Poslovni broj Gž-1311/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ingrid Bučković, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Larise Gačanin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Bojanu Čobaniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Nataši Vujčić, odvjetnici u Zagrebu, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-35/2023-13 od 15. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalbe tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-35/2023-13 od 15. srpnja 2024.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženici ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iseliti iz stana u [adresa], označen kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-27), stan broj 3/7 dvosobni sa 41,36 čm u trećem katu, neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine označene kao zk.č.br. 798/7 [adresa], stambena zgrada, [adresa], ukupne površine 332 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te predati predmetni stan u posjed slobodan od svih osoba i svojih stvari tužiteljici CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 677,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što u odlučnim činjenicama postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprva na koje se poziva sud. Tako iz rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-1721/09 UPP/OS-27/09 Općinskog građanskog suda u Zagrebu po javnom bilježniku Željki Picukarić iz Zagreba iza pok. HK proizlazi da su tuženica i njezin brat TK prihvatili nasljedstvo odnosno predmetne nekretnine temeljem zakona s tim da su svoj dio ustupili majci CK, ovdje tužiteljici. Tvrdi da je tužiteljica inzistirala da predmetni stan isključivo glasi na njezino ime, pa su tuženica i njezin brat TK svoj nasljedni dio ustupili majci, ovdje tužiteljici. Navodi da je to učinila s povjerenjem iako nema nikakvu nekretninu u vlasništvu ili suvlasništvu i nikad nije pomislila da bi tužiteljica zahtijevala da se tuženica iseli iz predmetne nekretnine. Navodi da je tužiteljica navode da boluje od psihičke bolesti koja se razvila od traume izazvane odnosnom s tuženicom, ničim nije potkrijepila niti dokazala. U odnosu na obrazloženje pobijane presude da tuženica uznemirava tužiteljicu i njenog supruga, da istu maltretira i prijeti i svojim postupanjem onemogućava tužiteljicu i njenog supruga u mirnom korištenju stana, ističe da u predmetnom stanu živi 50 godina, a navodom na zahtjev tužiteljice da je jednom intervenirala policija tuženica smatra da nije dokazano naprijed navedeno. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da je žalba tuženice u cijelosti neosnovana i paušalna. Navodi da između stranaka nije bilo nikakvog dogovora o korištenju stana, štoviše da se tuženica nasljedstva odrekla jer je smatrala da je tužiteljica vlasnica stana. Tužiteljica ističe da se navodi o ponašanju i postupanju tuženice te odnosu tužiteljice i tuženice, koji su međusobno poremećeni itekako dokazala tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj presudi, kako priloženom medicinskom dokumentacijom tako i iskazima parničnih stranaka, a te okolnosti nisu odlučne za donošenje presude. Navodi da je vlasnica stana koji je predmet ovog postupka, a tuženica nema nikakvo pravo na posjed predmetnog stana, odnosno, ista je u tom stanu stanovala isključivo po dopuštenju i odobrenju tužiteljice, koja joj je, čak kada su odnosi postali toliko poremećeni da joj je daljnji suživot postao nemoguć, nudila novčanu pomoć kako bi se odselila.

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi. Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih bitnih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da među strankama nije sporno da tuženica u stanu živi s tužiteljicom i njezinim suprugom te da koristi jednu sobu i nusprostorije,

-da tuženica živi u predmetnom stanu od svoje 4. godine, da ista nije u radnom odnosu, no radno je sposobna,

-da iz iskaza stranaka i zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je tužiteljica isključivi vlasnik predmetnog stana,

-da je tuženica saslušana kao stranka iskazala da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana kojeg je kupila sa svojim suprugom 1970., te ga u cijelosti isplatila, da su u ostavinskom postupku iza smrti supruga tužiteljice tuženica i njen brat NK odrekli se nasljedstva u korist majke, jer je tužiteljica ionako vlasnik predmetnog stana budući da ga je sama otplatila, pa je stoga prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan, budući da tuženica niti ne tvrdi da je stekla suvlasništvo,

-da je tuženica saslušana kao stranka također iskazala da je između stranaka nije bilo nikakvog dogovora vezano uz posjedovanje stana i da se odrekla nasljedstva iza pok. oca iz razloga jer da je smatrala da je tužiteljica i onako vlasnica predmetnog stana,pa stoga njen prigovor prava na posjed stana iz razloga međusobnog dogovora stranaka ocjenjuje neosnivanim jer i sama priznaje da dogovora nije bilo,

-da je neosnovan prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, budući da tuženica niti ne tvrdi da je stekla suvlasništvo, a prema iskazu stranaka i zemljišnoknjižnom izvatku proizlazi da je tužiteljica isključivi vlasnik predmetnog stana,

-da je neosnovan i prigovor prava na posjed stana, jer sama tuženica priznaje da nikakvog dogovora nije bilo, štoviše, sama tuženica u iskazu navodi da između stranaka nije bilo nikakvog dogovora vezano za posjed stana i nasljedstva iza pok. oca odrekla iz razloga što je smatrala da je tužiteljica ionako vlasnica predmetnog stana,

-da predmetna nekretnina predstavlja dom tuženice budući da živi u predmetnom stanu 50 godina, pa postoji bliska i trajna veza tuženice s tim prostorom,

-da je mješanje u dom tuženice zakonski utemeljeno jer odredba čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 137/99., 22/00., 73/00. , 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10. i 143/12.; dalje ZV) ovlašćuje tužiteljicu kao vlasnicu, da traži posjed stvari (nekretnine),

-da je mješanje u pravo na poštivanje tuženičinog doma teži ostvarenju legitimnog cilja zaštite prava drugih, izričito navedenih u čl. 8. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, konkretnije, radi se o zaštiti prava tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana, pri čemu je odredbom čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju svakome zajamčeno pravo mirno uživanje svojeg vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to uz uvjete predviđene Zakonom i Općim načelima međunarodnog prava,

-da je miješanje u konkretnom slučaju nužno u demokratskom društvu, odnosno razmjerno cilju koje se teži ostvariti,

-da se tužiteljičin "legitimni cilj" sastoji u zaštiti njenih imovinskih prava kao vlasnika i to da navedeni stan koristi i posjeduje bez da ju itko uznemirava, pri čemu iz iskaza tužiteljice koji djelomično potvrđuje iskaz tuženice, utvrđuje da su odnosi stranaka loši, da stranke ne komuniciraju, da su njihovi odnosi obilježili sukob i nasilje, dok s druge strane radi se o vrlo malom stanu (41 m2) u kojem nije moguć suživot na način da se stranke izbjegavaju i ne utječu jedna na drugu,

-da je tuženica iskazala da je radno sposobna, no odbija se zaposliti, što objašnjava time da želi raditi poslove sa životinjama, dok je po struci recepcioner, no odbija poslove u struci kao i poslove koji uključuju rad s ljudima,

- da su tužiteljica i njen suprug nudili tuženici da joj doživotno pomognu sa plaćanjem najamnine za drugi stan što je tuženica odbila,

-da tužiteljica ima legitimno pravo na korištenje stana bez uznemiravanja koje je moguće ostvariti jedino ako tuženica iz istog iseli,

-da tuženica nema drugu nekretninu za stanovanje, te nema primanja koja bi joj to omogućila, dok s druge strane iz njezinog iskaza proizlazi da je za to sama odgovorna budući da se odbija zaposliti unatoč radnoj sposobnosti i velikoj ponudi na tržištu rada upravo u struci za koju se školovala (uslužna djelatnost), pri čemu je sud imao u vidu da je tužiteljica nudila tuženici da joj pomogne oko plaćanja najma što je tuženica odbila,

-da tuženica ne može ostvariti pravo na drugi smještaj zbog vlastitog inata i otpora a ne zbog loših financijskih mogućnosti.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da s jedne strane postoji vlasnički zahtjev za korištenje vlastite nekretnine bez uznemiravanja, a s druge strane pravo tuženice na zaštitu vlastitog doma. Pritom je ocjena suda prvog stupnja da suživot stranaka nije moguć bez pretjeranog tereta za tužiteljicu koja je u poodmakloj dobi, ima pravo na mirnu starost, dok tuženica može raditi i namaknuti sredstva da si osigura drugu nekretninu sličnu onoj u kojoj sada živi (jedna soba s nus prostorijama). Naglašava da je tuženica radno sposobna i može ostvariti prihode, ista nema uzdržavanih članova obitelji te jedino treba namiriti sredstva za vlastitu egzistenciju. Konačno sud prvog stupnja zaključuje da pravo vlasništva tužiteljice ima prednost u odnosu na pravo na dom tuženice.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.

Naime, obzirom na činjenicu da tuženica dugi niz godina živi u spornoj nekretnini, a nema druge nekretnine, ovaj sud smatra pravilnim zaključak suda prvog stupnja da predmetna nekretnina predstavlja dom tuženice u smislu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97,6/99,14/02,13/03,9/05,1/06,2/10;dalje: Konvencija).

Također pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da tužba za iseljenje iz sporne nekretnine predstavlja mješanje u tuženičino pravo na poštivanje doma.

U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da tuženica bez valjane pravne osnove koristi nekretninu u tužiteljičinom vlasništvu, pa je stoga tužiteljica kao vlasnica nekretnine ovlaštena tražiti sudsku zaštitu prava vlasništva njezinim iseljenjem u smislu odredbe čl. 161. i čl. 162. ZV-a. Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je mješanje prava u dom tuženice u skladu sa Zakonom.

U odgovoru na pitanje koji se legitimni cilj želio ostvariti iseljenjem tuženice, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica ovlaštena tužbom kao vlasnik sporne nekretnine tražiti zaštitu svog prava vlasništva, zaštita koja je zajamčena odredbama ZV-a i Ustava Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je mješanje u pravo na dom tuženice težilo ostvarenju legitimnog cilja.

Konačno, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je mješanje upravo tuženice na poštivanje njezinog doma razmjerno legitimnom cilju koji njezinim prisilnim iseljenjem nastoji postići.

Naime, u konkretnom slučaju radi se o predmetu u kojem su suprostavljena dva pojedinačna privatna prava. Tu je s jedne strane tužiteljičino pravo vlasništva sporne nekretnine, a s druge strane pravo na dom tuženice. Stavljajući u međusobni odnos ta dva pojedinačna prava, ocjena je i ovog suda da u konkretnom slučaju pravo vlasnika sporne nekretnine preteže nad pravom tuženice kao korisnice nekretnine. To stoga što je tuženica znala da je sporna nekretnina vlasništvo tužiteljice, nije pokušala na neki drugi način riješiti svoje stambeno pitanje i nakon zahtjeva tužiteljice za njeno iseljenje to je odbila učiniti i nastavila koristiti nekretninu na isti način.

U odnosu na ostale žalbene navode, pa i tako da je tužiteljica inzistirala da stan glasi isključivo na njezino ime i da su tuženica i njezin brat NK svoj nasljedni dio ustupili majci, za odgovoriti je da je tuženica saslušana kao stranka iskazala da se nasljedstva iza pok. oca odrekla iz razloga jer je smatrala da je tužiteljica ionako vlasnik predmetnog stana kojeg je kupila sa suprugom 1970., te ga u cijelosti sama isplatila.

Naime, tuženica je svoj nasljedni dio ustupila sunasljednici, ovdje tužiteljici, koja je prihvatila ustupljeni dio. Takvo ustupanje proizvodi pravni učinak, pa je nasljedni dio tuženice prešao na tužiteljicu. Takva nasljednička izjava bila je podložna pobijanju ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom ili je dana uslijed prijevare ili u zabludi ( čl. 135. ZN-a ), pa je tuženica mogla u parnici tražiti poništenje dane izjave. Takve tvrdnje ne može s uspjehom iznositi u ovom postupku. Tuženica, a kako to proizlazi iz spisa nije tražila poništenje nasljedničke izjave, pa takve tvrdnje ne može s uspjehom iznositi u ovom postupku.

Također, tvrdnja da tužiteljica svoje navode o uznemiravanju od strane tuženice ničim nije dokazala nisu osnovani jer navedeno proizlazi iz iskaza stranaka i medicinske dokumentacije u spisu. Pritom treba reći da iz iskaza same tuženice proizlazi da su odnosi između stranaka bili komplicirani i složeni, a pogoršali su se 2009. godine, tako da je odnos loš, ne pričaju, da je 2019. godine dolazila policija jer je tužiteljica tvrdila da tuženica danima lupa vratima , da je frustrira što tužiteljica stalno izgovara laži i jednom je izgubila živce i rekla da bi je najradije bacila preko balkona. Taj dio iskaza tuženice ukazuje na pravilnost zaključka suda prvog stupnja o tome da suživot stranaka nije moguć bez pretjeranog tereta za tužiteljicu koja je u poodmakloj dobi, jer tuženica u njemu djelomično potvrđuje navode tužiteljice.

Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je prihvatio zahtjev za iseljenje tuženice iz navedene nekretnine pozivom na odredbu iz čl. 161. ZV-a.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ingrid Bučković