Poslovni broj: Usž-1266/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Bio Uljarice d.o.o., Čakovec, Kralja Tomislava 32, kojeg zastupa opunomoćenik Branko Skelrel, odvjetnik u Odvjetničkom društvu "Bradvica, Marić, Wahl, Cesarec" d.o.o., Zagreb, Miramarska 24, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-3680/2022-9 od 23. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-3680/2022-9 od 23. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/21-01/407, urbroj: 513-04-22-2 od 30. rujna 2022. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec, klasa: UP/I-471-02/20-01/84, urbroj: 513-07-20/21-8 od 12. srpnja 2021. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužitelj iznosi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih tijekom postupka, a pri tome daje osvrt na zaključke i stajališta prvostupanjskog suda, koje smatra pogrešnim, a osobito prigovara i tome da prvostupanjski sud, a niti tuženik nisu dali valjano obrazloženje, jer nisu razmotrili stajališta iznesena u odlukama Suda EU koje tužitelj u žalbi pobliže navodi. Tužitelj stoga upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da su prvostupanjski sud i upravna tijela pozitivne propise koji reguliraju predmetnu materiju tumačili isključivo na štetu tužitelja, bez uvažavanja okolnosti koje su njemu u prilog, a i bez uvažavanja načela koja su standard kod ocjene dužne pažnje poreznog obveznika vezano uz okolnosti je li znao ili morao znati o prijevarnim aktivnostima koje će dovesti do neplaćanja porezne obveze. Nastavno u žalbi tužitelj iznosi iscrpne razloge zbog kojih smatra da je u predmetnom slučaju došlo do pogrešne primjene "Kittel načela", pri čemu upućuje na praksu Suda Europske unije, koju prvostupanjski sud nije razmotrio, a u vezi toga iscrpno navodi tumačenja u odnosu na primjenu "Kittel načela" iznesena u pobliže navedenim presudama. S time u vezi tužitelj napominje da od poreznog obveznika nije dopušteno tražiti da vrši provjeru poslovanja drugih subjekata, tj. da poduzima mjere koje nisu razumne ili koje su u nadležnosti poreznog tijela, odnosno da provjerava je li izdavatelj računa raspolagao robom i je li ispunio svoje obveze prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Dodaje da porezna tijela umjesto objektivnih dokaza daju paušalne razloge i uopće ne obrazlažu na koji način su utvrdila subjektivne pretpostavke bez razmatranja okolnosti koje su moglo ukazivati na prijevarno postupanje drugih poduzetnika koji sudjeluju u lancu prodaje uljane repice. Tužitelj ističe da u predmetnom slučaju nije bilo okolnosti koje bitno odstupaju od tržišnih uvjeta, a niti je postojanje više "posrednika" u lancu prodaje robe okolnost zbog koje bi trebalo posumnjati na postojanje prijevarnih aktivnosti u lancu prodaje. Zaključno, tužitelj upire na povredu načela utvrđivanja materijalne istine, jer porezna tijela svoje zaključke temelje na proizvoljnim konstatacijama bez valjanih i argumentiranih razloga, a takvim postupanjem su povrijeđena njegova prava, uključujući i pravo na djelotvoran pravni lijek. Tužitelj navodi da je dobavljaču predmetne robe uplatio sve iznose s osnove spornih računa, uključujući i porez na dodanu vrijednost, a da je samo onaj pravni subjekt u lancu koji je izdao izlazne račune i na temelju istih naplatio porez na dodanu vrijednost, a izlazne račune nije prijavio, odnosno iskazani porez na dodanu vrijednost nije uplatio državi imao motiv i korist od prijevarnih aktivnosti. Tužitelj u žalbi u bitnom ističe da je u predmetnom slučaju provedena dvogodišnja istraga u cilju utvrđivanja prijevarnih aktivnosti, a pri čemu je porezno tijelo koristilo podatke ili resurse koji su tužitelju nedostupni, što dalje znači da je zadaća poreznog tijela utvrditi jesu li drugi subjekti sudjelovali u poreznoj prijevari, a u predmetnom slučaju da porezno tijelo nije utvrdilo, odnosno nije dokazalo da je tužitelj postupao s manjim stupnjem pažnje od propisane, odnosno da nije poduzeo sve razumne mjere za utvrđivanje podobnosti poslovnih partnera s kojima je poslovao. Tužitelj dodaje i da određivanje mjera koje se razumno mogu zahtijevati od poreznog obveznika ovise o okolnostima konkretnog slučaja, a s time u vezi tužitelj ukazuje na stajališta iznesena u sudskoj praksi Suda Europske unije, u pobliže navedenim predmetima. Tužitelj smatra da je obrazloženje pobijane presude arbitrarno, a zbog čega ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i primjenu članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Tužitelj ukazuje i na povredu materijalnog prava, mjerodavnih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kao i Direktive Vijeća (EU) 2006/112/EZ. Također tužitelj ukazuje i na propisana načela o poreznoj neutralnosti, a navodi i druge razloge zbog kojih smatra da prvostupanjska presuda nije zakonita. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu, otkloni navedene nedostatke i donese odgovarajuću odluku o predmetnoj stvari, a u žalbi traži i naknadu troškova upravnog spora, kao i troškove žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost osporene presude u dijelu u kojem je tužitelj žalbom pobija i u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelju prvostupanjskim poreznim rješenjem od 12. srpnja 2021. utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. veljače 2019. do 31. ožujka 2019., uz pripadajuću kamatu u pobliže naznačenim iznosima. Tim rješenjem se ujedno utvrđuje i način uplate utvrđenog iznosa poreza i kamata, kao i obračun te uplata daljnje kamate, a i nalaže tužitelju da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, uz upozorenje da će se, ako tužitelj rješenje ne izvrši u određenom roku, naplata provesti ovrhom.

7. Prvostupanjsko porezno tijelo je zaključke i stajališta iznesena u rješenju kojim je tužitelj osporio pravo na pretporez te utvrdio porez na dodanu vrijednost, utemeljio na odredbi članka 127. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18. – dalje: ZPDV) prema kojima će se porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrati odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara i usluga, ostati neplaćen, odnosno ako se utvrdi odgovornost poreznog obveznika, osporiti će mu se pravo na pretporez.

8. Prvostupanjsko porezno tijelo je tijekom provedenog poreznog nadzora utvrdilo da je mađarsko društvo Zeg-Agro Kft (isporučitelj) prodalo uljanu repicu trgovačkom društvu Lakim pex 71 d.o.o. u Republici Hrvatskoj u transakciji koja je imala za cilj lažno prikazati stvarno kretanje robe, jer je društvo Peter Rafael d.o.o. isporučitelju platilo robu, iako mu za nadzirano razdoblje isporučitelj nije izdao račune, niti iskazao isporuke unutar EU u Vies-u. Nakon toga je društvo Peter Rafael d.o.o. izdavalo račune hrvatskim poreznim obveznicima i u njima iskazivalo porez na dodanu vrijednost, bez da je prijavilo obvezu PDV-a i porez platilo, a društvo Kem & Kem d.o.o. je odbilo pretporez po ulaznim računima društva Peter Rafael d.o.o. i dalje izdavalo račune za istu uljanu repicu društvu Agro DLD d.o.o., koje je odbilo pretporez po ulaznim računima društva Kem & Kem d.o.o. i potom izdavalo račune tužitelju koji je u njima odbio pretporez.

9. Navedena odredba članka 127. ZPDV-a propisuje veći stupanj odgovornosti, odnosno barem izvjesnost da je porezni obveznik morao znati da sudjeluje u sumnjivoj transakciji i da se radi o prijevarnoj aktivnosti zbog koje će iznos PDV-a ostati nenaplaćen za isporuku koja mu je obavljena, a što je prema ocjeni prvostupanjskog suda porezno tijelo pravilno utvrdilo i valjano obrazložilo. Naime, u predmetnom slučaju je utvrđeno da je tužitelj trebao poduzeti dužnu pažnju provjere svojih dobavljača, a vezano uz stajališta iznesena u odlukama, broj: C-439/04 i C-440/04, koje je Sud Europske unije donio 6. srpnja 2006. u predmetu Kittel i Recolta Recycling osoba "koja je znala ili je trebala znati da kupnjom proizvodom ili usluge sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om smatrati će se sudionikom u toj prijevari, bez obzira je li prodajom te robe ostvarila kakvu zaradu ili nije". U smislu Direktive Vijeća 77/388/EEZ, navedeno znači da se PDV može naplatiti od svake osobe koja je sudjelovala u predmetnoj prijevari, tj. može joj se uskratiti pravo na odbitak pretporeza.

10. Prvostupanjski sud je prihvatio pravilnim zaključke i stajališta poreznih tijela, prema kojima je tužitelj morao znati da kupnjom navedene robe sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om, jer mu je bilo poznato da u transakciji sudjeluje više dobavljača iste robe, a propustio je provjeriti razloge sudjelovanja više dobavljača za jednu isporuku iste robe od strane treće osobe (isporučitelj robe iz Mađarske), kao i rizike poslovanja u takvim transakcijama, kao i okolnosti stvarnog kretanja robe (izravno iz Mađarske u Molve) te kretanja robe putem izdavanja računa i plaćanja (putem posrednika), odnosno je li dobavljači za koje je imao saznanja da su uključeni u transakcije uobičajeno posluju s takvom robom i imaju li skladište za tu robu ili samo provede račune i vrše naplatu. Na temelju svih utvrđenih okolnosti u provedenom postupku nadzora, porezno tijelo je osnovano zaključilo da tužitelj nije s dužnom pažnjom provjerio svoje dobavljače, već se isključivo rukovodio gospodarskim interesom. Stoga, bez obzira na razloge kojima se tužitelj rukovodio u poslovanju u predmetnom slučaju, a koje navodi u žalbi, ovaj Sud prihvaća osnovanim utvrđenje poreznih tijela da je tužitelj zanemario s dužnom pažnjom provjeriti poslovanje svojih dobavljača i okolnosti provedenih transakcija, jer se radi o razumnim mjerama koje se traže od poreznog obveznika da bi se suzbile porezne prijevare.

11. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da je prvostupanjski sud u predmetnom slučaju primijenio sve kriterije iz navedenih presuda Suda Europske unije, a sukladno tome je ocijenio da je tužitelj primjenom pažnje dobrog gospodarstvenika imao mogućnost izvršiti provjeru izvršenih transakcija i poslovanja navedenih pravnih subjekata koji su u njima sudjelovali, odnosno da provjera izdavatelja računa ne predstavlja prekomjeran teret za tužitelja da bi izbjegao svoju odgovornost za sudjelovanje u poreznoj prijevari. Dakle, sukladno navedenom je pravilno utvrđeno da postoje objektivne okolnosti iz kojih proizlazi da su sudionici u navedenim transakcijama poslovali prijevarno u cilju izbjegavanja plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a da je sukladno tome tužitelj znao ili morao znati da kupovinom predmetne robe sudjeluje u transakciji povezanoj s poreznom prijevarom.

12. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio svoje zaključke i stajališta, zbog čega nije osnovan žalbeni navod o donošenju arbitrarne sudske odluke.

13. Slijedom navedeno, proizlazi da je u pobijanoj presudi dano dostatno i razložno obrazloženje vezano uz primjenu stajališta iznesenih u presudama Suda Europske unije, na koje tužitelj ukazuje u žalbi, odnosno da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, jer je donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava.

14. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio zakonitost prvostupanjske presude, jer je sud kod donošenja odluke uvažio sve kriterije i stajališta iznesena u navedenim presudama Suda Europske unije, odnosno razmotrio je sve tužbene navode, uključujući i prigovore koji se tiču primjene mjerodavnog prava, odnosno pravne stečevine Europske unije i navedene Direktive. Stoga je ovaj Sud ocijenio da ni žalbeni prigovori o povredi ustavnih prava, uključujući i pravo na pošteno suđenje, nisu osnovani, jer prvostupanjska presuda sadrži argumentirane razloge, a tijekom upravnog spora sud nije počinio bilo kakve propuste koji bi ukazivali na povredu prava na pošteno suđenje.

15. Slijedom iznesenog, ovaj Sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

16. Odluka o troškovima je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, s obzirom da je žalba tužitelja odbijena, što znači da nije uspio u žalbenom postupku, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović