REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-682/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periša člana vijeća i suca izvjestitelja, Dražena Jakovine člana vijeća, Jadranka Anić-Matić članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. AČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. JČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. KČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. NČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 5. VČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 6. DČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 7. ČČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 8. RČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Jasmin Jusufhodžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB 36162371878, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-125/2022-3 od 13. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-789/19-28 od 18. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-125/2022-3 od 13. listopada 2022. u točkama I. i III. izreke i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-789/19-28 od 18. kolovoza 2022. i sudi:

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja:

- AČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 78.600,00 kn / 10.432,00 Eur sa zateznim kamatama,

- JČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 40.200,00 kn / 5.335,45 Eur sa zateznim kamatama,

- KČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 67.200,00 kn / 8.919,00 Eur sa zateznim kamatama,

- NČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 17.850,00 kn / 2.369,10 Eur sa zateznim kamatama,

- VČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 9.660,00 kn / 1.274,14 Eur sa zateznim kamatama,

- DČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 29.070,00 kn / 3,858,25 Eur sa zateznim kamatama,

- ČČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 72.600,00 kn / 9.635,68 Eur sa zateznim kamatama i

- RČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za isplatu 40.280,00 kn / 5.335,45 Eur sa zateznim kamatama.

II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku u roku od petnaest dana nadoknade parnične troškove u iznosu od 1.294,02 Eura.

r i j e š i o  j e:

Dopuna revizije tuženika odbacuje se kao nepravovremena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da svakome od tužitelja plati iznose navedene u točki I. izreke ove presude sa zateznim kamatama i nadoknadi im parnične troškove u iznosu od 1.312,50 kn sa zateznim kamatama svakome, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, a djelomičnim prihvaćanjem tuženikove žalbe prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu kojim je tužiteljima na dosuđene iznose dosuđena zatezna kamata i na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak tako da su u tom dijelu njihovi zahtjevi odbijeni kao neosnovani.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 751/2023-2 od 21. veljače 2023. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„1. Obavljaju li službenici Republike Hrvatske, koji poslove granične kontrole obavljaju na graničnim prijelazima koji se nalaze na području Republike Slovenije, ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, poslove radnog mjesta na koje su raspoređeni ili se njihov rad smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16), odnosno članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19)?

2. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dano tumačenje vezano za granični prijelaz Dobova u Republici Sloveniji, primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima i prema međunarodnim ugovorima?

3. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 4. veljače 2019., dano u tumačenju Kolektivnog ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ 112/2017 – dalje KU/17) primijeniti i na potraživanja koja su nastala prije sklapanja navedenog Ugovora?“

4. Tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena i predložio je ovom sudu da preinači ili ukine nižestupanjske presude, a 21. prosinca 2023. podnio je podnesak naslovljen kao „dopuna revizije“.

5. U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili ovom sudu da ju odbaci lili odbije i tuženika obveže da im nadoknadi trošak sastava tog podneska.

6. Dopuna revizije nije pravovremena. Tuženik je rješenje ovoga suda kojim mu je dopuštena revizija primio 28. ožujka 2023. tako da mu je tridesetodnevni rok za podnošenje revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP istekao 27. travnja 2023. Dopunu revizije podnio je 21. prosinca 2023., dakle, nakon proteka navedenoga roka, pa je na temelju članka 391. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Revizija je osnovana.

8. Pobijana je presuda ispitana u skladu s odredbom članka 391. stavka 1. ZPP samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, Postaja granične policije Bregana, upućenih na rad na granični prijelaz Obrežje, odnosno Planina v Podbočju radi obavljanja hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području, na temelju Dogovora između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. godine, u skladu sa Sporazumom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, pa tužitelji tvrde kako imaju pravo za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada na kojem su zaposleni i izvan mjesta stalnog boravka na dodatak za rad na terenu, jer da od srpnja 2013. prema rasporedu rada obavljaju poslove policijskih službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koji se nalaze unutar teritorija Republike Hrvatske temeljem izdanog službenog ovlaštenja, pa je sporno je li tuženik dužan isplatiti naknadu za rad na terenu.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je kako Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj 104/2013, 104/2013, 150/2013, 153/2013, 71/2016, 123/2016, dalje KU13) propisuje u članku 56. stavcima 1. i 2. da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

Isto tako i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 112/2017, 12/2018, 2/2019, dalje KU17) u članku 50. propisano je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, tako da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Nadalje je utvrđeno da su tužitelji kao službenici Ministarstva unutarnjih poslova RH u utuženom razdoblju obavljali prednje navedene poslove hrvatske granične kontrole, a prema rasporedu službe, i to na graničnim prijelazima koji predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku, sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Narodne novine broj 2/2004), na državnom području Republike Slovenije, pa pravo za naknadu za rad na terenu pripada uvijek kada su za to ispunjeni kolektivnim ugovorom dogovoreni uvjeti i to u paušalnom iznosu, a ne u iznosu dodatnih troškova. Zajednička komisija dana 22. svibnja 2014. prema tumačenju broj 7/55 u svezi članka 55. i 56. ranijeg KU, utvrđuje da službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju, dok prema mišljenju 22/56 od 11. studenoga 2016. pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, pa kako je svaki tužitelj mjesečnim i dnevnim rasporedom poslova iz sjedišta ustrojstvene jedinice upućivan na rad na međunarodne cestovne granične prijelaze izvan svojeg stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravišta, ima pravo na naknadu za rad na terenu jer granični prijelaz nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 56. KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016.

12. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen. Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužitelja prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU. Stoga nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev.

13. Osnovano tuženik kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

14. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje ([adresa]).

15. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom članka 25. stavka 3. Zakona o nadzoru državne granice (Narodne novine broj 83/13 i 27/16 - dalje: ZNDG) propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

16. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 2/2004 - dalje: Sporazum).

17. Tim je Sporazumom u članku 2. stavku 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

18. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema članku 1. točki 2. izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. članak 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. članak 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. članak 1. Sporazuma).

19. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom članka 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari.

Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

20. Na temelju članka 2. stavka 4. naprijed spomenutog Sporazuma te članka 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 17. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet [adresa] za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (st. 1. toč. 15. i 16. Dogovora).

21. Prema odredbi članka 25. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (Narodne novine broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, policijska postaja [adresa] je specijalizirana – granična policijska postaja I. kategorije sa sjedištem u [adresa], nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 3,8 km, počevši od desne obale Save od graničnog područja Policijske postaje Zaprešić, do zaključno s graničnim prijelazom Bregana – Naselje, do graničnog područja Policijske postaje Samobor.

22. Iz navedenoga proizlazi da policijska postajanadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet [adresa] – [adresa] i [adresa].

23. Tužitelji su tužbu utemeljili na tvrdnji da im predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njihovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u [adresa] smatrajući da ta činjenica znači da su upućeni na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni. Pritom su se pozvali na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

24. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da su tužitelji u obavljanju službe na radnom mjestu policijskih službenika za zaštitu granice u policijskoj postaji [adresa] koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza [adresa] u Hrvatskoj i Obrežje i Planina v Podbočju u Sloveniji radili izvan stalnog radnog mjesta u kojemu su zaposleni. To stoga što njihovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem su ovlašteni obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njezine službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u [adresa], a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelji imaju pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njihova radnog mjesta zbog čega njihov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.

25. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da su tužitelji u konkretnom slučaju bili upućeni na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi članka 7. točke 9. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom članka 77. stavka 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

26. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelji zbog činjenice da stalno mjesto njihova rada obuhvaća i područje druge države nisu upućeni na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već su raspoređeni na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

27. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56 KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

28. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i članka 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u Dobovi na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

29. Utemeljeno tuženik ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza Dobova uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na području Republike Slovenije i granični prijelaz Dobova ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

30. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelji su redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređeni na rad na radno mjesto policijskih službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi zagrebačkoj, Postaja Bregana, a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza [adresa] u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza Obrežje i Planina v Podbočju u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom članka 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe članka 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članka 25. i članka 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (Narodne novine broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

31. Stoga odgovor na prvo pravno pitanje glasi:

Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni prema Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave zagrebačke, Postaje granične policije Bregana obuhvaća područje graničnog prijelaza [adresa] u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza Obrežje i Planina v Podbočju u Republici Sloveniji te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

32. Odgovor na drugo postavljeno pitanje glasi:

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članka 55. i članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP Dobova, uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova, a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

33. Iz svega izloženoga proizlazi i odgovor na treće pitanje, a u biti se radi o odgovorima koji su već sadržani u odlukama ovoga suda broj Rev-275/2023-2 od 19. travnja 2023., Rev-1183/2022-2 od 17. siječnja 2023., Rev-1206/2022-2 od 17., Rev- 372/2023-2 od 16. svibnja 2023., Rev-221/2023-2 od 19. travnja 2023., Rev-47/2023- 2 od 22. veljače 2023.

34. Stoga je reviziju tuženika valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP (točka I. izreke).

35. O parničnom je trošku tuženika (točka II. izreke presude) odlučeno na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 163. ZPP. Tuženiku je parnični trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23, dalje: Tarifa) i to: za sastav odgovora na tužbu 132,72 Eur (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na četiri ročišta svako po 132,72 Eur (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za sastav žalbe 165,90 Eur (Tbr. 10. točka 1. Tarife), za sastav prijedloga za dopuštenje revizije 232,26 Eur i za sastav revizije 232,26 Eur (Tbr. 10. točka 6. Tarife).

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek