REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-54/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GL, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2108/2023-3 od 25. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2313/2019-41 od 31. ožujka 2023., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2108/2023-3 od 25. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2313/2019-41 od 31. ožujka 2023.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„(i.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR?
(ii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR o promjenjivosti kamatne stope, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?
(iii.) Je li činjenica da je potrošač po struci ekonomist te zaposlenik banke, u vrijeme sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu od utjecaja na procjenu jasnoće, razumljivosti i uočljivosti u pogledu ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu te ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a sve u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003)?
odnosno
Je li činjenica da je potrošač po struci ekonomist te zaposlenik banke, u vrijeme sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu od utjecaja na procjenu značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u pogledu ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a sve u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003)?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2.2. U odnosu na prvo pitanje tuženik ukazuje na odluku ovog suda broj Rev 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015., Odluku Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž- 460/2022 od 9. svibnja 2022. i odluku Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1996/2019 od 14. rujna 2020., a u odnosu na treće postavljeno pitanje tuženik se pozvao na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-193/2020 od 24. ožujka 2020.
2.3. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije pozivom i na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), navodeći da su u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku tuženiku povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav RH) i to ustavno pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava RH, ustavno pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava RH te ustavno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu zajamčeno odredbe čl. 29. st. 1. Ustava RH, kao i pravo zajamčeno odredbom čl. 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst,
8/99.-ispravak, 14/02. i 1/06. - dalje: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) i to pravo na jednakost oružja ali i pravo na pravično suđenje.
3. Na prijedlog nije odgovoreno.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP. Navedeno stoga što je u odnosu na prvo i drugo pitanje riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev 1089/2020 od 25. travnja 2023., Rev 953/2020 od 11. siječnja 2023. i Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2017., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (u tom smislu i Revd 4242/2023-2 od 4. siječnja 2024. i dr.).
4.1. U odnosu na treće pitanja (koje se sastoji od dva pitanja, a koje se sadržajno svodi na propitivanje ima li činjenica da je tužiteljica po struci ekonomist te zaposlenik banke utjecaja na njezinu kvalifikaciju kao „prosječnog potrošača“ te na poziciju u pregovaranju prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pa posljedično i na ocjenu neravnoteže u pravima), valja reći da isto pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer na isto nije moguće dati jednoznačan odgovor primjenjiv i u drugim slučajevima, s obzirom da odgovor na treće postavljeno pitanje ovisi o posebnim okolnostima i činjenicama svakog pojedinog slučaja.
4.2. Osim toga, u odnosu na treće postavljeno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika treba reći da, u odluci na koju se tuženik pozvao kao razlog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, sud nije izražavao pravno shvaćanje u vezi treće postavljenog pitanja kako ga je tuženik koncipirao u prijedlogu za dopuštenje revizije, niti je ta odluka donesena u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, s obzirom da iz navedene odluke koju tuženik navodi kao razlog važnosti proizlazi da je tužitelj iz tog postupka ugovor o kreditu zaključio kao odvjetnik, u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti, a ne kao fizička osoba, što ovdje nije slučaj.
4.3. Stoga tuženik pozivom na drugostupanjsku odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-193/2020-2 od 24. ožujka 2020. nije dokazao razlog važnosti treće postavljenog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava RH), pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. st. 1. Ustava RH i čl. 13.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), kao i pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), zajamčena Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
6.1. Tuženik navedene povrede ističe u odnosu na dosuđeni tijek zakonskih zateznih kamata. Međutim, ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a nižestupanjski sudovi su u svojim presudama odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Osim toga, nižestupanjske odluke su obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovog suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bila povrijeđena prava na koja se poziva u prijedlogu za dopuštenje revizije.
7. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 15. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
