Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1020/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u Zagrebu, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćniku SJ, dipl. pravniku u radnom odnosu kod tužitelja protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-181/2023-6 od 6. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-181/2023-6 od 6. studenoga 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom označenom u izreci, odlučeno je tako da izreka presude u cijelosti glasi:

„I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 12.946,85 eura / 97.548,04 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isplatiti tuženiku Euroherc osiguranje d.d. za osiguranje parnični trošak u iznosu 587,96 EUR (slovima: pet stotina osamdeset sedam eura i devedeset šest centi), sa zateznom kamatom po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Preostali dio tužbenog zahtjeva vezano za naknadu troška tuženiku Euroherc osiguranje d.d. za osiguranje u iznosu 0,30 centi (slovima: trideset centi) kao i zatezne kamate na navedeni iznos, sud je odbio kao neosnovan.“

2. Protiv citirane presude u dijelu u kojem nije uspio u parnici, odnosno protiv točke I. i II. izreke presude, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i odbijanjem zahtjeva tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, a podredno da presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja u iznosu od ukupno 12.946,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 16. studenoga 2023. kao dana podnošenja tužbe do isplate, s osnova naknade štete u vidu invalidske mirovine koju je tužitelj u iznosu isplatio svom osiguraniku AJ u iznosu 10.646,85 eura za razdoblje od 12. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022. i u vidu naknade za tjelesno oštećenje koje je istom osiguraniku isplatio u iznosu 2.300,00 eura za razdoblje od 1. studenoga 2020. do 31. prosinca 2022., kojem osiguraniku tužitelja je opća nesposobnost za rad, odnosno invalidnost uzrokovana ozljeđivanjem u prometnoj nesreći koja se dogodila 31. kolovoza 2018. i koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika ĆJ upravljajući teretnim motornim vozilom osiguranim od automobilske odgovornosti kod tuženika, pri čemu se tužitelj pozvao na primjenu odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13. i dr., dalje: ZMO).

6. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda jasna je i razumljiva, njezina je izreka u skladu s obrazloženjem, a prvostupanjski je sud u presudi iznio jasne i neproturječne razloge za sve odlučne činjenice, u pogledu odlučnih činjenica ne postoji ni proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, niti presuda ima drugih nedostataka i njezina se pravilnost može ispitati. Zbog toga pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), na koju izričito upire žalitelj, a nije zahvaćena ni nekom drugom bitnom procesnom povredom na koju žalba ne ukazuje, a na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. S obzirom na nesporne činjenice da je tužitelj utuženu tražbinu obračunao u skladu sa odredbom čl. 161. ZMO-a; da navedena tražbina predstavlja isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja AJ utvrđenu zbog opće nesposobnosti za rad koja je u cijelosti nastala kao posljedica ozljeđivanja u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika upravljajući teretnim motornim vozilom osiguranim kod tuženika; prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, zajedno sa zahtjevom tužitelja za naknadom parničnih troškova, uz dosudu parničnih troškova tuženiku, primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Ocjena je prvostupanjskog suda da se u odnosu na pitanje opsega odgovornosti tuženika kao osiguratelja štetnika, odnosno osiguratelja osobe koja je prouzročila štetu osiguraniku tužitelja, imaju primijeniti odredbe čl. 27. st. 1. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09. i 78/09., dalje: ZOOP), prema kojima bi tužitelj imao pravo od tuženika potraživati samo razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a tužitelj takav zahtjev u predmetnoj parnici nije niti postavio, pa time niti dokazao postojanje tražbine na koju bi imao pravo u skladu sa navedenom odredbom, a teret dokaza za navedeno je bio na njemu kao tužitelju.

9. U odnosu na dio točke I. izreke presude u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini invalidske mirovine, neosnovana je žalbena tvrdnja tužitelja o ostvarenom žalbenom razlogu iz čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na utvrđene činjenice u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.

10. U ovoj žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporno je li pri ocjeni pravne utemeljenosti postavljenog zahtjeva prema tuženiku, kao osiguratelju štetnika (osobe koja je prouzročila prometnu nesreću) trebalo primijeniti odredbe ZMO-a, na primjenu kojih se pozvao tužitelj, ili odredbe ZOOP-a na primjenu kojih se pozvao tuženik.

10.1. Sud prvog stupnja je o postavljenom zahtjevu odlučio primjenom odredbi ZOOP- a, a tužitelj pobijajući takvu odluku zbog žalbenog razloga iz čl. 356. ZPP-a u žalbi u bitnome ističe da odredbe ZOOP-a u odnosu na odredbe ZMO-a ne predstavljaju specijalni propis, pa da je odredbe ZMO-a valjalo primijeniti u predmetnom slučaju primjenom pravila lex posterior derogat legi priori i da na primjenu odredbi ZMO-a upućuje odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a na koju se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

11. Odredbama ZMO-a na primjenu kojih se pozivao tužitelj, propisano je:

- u čl. 161. st. 1. i st. 2. toč.1., da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju; da naknada stvarne štete, koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, među kojima su i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu;

-u čl. 162. st. 1., da HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe;

-u čl. 164. st. 1. i 5., da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete); i da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st.1. do 3. ovoga članka mjerodavne odredbe tog zakona.

11.1. Odredbom čl. 27. ZOOP-a, a primjenom koje sud prvog stupnja nalazi postavljeni tužbeni zahtjev neosnovanim, propisano je:

-u st. 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju;

-u st. 2. da se stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; i

-u st. 3. da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Polazeći od činjenica o odgovornosti za nastanak događaja u kojem je osiguraniku tužitelja utvrđena opća nesposobnost za rad, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda je u predmetnom slučaju o opsegu odgovornosti tuženika valjalo odlučiti primjenom čl. 27. ZOOP-a, kako je to i učinio sud prvog stupnja, a ne primjenom odredbi ZMO-a. Takav pravni stav u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u većem broju odluka (Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1067/2012 od 05. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev- 552/2022 od 17. svibnja 2022.), koje su donesene u činjenično i pravno sličnim predmetima koje je pokrenuo HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova invalidske mirovine, prema kojem shvaćanju su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

13. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik. U situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO-a ne potražuje od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP-a. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a, pa je upravo taj zakon za navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to su odredbe ZOOP-a.

13.1. Dakle, obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi toga zakona i u skladu s njim preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto štetnika (osiguranika tuženika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen upravo navedenim specijalnim zakonskim propisom.

13.2. Odredbom čl. 8. st.1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom zakonu i uvjetima za osiguranje. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a odredbama kojeg zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i obračunava premija osiguranja. Upravo zbog naprijed navedenog, o opsegu tuženikove odgovornosti valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, pa je neosnovana žalbena tvrdnja tužitelja da bi odredbe ZMO-a trebalo primijeniti primjenom načela "lex posterior derogat legi priori".

14. Odredbom čl. 27. ZOOP-a uređeno je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranje, i prema odredbi st. 2. navedenog članka, tužitelju bi pripadalo pravo na naplatu od tuženika, koji nije štetnik već njegov osiguratelj, ne cijelog iznosa isplaćene invalidske mirovine već njezinog razmjernog dijela. Prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a taj razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, u skladu sa navedenom odredbom tužitelju bi pripadalo pravo potraživati od tuženika samo onaj iznos za koji bi isplaćena invalidska mirovina bila veća od invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu.

15. Tužitelj u predmetnoj parnici postavljenim tužbenim zahtjevom nije zatražio naplatu one tražbine na koju bi imao pravo u skladu sa naprijed navedenom odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, već je zatražio iznos invalidske mirovine koju je svom osiguraniku isplatio u opsegu u kojem je opća nesposobnost za rad uzrokovana ozljeđivanjem u prometnoj nesreći, dakle zatražio je isplatu tražbine pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. ZMO-a, a ne one tražbine o kojoj govori naprijed navedena odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a tužbeni zahtjev u skladu sa navedenim odredbama ZOOP-a nije niti činjenično obrazložio, niti je za postojanje takve tražbine predočio sudu odgovarajuće dokaze. S obzirom da tužitelj postavlja zahtjev za isplatu one tražbine na koju primjenom relevantnih materijalno pravnih normi nema pravo, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je njegov tužbeni zahtjev radi naknade štete u odnosu na invalidsku mirovinu odbio kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao visinu onog potraživanja na koju ima pravo.

16. Neosnovana je žalbena tvrdnja tužitelja da je sud u odnosu na naknadu u visini isplaćene invalidske mirovine pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, jer je upravo na tužitelju teret dokaza postojanja i visine štete koju potražuje, a ne na tuženiku kako se to iznosi u žalbi. S obzirom da tužitelj nije niti zatražio isplatu one tražbine na koju bi imao pravo, a to je ona tražbina o kojoj govori odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao postojanje one štete na koju bi mu pripadalo pravo, slijedom čega je pravilno postupio kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev za iznos 10.646,85 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

17. U odnosu na preostali dio točke I. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev radi naknade iznosa od 2.300,00 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom odbio s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao nastanak i visinu te štete koja bi bila obračunata primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Naime, odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a propisan je način utvrđivanja nastanka i visine stvarne štete koju je društvo za osiguranje u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, obvezno nadoknaditi zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, samo u odnosu na razmjerni iznos mirovine.

17.1. Isplaćena naknada za tjelesno oštećenje predstavlja stvarnu štetu iz čl. 27. st. 2. ZOOP-a koju je društvo za osiguranje dužno u cijelosti nadoknaditi zavodu za mirovinsko osiguranje u okviru odgovornosti svoga osiguranika. Međutim, tuženik je prigovorio osnovanosti i visini potraživanja tvrdeći da tužitelj nije dokazao da je naknadu za tjelesno oštećenje uopće isplatio svom osiguraniku. Raspravljajući o tom prigovoru, prvostupanjski sud iznio je shvaćanje prema kojemu je neosnovan tuženikov prigovor vezan za dokaznu snagu isprava koje je dostavio tužitelj, pogrešno pritom smatrajući da iste predstavljaju javne isprave.

17.2. Tužitelj spornu činjenicu isplate naknade za tjelesno oštećenje i njezinu visinu dokazuje potvrdom o obračunu isplate za koju tvrdi dana temelju čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/2009) u vezi čl. 161. -170. ZMO- a ima značenje javne isprave, te izvodom iz interne baze podataka tužitelja o doznačenim mirovinskim primanjima. Međutim, navedene zakonske odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja, već reguliraju pitanje naknade štete, pa potvrda o obračunu isplate nema značaj javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a, a značaj takve javne isprave nema ni interna knjigovodstvena dokumentacija tužitelja (interna baza podataka) u kojoj nema podataka ni o datumima navodnih isplata. (takvo shvaćanje zauzeto je i u odlukama VSRH poslovni broj Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. i Rev 133/2023- 2 od 5. travnja 2023.) Stoga je, kraj izostanka relevantnih dokaznih prijedloga tužitelja na okolnost isplate naknade za tjelesno oštećenje, i pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 27. st. 2. ZOOP-a trebalo odlučiti jednako, odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na zatraženu naknadu štete na ime naknade za tjelesno oštećenje u iznosu 2.300,00 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

18. Pravilna je i na čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a utemeljena odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude, a pravilnost koje tužitelj dovodi u pitanje neosnovanim osporavanjem odluke o glavnoj stvari. Tužitelj konkretnim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost odluke o parničnim troškovima, a na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a žalbeni sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o parničnim troškovima.

19. Iz naprijed navedenih razloga, kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ukazuje tužitelj u žalbi, a niti žalbeni razlozi na čije je postojanje ovaj žalbeni sud dužan paziti po službenoj dužnosti, valjalo je u izreci ove presude odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Točka III. izreke presude kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

21. Iz svih naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

Bjelovar, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko