REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-777/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj ČK, iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa opunomoćenik Alen Kalčić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Alen Kalčić i Neven Švić, u Poreču, Partizanska 13, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/23-20/1171, URBROJ: 511-01-204-24-5 od 19. ožujka 2024. godine.

II. Nalaže se tuženiku da ovu upravnu stvar riješi primjenom pravnog stajališta prema kojem se, u odnosu na stranca kojem je u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u svrhu rada, prekidom kontinuiteta boravka u Republici Hrvatskoj ne smatraju povremena poslovna izbivanja u inozemstvu koja su u funkciji poslovanja tvrtke sa sjedištem u [adresa] i ostvarivanja svrhe privremenog boravka.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/23-20/1171, URBROJ: 511- 01-204-24-5 od 19. ožujka 2024. odbijen je zahtjev tužitelja (državljanina treće zemlje – Bosne i Hercegovine), podnesen 13. lipnja 2022., za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa]. Tuženik, u bitnome, obrazlaže da je tužitelj u pet godina do dana podnošenja zahtjeva iz Republike Hrvatske višekratno izbivao više od 10 mjeseci ukupno, zbog čega ne ispunjava pretpostavku neprekinutoga petogodišnjeg zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj, u smislu odredbi članka 150. stavaka 1. i 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/20, 114/22 i 151/22).

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove, prigovara manjkavosti obrazloženja osporavanog rješenja, te smatra da nije na adekvatan način sudjelovao u upravnom postupku. Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, te da Sud sam riješi stvar odobravanjem dugotrajnog boravišta tužitelju.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, da osobni, obiteljski i poslovni razlozi na strani državljanina treće zemlje nisu od utjecaja na primjenu odredbe članka 150. stavka 2. Zakona o strancima. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 18. prosinca 2024., nevezan razlozima tužbe (članak 47. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Prema članku 150. stavku 1. Zakona o strancima, dugotrajno boravište može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Odredbom stavka 2. toga članka propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci. A contrario, ako je državljanin treće zemlje u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od deset mjeseci ukupno ili jednokratno više od šest mjeseci, smatra se da nije neprekidno boravio u [adresa], čime ujedno ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje dugotrajnog boravišta.

7. Kriteriji sadržani u odredbi članka 150. stavka 2. Zakona o strancima sukladni su članku 4. stavku 3. odlomku 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (u nastavku teksta: Direktiva), prenesene u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz čl. 288. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Dosljednom primjenom odredbe članka 150. stavka 2. Zakona o strancima nesporno se ostvaruje i cilj konkretne norme europskog prava, koja, između ostalog, ističe važnost kriterija zbiljskoga neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li u odnosnom slučaju takva vrsta i stupanj zbiljske veze s državom članicom koja opravdava statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje) s dugotrajnim boravištem.

8. Istodobno, integracija državljana trećih zemalja koji imaju dugotrajno boravište u državama članicama ključni je element promicanja ekonomske i socijalne kohezije, temeljnog cilja Zajednice koji je naveden u Ugovoru o osnivanju Europske zajednice (uvodna izjava 4. uz Direktivu). U tom svjetlu, pojam zakonitoga i neprekinutog boravka ne može se, po stajalištu ovog Suda, jednako tumačiti u odnosu na sve vrste izbivanja iz konkretne države članice. Situacija u kojoj je izbivanje vezano uz privatne razloge, ili uz poslovne razloge nevezane uz ekonomske aktivnosti u dotičnoj državi, nema jednaka bitna pravna obilježja kao povremena izbivanja skopčana s poslovnim aktivnostima čija se gospodarska baza nalazi u toj državi članici (ovdje: u Hrvatskoj), naročito kada se inozemne aktivnosti odvijaju na području Europske unije, tj. u okviru zajedničkog tržišta. Potonje aktivnosti u funkciji su ostvarivanja svrhe privremenog boravka stranca odobrenog u svrhu rada, pod pretpostavkom da stranka može dokazati da su i odredišta i trajanja konkretnih izbivanja neposredno vezani uz prirodu njenog posla i poslovne obveze (to se ne može dokazati samo na temelju naravi poslova stranke određenih ugovorom o radu ili drugom vrstom ugovora). Drukčije tumačenje značilo bi mehaničku, pretjerano formalističku interpretaciju odredaba članka 150. stavaka 1. i 2. Zakona o strancima (sagledanih u kontekstu cilja normi sadržanih u Direktivi). Ne bi bilo sukladno ni argumentu zdravog razuma, na koji se dosljedno ukazuje u ustavnosudskoj praksi. Primjerice, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-555/2015 od 9. srpnja 2015. istaknuto je da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi, a zaštita ustavnih prava pojedinaca ne može se zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu „zdravog razuma“. Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava. Takav način tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično ne može se drukčije nazvati nego arbitrarnim.

9. Po prirodi stvari, poslovne aktivnosti u inozemstvu koje ne razumijevaju prekid kontinuiteta boravka u Republici Hrvatskoj lakše je opravdati i dokazati izaslanim radnicima, negoli hrvatskim poslodavcima ili zaposlenicima koji povremeno obavljaju poslove u inozemstvu. Ipak, ni poslodavci odnosno radnici koji redovito rade u tuzemstvu, nisu posve isključeni iz tumačenja prema kojem u rečenim situacijama nije riječ o prekidu kontinuiteta boravka, pod temeljnim pretpostavkama iznesenima u točki 8. ovoga obrazloženja. U tom pogledu, u određenoj mjeri mogu biti primjenjiva i stajališta ovog Suda iznesena u odnosu na izaslane radnike, izražena u sljedećim dijelovima obrazloženja presude poslovnog broja Us I-99/2021-9 od 13. listopada 2021.:

„16. (…) slijedi da je tužitelj zaposlen kod hrvatskog poslodavca (…) te da je priroda posla takva da tužitelj kako bi ostvario rad za hrvatskog poslodavca mora povremeno izbivati iz Republike Hrvatske. Stoga se takva vrsta rada ne može poistovjetiti s radom u inozemstvu za inozemnog poslodavca u kojem slučaju tužitelj eventualno ne bi ostvarivao zbiljsku vezu s Republikom Hrvatskom. (…)

17. Kako tužitelj ima obitelj u Republici Hrvatskoj i radi u Republici Hrvatskoj za hrvatskog poslodavca, to Sud cijeni da tužitelj ostvaruje dovoljnu vezu s Republikom Hrvatskoj, te se tužiteljevo izbivanje u konkretnom slučaju s obzirom na vrstu posla kojeg tužitelj obavlja za hrvatskog poslodavca ne može smatrati prekidom kontinuiteta privremenog boravka kako to ima u vidu citirana odredba članka 92. st. 2. ZS. (…) tužitelj opisanim radom u inozemstvu ni na koji način nije prekinuo niti obiteljske, a niti ekonomske veze s Republikom Hrvatskom (…).“

10. Usto, ključni razlozi na kojima se temelji ova presuda u osnovi su jednaki analogno primjenjivim razlozima u ovosudnoj pravomoćnoj presudi, poslovni broj: Us I-264/2022-7 od 10. lipnja 2022. godine.

11. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj tijekom postupka opisao svoje poslove turističkog zastupnika, pri čemu je naveo da zbog prirode posla često mora izbivati iz Republike Hrvatske. No, iz spisa predmeta proizlazi i da u tom pogledu tuženik od tužitelja nije zatražio dodatne podatke i dokaze, u smislu članka 47. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP).

12. U predmetu u odnosu na koji se vodi ovaj upravni spor tuženik je, dakle, na štetu tužitelja, u okolnostima konkretnog slučaja djelomice pogrešno protumačio, a time i pogrešno primijenio, mjerodavne odredbe materijalnog prava (članak 150. stavak 1. i 2. Zakona o strancima, vezano uz članak 5. stavak 1. ZUP-a).

13. Povezano s time, tuženik je propustio utvrditi koja izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske i u kojem trajanju ne razumijevaju prekid kontinuiteta boravka u Hrvatskoj, u kontekstu iznesenoga u točki 8. ovog obrazloženja. Usto, tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja propustio precizirati razdoblja izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske (potonje, doduše, sâmo po sebi ne bi nužno dovelo do usvajanja tužbenog zahtjeva). Zbog toga tuženik, na štetu tužitelja, nije u cijelosti postupio prema svojim postupovnim dužnostima iz članka 8., članka 47. i članka 98. stavka 5. ZUP-a.

14. Sukladno prethodnom, Sud je, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a, poništio osporavano rješenje tuženika te je sam djelomice riješio upravnu stvar, nalaganjem tuženiku da o tužiteljevom prigovoru odluči primjenom pravnog stajališta prema kojem se, u odnosu na stranca kojem je u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u svrhu rada, prekidom kontinuiteta boravka u Republici Hrvatskoj ne smatraju povremena poslovna izbivanja u inozemstvu koja su u funkciji poslovanja tvrtke sa sjedištem u [adresa] i ostvarivanja svrhe privremenog boravka. U tom pogledu, tj. u dijelu obuhvaćenim točkom II. izreke presude, predmet nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomično. Dopuštenost ove varijante izreke presude upravnog suda potvrđena je i praksom Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice, drugostupanjske presude donesene u predmetima poslovnih brojeva Usž-3220/2020, Usž-1388/2020, Usž-2881/2021, Usž-3216/2022, Usž-1319/2023, Usž-1919/2022, Usž-2082/2023 i Usž-3722/2023).

15. U izvršenju ove presude tuženik će:

15.1. pozvati tužitelja da, u okviru ovdje mjerodavnoga petogodišnjeg razdoblja (od 13. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022.), precizira i dokaže koja su izbivanja iz Republike Hrvatske i u kojem nužnom trajanju bila povezana s aktivnostima iz točke 8. ovog obrazloženja i je li tužitelj u tom periodu imao obitelj (ako jest, uz podatak gdje su tada prebivali članovi obitelji, budući da izbivanja zbog obiteljskih razloga prekidaju kontinuitet boravka odobrenog u svrhu rada) te mu za to odrediti primjeren rok (članak 47. stavak 3. i 4. ZUP-a);

15.2. ocijeniti navode i dokaze koje tužitelj dostavi, kao i cjelinu dokaznog materijala, u skladu sa člankom 9. ZUP-a, uz pridržavanje pravnog shvaćanja i primjedbi Suda, kojima je tuženik vezan (članak 151. stavak 2. ZUS-a), te vodeći računa o obveznosti izreke presude (članak 10. stavak 1. ZUS-a i članka 6. stavak 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23 i 36/24);

15.3. utvrdi li da tužitelj ispunjava pretpostavku kontinuiteta boravka, utvrditi ispunjava li tužitelj ostale pretpostavke za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa], odnosno postoji li u tom pogledu neka od propisanih zapreka;

15.4. na podlozi netom navedenog pod 15.1.-15.3., donijeti novo rješenje kojim se rješava predmetna upravna stvar.

16. Ako tužitelj ocijeni, imajući u vidu upute iznesene u ovoj presudi, da neće moći uvjerljivo dokazati kontinuitet boravka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 13. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022., svrhovito je razmotriti povlačenje predmetnog zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta i podnošenje novog zahtjeva, kada se tužitelj uvjeri da pretpostavku kontinuiteta boravka ispunjava u petogodišnjem periodu koji prethodi podnošenju novog zahtjeva.

17. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 15. siječnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA:

- Odvjetnik Alen Kalčić, Poreč, Partizanska 13

- Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33