REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-813/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojega zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-814/2022-2 od 22. ožujka 2023., kojim je ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2607/2020 od 14. srpnja 2022. i odbačena tužba, u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Uvažava se revizija, ukida rješenje Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-814/2022-2 od 22. ožujka 2023. i predmet vraća tome drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom tuženiku naloženo da tužitelju plati 5.941,17 kn sa zateznim kamatama i nadoknadi mu parnične troškove. Ta je presuda donesena u sporu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike između zaštićene i tržišne najamnine za stan u njegovu vlasništvu za lipanj 2018.

2. Drugostupanjskim je rješenjem prihvaćena tuženikova žalba, ukinuta je prvostupanjska presuda i odbačena je tužba, s obrazloženjem da je osnovan tuženikov prigovor, istaknut već u odgovoru na tužbu, da je tužba nedopuštena, jer se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio državnome odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora u skladu s člankom 186.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP. Drugostupanjski je sud zaključio da „u situaciji kao što je ova, kada zahtjev za mirnim rješenjem spora nije sadržavao određeni zahtjev u pogledu glavne stvari (visinu tražbine za određeni vremenski period ), ne može se smatrati da je riječ o zahtjevu iz stavka 1. članka 186.a ZPP“. Zato drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud odlučivši o predmetnome tužbenom zahtjevu počinio bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. toga Zakona.

3. Protiv drugostupanjskoga rješenja tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. u vezi s člankom 400. stavak 1. ZPP, dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-2743/2023-2 od 4. listopada 2023. zbog pravnoga pitanja: „Mora li tužitelj za razdoblja koja dospiju nakon podnošenja tužbe podnositi novi zahtjev ODO-u iz čl. 186.a Zakona o parničnom postupku ako se okolnosti naknadno izmijene na način da visina štete na temelju novih činjenica (npr. zbog promjena na tržištu, vještačenja i sl.), naraste ako je prethodni zahtjev iz čl. 186. Zakona o parničnom postupku odbijen od strane tuženika ili može izravno tužbom tražiti viši iznos?“

4. Tuženik na reviziju nije odgovorio.

5. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 3. ZPP, drugostupanjsko rješenje ispitao u cijelosti, kako ga tužitelj revizijom pobija i kako mu je to dopušteno i samo zbog pitanja zbog kojega mu je revizija dopuštena.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet odlučivanja u revizijskome stadiju ovoga postupka razvidan je iz revizijskoga pitanja citiranoga u točki 3. obrazloženja ovoga rješenja.

8. U reviziji tužitelj u okviru revizijskoga pitanja obrazlaže zašto smatra da je drugostupanjski sud trebao uzeti da je državnom odvjetništvu podnio uredan zahtjev za mirno rješenje spora u smislu članka 186.a ZPP te ukazuje na to:

- da je „pokrenuo nekoliko „probnih“ parničnih postupaka radi plaćanja razlike između tržišne i zaštićene najamnine, odvojeno utužujući pojedinačne mjesece (rujan, listopad, studeni, prosinac 2009. i siječanj 2010.), sve to kao „pokus“ hoće li u takvom zahtjevu uopće uspjeti (jer tada sudska praksa vlasnicima nije davala pravo na naknadu štete)“,

- da je „tim postupcima prethodio zahtjev za mirnim rješenjem spora od dana 18. ožujka 2014. kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu naknade štete: ... za razdoblje koje je zahtjevom bilo izričito određeno: „počevši od 18. ožujka 2009. pa nadalje … te da i ubuduće plaća“, dakle sve dok povreda ne prestane, u visini koja je također bila izričito određena: „najmanje 5.000,00 kn mjesečno“ kao razlika između tržišne i zaštićene najamnine za takav stan u to vrijeme“,

- da je „27. ožujka 2014. Općinsko državno odvjetništvu u Splitu ... odbilo opisani zahtjev, osporavajući samu njegovu pravnu osnovu, jer da ne postoji obveza Republike Hrvatske za naknadu štete.“

9.1. Iz spisa predmeta doista proizlazi da je tužitelj već uz predmetnu tužbu priložio tuženikov dopis od 27. ožujka 2014., kao odgovor na njegov zahtjev za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe koju je tužitelj podnio 2014., obuhvaćajući tužbenim zahtjevom po istoj pravnoj osnovi isplatu za dio 2009. i 2010. godine. U tom je dopisu tuženik obavijestio tužitelja da je njegov zahtjev „neosnovan u cijelosti“ te da „nema naime temelja niti u propisima, a niti u bilo kakvim ispravama da bi Republika Hrvatska bila obvezna isplaćivati razliku između tržišne najamnine stana i iznosa koji predstavlja zaštićenu najamninu.“.

9.2. Taj se dopis doista ne odnosi na tuženikov zahtjev za isplatu za lipanj 2018., dakle, predmetni tužbeni zahtjev, već na zahtjev za isplatu za ranije razdoblje, ali na temelju iste pravne osnove. Iz njega je, međutim, na što osnovano ukazuje tužitelj u reviziji, razvidan tuženikov stav u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi koja je predmet i predmetnoga tužbenog zahtjeva, naime, da tuženik smatra kako ni za koje razdoblje nema obvezu platiti tužitelju bilo koji iznos po osnovi razlike između zaštićene i tržišne najamnine. I u odgovoru na predmetnu tužbu, i tijekom cijeloga postupka, tuženik je osporio osnovu tužbenoga zahtjeva, navevši da „tužitelj nema nikakvog uporišta niti u propisima, a niti u sudskoj praksi uključujući i odluke Europskog suda tražiti razliku između tržišne i zaštićene najamnine“.

9.3. Relevantne odredbe članka 186.a ZPP glase:

- (stavak 1.): „Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.“

- (stavak 2.): „Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka se podnosi nadležnom državnom odvjetništvu, sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu. Ako je zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, ono će zahtjev dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu uz obavijest stranci.“.

- (stavak 5.): „Ako zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.“

- (stavak 6.): „Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovoga članka.“.

9.4. U revizijskome pitanju nije pobliže određeno radi li se o situaciji u kojoj tužitelj tijekom postojeće parnice protiv Republike Hrvatske, prije pokretanja koje se obratio nadležnome državnom odvjetništvu sa zahtjevom iz članka 186.a ZPP, i koji zahtjev je odbijen, poveća (generički) tužbeni zahtjev za isplatu određene novčane svote ili se radi u situaciji u kojoj je tužitelj protiv Republike Hrvatske podnio tužbu za isplatu određene novčane svote za novo razdoblje, ali po istoj pravnoj osnovi za koju je prethodno već podnio tužbu, pa i na temelju istih činjenica, osim činjenice da se radi o isplati za drugo razdoblje, a Republika Hrvatska je na zahtjev za mirno rješenje spora u prethodnoj parnici odgovorila da ga odbija, a iz toga odgovora proizlazi načelan stav da tužitelju po izloženoj pravnoj osnovi ne treba ni za koje razdoblje platiti bilo koju svotu te takvo shvaćanje iznese i u odgovoru na kasnije podnesenu tužbu, kao što je riječ u predmetnoj parnici.

9.5. Kod odgovaranja na revizijsko pitanje treba poći od toga da je svrha postupka iz članka 186.a ZPP izbjegavanje nepotrebnoga sudskog spora ako se on može riješiti na miran način. Zato ovaj sud smatra da se tužitelj koji je u parnici pokrenutoj tužbom sa zahtjevom za isplatu određene novčane svote prije podnošenja koje se obratio nadležnome državnom odvjetništvu sa zahtjevom iz članka 186.a ZPP, koje je zahtjev otklonilo kao neosnovan, povećao zahtjev za isplatu novčane svote, ali i je povećani tužbeni zahtjev utemeljio na istoj pravnoj osnovi kao i onaj izvorni iz tužbe, ne bi prije takve preinake bio dužan ponovno obratiti državnome odvjetništvu sa zahtjevom iz članka 186.a ZPP. No i u situaciji kakva je predmetna, kada tužitelj ne preinačuje tužbu povećanjem zahtjeva za isplatu na temelju iste pravne osnove, već po istoj osnovi podnosi protiv Republike Hrvatske novu tužbu, ali isplatu zahtijeva za drugo razdoblje, te tužbi priloži odgovor nadležnoga državnog odvjetništva na njegov zahtjev za mirno rješenje spora podnesen prije podnošenja tužbe za prijašnje razdoblje, kojim se on otklanja kao neosnovan uz shvaćanje da tužitelj ni za koje razdoblje nema pravo na isplatu, te istim shvaćanjem Republika Hrvatska već u odgovoru na tužbu ospori novi tužbeni zahtjev, valja smatrati da je tužitelj prilaganjem novoj tužbi prijašnjega odgovora na njegov zahtjev ispunio svoju obvezu iz članka 186.a ZPP odnosno da se ne mora državnome odvjetništvu prije podnošenja nove tužbe ponovno obratiti s novim zahtjevom o kojemu je ovdje riječ, jer je izvjesno da će zahtjev biti odbijen. Navedeno je odgovor na predmetno revizijsko pitanje. Naime, uz već prethodno opisanu svrhu postupka iz članka 186.a ZPP, besmisleno bi bilo inzistirati na podnošenju takvoga zahtjeva kada je poznat stav Republike Hrvatske s njim u vezi. U ovoj je parnici tuženik već u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev istim argumentima kojim ga je osporio u odgovoru na tužiteljev zahtjev prije pokretanja prethodne parnice, tužitelj je taj odgovor priložio predmetnoj tužbi, prvostupanjski je sud proveo postupak i izvođenjem dokaza utvrdio činjenice koje smatra odlučnima, pa je protivno svrsi postupka iz članka 186.a ZPP shvaćanje iz drugostupanjskoga rješenja da nakon već provedenoga postupka i donošenja meritorne odluke o tužbenome zahtjevu tužbu valja odbaciti iz razloga na koje se pozvao. Tako je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 186.a i članka 354. stavka 2. točka 14. ZPP.

10. Kako je pobijano rješenje utemeljeno na shvaćanju protivnome navedenome shvaćanju ovoga suda, što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke, valjalo ga je na temelju članka 394. stavka 1. alineja 1. ZPP ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskome sudu na ponovno odlučivanje o tuženikovoj žalbi protiv prvostupanjske presude (točka I. izreke ovoga rješenja).

11. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek