Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 687/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bošku Šiljeg odvjetniku iz Ploča, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 2070/2021 od 30. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 2070/2021 od 30. studenog 2023., u točki I. izreke u cijelosti, točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetni i bez pravnog učinka čl.1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata glavnice kredita i anuiteta veže za valutu CHF, u točki III. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.578,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika, te se preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja AM koji glasi:

„I.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu broj 818-50-3026590, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao banka, sklopili dana 2. rujna 2005. godine i solemnizirali dana 2. rujna 2005 godine kod Anđelka Stanića, javnog bilježnika u Dubrovniku pod brojem OU- 766/2005 u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu švicarskog franka (CHF).

II.Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka iznos od 186,67 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. studenog 2023. pa do isplate uvećanjem za svako polugodište kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

III.Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka čl.2. Ugovora o kreditu broj 818-50-3026590 o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, točkom II. izreke utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka čl.1., 4. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata glavnice kredita i anuiteta veže za valutu CHF, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.601,53 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.765,22 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 616,80 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.1.Ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu nejednakost, jer da je zanemario sve dokazne prijedloge tuženika, a da za to nije dao razloge.

Protivno ocjeni tuženika, iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svoje djelatnice TM i to na okolnost jasnoće, uočljivosti i razumljivosti valutne klauzule, te pojedinačnog pregovaranja o valuti uz koju će biti vezana glavnica kredita, da je od tog dokaznog prijedloga odustao na ročištu održanom 19. rujna 2023. Obzirom na ovakvo procesno postupanje tuženika, ni prema uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja nije imao razloga saslušati imenovanu svjedokinju.

Osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka javnog bilježnika Anđelka Stanić, koji dokazni prijedlog prvostupanjski sud nije prihvatio, a koje postupanje i ovaj sud drži pravilnim, iz razloga jer je i prema ocjeni ovog suda taj dokaz pravno irelevantan u konkretnoj pravnoj situaciji.

6.2.Nadalje, nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 186. i 187. ZPP-a, ističući da u t. II. izreke pobijane presude nije precizno navedeno koje se ugovorne odredbe utvrđuju ništetnim, budući da je protivno tome, uvjerenje ovog suda da je točka II. izreke presude u dovoljnoj mjeri odrediva, odnosno da se iz sadržaja iste može zaključiti koji se dio čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnim.

6.3.Isto tako, pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 190. i 191. ZPP-a, iz razloga jer da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev, u odnosu na zatezne kamate, kojoj preinaci da se protivio, te da za tu preinaku nije bilo potrebno provođenje vještačenja odnosno da je tužitelj tu preinaku mogao izvršiti i prije vještačenja.

Suprotno tumačenju tuženika, uvjerenje je ovog suda da je u konkretnoj situaciji, tužitelj mogao sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a, nakon zaključenja prethodnog postupka, preinačiti dio svojih zahtjeva koji se odnose na isplatu.

Takvo procesno ovlaštenje, proizlazi iz ranije spomenute odredbe ZPP-a, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Budući da ni prema stavu ovog suda, tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine nije mogla saznati prije no što je proveden dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke, to ista doista u fazi prethodnog postupka, nije imala objektivnu mogućnost postaviti konačan tužbeni zahtjev u odnosu na visinu svojih tražbina.

6.4.Također ne mogu prihvatiti kao osnovane žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem navodi da sud prvog stupnja odlučujući o zahtjevu tužitelja za ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, nije primijenio čl. 338. st.4. ZPP-a, budući da po ocjeni ovog suda, obrazloženje pobijane odluke sadrži sve ono što je propisanom spomenutom zakonskom odredbom.

7.Isto tako, nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok su samo u manjem dijelu osnovani navodi kojima upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

8.Naime iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 2. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu solemniziran 2. rujna 2005. pod brojem OU 766/2005, da je čl.1. Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od 26.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je čl. 2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te da je prvotno ugovorena kamata iznosila 5,50%, da je čl. 4. utvrđen rok otplate u trajanju od 84 mjeseca, da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika po osnovi preplate zbog tečajne razlike iznosi 1.601,53 eur.

9.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski je sud uvažio utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda poslovni broj P 1401/2012 od 7. travnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kako u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, tako i ništetnost valutne klauzule, za koju je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega da su takve ugovorne odredbe ništetne.

Isto tako, je utvrdio da se na tužitelja primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, a rukovodeći se rezultatima dokaznog postupka, napose činjenicom da je tuženik odustao od dokaza saslušanjem svjedoka TM i IM, sud je zaključio da tuženik nije dokazao da je zaposlenik istog dao tužitelju odgovarajuće obavijesti prije sklapanja spornog Ugovora na okolnost pregovaranja o značenju promjenjive kamatne stope, te o metodama i parametrima vezano za promjenjivu kamatnu stopu i rizike tečaja CHF valutne klauzule, niti da je dokazao da li su stranke o prethodno navedenom pregovarale. Pri tome se pravilno pozvao i na čl. 502.c. ZPP-a, glede direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.2.Nastavno prednjem, prosudba je prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjesni stjecatelj, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), da su ništetni čl. 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te čl. 4. i 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, jer da su iste protivne čl. čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača, te čl. 322., 323. i 324. ZOO-a.

Posljedično tome, sud tužitelju na ime stjecanja bez osnove dosuđuje iznos od 1.601,53 eur u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu sukladno čl. 1111. u svezi čl. 1115. ZOO-a, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz primjenu i čl. 29. i 183. ZOO-a.

Ujedno odbija tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznosa od 616,80 eur zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, držeći tuženikov prigovor zastare u tom dijelu osnovanim, dok ne prihvaća tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi ništetnosti ostalih utuženih ugovornih odredaba.

Osim toga, prvostupanjski sud nije prihvatio ni tvrdnju tuženika u odnosu na povrat iznosa po osnovi tzv. negativne tečajne razlike, smatrajući da tužitelj ni na koji način nije bio odgovoran ako je bilo manje preplaćenih iznosa u odnosu na početni tečaj.

Odluku o trošku sud temelji na čl. 154. st.2. ZPP-a.

10.1.Sukladno prednje izloženom, nije ovome sudu prihvatljivo stajalište tuženika koji smatra da je sud prvog stupnja pogrešno odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja za ništetnost čl.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te ništetnost čl. 1. i 7. spornog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, postupio kada se pozvao samo na čl. 502.c. ZPP-a, ne iznoseći sam razloge zbog kojih drži da su te odredbe ništetne.

10.2.Protivno tome, prosudba je i ovog suda da je pravilno u konkretnoj pravnoj situaciji postupio prvostupanjski sud kad se primjenom čl. 502.c. ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz ranije citiranih presuda. Kad je riječ o spomenutoj odredbi ZPP-a, valja reći da istu po ocjeni ovog suda, treba tumačiti teleološki sa svrhom i razlogom donošenja takve odluke. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju iz rezultata dokaznog postupka razvidno da je imovina tužitelja umanjena činjenicom da je plaćao veće iznose na ime razlike zbog primjene valutne klauzule od onih bez osnove kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, jer je ta osnova otpale činjenicom utvrđenja ništetnosti čl. 1. i 7. Ugovora temeljem kojih je tužitelj platio tuženiku iznose veće od onih koje je bio dužan, što ima za posljedicu u skladu s čl. 323. ZOO- a obvezu tuženika na isplatu utuženih iznosa.

Shodno tome, suprotno ocjeni tuženika, valjalo je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

10.3.Obzirom na prethodno navedeno, prosudba je i ovog suda da neovisno o činjenici što je tužitelj predmetnom tužbom tražio da se utvrde ništetnim čl. 2. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te čl. 1. i 7. Ugovora dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, da kako je pravni osnov odgovornosti i ovdje tuženika ipak već utvrđen ne samo u odlukama na koje se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, već isto tako i drugim pravno relevantnim presudama i to Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na pravomoćne presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja za ništetnost spornih ugovornih odredaba, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti istih.

Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

11.1.Neovisno o prethodno iznesenom, glede ništetnosti dijela čl. 2. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ukazuje se tuženiku da analizirajući sadržaj spornog članka, da se dolazi do zaključka da je ista jasna i uočljiva, ali da istodobno nije razumljiva, budući da je iz iste samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

11.2.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužiteljice, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2.t.1. predmetnog Ugovora, ništetna je sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

12.1.Na daljnje žalbene tvrdnje tuženika da sud nije utvrđivao da li je tužitelj imao mogućnost izbora valute uz koju će mu biti vezan kredit, iako da je na tu okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio saslušanje tužitelja koji dokaz da je prvostupanjski sud odbio, valja odgovoriti da te tvrdnje nisu pravno utemeljene. Naime, točno je da je tuženik predložio dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na prednje navedenu okolnost, te da je prvostupanjski sud taj dokaz odbio. Međutim, istodobno u svezi sa time, tuženik zanemaruje činjenicu da je na tu istu okolnost u odgovoru na tužbu predložio i saslušanjem svoje djelatnice TM, od kojeg je dokaza odustao u kasnijem tijeku postupka. Polazeći od toga da je tužitelj u historijatu tužbe opširno pojasnio odnosno ustvrdio između ostalog i razloge temeljem kojih drži sporni dio čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ništetnim, a što uključuje i tvrdnje da od strane djelatnika tuženika nije bio upoznat s rizicima koje nosi vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, životnim i logičnim drži ovaj sud da bi tužitelj kod istih tvrdnji ustrajao i u svom iskazu.

Nastavno tome, protivno tumačenju tuženika, ovaj sud drži da je pravilno postupio kada je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje tužitelja kao stranke na prednje navedene okolnosti.

12.2.Nadovezujući se na prethodno rečeno, skreće se pažnja tuženiku na to unatoč tome što prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja na prethodno navedene okolnosti, da je u konkretnoj pravnoj situaciji, pravno relevantno to što iz ostalih rezultata dokaznog postupka, uključujući i raspoloživu dokumentaciju, nedvojbeno proizlazi da u istoj nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule (na što se tužitelj poziva i u historijatu tužbe), a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se svakako ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

12.3.Ujedno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Svakako je za napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

12.4.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno u već spomenutoj presudi poslovni broj Pž 6632/17.

13.Pogrešnim također drži ovaj sud i navode tuženika kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, točnije čl. 22. ZOO-a.

Naime, ni prema ocjeni ovog suda nije dvojbeno da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a. Međutim, kraj činjenice da iz rezultata dokaznog postupka, nije razvidno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora, o ugovornoj odredbi kojom je ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača, prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju se po ocjeni ovog suda u potpuno neodlučnim.

U prilog pravilnosti takvog stava, nedvojbeno ukazuje i aktualna sudska praksa, točnije pravomoćna presuda Pž 6632/17., kao i mnogobrojne sudske odluke, koje su se pozivale na tu odluku.

14.Nije u pravu tuženik ni kada smatra da je pobijana presuda u točki I. izreke, te u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost čl.1. i 7. Ugovora, posljedica pogrešne primjene čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), jer da se iz postupanja suda prvog stupnja ne može zaključiti da se ništetnost spornih ugovornih odredaba smatra utvrđenom u postupku kolektivne zaštite.

Protivno tome, iz svih do sada iznesenih razloga, nedvojbenim drži ovaj sud da je ništetnost upravo ugovorne odredbe kojom se ugovarala promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula bile predmet kolektivne zaštite. Pri tome, činjenica kako su u svakom konkretnom Ugovoru o kreditu stilizirane te odredbe odnosno kojim su redom unesene u pojedini Ugovor prema prosudbi ovog suda, protivno tumačenju tuženika ne dovodi u dvojbu pravilnost pozivanja suda prvog stupnja na utvrđenja iz odluka donesenih u spomenutom sporu.

15.1.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

15.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

16.1.Pogrešnim drži ovaj sud daljnje navode tuženika kojima pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na istaknut prigovor zastare, ustrajući na navodima iznesenim u podnesku od 16. siječnja 2022.

Protivno ocjeni tuženika, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

16.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

16.3.Isto tako, skreće se tuženiku pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

16.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja zaprimljena kod suda 19. ožujka 2021., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke 14. lipnja 2018., nedvojbenim smatra i ovaj sud da sukladno čl. 241. i 245. ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika u odnosu na zahtjev za isplatu sadržan u točki III. izreke nije osnovan.

17.Vezano za prednje ne mogu se prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem smatra utemeljenim prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev, jer da se preinačena tužba smatra novom tužbom, a ranija tužba povučenom.

U odnosu na to, ukazuje se tuženiku na pravno shvaćanje zauzeto na 2, sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH poslovnih broj Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024., koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Kraj neprijeporne činjenice da je tužiteljica prvotno postavljen zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, nakon provedenog financijskog vještačenja, dakle iz iste činjenične osnove, preinačila podneskom od 14. lipnja 2022., tada, suprotno tumačenju tuženika, u konkretnom slučaju nema govora o zastari u odnosu na preinačeni dio tužbe.

18.1.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem se osvrće na provedeno financijsko vještačenje, ističući ujedno da je vještak u svom nalazu trebao utvrditi i tvz. negativnu tečajnu razliku.

U svezi toga, valja reći je tuženik po primitku pismenog nalaza i mišljenja, u podnesku od 6. srpnja 2022., iznio određene primjedbe na nalaz vještaka, na način da je naveo što sve vještak nije učinio u nalazu, no da ni podneskom, a ni na ročištu koje je održano 19. rujna 2023. i na kojem je zaključena glavna rasprava nije tuženik predložio dopunsko očitovanje vještaka ni na koju od iznesenih primjedbi, posljedično čemu ove tvrdnje tuženika ovaj sud drži u ovoj fazi postupka pravno irelevantnim.

18.2.Što se tiče uzimanja u obzir tzv. negativne tečajne razlike, treba još dodati i to da iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog da je tuženik prije provođenja financijskog vještačenja, u podnesku od 6. siječnja 2022. naveo i to da bi vještak trebao uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, što vještak doista u pismenom nalazu i mišljenju nije učinio.

No, isto tako treba uzeti u obzir i činjenicu da tuženik nakon što je zaprimio pismeni nalaz vještaka, te iznio određene primjedbe na isti, nije predložio da se vještak dopunski očituje odnosno da izračuna navedenu razliku, niti je to predložio na ročištu od 19. rujna 2023., a ne manje bitno je i to da tuženik ni u jednom trenutku tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, nije istakao ni prigovor radi prijeboja ni protutužbu na ime negativne tečajne razlike.

19.Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a, činjenicu da je u trenutku podnošenja tužbe i donošenja pobijane presude, ugovor bio ispunjen, te time prestao proizvoditi pravne učinke među strankama.

Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

20.Nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu.

Rukovodeći se svim do sada iznesenim razlozima, nedvojbenim drži ovaj sud da su sporne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, što u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nadalje upućuje na zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

21.Nadalje, pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je za sve poduzete parnične radnje dosudio nagradu uz vrijednost boda od 1,99 eur.

Ovo iz razloga jer je presuda u ovoj parnici donijeta 30. studenog 2023., dok je čl.1. Izmjena Tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, kojom je izmijenjen čl. Tbr. 50. stupila na snagu 28. listopada 2022., što znači da se u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, već primjenjivala Izmjena Tarife, kojom je bila utvrđena vrijednost boda od 1,99 eur.

Pored toga, skreće se pažnja tuženiku, na Tbr. 48. st.3. Tarife kojom je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

22.1.Međutim, u pravu je tuženik kada pobija pravilnost primjene materijalnog prava i to u odnosu na odluku suda prvog stupnja kojom utvrđuje ništetnost čl.4. Ugovora o kreditu.

U svezi toga, ponajprije treba istaknuti da čl. 4. Ugovora glasi: „4.Rok otplate, 84 (osamdesetčetiri) mjeseca.“.

Osim toga,skreće se pažnja sudu prvog stupnja na to da iako u historijatu tužbe tužitelj navodi sadržaj i te ugovorne odredbe, da nadalje detaljno iznosi razloge temeljem kojih smatra da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i isplata glavnice kredita vezana uz valutu CHF, ne dajući pri tome razloge zbog kojih mu ugovorna odredba koja se odnosi isključivo na trajanje roka otplate kredita nije bila jasna, uočljiva i razumljiva, dakle da u tom pravcu ne iznosi činjenične tvrdnje, niti to pravno obrazlaže.

22.2.Slijedom prethodno iznesenog, protivno stavu prvostupanjskog suda, uvjerenje je ovog suda da u konkretnoj pravnoj situaciji, nisu ispunjene pretpostavke za ništetnost čl. 4. Ugovora u smislu čl. 323. st.1. ZOO-a, budući se tom odredbom ni na koji način ne definira način izmjene prvotno ugovorene kamatne stope, niti se izrijekom ne ugovara promjenjiva kamatna stopa, a isto tako ni se izrijekom ne spominje vezivanje isplate uz valutnu klauzulu.

Ne manje bitno je da ovakva odredba prema uvjerenju ovog suda nije bila predmet postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te kasnije povodom izjavljenih žalbi Visokim trgovačkim sudom u Zagrebu odnosno povodom izjavljenih revizija pred Vrhovnim sudom RH, odnosno ne postoji pravomoćna presuda donesena u tom sporu kojom je utvrđena ništetnost odredbe koja se odnosi isključivo na ugovoreni rok otplate kredita. To ima za posljedicu da u odnosu na ovu odredbu nije moguće primjenom čl. 502.c. ZPP-a, pozivanje na direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

22.3.Zbog tih razloga, ovaj sud drži da nema valjanog pravnog uporišta za zaključak da bi u odnosu na tu ugovornu odredbu, tuženik postupio protivno odredbama ZZP-a/03 i ZZP-a/07, te posljedično tome, niti da bi u odnosu na istu bile ispunjene potrebne pretpostavke za utvrđenjem njene ništetnosti.

Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti odluku suda prvog stupnja u točki II. izreke u odnosu na čl.4. Ugovora o kreditu, te odbiti tužitelja sa tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

23.1.U odnosu na tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja pri odlučivanju o troškovima postupka u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena nagrada za sastav podneska od 14. lipnja 2022., valja reći da su djelomično osnovane.

Protivno stavu tuženika, ovaj sud drži da tužitelj ima pravo na nagradu za sastav tog podneska, kojim je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio konačni tužbeni zahtjev.

No, istodobno protivno stavu prvostupanjskog suda, ovaj sud drži da tužitelju za sastav tog podneska ne pripada nagrada od 100 bodova, već sukladno Tbr. 8.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr., dalje: Tarifa) već nagrada od 25 bodova, odnosno 49,75 eur, što uvećano za PDV iznosi 62,18 eur.

Shodno rečenom, valjalo je odbiti tužitelja sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška za iznos od 186,67 eur kao neosnovanim.

23.2U preostalom dijelu drži ovaj sud i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka pravilnom i utemeljenom na zakonu.

24.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da kako je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja ove odluke, razvidno da je isti sa izjavljenom žalbom uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom, da sukladno čl. 154. st.5. ZPP-a, ovaj sud smatra da tuženik nema pravo na naknadu predmetnih troškova.

25.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u cijelosti, u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetni i bez pravnog učinka čl.1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata glavnice kredita i anuiteta veže za valutu CHF, u točki III. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.578,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u točki II. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude primjenom čl. 370. t.3. ZPP-a.

26.Presuda suda prvog stupnja u točki V. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

27.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković