Poslovni broj Gž-1548/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Larise Gačanin, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Klaudio Čurin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10437/2023-45 od 15. srpnja 2024., na sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10437/2023-45 od 15. srpnja 2024. u točki I. izreke te u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke do iznosa od 2.000,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim su tužitelji dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 187,50 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 eura (slovima: stoosamdesetsedameurapedesetcenti).

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.798,60 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.187,99 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.798,60 eura sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, na ime povrata stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF).

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. toč. 6. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik. To iz razloga jer je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom, odnosno iznošenje odlučnih činjenica i dokaznih prijedloga, kao i očitovanje na navode i dokaze tužitelja. Pri tome, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kada je zauzeo stav da je u ovom pojedinačnom sporu vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pri čemu, suprotno žalbenim navodima, nije od odlučnog značaja što je odredba čl. 502.c. ZPP-a prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19) propisivala vezanost sudova odlukom iz kolektivnog spora u posebnim parnicama „za naknadu štete“. To iz razloga jer teleološkim tumačenjem te odredbe pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na ništetnost spornih ugovornih odredbi, koji razlozi nisu u suprotnosti sa sadržajem spisu priloženih isprava, a niti presuda nema drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

9. Među strankama nije sporno da je 2. listopada 2008. sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, koja je u vrijeme sklapanja kredita iznosila 6,50 %, s time da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao,odnosno povisivao, kao i početna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, kao i da je tužitelj otplati kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Sporna je ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara utužene tražbine i tijek zateznih kamata.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj predmetni ugovor o kredit sklopio u svojstvu potrošača te da tuženik nije pružio dokaza da bi tužitelju prilikom sklapanja ugovora bila dana cjelovita informacija u pogledu okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

11. Imajući u vidu prethodna utvrđenja prvostupanjski sud pozivom na čl. 502.c ZPP- a, a cijeneći da je u ovom sporu vezan utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača , a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. odnosno u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zauzima pravno shvaćanje da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

12. S obzirom na ništetnost spornih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da je tužitelju na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) pripada pravo na isplatu preplaćenih anuiteta i to razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 6,50 % te razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju kreditora i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF kreditora na dan isplate kredita.

13. Stoga, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja vještaka da tako utvrđena preplaćena razlika s osnove ništetenih ugovornih odredbi iznosi ukupno 1.798,60 eura prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO-a obvezuje tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate pozivom na čl. 1115. ZOO-a, a zauzevši pravno shvaćanje da je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je tužitelja propustio upoznati s parametrima promjene kamatne stope i valute koje je sam primjenjivao. 14. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima stav da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te od 14. lipnja 2018. u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule. Stoga, cijeneći da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2019., zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

15. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje Tarifa), uz trošak sudskih pristojbi i vještačenja.

16. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovorih odredbi.

17. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava direktni učinak pravomoćne presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani. Naime, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje:ZZP/14) pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valutu CHF u ugovorima koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. te ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika u ugovorima koje je sklapao od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2013., kao što je predmetni ugovor, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti tih ugovornih odredbi.

17.1. Pri tome, u pojedinačnom sporu bankama je dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su potrošači prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule te parametrima povećanja kamatne stope i metodi njihova izračuna, a što utječe na određivanje njegove novčane obveze te da je potrošača unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora o kreditu, međutim tuženik u ovom postupku tom pravcu nije pružio nijednog dokaza, dapače odustao je od saslušanja svjedoka kojeg je bio predložio na navedene okolnosti. Stoga su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Imajući u vidu direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, ujedno imajući u vidu da tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti vezano za sporne ugovorne odredbe, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o ništetnim ugovornim odredbama, slijedom čega tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju tih ugovornih odredbi.

19. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO-a nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, riječ je o dispozitivnoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, nedvojbeno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita i da takva odredbane može biti odraz navedene dispozitivne zakonske odredbe.

20. Kako je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđeno da preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi iznosi 1.798,60 eura, s time da je taj iznos pravilno izračunat kao razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta obračunatih prema promjenjivoj kamatnoj stopi i anuiteta obračunatih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te kao razlika između plaćenih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, a koji matematički izračun tuženik nije osporio, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. i čl. 1111. ZOO- a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa.

21. Također, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a dosudio tužitelj zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate, budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.

22. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, pravilno je prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zauzeo pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku.

22.1. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018., to do podnošenja tužbe u ovom postupku 13. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

23. Vezano za odluku o troškovima postupka, žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost primjene Tarife/23 prilikom odmjeravanja troškova postupka, nisu osnovani. Naime, odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 52. Tarife/23 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom na izričite odredbe Tbr. 48. st. 3. Tarife/12 i Tbr. 52.Tarife/23 koje istovjetno propisuju primjenu tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke o troškovima postupka, to suprotno žalbenim navodima, prema pravnom shvaćanju ovog suda o visini troškova u odnosu na sve poduzete radnje u postupku valja odlučiti primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/23 kojom je u Tbr.54 propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

24. Međutim, osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 155. st. 2. u vezi s Tarifom u odnosu na trošak podneska od 26. siječnja 2024.. Naime, imajući u vidu sadržaj tog podneska kojim je tužitelj samo precizirao tužbeni zahtjev u valuti euro i u pogledu zateznih kamata, prvostupanjski sud je pogrešno odmjerio trošak prema Tbr.8.t.1. Tarife u visini od 100 bodova jer nije riječ o obrazloženom podnesku, već o ostalom podnesku iz Tbr.8.t.3. Tarife pa tužitelju pripada naknada u visini od 25 bodova tj. u iznosu od 50,00 eura sa PDV-om u iznosu od 12,50 eura (Tbr.46.) tj. u ukupnom iznosu od 62,50 eura. Stoga je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 eura.

25. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u točki I izreke, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe primjenom čl. 373. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka u preostalom dijelu, kao u točki II. izreke.

26. Budući da je tuženik uspio u žalbenom postupku samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka, dakle u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom čl. 154.st.5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan, kao u točki III. izreke.

U Rijeci 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara