REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1748/2023-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 15. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. ugovora o kreditu broj 9911057182 od 26. srpnja 2011. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,88% od iznosa odobrenog kredita. sukladno točki 9. Uvjeta.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 259,58 eura sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2011. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 3. kolovoza 2011. do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 eura sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 14. ožujka 2023. ističe da je 26. srpnja 2011. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti joj na raspolaganje iznos od 14.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Ističe da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojim je ujedno ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita. Ističe da se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi. Navodi da tuženik tužiteljici nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, da joj nije objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom traženog kredita. Ističe da nije navedeno po kojem će se tečaju obračunavati sporna naknada niti je precizirano na koji se dan obračunava tečaj. Ističe da se radi o tipskom ugovoru o kreditu unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužiteljica nije imala utjecaja te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna sporna ugovorna odredba pobliže opisana u izreci. Traži i isplatu iznosa od 259,58 eura sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2011. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor broj 9911057182 o dugoročnom nenamjenskom kreditu. Ističe da je točkom 7. istog ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,88 % od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 9. Uvjeta, a naknada za prijevremeni povrat kredita sukladno odluci o naknadama i drugim troškovima banke. Ističe da je točkom 9. ugovora ugovorena primjena Općih uvjeta na način da je određeno da su sastavni dio tog ugovora Uvjeti i Opći uvjeti. Navodi da je tužiteljica potpisom ugovora o kreditu potvrdila da su joj isti uručeni te da ih prihvaća. Ističe da nije točno da tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo poznato od čega se naknada sastoji i kako se naplaćuje. Naime, točkom 9. Uvjeta za odobravanje nenamjenskih kredita u primjeni u primjeni od 01. srpnja 2011. propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za klijente banke i iznosi 1,88% iznosa kredita i naplaćuje se iz kredita pri isplati. Naknada se obračunava u EUR, a naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Ističe da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te da nije dopušteno ocjenjivati je ista poštena. Ističe da obrada kreditnog zahtjeva podrazumijeva angažman vlastitih materijalnih i ljudskih resursa kako bi se provjerila kreditna sposobnost klijenta, priredila sva potrebna dokumentacija, donijela odluka o odobrenju kredita i izvršio plasman odobrenih sredstava na račun klijenta. Stoga smatra da naknada nije određena paušalno i bez ikakve osnove u stvarnim troškovima tuženika te da nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Ističe da tužiteljica nije bila dužna koristiti usluge tuženika niti potpisati ugovor o kreditu. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužiteljice.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici prilikom isplate kredita iz samog kredita 3. kolovoza 2011. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 259,58 eura.
6. Čitanjem ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik 26. srpnja 2011. (list 5 - 6 spisa) utvrđeno je da je u čl. 7. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,88% od iznosa odobrenog kredita. Iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba čime je dokazano njezino svojstvo potrošača.
7. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".
8. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
9. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik to ne tvrdi niti ne dokazuje. Stoga sud nalazi utvrđenim da o spornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale (čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP).
10.1. Iz iskaza tužiteljice saslušane na ročištu 2. prosinca 2024. (list 104 spisa) proizlazi da je trebala kredit za zadovoljenje životnih potreba s obzirom da joj je u to vrijeme umro suprug te je ostala sama s djetetom, a trebala je kupiti grobno mjesto, napraviti spomenik te podmiriti troškove sahrane. Iskazala je da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru te da joj nitko nije objasnio zašto naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,88%. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv.
10.2. Na temelju iskaza tužiteljice sud nalazi utvrđenim da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika.
11. Razmatrajući sadržaj članka 3. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba jasna, transparentna u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,88% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
12. Čanak 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 6. ugovora o kreditu) kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naime, za iznos naknade tužiteljici je umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje što proizlazi iz čl. 9. Uvjeta za odobravanje nenamjenskih kredita u primjeni od 1. srpnja 2011., list 60-67 spisa), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
13. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 98. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (što proizlazi iz čl. 9. Uvjeta za odobravanje nenamjenskih kredita u primjeni od 1. srpnja 2011., list 60-67 spisa), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,88%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
16. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
17. U skladu s člankom 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Tuženik paušalno ističe da obrada kreditnog zahtjeva podrazumijeva angažman vlastitih materijalnih i ljudskih resursa kako bi se provjerila kreditna sposobnost klijenta, priredila dokumentacija, donijela odluka o odobrenju kredita i izvršio plasman odobrenih sredstava na račun klijenta, međutim ničim ne dokazuje koji su točno određeni troškovi njemu nastali zbog obrade predmetnog ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda nije razumno zaključiti da se takvi navodni troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se ne može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu razmjerni (1,88% od iznosa kredita) u odnosu na stvarno nastale troškove.
18. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 7. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze navedenog čl. 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,88% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
19. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
20. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
21. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
22. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
23. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
24. Sasvim je izvjesno da je prilikom obrade kreditnog zahtjeva, tuženik imao određene troškove. Međutim sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu namireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
25. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljica bila informirana o svrsi sporne naknade.
26. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 1,88% od iznosa kredita.
27.1. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna ista se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu utuženog iznosa.
27.2. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose svakog pojedinog anuiteta odlučeno kao u izreci. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO. 28. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku.
29. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7/1) te trošak pristupa na ročišta 07.05.2024. i 02.12.2024. za svako po 25 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 75 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 187,50 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura te na presudu u daljnjem iznosu od 13,27 eura. Navedeno sveukupno iznosi 214,04 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.
30. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 30.04.2024. jer nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Naime, u tom se podnesku tužiteljica poglavito očituje na prigovor zastare koji tuženik nije istaknuo kao i na navodnu tvrdnju tuženika da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo što tuženik uopće nije isticao.
U Zagrebu 15. siječnja 2025.
Sutkinja:
Marija Šipek
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.
