REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2192/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici HĐ, CĐ, Mateja Vidaković i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Božice Petak Vujec, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika KĐ, odvjetničke vježbenice, dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 718-50-3894690 od 26.01.2007. godine, zaključenog između tužitelja VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000

Zagreb, u dijelu koji glasi:

,,Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...''

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.678,09 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 16,80 EUR od 11.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,91 EUR od 11.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,41 EUR od 13.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,71 EUR od 11.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,84 EUR od 11.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 55,85 EUR od 12.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,17 EUR od 11.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,57 EUR od 11.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 56,60 EUR od 11.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,44 EUR od 11.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,51 EUR od 11.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,67 EUR od 12.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,36 EUR od 11.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,92 EUR od 11.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,68 EUR od 12.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,26 EUR od 11.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 126,62 EUR od 13.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 83,08 EUR od 11.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 79,71 EUR od 11.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,06 EUR od 13.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,08 EUR od 11.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,10 EUR od 11.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 89,63 EUR od 13.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 90,07 EUR od 11.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 87,69 EUR od 11.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 88,90 EUR od 12.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,51 EUR od 11.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 88,48 EUR od 11.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 88,73 EUR od 11.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,53 EUR od 11.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,24 EUR od 13.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 88,96 EUR od 11.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 87,82 EUR od 11.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 89,66 EUR od 12.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 84,86 EUR od 12.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 83,48 EUR od 11.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 88,44 EUR od 11.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 84,45 EUR od 11.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 82,49 EUR od 11.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,51 EUR od 13.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,00 EUR od 11.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 83,27 EUR od 11.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 86,20 EUR od 12.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 86,46 EUR od 11.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 88,20 EUR od 11.1.2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,87 EUR od 11.2.2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,25 EUR od 11.3.2014. pa do isplate,

- na iznos od 149,04 EUR od 11.3. 2014. pa do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj predlaže utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu "temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF".

IV/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.541,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.541,62 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. ožujka 2023. navodi da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 718-50-3894690 od 26. siječnja 2007., kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 24.400,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je bila obveza tužitelja, kao korisnika kredita, vraćanje kredita uz kamatu koja je na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 5,55% godišnje, a za koju kamatnu stopu je bilo ugovoreno sukladno odredbi čl. 2. Ugovora da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Iako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke s obzirom na presuđenja i stavove zauzete u presudama po kolektivnim tužbama pokrenutim po Udruzi potrošač utvrđena kao nepoštena, u tom smislu tužitelj ne postavlja zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, budući da je nastupila zastara. Međutim, tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, u istom Ugovoru o kreditu ugovorio je i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a posebno o rizicima koje zaključenjem takvog ugovora i vezanosti potraživanja banke uz valutnu klauzulu CHF preuzima, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. U smislu odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP) te čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) poziva se na utvrđenja iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Smatra da je kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik stekao nepripadni novčani iznos koji je tužitelj preplatio odnosno da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u anuitetima u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku za svaki pojedini mjesečni anuitet po tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te navodi da je izvršenim izračunom utvrdio više plaćen novčani iznos od 3.678,09 EUR (27.712,56 kuna). Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi ",,Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...'' te predlaže utvrditi ništetnom i odredbu čl.1. predmetnog Ugovora o kreditu "temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF". S osnove povrata preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi te ispravljenim u podnesku od 26. kolovoza 2024. (u pogledu očite omaške u pisanju datuma od kojeg potražuje isplatu kamata na preplaćeni iznos glavnice od 149,04 EUR/1.22,89 kn) potražuje isplatu ukupnog iznosa od 3.678,09 EUR / 27.712,56 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim a pojedine iznose glavnica, kako je to pobliže navedeno pod toč. II/ izreke ove presude, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te u bitnom navodi da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj razini i nisu izvođeni nikakvi dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne. S obzirom da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, smatra da se presude na koje se tužitelj poziva u tužbi ne mogu primijeniti niti posredno na predmetni Ugovor te se u tom smislu poziva na stajalište sadržano u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Nadalje, u bitnom ističe da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bile jasne, lako uočljive i razumljive i to, kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, kao i da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF te da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, kao i da je predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Nadalje ističe da u trenutku zaključenja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, kao i da se u svezi odredbe o valutnoj klauzuli među strankama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Ističe da je u svemu postupao u skladu s propisima koji reguliraju njegovo poslovanje te da je njegovo postupanje bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i da je predmetni Ugovor ispunjen i da se stoga ništetnost ne može isticati jer da se radi o zabrani manjeg značaja, slijedom čega osporava osnovanost zahtjeva za povrat utuženih iznosa te pravo na isplatu zateznih kamata. Također, ističe i prigovor zastare. Naknadno tijekom postupka navodi da ne prigovora visini novčanog tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 718- 50-3894690 od 26. siječnja 2007. (listovi 8-11 spisa), Otplatni plan (listovi 15-23 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 28.02.2007. do 08.03.2003. (listovi 24- 29 spisa), Zahtjev za kredit (list 114 spisa) i Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.12.2006. do 31.03.2007.g. (listovi 115-116 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 288-289 spisa).

4. Temeljem ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Iz priložene dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno je utvrđeno sljedeće:

-da je tuženik u ponudi imao kredite u CHF/EUR za kupnju novih i rabljenih automobila, iz koje ponude proizlazi da je najpovoljnija kamatna stopa bila za kredite uz valutnu klauzulu u CHF;

-da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za kredit (s namjenom kupnje automobila Seat) s valutnom klauzulom u CHF,

-da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te MĐ, kao sudužnika, zaključen Ugovor o kreditu broj 718-50- 3894690 od 26. siječnja 2007., s namjenom kupnje rabljenog automobila marke SEAT (čl.6. i čl.8. ), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.400,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz redovnu kamatu po stopi od 5,55% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2. st.1 ) i rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.4.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu… (čl.7.st.1.)

-da je javni bilježnik OĐ iz [adresa] dana **.**.2007. izdala Potvrdu privatne isprave poslovni broj OV-31678/07 kojom je potvrdila da je tužitelju prethodno navedeni Ugovor pročitan i upozoren je da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

-da su u otplatnom planu i prijepisu knjigovodstvene kartice precizno navedeni anuiteti, datumi dospijeća i plaćanja istih uz prikaz tečajne razlike i kamate,

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor. Nadalje, nije sporno da je kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen te da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, koje su promjene dovele do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

7.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli u CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih banaka , ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

10. Pri tome se ističe da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Navedeno pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

13. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

15. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

16. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

17. S obzirom na prethodno iznesena stajališta Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH sud je odbio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje OĐ, javnog bilježnika.

18. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv iskaz tužitelja (listovi 288-289 spisa) iz kojeg u bitnom proizlazi da je predmetni Ugovor sam zaključio s tuženikom uz posredovanje auto kuće u [adresa] kod koje je kupio vozilo marke Seat Leone, radi kupnje kojeg mu je odobren predmetni kredit, budući je navedena auto kuća ima poslovnu suradnju s tuženikom. Bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF i to kao najpovoljniji, a prethodno od strane zaposlenika auto kuće niti posredno od strane tuženika nije bio informiran da bi postojali bilo kakvi veći rizici fluktuacije tečaja kod kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR, niti je o tome da je u to vrijeme HNB štitila tečaj kune prema EUR, a da navedeno nije bio u slučaj u odnosu na valutu CHF. Tijekom otplate predmetnog kredita zbog rasta tečaja CHF mjesečni anuitet od početnog u iznosu od cca 1.600,00 kn porastao mu je na iznos od cca 2.600,00 kn. O pojedinim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora nije imao mogućnost pregovarati. Vozilo za kupnju kojeg mu je odobren predmetni kredit kupio je i koristio isključivo za privatne potrebe, uglavnom za prijevoz sina, koji ima probleme sa sluhom, na preglede u Zagreb. Prije potpisivanja tekst predmetnog Ugovora je pročitao te odredbe istog razumio koliko je mogao, s obzirom na obrazovanje i struku. Po struci je stolar sa završenom srednjom strukovnom školom.

20. Nisu od odlučnog značaja tvrdnje tuženika da je u Ugovoru jasno navedeno da će se povrat ugovorne obveze obračunavati prema srednjem tečaju kreditora za CHF te da je tužitelj bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koje mogu nastati uslijed promjene tečaja. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisao tužitelj, očito je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad ovaj sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

21. U odnosu na prigovor tuženika da je potrebno ispitati i savjesnost postupanja tužitelja te udovoljava li isti zahtjevima koji se postavljaju za zaštitu imajući u vidu pojam "prosječnog potrošača", valja istaknuti da iz sadržaja predmetnog Ugovora jasno proizlazi da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila, pri čemu tuženik, na kojem je teret dokaza u tom smislu, niti tvrdi određeno niti dokazuje da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22. Glede prigovora tuženika da je sporni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a da odluke na koje se tužitelj poziva nije moguće primijeniti na autokredite valja napomenuti da autokrediti nisu isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. Također, valja napomenuti kako okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i da je kredit otplaćen - sama po sebi ne utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23) u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti dijela odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

24. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, na koju se tužitelj pozvao, a tuženik s druge strane, nije dokazao nikakve posebne okolnosti, iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nije primjenjiva navedena pravomoćna odluka, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su nepoštene odnosno ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u istom dijelu, odnosno dio odredbi čl. 7. predmetnog Ugovora slijedom čega je utvrđeno kao pod točkom I/ izreke, s time da ništetnost navedenih odredbi ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući isti može opstati bez tih odredbi.

25. Nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje u preostalom dijelu odnosno u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnim odredbu čl.1. predmetnog Ugovora o kreditu ""temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF". Naime, iz sadržaja izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jasno proizlazi da nije utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom odredba ugovora o potrošačkom kreditu kojom se iznos kredita ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan korištenja/isplate kredita.

25.1. Naime, odredba članka 1. predmetnog Ugovora glasi : IZNOS KREDITA "kunska protuvrijednost CHF 24.400,00 (…) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja" te se odnosi na ugovoreni iznos kredita (predmet obveze) i obvezu tuženika na isplatu navedenog iznosa kredita, a ne na otplatu glavnice kredita vezanu uz primjenu valutne klauzule u CHF (što je utvrđeno ništetnim u kolektivnom sporu). Pri tome tužitelj u tužbi niti tijekom postupka niti ne tvrdi niti dokazuje da nije pregovarao o iznosu predmetnog kredita (predmetu obveze), a okolnost da je iznos kredita naznačen u valuti CHF odnosno kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, sama po sebi ne upućuje na zaključak o nepoštenosti odnosno ništetnosti navedene ugovorne odredbe, niti je sud našao postojanje drugih razloga zbog kojih bi odredba članka 1. Ugovora bila ništetna, slijedom čega je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odbijen kao neosnovan te odlučeno kao pod točkom III/ izreke.

26. Pri tome shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je prema stajalištu suda tuženik nepošteni stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose i to, kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatih prema početnom tečaju CHF.

27.1. Glede prigovora zastare, valja istaknuti da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

27.2. Tužba u ovom predmetu je podnesena 28. ožujka 2023., slijedom čega se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

28. Slijedom prethodno navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate ukupno iznosi 27.712,56 odnosno 3.678,09 EUR pri čemu nije sporna niti visina pojedinih mjesečnih iznosa glavnica niti datumi plaćanja istih kako su navedeni u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi te ispravljenom u podnesku od 26. kolovoza 2024. , to je tužitelju sukladno postavljenom zahtjevu dosuđen iznos od 3.678,09 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos glavnice od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl. 1115. i čl. 29.st. 1 ZOO- a.

29. Odluka o kamatnoj stopi na dosuđene iznose glavnica za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

30. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a, imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo u razmjerno manjem dijelu svog zahtjeva (dijelu zahtjeva za utvrđenje), zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

30.1. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 2 podneska (od 07. lipnja 2023. i 03. siječnja 2024.), prema Tbr 8/1-po 100 bodova te za zastupanje na 3 ročišta (od 15. veljače 2024., 09. srpnja 2024. i 25. studenog 2024.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 600 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od od 2,00 EUR i priznati PDV od 25% iznosi 1.500,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 41,62 EUR, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 1.541,62 EUR (toč. IV/ izreke).

30.2. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

30.3. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 03. studenog 2023. (kojim tužitelj požuruje postupanje suda), budući navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, tužitelju nisu priznati niti zatraženi putni i drugi troškovi njegovih punomoćnika, čije je sjedište odvjetničke pisarnice u Varaždinu, u svezi pristupa na 2 ročišta (od 09. srpnja 2024. i 25. studenog 2024.) u ukupnom iznosu od 544,52 EUR, a koji se ukupni iznos zatraženog troška odnosi na naknadu za uporabu vlastitog automobila "kilometrine" za putovanje na navedena 2 ročišta na relaciji Varaždin-Zagreb-Varaždin (174 km X 0,44 EUR) od po 76,56 EUR te cestarine u iznosu od po 8,20 EUR (Tbr 50/3 Tarife) te naknadu troškova u svezi izbivanja punomoćnika tužitelja iz pisarnice zbog putovanja na 2 ročišta u trajanju od po 3 sata u iznosu od po 187,50 EUR (Tbr.49. Tarife), jer se prema stajalištu ovog suda radi o troškovima koje tužitelj ne može osnovano potraživati od tuženika, imajući u vidu da je tužitelj imao mogućnost angažirati za zastupanje u ovom predmetu punomoćnika odvjetnika sa sjedištem na području Grada Zagreba. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 1.541,62 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. V/ izreke)

U Zagrebu, 15. siječnja 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika