 169. st. 1. i 2. ZSOS/02, te na Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09).

11. Tuženica u reviziji podnesenoj po dopuštenju obrazlaže da se radi o pripremi za rad kraćeg trajanja, da o istome postoji različita praksa županijskih sudova, te da je tužitelj trebao tražiti pisani nalog za takav rad. Poziva se na pravno shvaćanje revizijskog suda zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 7. lipnja 2010.

12. Pravno shvaćanje revizijskog suda na koje se tuženica poziva nije primjenjivo u ovom predmetu jer se isto odnosi na isplatu plaće policijskih službenika koji su na temelju usmenog naloga nadređenog privremeno obavljali poslove drugog radnog mjesta. Nadalje, ne može se smatrati pripremom za rad kraćeg trajanja rad radnika koji, u stalnom režimu rada, po nalogu poslodavca, radi u turnusima i radi ukupno sat vremena dnevno više od formalno određenog radnog vremena i to radnim danima kao i u dane vikenda, blagdana i neradnih dana.

13. U odnosu na pravno pitanje, koje se odnosi na vrednovanje i plaćanje rada duljeg od formalno propisanog rada, u bitno istovrsnim činjeničnim i pravnim okolnostima, ovaj sud je u više odluka zauzeo pravno shvaćanje. Primjerice u odluci broj Rev 839/2023-2 od 9. srpnja 2024. zauzeto je pravno shvaćanje da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, koje vrijeme djelatna vojna osoba utroši na obavljanje pripremnih radnji, može vrednovati kao redovno radno vrijeme i platiti djelatnoj vojnoj osobi po satnici redovnog rada (tako i u odlukama broj Rev 1130/2020-2 od 19. travnja 2023., Rev 378/2022-2 od 3. listopada 2023., Rev 437/2024-2 od 10. travnja 2024., Rev 594/2024-2 od 30. travnja 2024. i Rev- 839/2023-2 od 9. srpnja 2024.).

14. Potvrđujući iznesena pravna shvaćanja odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija je da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena koje djelatna vojna osoba utroši radi pripremnih radnji, prilikom isplate plaće može vrednovati kao redovno radno vrijeme i platiti djelatnoj vojnoj osobi po satnici redovnog rada.

15. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena u odnosu na pitanje vrednovanja i plaćanja rada djelatne vojne osobe, duljeg od formalno propisanog, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude i revizija je u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

16. U odnosu na pitanje isplate naknade razlike troška međumjesnog prijevoza tužitelja na posao i s posla, u postupku je utvrđeno da je rješenjem Ministarstva obrane od 14. ožujka 2012. tužitelju priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno, u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika Autotrans d.o.o. Rijeka i to od 1. ožujka 2012., pa sve dok za to postoje uvjeti, sukladno odredbi čl. 178. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOSRH) i čl. 2. st. 2. i 3. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" broj: 141/04 i 22/05 - dalje: Pravilnik). Nadalje je utvrđeno da je tuženica tužitelju s osnova troška prijevoza isplatila iznos manji od iznosa koji bi mu pripao na temelju navedenog rješenja jer je trošak prijevoza obračunala na način da je iznos određen rješenjem umanjila odnosno da je iznos cijene mjesečne karte podijelila s brojem stvarnih radnih dana u mjesecu i pomnožila s brojem dana koliko je tužitelj u mjesecu radio.

17. Sudovi su tužitelju dosudili razliku, između cijene mjesečne karte u spornom razdoblju i stvarno isplaćenog iznosa na ime troškova prijevoza, ocijenivši da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne autobusne karte sukladno rješenju Ministarstva obrane od 14. ožujka 2012. To stoga jer su zaključili da je odlučivanje o pravu tužitelja kao djelatne vojne osobe, na naknadu troška prijevoza, upravna stvar o kojoj u upravnom postupku odlučuje nadležno tijelo tuženice i takva odluka predstavlja upravni akt. S obzirom da su u utuženom razdoblju na snazi bila rješenja Ministarstva obrane, kojima je odlučeno o naknadi troška tužiteljevog prijevoza, sudovi su zaključili da su prema odredbi čl. 12. ZPP vezani takvim rješenjima kao upravnim aktima i da stoga sud u ovom predmetu ne može odlučivati pripada li tužitelju pravo na isplatu naknade troškova prijevoza u nekoj drugoj visini od visine utvrđene rješenjem tuženice. Osim toga sudovi obrazlažu da je tužitelj posao obavljao u turnusima i redovito dolazio na posao prema rasporedu koji mu je određen.

18. Tuženica u reviziji podnesenoj po dopuštenju navodi da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda zauzetog u odluci broj Revr 339/2018-2 od 30. lipnja 2020., te da je prilikom obračuna troškova primjenjivala odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" broj: 141/04, 22/05, 131/13 - dalje: Pravilnik). Poziva se i na odluku revizijskog suda broj Rev 3694/2019- 2 od 17. rujna 2019. obrazlažući da ima pravo umanjivati trošak naknade prijevoza.

19. Prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u brojnim odlukama (primjerice broj Revr-249/17-2 od 23. siječnja 2018., Revr-747/17-2 od 17. srpnja 2018., broj Rev 998/2021-2 od 18. travnja 2023. i broj Rev 760/2023-2 od 28. studenoga 2023.), za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe na naknadu troškova prijevoza nadležno je tijelo tuženice, radi se o upravnoj stvari o kojoj se odlučuje u upravnom postupku, te doneseni pravomoćni i izvršni akt (konkretno rješenje o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla) o naknadi troškova prijevoza u visini mjesečne cijene karte obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo. Slijedom toga obzirom da je tužitelju rješenjem nadležnog tijela tuženice od 14. ožujka 2012. priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno, u visini cijene najjeftinije mjesečne autobusne karte autoprijevoznika Autotrans d.o.o. Rijeka, to se sud u parničnom postupku više ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja, pa isto obvezuje tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova u skladu s takvim rješenjem.

19.1. Međutim, osnovano tuženica ističe da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika kojom je propisano da se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom se pod "druge slučajeve " podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kad je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovoga suda Revr-668/17 od 20. ožujka 2018. i broj Rev 760/2023-2 od 28. studenoga 2023.).

20. Slijedom navedenog odgovor na pitanje o pravu na naknadu putnih troškova djelatne vojne osove, za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije glasi:

Isplata naknade putnih troškova djelatnoj vojnoj osobi vrši se na temelju upravnog akta, rješenja Ministarstva obrane, pri čemu je potrebno primijeniti i odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" broj: 141/04, 22/05 i 131/13) prema kojoj poslodavac ima pravo umanjiti isplatu u cijelosti ili djelomično u slučaju kada se radnik nalazi na bolovanju, godišnjem odmoru, odnosno kada koristi slobodne dane, odnosno u drugim slučajevima kada ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog uobičajenog rasporeda obavljanja službe. To znači da se tužitelju naknada za prijevoz ne može umanjivati za one dane kada se tužitelj nalazio na poslu, primjerice za vrijeme dežurstva, straže, rada na terenu.

21. Nižestupanjski sudovi su polazeći od pogrešnog pravnog shvaćanja, da se u slučaju kad je nadležno upravno tijelo, Ministarstvo obrane donijelo rješenje kojim je odlučeno o pravu djelatne vojne osobe na naknadu troška prijevoza i visini te naknade, zaključili da se iznos tako utvrđene naknade ne može umanjiti, pa nisu primijenili odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika.

22. Sudovi su, zbog pogrešnog pravnog pristupa, propustili utvrditi je li tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi umanjenje naknade za prijevoz obračunato samo za dane kad tužitelj nije putovao i nije imao trošak prijevoza na posao i s posla ili je to umanjenje obračunato i za vrijeme kad se tužitelj nalazio na dežurstvu, straži ili na terenu. Dakle, iz obrazloženja nižestupanjskih odluka nije posve jasno na koji način je tuženica izvršila umanjenje isplate troškova prijevoza u utuženom razdoblju. Pritom treba navesti da prema shvaćanju revizijskog suda u slučaju ako je tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, tuženica ne bi imala pravo ni na koji način umanjivati trošak prijevoza (tako ovaj sud i u Rev-998/2021-2 od 18. travnja 2023. i Rev 760/2023-2 od 28. studenoga 2023.).

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP prihvaćena je revizija tuženice, ukinute su nižestupanjske presude, u dijelu kojim je odlučeno o naknadi putnog troška, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U ponovljenom postupku sudovi će uvažavajući pravno shvaćanje revizijskog suda o pravnom pitanju koje se odnosi na isplatu naknade putnih troškova djelatnoj vojnoj osobi, utvrditi na koji način je tuženica vršila umanjenje isplate troškova prijevoza, te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.

25. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Anić-Matić